„Dajte nam dva bika. Neka oni izaberu jednog za sebe, isjeku ga na komade i polože na drva. No neka ne pale drva. Ja ću pripremiti drugog bika, položiti komade na drvo i takođe neću paliti vatru. Zatim vi prizovite svog boga, a ja ću svog. Bog koji odgovori paljenjem vatre, pravi je bog. Cijeli je narod odgovorio: Slažemo se.” (Biblija, Kraljevi 118:23-39).
Ovo je dio navoda koji se tiču rasprave između proroka, poštovalaca Baala i proroka Ilije, koji je poštovao svoga Boga. Obračun se odigravao na brdu Karmel, kako bi se jednom zauvijek dokazalo ko je pravi bog. Poslije mnoštva zazivanja njihovog boga, da pošalje vatru sa neba, Baalovi proroci su odustali. Ilija je izmolio jednostavnu molitvu i Bog je poslao vatru sa neba. Svi prisutni su pali ničice na zemlju i priznali čiji je bog veći i pravi! Svima onima koji su pročitali Bibliju i sebe zovu vjernicima, ovo je poznato. Nažalost, nijesam siguran da ih ima puno.
Čitajući, prosvećujemo se, saznajemo mnogo o vremenu u kojem je neko djelo nastalo, običajima, poimanju i filozofiji života. Prosječno obrazovan čovjek može doći do željenih odgovora, bez pomoći posrednika – pastira. Kant je napisao, možda i najljepše rečenice na pitanje: Što je prosvećenost? „Prosvećenost je čovjekov izlazak iz maloljetnosti za koji je sam kriv. Maloljetnost je nesposobnost služenja vlastitim razumom bez nečijeg vođstva. Čovjek je sam kriv za ovu maloljetnost, ako njen uzrok nije pomanjkanje razuma, nego riješenost i hrabrost da se njime služi bez nečijeg vođstva. Usudi se da znaš! Imaj hrabrosti da se služiš vlastitim razumom! Lijenost i kukavičluk su uzroci zbog kojih ljudi radije ostaju maloljetni tokom svog života i zbog kojih je drugima lako da im se nametnu za staratelje.“
Čitajući i prosvećujući se, saznajemo da je u raznim kulturama, običajima, prinošenje žrtava, isticanje simbola, razne borbe ratnika, vitezova među sobom ili sa zvijerima, predstavljalo određenu simboliku. Veličani su istaknuti junaci, bogovi i sl. Danas je mnogo toga tabu tema ili tema koja je izložena javnoj kritici, bez želje da se pronikne u suštinu. Svako zašto ima svoje zato!
Da bi spasio Rimsko carstvo, koje je već bilo debelo podijeljeno i kome se bližio kraj, Imperator Vespazijan okrenuo se nečem što niko nije mogao ni pretpostaviti. U želji da vrati zakon i red, poklanja narodu izuzetno skup dar. Moćan spomenik, gdje će se igrati najveća predstava na svijetu. KOLOSEUM! Mjesto gdje može prisustvovati skoro 50.000 ljudi krvožednim spektaklima. Hleba i igara. Gladijatorske igre su bile centralni događaj u imperiji, a gladijatori su dizani do nivoa heroja, superstara, božanstva. U tom periodu izgrađeno je oko 200 arena. Pored rimske, nama je najpoznatija ona u Puli. Život imperije produžen je za oko 400 godina. Društvo koje ima demokratiju, umjetnost, poeziju na jednoj strani, okreće sa onoj brutalnoj strani čovjeka. Brak između ljepote i nasilja. Huk i strast, začinjeni rikom krvožednih zvijeri, odavali su posebnu atmosferu. Danas i mi dobrim dijelom, to možemo osjetiti, širom svijeta, gdje protivničke strane odmjeravaju svoje vještine. Svako vrijeme ima neku svoju strast.
Još u mladosti bila mi je želja da prođem mediteranski krug. Dobrim dijelom se ostvarila. Ostvarila mojim angažovanjem, za razliku od naših političara koji svoje djetinjaste želje, traume i komplekse, ostvaruju sjedajući na neku od toliko željenih fotelja. Svako malo izbije neki novi junoša tako da zadovoljenju nema kraja. Ostala mi je još afrička obala i da mogu reći da sam taj, kako ga zovu, Pupak svijeta, u cjelosti obišao i osjetio. To bogatstvo različitosti nositi u sebi može biti samo privilegija. U društvu jednobraznih-jednoumnih to je veliko breme. Svaka od tih mediteranskih zemalja sadrži svoje specifičnosti, razlike, ali i tajne. Otkrivati,vidjeti, okusiti, na tren se saživjeti sa tim je, pored porodične radosti, radost koja uljepšava život i čini mu smisao.
Hrvatska, Slovenija, Italija, Francuska ostaju za nama. Ulazak u Španiju ne može biti zanimljiviji. FIGUERES! Rodni grad Salvadora Dalija, jednog od naj: kontroverznijih, zanimljivijih, originalnijih, osobenijih, tajanstvenijih slikara koji je, po mom skromnom kriterijumu, jedan od najvećih. Za života je izgradio muzej u kome je provodio zadnje dane i u kom je stvarao i ostavio zadužbinu koju pohode zaljubljenici svega onog što je on bio. Doživljaj za koji treba puno više vremena i prostora da bi se iskazala srast koja isijava iz svake prostorije kojom je on gazio. Svugdje se osjeća On. Monografija koju sam dobio na poklon dok sam boravio u Parizu, a koja je izašla povodom jednog njegovog jubileja, zauzima značajno mjesto u mojoj biblioteci. I on je jedan od gladijatora koji je u svojoj areni dosegao nebo. Odvažite se i pođite. Ne boli!
Pored ovog svetog mjesta, Kataloniju krase, svakako, Barselona i Valensija. Njih nije potrebno predstavljati. Sami za sebe su priča. Katalonija se nadovezuje na dio Španije koji daje toj zemlji poseban šmek. Srećom ima dosta ljudi koji to osjećaju i sebi priušte taj doživljaj. I ko nema crtu ljubomore kao karakternu osobinu, može je lako pridobiti. ANDALUZIJA! Što prvo uraditi? Odrediti prioritet gdje prvo poći i što prvo vidjeti je pitanje od milion dolara. Plan koji smo imali supruga i ja srušio se kao kula od karata. Prepusti se vjetru sa Sierra Nevade. Prizemljili smo u Granadi! Stari grad, stara prijestonica Maora koji su tu stolovali i izgradili i danas jednu od najljepših, ako je tako mogu nazvati, građevinu, koja i danas plijeni pažnju svakog ko osjeti i povjetarac sa njenih zidina. ALHAMBRA! Treba biti veliki meštar lijepe rečenice da dočara i prenese ljepotu, doživljaj, a onda i ushićenje koje to zdanje nosi i donosi sa sobom. Svako može sebi izgraditi prekrasnu sliku koja će, od tada, činiti sastavni dio njegove ličnosti. U XIII vijeku kraljica Izabela ujedinila je Španiju, protjerala Maore u Afriku. Ono što je jedino ostavila iza njih je vanvremena Alhambra. I ona nije mogla da odoli već se morala pokloniti toj ljepoti. Ko ima problem sa kičmom, ne mora. Dozvolite sebi taj doživljaj!
Nedaleko od zidina Alhambre, život nije mazio one koji su tu preživjeli sve strahote zlostavljanja i progona, kako maorskog tako i španskog terora. Na obroncima planine koja se nadvija nad Granadom, iskopali su pećine u kojima dan danas žive i nose u sebi tu strast koju može da nosi samo napaćeni čovjek. Sacromonte. Onako kako su nastali Jazz, Blues, Rege Fado i dr, noseći u sebi tugu, žal za boljim nastao je i FLAMENKO. Mješavina različitih kultura romske, arapske, hrišćanske, jevrejske. Karakteriše je moć izražavanja, prenošenje osjećaja, boli, radosti, strasti, tjeskobe, ljubavi, čežnje. Sve je to umotano u gracioznost, nestašluk, eleganciju, originalnost, temperament, senzualnost. Nađite se u tom prostoru da osjetite te strasne pokrete, oštre poglede, osječne step udarce koji stvaraju poseban zvuk. Pratnja uz ritam dlanova, gitare, vokali koji režu moždanu koru. Zamasi već dobro istrošenim sakoima i vjetrić koji proizvode široke haljine koje u zanosu otkriju i koljena koja, pored audio, stvaraju i vizuelni doživljaj. Ostani miran i normalan! Na jednoj strani umjetnost i poezija, na drugoj rađa se ona brutalnija – erotska strana. Mjesec je april. Dani fieste. Svi žive za te dane. Iako temperamentni i strastveni u krvi, ima se osjećaj da sve eksplodira tih aprilskih dana. Centralna događanja su u jednom od najstrastvenijih gradova. SEVILJA! Čitav grad je umiven, okićen raznim kićankama. Žene su obučene u, može se reći, nošnje, koje takođe odišu koloritom vedrih boja. Frizure su poseban detalj. Strogo zategnute na čelu, kosa je skupljena na potiljku u punđicu sa cvjetnim detaljima u njoj, otkrivaju crno, nemirno oko, prćasti nos, sjajne i požudne usne. Naglašena ramena stavljaju grudi u prvi plan. Sve to balansira na nemirnom i uskom struku. Muškarci u svojim specifičnim odijelima i neizostavnim šeširima. Svi ti divni parovi stvaraju pokretne slike koje oslikavaju karakter tih sretnih ljudi. Kočije, čeze, šestoprezi, četvoroprezi sa svojim posadama i konji sa jahačima su tu, jer bez njih je utisak i slika nekompletna.
Španija nije Španija, fiesta nije fiesta bez onog za čim svaki pravi Španac diše. Sezona počinje krajem marta i traje do početka oktobra. U vrijeme fieste skoro svaki dan je KORIDA! Hemingvej i njegova „Smrt u podne” je najveći krivac zašto sam zavolio koridu. Kasnije sam imao prilike da na jednoj televiziji pratim borbe koje su se odigravale širom Španije. Nikad u živo. Na ovom ekstravagantnom putovanju nijesam mogao da ne posjetim legendarni Trg bikova (Plaza de toros). Najveća, najznačajnija, najbitnija i najstarija arena za borbu sa bikovima. Datira iz XVIII vijeka, a krasi je fasada koja je u baroknom stilu, kapaciteta 13.000 gledalaca. Hram u kome su prisustvovali najznačajniji i najvažniji iz svijeta koride. Korida vuče korijene još dalje u prošlost i pretrpjela je dosta izmjena u samoj borbi. Demonstrira umjetnost i tradicionalne vrijednosti svojih predaka. Rijeka nestrpljivih gledalaca, koji su, imao sam osjećaj, sve najljepše što su imali u svojim ormarima, toga dana, obukli. Ni nakita nije falilo. Kontroverza koja koridu prati dugi niz godina, nije umanjila strast i potrebu za njom. Borba simbolizuje agresivnost, čvrstinu, neukrotivnost, fizičku snagu bika. Na drugoj strani vještina, spretnost, hrabrost, umijeće, mudrost treba da krasi toreadora. Borba do smrti. Spektakl počinje ulaskom tri toreadora, banderiljeria i pikadora. Toreadori rano počinju da uče zanat i karijera im uglavnom traje do dvadeset pete godine. Rijetko ima starijih jer refleksi počinju da slabe što može biti pogubno. Kitnjasta i uska odjeća sa specifičnom kapom stavlja do znanja ko je u centru zbivanja. Bandiljeri i pikadori imaju svoje značajno mjesto. Onaj koga svi iščekuju sa nestrpljenjem i neskrivenim poštovanjem je njegovo veličanstvo Bik.
Uzgajana na posebnim farmama pod posebnim nadzorom stručnih osoba i uz posebnu selekciju, rasa El toro bravo, sprema se, uglavnom, tri godine za ovo suočenje sa istinom, Bika i Toreadora. Njegov izlazak u arenu predstavlja poseban čin. Uzdah, kao šipak, punog gledališta, zamrzne sva čula. Svi dišu kao jedan i čekaju na njegov prvi potez. A on, sjajne dlake, gordog stasa, oštrog pogleda traži onog koji će mu stati na crtu. Da mu nema ravnog govori uglavnom desno kopito koje reže zemljanu podlogu. Blago savija glavu i širom otvorenih nozdrva prazni svoja nabrekla pluća. Sijevaju vrhovi rogova koji svima stavljaju do znanja čime raspolaže. Masa od nekoliko tona kreće u lagani trk. Jasno definisani mišići govore o kakvoj gracioznosti i silini se radi. Ravnodušnih nema. Jedini od svih nas prisutnih je Toreador, koji smije da mu stane i pogleda ga u oči. David protiv Golijata. Onako ukrašenog odijela sa crvenim plaštom u ruci kreće prav, uzdignutog čela, samouvjeren i, vidi se, duboko koncentrisan, u susret zvijeri. Razdaljina je sve kraća, napetost raste. Ko će prvi krenuti? Pokreti plaštom, koji iritira bika, ali ne bojom već odmjerenim pokretima, lelujanje, pokreće zakazani okršaj. Muletozo – pokreti kojim toreador upravlja kretanje bika u neposrednoj blizini, izazivaju divljenje. Smjenjuju se iz časa u čas uzdasi, ustajanja, čuveno „ole” i sve to kao jedan i bukvalno kao jedan. Piruete koje nam sijevaju pred očima smjenjuju se kao na filmskom platnu. Odjednom tajac. Toreador sa plaštom iza leđa, koji lagano stresa, ušao je biku među rogove. Niko ne diše. Drama je dostigla svoju kulminaciju. Treptaj oka i toreador bi se mogao naći na rogovima što bi moglo značiti samo jedno. Vrhunac. Iznenadan pokret vitkim tijelom, spustivši plašt prema zemlji, tjera bijesnog bika da proleti pored njega. Spektakl! Svi počinjemo ponovo da dišemo. Bik je imao svoju šansu koju je propustio. Kao u nekim dvobojima ljubomornih rivala za srce dvorskih dama. Prvi je ispalio metak koji nije napravio štetu. Sada je red na drugoga. Sa plaštom ispod kojeg se krije mač, toreador se sprema da zada završni udarac – Volapi, koji odražava njegovu prefinjenost. Ako je veliki to će uraditi iz prvog udarca, provlačeći mač kroz četiri santimetra široki prostor između prednjih plećki koji vodi direktno do srca. Od toga zavisi njegova reputacija, a biku dostojna smrt. Kao i svako dobro postavljeno dramsko djelo i kod koride se može razaznati: ekspozicija, zaplet, kulminacija, peripetija, rasplet.
Poslije šest nemilosrdnih borbi i tri sata provedenih u hramu strasti, odlazimo sa nekim pomiješanim i nedefinisanim osjećajima. Da li je moglo drugačije? Možda nama i jeste, ali ovim ljudima kojima je sve ovo utkano u gene, nije. Vatra koju je njima poslao njihov bog gori u njihovim srcima i taj oganj ne treba gasiti. Svi mi imamo neki naš svijet u kome se najbolje osjećamo.
Svu silinu ovih prenaglašenih emocija uspjeli smo da zauzdamo na jugu Portugalije, regija Algarve, i prelijepom Lisabonu uz zvuke Fado muzike.
„Ne diraj moje krugove!” Arhimed je uzviknuo i bio proboden!
