U Banja Luci je umro Tomislav Tomo Jović (82), dobri čovjek, sanjar i umjetnik, koji je značajan dio svog života proveo u Baru, koji mu je predstavljao drugi dom. Njegova kuća u Zelenom pojasu bila je i njegov atelje, ali i stjecište interesantnih, neobičnih i produhovljenih ljudi.

Iz rodnog Goleša pokraj Banja Luke i završene osnovne i srednje škole, obreo se u Novom Sadu gdje je diplomirao na dramskom studiju 1966 godine. Kao profesionalni glumac radio je u Banja Luci, Užicu i Podgorici do 1977. Sticajem okolnosti ili igrom sudbine, 1968 se srijeće se sa bakrom, u kome, u početku kroz igru, a kasnije kao sastavni dio njegove ličnosti, stvara izuzetna djela. Prva izložba je bila zajednička sa mladim užičkim slikarima. Poslije toga, širom Jugoslavije galerije su mu otvarale vrata da predstavi svoje originalne radove. U Crnoj Gori imao je za to priliku u galerijama Podgorice, Budve, Svetog Stefana, Bečića, Ulcinja i Bara.

Od 1977-2010 g. bio je stalni član Ateljea za umjetničku obradu bakra Hansa Ritera u Cirihu. Izlagao je zajedno sa Lučijanom Batistijem iz Rima, Edit Benz i Evelin Greser iz Ciriha u Bernu, Cirihu, Lucernu, Ženevi, Štutgardu, Minhenu, Berlinu, Beču, Insbruku, Gracu, Luksemburgu, Briselu, Amsterdamu…

Njegova umjetnost se može podijeliti u tri dijela: sakralne, dekorativne i slobodne kompozicije. Shvatio je da bakar može da zauzme značajnije mjesto u umjetnosti, mnogo više od kujundžijskog materijala. Znanje, vještinu, strpljenje, rad, posvećenost i vrijeme bakar bezrezervno traži. Tomo je to sve posjedovao. Njegova djela su izuzetna i nesvakidašnja. Neki bakru ne pridaju veliku pažnju, doživljavaju ga kičom i jeftinom upotrebom. Tomo je pokazao da se iz njega mogu izvući djela kao iz svakog drugog materijala koji se koristi u likovnoj umjetnosti. Pokazao je koliko je izdašan pri stvaranju njegovih djela. Izvlačio je jasne odsjaje, tamne valere, nijanse boja i sijenke.

Volio je Tomo društvo i društvo je voljelo njega. Njegovo kuckanje po bakarnim pločama u Zelenom pojasu dugo je odzvanjalo niz padinu, kroz krošnje primorskih borova ka moru, uz koje je rado znao da sjedi i provodi slobodno vrijeme. Bio sam dio njegovog svijeta i ovako mogu najmanje da mu se zahvalim za vrijeme koje smo provodili zajedno.