Velika je privilegija rasti i živjeti na prostoru mediteranskog prstena. Prostor na kome su se razvijale velike sile, kulture, značajne istorijske ličnosti. Trgovina, a samim time i trgovački putevi odvijali su se između njegovih obala. Razvoj gradova i koncentracija raznoraznog stanovništva bila je neminovna. Veliki avanturisti, istraživači, kretali su u otkrivanje novih neistraženih destinacija. Za njima su kretale i velike armade koje su sijale smrt, gdje god su došle! Rađale su se i velike ljubavi. Romeo i Julija, Antonije i Kleopatra, sinonimi su za njihove velike emotivne lomove. Vladimir i Kosara zaslužuju značajnije mjesto na skali nesrećnih ljubavi. Bezbroj vagabunda, bastadura, šmekera i zavodnika, smucalo se po evropskim dvorovima, zavodeći dvorske dame, živeći na njihov račun i muteći im, ne baš, zavidnu inteligenciju. Onaj koji je ostao zapamćen kao neprevaziđen i koji je znao da nosi šmek Mediterana cijelim svojim bićem bio je čuveni Đakomo Kazanova. Rame uz rame bio mu je i naš Konte Zanović! Dostojno je predstavljao ovaj naš prostor i srećom ostavio iza sebe dosta sljedbenika.
Disketno, nenametljivo, malo sa strane, a ipak u žiži, smjestio se Jadran. Ako je naša Boka nevjesta Jadrana, onda je, sigurno, Jadran mediteranska nevjesta. Dio je tog neprevaziđenog sklada, koji plijeni svojim plavetnilom i izazovima koje nesebično dijeli sa svima. Nekada nam je njegova desna obala bila mala, a danas se zadovoljavamo i sa svojih stotinjak kilometara, tog vanvremenskog prostora koji nam udjeljuje svoje blagodeti. Koliko je ko usvojio od tog mediteranskog blaga, zavisilo je, a i zavisi, od dara onih koji su prepoznali njegovu izdašnost. Mediteran je kao neka velika bašta, ima različita plodna tla. Negdje je uspijevalo jedno, na drugom mjestu, drugo. Neko je žnjeo više, neko manje. Nama su zapali rošavi krši i ne baš izdašna jalovina. Osjećaj mi govori da smo uvijek bili negdje na kraju reda, a to nas prati i do današnjeg dana. Ono čega smo svi imali u izobilju je morsko prostranstvo, okićeno plimom i osjekom. Nemirne talase, koji su umivali beskrajne plaže i oblikovale drčne hridi stavljajući im do znanja ko je glavni. Ruže vjetrova koje su donosile raznorazne opijajuće mirise za smirivanje nemirnih duša i uzburkanih strasti!
Mnogi su se gradovi razvili u periodu civilizacijskog progresa. Sjedeći na tim plažama i morskim žalima, kao oko kakve logorske vatre, gradovi Mediterana su se nadgornjavali, a imali su oko čega. Veljali, a imali su zašto. Ispijali opijajuće pehare autohtonih vina i čaše raznih egzotičnih pića, jeli raznorazna tradicionalna jela i sladili se za sva čula omamljivim delicijama. Uživali uz zvuke originalnih instrumenata, koji su proizvodili nezaboravne očaravajuće note!
Među njima je bilo i onih, koji su, pored morske, prigrlili i riječne obale. Oni su nekako dominirali. Posjedovali su neki prećutni autoritet, samouvjerenost, a možda i neku nenaglašenu aroganciju. Ljubomorno su grlili svoje rijeke koje su proticale njihovim sredinama, uljepšavajući gradske pejzaže i donoseći neki samo njima svojstven šmek. Na to se ne može ostati ravnodušan. Gradovi i njihovi stanovnici, svjesni su te izuzetnosti. Rjekama se sa posebnom ljubavlju okreću! Specifična je kultura življenja u takvim gradovima na sastavcima morskog i riječnog dodirivanja. Strujanja niz korita riječna u sudaru sa raznim vjetrovima morskim, stvaraju posebnu mikro klimu, koja blagorodno utiče na psihu.
U tom društvu rijetkih i odabranih našao se i naš Bar i to ne sa jednom, već sa dvije rijeke. Nijesu toliko baš impozantne, ali kolike god da su, naše su. Zluradi će reći da nijesu veće od potoka. Pošto takvih, nažalost, ima dosta, tako su se i odnijeli prema njima.
Za razliku od drugih koje su skitajući, avanturišući, dovijajući se na raznorazne načine, prolazile kroz njima, uzbudljive krajolike i dolutale do svojih dobrih domaćina, naše su samo naše. Nijesu željele nikog drugog da uveseljavaju i da se daju, već samo nama, Baranima. Ali kao i u životu, ljubav, obično stanuje na jednoj adresi.
Rikavac je jednoj ime. Kakva li je to energija izbijala iz nje, kad joj je tadašnji kum dao takvo ime. Željela je da skrene, nekako, pažnju na sebe i najavi svoje potencijale, ali to nije trajalo dugo. Ime je ostalo, a Rikavac, kao i prelijepi tigar u cirkuskom kavezu, više ne liči na sebe. Uspjeli smo da svojim nemarom i najprimitivnijim odnosom saspemo sve ono najgore iz sebe u tu rijeku i njom šaljemo u naše more, umjesto papirnih brodića, ono, što normalnom, svakako, ne priliči. Tako svima stavljamo do znanja koliko nam je stalo do onog čime nas priroda dariva.
Ispod šumovitog Sutormana, greda tuđemilskih, ispiljila je Željeznica. Nije joj dugog puta do sinjega mora, ali se potrudila da se nametne svojim karakterom. Ko zna kada se prikazala ovom svijetu? Nije rečeno da nije vršnjakinja naše jedinstvene mirovičke masline. Možda su zajedno, svaka iz svog ugla, pravile planove kako i u kom pravcu usmjeravati i razvijati Bar. Bojim se da su govorile nekim, za ovdašnje, nerazumljivim jezikom.
Ko može reći da Vladimir i Kosara, onako zaljubljeni, nijesu bježali od dvorske svite sa Prečiste Krajinske i tražili mir na obali Željeznice? Uvaljana trava je sigurno, govorila i o njihovim nestašnom igrarijama. Ljubav su donosili na Željeznicu, a ona ljubomorno čuvala njihovu tajnu.
Ko može reći da vjenčanje Crne Gore sa morem, Kralj Nikola, nije obavio na ušću Željeznice i mora? Slavlje se odvijalo, a umorni vojnici hladili svoje žuljave noge na njenoj obali. Poslije dana provedenih na obroncima Bara i njegovog oslobođenja, njihovi konji, onako umorni ispijali halapljivo vode, oslobađajući se stresa poslije bezbrojnih topovskih salvi. Ne može biti da Markoni, poslije uspješno poslate telegrafske poruke sa brda Volujica u svijet, nije nazdravio čašom bijelog toskanskog vina, ohlađenog u brzaku hladne Željeznice? Gdje je Grgur Barski mogao dobiti inspiraciju za pisanje njegovog, a i našeg, Barskog ljetopisa nego uz žubor rijeke Željeznice?
Mnogi su se istoričari bavili ovim temama, ali bez nekog velikog uspjeha. Pisanim tragovima za sve ovo, ni traga ni glasa, tako da bi ovo moglo ostati na nivou mita i legende. Kao nezasiti mitomani od ovih nas glave neće boljeti! Ne traže krv!
Dvije velike sile, svaka na svoj način su se razvijale, a samim time gajile svoje ekspanzionističke, nekontrolisane ambicije. Sudbina je htjela da u tim svojim sumanutim pohodima, dopru i do naših prostora. Nekad lijevo, nekad desno, gore, dolje, granice su se pomijerale. U jednom trenutku, valjda sita od svega, naša ponosna, drčna i hrabra Željeznica, isprsila se i rekla je: “Dosta! Preko mene ne može!” Mala, ali ipak velika, zauzdala je dvije imperije, Austro-Ugarsko i Osmansko carstvo. Velika Željeznica im je ohladila strasti i povukla granicu njenom obalom. Nijesu znali što ih je snašlo, ali njena se morala pitati. Dočekala je ona da im vidi i kraj.
A mi kao mi. Što smo mi uradili da joj ukažemo čast i odamo priznanje za ono što je radila? Za ovu jedinstvenost koja sigurno, nije poznata i uobičajna. Ništa! Ostavili smo je samu i prepustili da vrijeme, kad drugi nijesu mogli, istresa svoje ćudi i da sve ovo vrijeme nanosi joj samo štetu i bol. Nijesmo se udostojili da joj pomognemo da se smjesti u nekom uređenom za nju primjerenom prostoru.
Svugdje, gradski riječni tokovi predstavljaju izazov, ali i inspiraciju za arhitekte, urbaniste, pejzažiste, hortikulturnjake. Mnogi su se na takvim prostorima, projektima iskazivali, dokazivali, sticali ime i slavu, ostavljajući generacijama da uživaju u njihovoj zaostavštini. Kako urediti korito, trasirati šetačke staze, posaditi što više zelenila i cvijetnih dezena. Osmisliti i kreirati život na toj prostornoj paleti. Povezati obale elegantnim, kitnjastim, neobičnim mostovima i vizuelno upotpuniti pejzaž. Ništa od toga. Željeznicu su pokušali staviti u neko betonsko korito, urađeno na brzinu i bez plana. Da se ne osjeća komotno u njemu pokazuje stalnim zasipanjem i nanošenjem raznoraznih neprimjerenih materijala koji se čiste rijetko ili nikako. Najžustrija, najnezadovoljnija je na samom svom ušću. Tu podivlja, pobijesni, razgoropadi se i pokaže, povremeno, zašto su i velike imperije ustuknule pred njom. Želi da ukaže na nepravdu koja joj se nanosi, ali slijepac ne vidi, gluvi ne čuje. Bezmalo, čitavim svojim tokom, prava kao strijela, ulivala se u morski akvatorij, hraneći obalu sitnim šljunkom i pijeskom. Nezadovoljna, bijesna, ljuta, počela je da se uvija, grči, napreže, stenje. Kao posljedica toga je raznešena obala, koja je počela da prelazi u meandar i to na štetu Austrougara, koji bi da imaju priliku, izrazili kroz neku protesnu notu, veliko nezadovoljstvo. Osmanlije likuju jer su dobili značajan dio teritorije, kojoj se nijesu nadali i to bez opaljenog metka, zahvaljujući neprimjerenim domaćinima koji ne znaju što da rade. A i ko da zna.
Krajnje je vrijeme da se Željeznica uredi i ne samo ona. Sav taj prostor koji joj pripada i usmjeren je na nju od hotela pa do podno Žukotrlice. Treba konačno da dobije svoju priču, morsku, mediteransku, barsku. Da se kroz kalete, pjacete, kamene fasade i lijepe portale oplemeni taj prostor. Lijepom promenadom da se došeta do obale Željeznice. Da se vrati duh starih vremena i zašto da se ne oboji, donekle, orijentom sa jedne, a gotikom i barokom sa druge strane. Da se onaj sumorni i bezlični, koji joj je samo breme i samar, zamijeni elegantnim, laganim i stilizovanim mostom i ne samo jednim. Vapi za uređenom obalom, morskom i riječnom. Željela bi da joj se vrate u to njeno naručje i Grgur i Vladimir i Kosara i Markoni i Kralj Nikola sa svojim svatovima. Da potomci masline sa Mirovice zaposjednu njenu obalu i svojom hladovinom gosti svoje goste. Njoj pripada centralno mjesto gdje će tako ušuškana i ona moći nešto reći, a mi znati da je saslušamo. Valjda će tada, konačno, mnogobrojni šetači znati gdje idu. Valjda će shvatiti da im orjentir ne mogu biti, patkice i guskice, a tamo ima i ćurana, već jedna lijepa rijeka, koja je omogućila da se oko nje razvije grad na granici dvije imperije.
Zluradi, iskomplesirani, nedovršeni, sujetni, pizmatični, neprosveċeni, nadobudni, samoljubljivi, doživjeće ovo kao kritiku. Tekst je apel i najdobronamjernija sugestija hrabrim, znavenim, trezvenim, pametnim, mudrim, neopterećenim, od nekoga koji ovaj prostor živi punim plućima čitav svoj vijek i želi konačno da vidi kako Bar, sa svim svojim kapacitetom, živi duh Mediterana.
