Završen je period osnovnog obrazovanja. Period kada smo sticali osnovna znanja, učili se radnim navikama, shvatali što je drugarstvo, simpatije su počele da nam se motaju pred očima, a i nemirni snovi nijesu bili strani. Period koji je dobrim dijelom mnogima pomogao da se usmjere kojim pravcem dalje.

Nova stepenica u tom obrazovnom ciklusu, svima nije ista. Neki imaju afiniteta prema kreativnijim formama – zanatima, neki su ljubav prema moru i brodovima usmjerili prema pomorskoj školi, nekima je Gimnazija škola koja će im pružiti znanja za neke njihove dalje planove. Putevi se razilaze, navike će da se mijenjaju, mnoga stečena drugarstva će da iščile, druga će se roditi, dosta toga će biti drugačije.

Moja sljedeća stanica bila je baš ta Gimnazija. Prelazak iz stanja osnovca u stanje gimnazijalca mi se činio nekako baš velikim. Sam sam sebi postao nekako značajan. Sa ponosom naglašavam, gimnazijalac. Sljedeće četiri godine profesori će mi biti uzor i medij znanja. Iščekivanje ko će biti razredni ulivalo je pomalo i strijepnje.

Sa nestrpljenjem se čekao početak školske godine. Taj dan je konačno došao. Iz kuće sam izašao pun optimizma. Krupnim korakom zagazio na putu ka, poslije doma, najvažnije zdanje. Radoznao kako i što će me tamo čekati. Što sam se više primicao školskoj zgadi, to su mi se noge, a ni ruke nijesu zaostajale, uplitale, klecale i mrsile. Ramena su se uvijala i dobijala neku neobičnu konstrukciju. Korak je usitnio i poprimio dužinu mravljeg. Da li se to može nazvati stanje transa, možda i može. Sa svih strana stizali su drugi učesnici procesa edukacije. Neki pospani, neki opušteni, nonšalantni, nezainteresovani, smjerni, željni, sigurni. Ovi iz moga jata, ako ništa drugo, po zamrznutom pogledu ih je lako bilo poznati. Svi do jednog, kao kroz lijevak, ulivamo se na glavni ulaz.

Ulazak u hol, maltene, kao ulazak u kakvu arenu za borbu pijetlova. Opšti žamor, cika, vika, smijeh. Poneki oštriji i prodorniji glas iskoči iz te opšte huke. Na tolikom prostoru teško je bilo naći toliko pozitivne energije. Moj pogled je prostrijelio desno, pa onda lijevo, kao da sam znao što tražim. Đaci koji su već ušli zauzeli su neka po njima bolja mjesta, odakle se moglo sve kontrolisati. Ograda od stepenica, kuda me pogled dalje vodio, bila je načičkana “kao obične ptice na žici telegrafskoj”.

Galerija, tek što je ona bila puna. Naneseni na njenu ogradu, na jednoj stani muški dio, kao kobci, što ciljaju svoju žrtvu, a na drugoj, elegantne, dotjerane, frizura već sređenih, osmijeha bi se moglo naći i šarmantnog, stajale su djevojke, čiji su pogledi znali da se preliju preko tih drvenih pregrada i padnu nekome na ozareno, a nekom, zamrznuto lice. Vidjelo se odmah da su to sa iskustvom, maturanti. Sve su oni ovo prevalili, pa im malo i dosadno. Čekaju, sa nestrpljenjem, da izađu iz ovoga i da se otisnu nečem većem. Eto, tek sam ušao, a već sam zaželio da sam na njihovom mjestu. Ubrzo, po ulasku i tom naletu novog, saznali smo koje je naše odjeljenje, gdje nam je učionica. Okret na lijevo usmjerio nas je ka holu u prizemnom dijelu zgrade gdje su bile četiri učionice. Obzirom da je bilo pet odjeljenja – jedno je bilo locirano u drugom dijelu zgrade. Pripadao sam skupini I-2. Dijelom sam poznavao društvo iz osnovne, ali novih likova je bilo mnogo više. Radoznalo se gledamo, rezervisano pozdravljamo i sa nekim zamećeš šturi razgovor, eto da se nešto kaže. Ubrzo saznajemo da nas ima iz svih djelova Bara, ali i iz Petrovca, Svetog Stefana, Buljarice. Prava primorska reprezentacija. Da bi bili kompletni, čekamo da stigne i selektor. Žagor iz hola prenio se i u učionicu. Svako je imao nešto da kaže. Iz toga su se rađali komentari, dosjetke, osmijesi, upadice. Stvorena atmosfera obećavala je dobro druženje. Na trenutak smo i zaboravili gdje smo.

Naglo otvorena vrata zaledila su nas na pola izgovorenih rečenica. Ušao je razredni starješina. Njegovo ime, kako nam se predstavio, bilo je Nikola Stanišić. Gledali smo u jednog stasitog, markantnog, autoritativnog, elegantnog i otmenog profesora. Odmjereni osmjeh koji je bio namijenjen nama bio je dovoljan da shvatimo da tolika napetost nije potrebna, ali da nije ni improvizacijama mjesto u učionici. Sve je ukazivalo da se moramo učiti mjeri. Predstavljanje, upoznavanje i sve ono što koristi da se atmosfera relaksira imali smo na tom prvom gimnazijskom času. Raspored časova, osnovna pravila i sve ono što nas čeka bilo je dovoljno za početak. Školsko zvono nas je ispratilo, ali i obavezalo na sjutrašnje okupljanje. Možemo reći zadovoljni. Ali, ipak je ovo bio samo prvi dan. Pred nama su tek dani burni. Igranka koja nas čeka naredne četiri godine. Film sa raznim rediteljima, gdje će se tražiti glavni glumci. Veselo.

Sljedeći dan, kao da je stoti. Po rasporedu, nižu se časovi, nove lekcije, propitivanja. Onako uzgred, bude malo kao da se predstavimo, pa opet gas do daske. Biće zaista veselo! Dolazak kući znači odmah prijenuti na posao. Malo opuštanje natovari nezavršeni posao za vrat. Skakanja oko zgrade – zaboravi. Nižu se dani gimnazijski, a rutina polako sustiže. Kapiramo što nas čeka i svako spram svoga karaktera postavlja svoja pravila i odnos prema obavezama. Već se razaznaju ambiciozni, kampanjaši, ležerni, opušteni, a ima i onih koji su promašili adresu. Dnevnik sve to evidentira. U kombinaciji sa ovim ima i duhovitih, vragolastih, preozbiljnih, šereta, svojeglavih, nespretnih, dovitljivih. Sve to daje jedan poseban valer učionici u kojoj obitava ovih 25-26 đaka. Sve to treba uskladiti i kontrolisati. Koliko smo mi svako za sebe, profesori su još raznolikiji. Kormilo je u njihovim rukama, ali hridi učionice uz bure i nevere koje obično traju četrdesetpet minuta, treba prebroditi. Gradiva i nove lekcije koje su se nizale sa časa na čas donosili su profesori, svaki na svoj način. Shvataš da sve zavisi od karaktera i iskustva, pa i rutine svakog od njih. Simpatični, dragi, dobri, ozbiljni, mrgodni, nonšalantni, strogi. Moglo bi se ovako još, taman toliko koliko ih je i bilo na profesorskom spisku. Svakog dana, njima sa nama, avantura, nama sa njima, doživljaj.

Bilo je mladih profesora, kojima smo bili prva generacija, pa su to pomalo i osjetili na svojoj koži. Učeničke kreacije duha, brusile su njihov budući kriterijum. Neki su se snalazili bolje, a neki su znali nekad malo i da klecnu. U svakom slučaju, na te naše đačke igrokaze više su gledali sa simpatijama, što nas je iz godine u godinu zbližavalo, tako da je odnos “profesor – đak” na kraju izrastao u prijateljski.

Prva godina je, nekako, protekla brzo. O čas posla druga stigla. Neki drugari iz generacije nijesu izdržali taj novonametnuti tempo, pa su ostali da vide đe su to omanuli. Ni manje ni više nego jedno čitavo odjeljenje. Njihova mjesta su, kao u hokeju, leteće izmjene, popunili oni kojima druga godina nije bila baš jasna. Taj prelazni rok nam je donio ono što nam je i trebalo – iskustvo. Novi članovi naše ekipe bili su, jednom riječju, sjajni. Odmah smo se uklopili i nastavili da igramo ovu lijepu igru, Gimnazija. U ovome nam je pomogao novi razredni prof. Miodrag Lekić, kome je nadimak bio Ćaki, pa smo i mi to usvojili, bezrezervno, jer nam je to on dozvolio bez ikakvog kompleksa. Iako sa ne baš dugim profesorskim stažom, on je izgradio jasan stav. Ono što nas je sve kupilo, bila je njegova neposrednost i način komunikacije sa nama. Sve je išlo kroz druženje.

U drugoj godini, znanje iz davno zamrlog jezika, latinskog, prenosio je najstariji profesor barske gimnazije Andrija Miranović. Legenda! Sve naše duhovne bravure, koje smo mogli sprovoditi na drugim časovima, na njegovim su istog momenta nestajale. Muva se mogla čuti onog trena kad su se pojavile njegove naočare na vratima učionice, a ne on. Strah i trepet. Stara profesorska škola. Morali smo ga čekati na nogama, dok je onako blago povijen, sa isturenom glavom, bez puno kose, sa naočarima na nosu, zato su one prve i ulazile, lagano, bez bata koraka, prolazio između klupa. Pogled preko naočara tražio je žrtvu. Domaći, koji smo imali za svaki čas, bio je prioritet. Sporadično je tražio nekog kome će toga dana da izuje cipele, pomjeri mozak, zavrti kapicu. Kratko propitivanje, dvojice, trojice, a onda usporeno, nečujno, prilaženje katedri. Sva ona tišina koja je akumulirana do tada, eksplodirala bi padom dnevnika na sto, koji je svo vrijeme, uglavnom bio u njegovoj lijevoj ruci. Mrtvi jezik, održavao je u životu, bez ikakve anestezije, terapije ili ljekarija. Imali smo osjećaj da je to najvažniji predmet i da bez njega nema života. Sentence, koje nam je zakovao pri mozgu i danas se mogu čuti u prigodnim situacijama sa naših usana.

Ta druga godina bila je i godina novog dijeljenja. Prirodno-matematički ili društveno-jezički. Što ko voli?! Odlučih se za prvi smjer, ali poslije serije dva negativna udarca u pleksus, shvatio sam da je on za mene preambiciozan, pa linijom manjeg otpora, poslije nepunih mjesec dana, brže bolje prebjegoh na drugi. Odmah osjetih olakšanje. Ne zadugo.

Prvi čas likovnog obrazovanja, koji bi sam po sebi trebalo da bude relaksacija, meni je ispao trauma. Ulazak u učionicu nije mogao naslutiti ništa loše. Bila je zakićena raznim eksponatima, crtežima i potrebnim materijalima, kakvim takva specijalizovana učionica i treba da bude. U njoj je već bio đak starije generacije, koji skoro da nije ni izlazio iz nje, a bio je profesorov miljenik, zbog talenta koji je nesumnjivo posjedovao. Zlatko Glamočak. Opuštena atmosfera, šale, smijeh, ispunile su učionicu. Profesor Danilo Brajović, Brajan, od milošte zvan, sjedio je dobroćudno za katedrom, sjetnog pogleda, blagog osmjeha što se nije uklapalo sa njegovim gustim, dobro naglašenim obrvama, izražajnim jagodicama, grubim i širokim rukama. Čekao je da se svi smjestimo, a za to je trebalo dobar dio časa. Zadavala se tema, a majstori kičice su trebali da pokažu svoje umijeće. Taj čas je olovka bila osnovno sredstvo.

Nešto sam švrljao po papiru, jer mi naglašeni antitalenat nije dozvoljavao da se izrazim. U jednom času, kao da treba da ispravim neki mnogo loš potez, zatražio sam gumicu. Doletjela je, ali dvije stolice od mene i pala na pod. Ustao sam, sagnuo se da je dohvatim, ali to je ostalo u pokušaju. Prsti još nijesu dodirnuli pod, a ja sam se isravio zabacujući glavu, bez kontrole, unazad. Ona gruba, nikad grublja i široka, nikad šira ruka uzela je otisak sa moje desne strane lica. Zatvoreno oko, raspukla usna i krv koja se slila pa mome licu govorili su da je profesor Brajan, uradio svoj “masterpiece”. Umivanje u kupatilu i led iz kuhinje, brzo su originalnost tog djela izmijenile. Brzo se saznalo da sam greškom zadobio taj nesvakidašnji aperkat. Profesor Brajan me zamijenio sa tog dana odsutnim Peđom M. sa kojim sam tada, imao dosta fizičkih sličnosti. Dobro sam ga odmijenio za taj dan!

Sve loše može imati i dobre strane. Preko noći sam od jednog antitalenta postao buduća velika nada barskog slikarstva. Zagarantovana petica me pratila do kraja škole. Moji radovi su krasili zidove kolektivnih izložbi čiji organizator je bio prof. Brajan. Jedne prilike moj rad “Jesen”, akvarel tehnika, zauzeo je centralno mjesto na izložbi. Zamjenik direktora Boro Stojović, koji je bio dobro upoznat sa slučajem, izrazio je čuđenje kako tako nešto može stojati na tom mjestu. Profesor je pomenuo ime autora, sve je bilio jasno, klimnuo je glavom i nastavio ka kancelariji. Moj život umjetnika okončan je maturskom večeri. Profesora Brajana, tog dobroćudnog grubijana, kojega je trebalo izmisliti, da nije postojao, kasnije sam često srećao i dijelio prijatne trenutke.

Još je jedan profesor, po mnogo čemu bio neobičan i jedinstven, toliko da je baš, naš Brajan, od svih profesora, njegovo poprsje uradio u gipsu i ono je ostalo, nažalost, tako, neizliveno. Čuvao ga je u svom domu i svakom ko bi došao, rado je pričao o njemu, Blažu Nikitoviću. Profesor Blažo, ne baš visok, ali njegovu markantnost i pojavnost niko nije mogao osporiti. I on je trajanjem svog zavidnog staža, izgradio specifičan stil i kriterijum. Život ga nije mazio, što nije želio nikom da pokaže. Jedini je, od svih profesora, 1948. osjetio snagu primorskog krša i kako mu doakati macom i pijukom. Sve je to nosio stojički, ali su njegova povijena ramena dosta govorila. Gusta, oštra crna kosa i brci, koji su najviše sličili onom, prema kome je gajio simpatije, izdvajali su ga od drugih. Nije to želio, ali tako se razvilo. Nije volio da šeta po učionici. Odmaknuta stolica od katedre, omogućavala mu je da prekrsti štrkljave noge i onako, sjedeći u polulijevo, drži predavanje, ispituje, a često i pridikuje nekom kome se nameračio tog časa.

Na stolu je, pored dnevnika, uvijek bila bijela kutija “Beograd” cigareta sa upaljačem. Pepeljara je bila puna opušaka, kojima se nije znao broj. Mir i koncentracija koju je imao prenosila se na cigaretu koju je držao u sitnim i koščatim rukama. Put od katedre, odakle je kretao put zapaljene cigarete do usta ispod, od nikotina već požutjelog brka, trajao je vječnost. Svi smo pratili taj zadimljeni luk i u njemu sagoreli povijeni duvan, koji bi drugom sigurno pao u pepeo, ali našem profesoru, od trenutka paljenja, pa sve do zadnjeg dima i pepeljare, nikada. Predavao je filozofiju, psihologiju, logiku, sociologiju i političku ekonomiju.

Dešavalo se da u toku jednog dana imamo samo njega. Poslije toga nijesmo bili nizašta.

A mi Mi kao mi! Svako svoj, svake godine pomalo drugačiji. Odrastanje ostavlja najviše traga. Momci se zamomče, djevojke djevojče. Znanje se proširuje, iskustvo stiče, planovi se prave. Sve ovo su pratile i emocije, koje su bile upakovane u simpatiju ili ljubav. Neke su okončane i sretnim brakom. Svi mi takvi, grupisani po odjeljenjima, davali smo im i neku osobenost.

Matematičari su okupili najviše dobrih đaka pa su po tome bili uzorni. Rusi, odjeljenje koje je učilo ruski, za razliku od nas “Engleza” su, uglavnom, bili iz okolnih djelova Bara, rezervisani i okrenuti sebi. Za njih bi se moglo reći – dobrice. Moje odjeljenje, bez ikakve zadrške bi moglo da nosi naziv – đavoli. Odjeljenje koje je nosilo broj jedan bilo je smjerno. Kad se ovo sve zajedno zbroji, dobije se – najbolji. Generacija koja je dala sve stručne profile, iz koje su izašli uspješni pojedinci. Generacija koja je ostavila duboki trag iza sebe. Kraja ne bi bilo da se otisnem u avanturu opisivanja pojedinih karaktera, zgoda, anegdota koje su nas pratile tokom školovanja. Ova forma kratke priče – eseja prešla bi u novelu, a ni roman ne bi bio daleko. To bi se isto desilo i da uđem u rizik opisa profesora. Tek tu nema kraja. Pitanja će biti zašto nijesi napisao ovo ili ono. Zašto nije ovako ili onako. Odgovor bi mogao biti – zato. U stvari, odgovor je da je ovo trenutak inspiracije koji je izašao u dahu. Priča koja može da bude jedan kamičak u mozaiku mnogih priča, koje su se dotakle ili će se dotaći, neiscrpne inspiracije – barska Gimnazija. Da bude potstrek svim koji nešto imaju da pitaju i da tu energiju usmjere na olovku i papir.

Ono što je neizbrisivo su likovi koji su sjedjeli u đačkim klupama i svako od nas ih nosi i doživljava na svoj način. Profesori koji za svojim katedrama isijavaju, svaki na svoj način, sve ono što će nam koristiti u životu. Koliko je ko usisao, bilo je do nas.

Ovo je tekst koji želi da podsjeti i na maturska okupljanja. Ono pravo matursko veče u noćnom klubu “Castello”, kada su mnogi prvi put obukli odijelo i večernju toaletu. Kad su se osjetili veliki i važni. Na okupljanje povodom jubileja dvadeset, tridesetosmogodišnjice, četrdesetogodišnjice. Da najavi i pozove na pripremu pedesetogodišnjice.

Svaki put nas ima brojčano manje, ali u mislima smo svi na broju. Nema toga ko tada nije pomenut, što jeste cilj. Stotinak nas koji smo te sedamdeset četvrte, septembra mjeseca počeli taj dio naše životne misije, sada, na prozivci, nažalost, opravdano odsutnih ima, ali se moramo okupiti ponovo sa istim žarom poslije pedeset godina i obilježiti taj značajan jubilej.

Oni što se moraju pomenuti i koji su dobrim dijelom postavili naše životne temelje su profesori: Andrija Miranović, Blažo Nikitović, Nikola Stanišić, Ćaki Lekić, Danilo Brajović, Pavle Vujović, Kaća Kosać, Zaga Vuković, Anđa Marojević, Mileva Dostinić, Mira Gojnić, Manja Pešalj, Ilija Lemajić, Slobo Topalović, Rada Suđić, Drago Mandalinić, Žarko Kenjić, Milanka Čelebić, Stojan Stanković, Đoko Matović, Momčilo Cikić, Krsto Marković, Miloš Perović, Miloš Popović, Branka Korać, Ljubo Skoković, Žarko Trifunović, Ranko Domazetović, Ljilja Popović. Naše karijatide! Nažalost, nije ih ostalo puno. Trenuci naših okupljanja podsjete na sve detalje naših druženja. Tu su nam negdje, iza nas kao dobar podsjetnik. Svaka generacija ima svoje uzore i sjećanja, što je dobro za dugi život, pored mnogo toga dobrog, što nosi barska Gimnazija. Svoje ima i generacija 77/78.