Mnogo sam razmišljao o tome da li treba da nešto zapišem o svom životu i promišljanju toga svoga bivstvovanja u raznim vremenskim, a dosta burnim, periodima. Ipak, nijesam mogao da ne popustim pred traženjem Milana Vujovića, koji smatra da nije nevažno što će o Baru napisati neka, po njegovom mišljenju, viđenija ličnost iz političkog i ekonomskog života grada Bara.
Prvi moj fizički susret sa Barom desio se upisom u peti razred osnovne škole u Starom Baru. Nije me posebno pobudila, izlaskom iz sutormanskog tunela, prostrana morska površina, jer smo mi sa Komarna imali pogled i susret sa Skadarskim jezerom. Pobudio me strah, ili zebnja kako ću se snalaziti u porodici strine Jelene, koja se sa četvoro maloljetne djece sa Komarna doselila u Gretvu, gdje ću sa Smiljkom, Danilom, Danicom i Čedom provesti taj dio djetinjstva do završetka petog razreda.
Dan prije završetka školske godine nas nekoliko učenika iz Crmnice, uz dozvolu razrednog starješine Gojka Vukmanovića, uputilo se pješice na put preko Sutormana, koji do Komarna iznosi četrdeset kilometara. Najviši od nas bio je na čelu kolone sa bijelom maramom na glavi kako bi bezbjedno prošli kroz tunel Sutorman, jer putovanje „Ćirom“ za nas je bilo luksuz!
Možda nije previše važno za temu ovog serijala, ipak ću, zbog sadašnjih generacija, napisati da sam šesti razred osnovne škole završio na Rijeci Crnojevića, uz boravak kod tetaka: prvo polugodište kod tetke udate Đurašković iz Dujeve, a drugo kod tetke udate Jovićević sa Šinđona; sedmi i pola osmog razreda takođe na Rijeci Crnojevića kod gospođe Đurović koja se bavila izdavanjem smještaja đacima, da bih drugo polugodište osmog razreda završio u Boljevićima, kada se tamo nalazio moj brat Savo. Napominjem da sam svaki odlazak sa Komarna propratio suzama i strahom da li ću sačuvati dostojanstvo svoga doma i pokazati drugima da teškoće savladavaju, uglavnom, stabilne ličnosti u bilo kojem periodu svoga života.
Drugi moj susret sa Barom bio je marta 1963. kada sam izabran za predsjednika Opštinskog komiteta Saveza omladine. Odluci nadležnih da budem izabran na tu profesionalnu funkciju pretpostavljam da su doprinjele o meni formirane „karakteristike“ iz petogodišnje Učiteljske škole iz Nikšića i iz Škole rezervnih oficira iz Bileće. U to vrijeme nijesam znao da karakteristike postoje, ali sam osjećao da u Učiteljskoj školi profesori imaju blagonaklon stav prema meni, a koji je formiran tokom školovanja moga brata Sava, mnogo godina ranije, u istoj školi.
Tada je postojao sistem koji je uspješno funkcionisao preko Socijalističkog saveza radnog naroda, Sindikata i Saveza komunista.
Omladina koju sam tada predstavljao bila je masovna, i u Gimnaziji „Niko Rolović“ i u Poljoprivrednoj školi „Dušan Vlahović“. Posebnu pažnju sam posvećivao omladini u Ostrosu, gdje je otvorena Pelinara i osmogodišnja osnovna škola sa puno učenika. Znao sam i da zanoćim u prostoriji za skladištenje pelina, ali i u kući uglednog Osmana Aručevića u Bobovištu.
Kao nekadašnji stipendista opštine Ostros i danas osjećam stid što nijesam naučio albanski jezik, tj. varijantu koju govore Krajinjani. Bio sam u svakom dijelu barske opštine uz stručnu i sigurnu vožnju Mikija Đuričkovića, koji me je vozio i dok sam bio i predsjednik Opštine Bar od 1993. do 1997. godine. Radnim akcijama omladine i građana izgrađen je put u dužini od trideset kilometara koji prolazi kroz Koštanjicu i Livare za Đuravce, gdje je sjedište mjesne zajednice Šestani i osmogodišnje škole. U njoj je nekoliko godina bio direktor Stevan Davidović, i kao budući kumovi i prosvjetni radnici, u kafani Boškovića na Virpazaru, umjesto alkohola, u čaše za žestoka pića sipali nerazblaženi voćni sirup i tako „šenlučili“, spominjući često pjevanu pjesmu „…da pijemo razna pića u kafani Boškovića!“ To je bilo vrijeme slobode i druženja, bez imalo zajedljivosti i ljubomore.
Rado se sjećam Ulice 24. novembra koja se završavala na Pristanu ispod hotela „Obala“, ispred kojega sam jedne godine uputio, u ime omladine, rođendansku čestitku Predsjedniku SFRJ Josipu Brozu Titu. Tako se završio moj četvorogodišnji mandat na čelu omladine.
Na svoj način dao sam i doprinos formiranju lokalnih sredstava informisanja. Godine 1968. desio se zemljotres jačine osam stepeni Merkalijeve skale. Obilazio sam oštećene objekte na području Mrkojevića i javljao izvještaje „Pobjedi“ kada su ovim listom rukovodili Alija Šarkić i Milorad Đurković. Slično je bilo i nakon velikog, poznatijeg, zemljotresa 1979. godine.
Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, u spletu društveno političkih odnosa, „okliznuo“ sam se i bio isključen iz Saveza komunista jer sam na mjesnim odborima davao previše slobode komentarima zaključaka partijskog kongresa koji nijesu bili na „liniji“ određenja Opštinskog komiteta. Ipak, pored svega toga, na zalaganje profesora Nikole Stanišića, direktora Kulturnog centra, postavljen sam za upravnika Narodne biblioteke i čitaonice „Ivo Vučković“, koja 1986. godine dobija odlične uslove za rad u okviru novoizgrađenog Doma revolucije.
Osamdesetih godina otvaraju se mnogi problemi u društvenim preduzećima, otvaraju se pitanja odnosa društvene, državne i privatne svojine. Taj period me je zatekao na dužnosti predsjednika Opštinskog vijeća sindikata. Teško je bilo snaći se u užarenoj atmosferi u Luci Bar, kada je rukovodstvo toga preduzeća, uvodeći stalnu govornicu po ugledu na Hyde Park u Londonu, optuživalo lučke radnike koji su stvarali Bar da su „odnijeli sve što nije o nebo okačeno“, što je naišlo na veliki otpor radnika i građana Bara. Ipak, bilo je i prijatnih dužnosti koje su se ogledale u učešću u organizaciji tradicionalnih prvomajskih okupljanja na odmaralištu na Sutormanu, kada su stotine barskih porodica zajednički ručale pasulj skuvan u velikim vojničkim kazanima, a bleh orkestar svirao poletne melodije.
U tom periodu sam na neposrednim izborima u izbornoj jedinici Bar izabran za delegata u Vijeću opština SRCG, a na prvim višestranačkim izborima bio sam kandidat za člana Predsjedništva SRCG, u ime Saveza reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru, zajedno sa dr Božom Kovačom, Slavkom Perovićem i dr Paljokom Camajem.
Sa tugom se sjećam „Primorke“ i Marića fabrike maslinovog ulja, „Pelinare” u Ostrosu, Duvanskog kombinata na Pristanu, „Rumijetrans” i mnogih drugih preduzeća, koja su nestala po „novoj razvojnoj filozofiji“. Danas mi je teško pogledati u kakvom se stanju nalaze „Korali“ i „Južno more“ gdje su se provodili mladalački dani…
U periodu sankcija, inflacije i rata na prostoru nekada zajedničke zemlje Jugoslavije obavljao sam funkciju predsjednika Opštine Bar u ime koalicije koju su činile Socijaldemokratska partija Crne Gore, Liberalni Savez Crne Gore i Demokratski savez Albanaca i bili smo jedna od malobrojnih opozicionih opština u tadašnjoj Crnoj Gori. Suočeni sa teškom ekonomskom situacijom u zemlji i opštini, raznim opstrukcijama tadašnjih republičkih vlasti i njihovom ignorantskom odnosu prema jednoj opozicionoj opštini, ipak smo investirali u gradsku i seosku infrastrukturu, podržavali institucije kulture i kulturne manifestacije „Barski ljetopis“ i „Susrete pod Starom maslinom“ i podržali Prvi barski TV festival.
Radujem se što se razglednica Bara brzo mijenja, s mojim uvjerenjem da se mora obuzdati „pohara“ zemljišnog prostora, u kojoj nijesam učestvovao, možda zato što je i moj đed Mašan, a po kazivanju moga oca Mila, kada mu je knjaz Nikola, poslije izgradnje dvorca na Topolici, rekao: „Mašane, napravio sam malo kuće u Bar, a ti da uzmeš malo zemlje da mi budeš komšija!“ odgovorio: „Hvala ti, Gospodaru, ali ja neću od braće da se odvajam, a i to je nečije bilo.“ Ne kajem se što se nijesam polakomio na materijalna dobra i ukazane prilike za razne zloupotrebe društvenog dobra, jer znao sam da je sreća u osnivanju porodice, iako sam tek 1980. godine u svojoj četrdeset drugoj godini doveo u kuću jednu „Šveđanku“, kako su moji drugovi mislili za moju Slavicu, s obzirom na tadašnji intenzivni razvoj turizma.
Za dvije godine porodica se proširila za dva dječaka: Mašana i Srđana.
