“Mogu uzeti bilo koji prazan prostor i nazvati ga otvorenom scenom. Neko se kreće u tom praznom prostoru, dok ga neko drugi posmatra i to je sve što treba da bi se stvorio teatar”, riječi su Pitera Bruka, britanskog pozorišnog reditelja i teoretičara teatarske umjetnosti, na početku njegove poznate knjige „Prazan prostor“.
On je pozorišni revolucionar, koji je izazvao tektonske poremećaje u poimanju teatra. Španski dramatičar iz XII vijeka, Lope de Vega, rekao je da su za pozorište potrebne „tri daske, dva glumca i jedna strast”.
Upravo ta strast, a i mnogo toga drugoga što čovjeka može izgraditi kao intelektualca, dovele su ih da pozorište mogu praviti i na ovako, rekli bi, jednostavan način. Ipak ovo je plod jednog velikog rada, posvećenosti, ljubavi i obrazovanja. U njima su satkane sve tajne, ljepote, kreacije, koje mogu da se ispolje na tim životnim daskama, kroz rukopis, umješnost i virtuoznost aktera jednog pozorišnog događaja.
Ovakvih umjetnika, srećom, ima veliki broj, ali ne toliko koliko bi trebalo da baš svaku glavu pomjere, bar za jotu. Tada bi ovo društvo bilo mnogo bolje.
Svi oni predstavljaju jednu alku u dugom lancu istorije razvoja pozorišta, koje doseže do VI vijeka prije nove ere. Stara Grčka, kao majka pozorišta, razvijala ga je na festivalima u slavu Dionisa. Igrajući, to je preraslo u umjetnost. Aristotel, Eshil, Sofokle, nadgornjavali su se, kroz satiru, komediju, tragediju, kako se tada dijelilo pozorište, trudili se i apelovali na plemenita osjećanja publike, kako bi gledaoci mogli da se bar malo promijene, transformišu i probude ono dobro, uspavano u njima. Tadašnja pozorišta -theatron, gradila su se na uzvišenjima iznad gradova i sadržavala su od 10.000 do 20.000 mjesta za gledaoce. Najveċe se nalazilo u Atini, koje je za to vrijeme imalo impozantnih 30.000 mjesta. Maltene čitavi gradovi su mogli stati u njima, što govori o značaju pozorišta za njih. U našem gradu, nemojte da trošite vrijeme, brojeći ih. Zabrojat se ne možete!
Grčka, kao drevna sila, šireći teritorije, trovala je pokorene narode – pozorištem. Gradila je theatrone u cilju prosvećivanja pokorenih naroda. Što li se danas najviše gradi, ali u cilju zatupljivanja naroda?
Druga drevna sila, koja je vremenom pokorila Grčku i preuzela joj značajni dio teritorije, bila je Rimska imperija. Razaranja prilikom ratovanja, bila su neminovna, ali theatroni su ostajali nedirnuti i nastavljali da žive svoj život. I dalje su se izvodile, uglavnom grčke tragedije, jer su one uglavnom bile sačuvane. Program su dopunjavale komedije Plauta i tragedije Seneke.
Kao i Grci, Rimljani su nastavili sa gradnjom njihovih amfiteatara, koji su, kao i theatroni, zauzimali više kote gradova i onako sa visine, valjda da što dalje dopru, sa autoritetom isijavale kulturu. Najveći se nalazi u Efesu, današnja Turska, i broji 25.000 mjesta. U svojim osvajačkim pohodima doprli su čak do Britanije. Na svom tom putu, ono što su ostavljali iza sebe, bili su putevi, akvadukti i, naravno, amfiteatri. Čitav Mediteran je okićen tim zdanjima. Pored toga što su turističke atrakcije, gdje se može osjetiti vjetar istorije i upiti ljepota građevina, često su i festivalske scene za izvođenje antičkih tekstova. Naš su prostor nekako zaobišli, ne ostavljajući ništa slično, pa valjda odatle pozorišna trauma. Valjda, što sam bio djelić tih prostora, izbjegao sam tu vrstu patologije. Za njeno liječenje preporučuje se posjeta njima, makar jednom.
Raspadom Zapadnog rimskog carstva, Vizantija, kao dio Istočnog rimskog carstva, pod svoje okrilje preuzima pozorište. Ono nastavlja da živi istim, ali ne i većim intenzitetom.
Opsjednut Evropskom kulturom i graditeljstvom, oduševljen Parizom, Bečom i Venecijom i njihovim balovima, galerijama, muzejima, a u želji da u siromašnoj, feudalnoj zemlji iscrpljenoj stalnim ratovima, uradi nešto novo, Petar Veliki odlučuje da izgradi novi grad, na ušću Neve i obale Baltičkog mora, grad po uzoru na evropske metropole i tako ubrizga novi stil života za svoju vlastelu, a i za svoje podanike. Da bi to postigao, angažuje najbolje evropske arhitekte i graditelje. Prebacuje prijestonicu iz Moskve u Sain Petersburg. Veliki Petar Veliki kreće da preuređuje Rusiju, a veliki udio u tome ima Katarina, koja manire sa njemačkog dvora prenosi na ruski. Značajno mjesto u transformaciji ruskog društva igra i pozorište koje je bilo neizostavan segment za razvoj nove kulture.
Novoizgrađeno pozorište trebala je da prati i glamurozna predstava. Sve je organizovano. Stigla je poznata evropska trupa. Sa velikim nestrpljenjem čekao se veliki događaj. Ono što je falilo svečanosti i bez čega se nije mogla zamisliti jedna pozorišna predstava, bila je publika. Fijasko! Nikoga u publici. Veliki Petar, poznajući mentalitet svog naroda, sljedeće veče oglasi da svaki muškarac koji dođe dobija čašu vodke, a žene bombonu uvijenu u celofan. Sala je bila puna.
I pored ovakvog početka, Realizam je počeo u Rusiji, ranije nego bilo gdje drugo. Pozorišni život cvjeta, a Boljšoj teatar predstavlja jedan od centara svjetske kulture. Svoj pečat odložio je i na meni. Konstantin Stanislavski, pozorišni režiser, glumac i teatrolog, ostavio je značajan trag u razvoju glume i pozorišta.
Nekada indijanska staza, a danas najpoznatija svjetska ulica, Broadway, možda, predstavlja centar američke popularne kulture. Njegovom dužinom ugnijezdilo se četrdesetak pozorišta, koji predstavljaju najkomercijalniji nivo. Mjuzikl je najzastupljenija forma. Veliku sam sreću imao kada sam obezbijedio karte za Winter Garden i Broadway Theatre. Gledao sam “Cats” (“Mačke”) A. L. Webbera, i “Les Miserables” (“Jadnici”) V. Hugoa. Riječi su ostale u mraku na mom prvom susretu sa mjuziklom. Ipak, možda je najbolje reći: impresivno, zadivljujuće! Predstave koje su dugo godina opstale na repertoaru i stekle status kultnih.
Ono što je važno naglasiti kroz istoriju pozorišta kao umjetnosti je i njegova arhitektura. Od Grčke pa do danas, vodi se računa gdje će biti locirano i njena reprezentativnost mora biti na nivou kakav mu i pripada. Crna Gora, kao država na Balkanu, gdje su uvijek duvali neki surovi vjetrovi, imala je svoje pozorište. Naš knjaz i kralj Nikola Petrović imao je sluha za tu vrstu umjetnosti. Inicirao je gradnju pozorišta, a što je interesantno, veći dio sredstava obezbijeđen je dobrovoljnim prilozima Crnogoraca. Na otvaranju se igrala „Balkanska carica”, po motivima njegovog istoimenog djela. Neposredno poslije toga krenuo je pozorišni život Nikšića. Pozorište uzima maha i prenosi dobre vibracije širom, tada slobodne, Crne Gore. Krenule su i prema Baru. Negdje na obroncima Rumije i Lisinja su se zakačile i čekaju neku jaku buru, ne bi li se spustile i pale na plodno barsko polje. Pored gradnje dvorca na Topolici, kralj je želio da obezbijedi atmosferu za pozorišni život. Nažalost, i pored projekta i idejnog rješenja, pozorište nikad nije izgrađeno! Da je tada to okončano, i atmosfera u gradu bila bi, u to sam siguran, drugačija. Možda će se neko roditi da završi tu plemenitu ideju.
Pozorišni život u Baru svodio se na improvizacije i neskrivenu energiju pojedinaca, koji nijesu imali razumijevanje vlasti za njihovu ljubav i potrebu. Najuporniji su bili članovi grupe, koja je djelovala u okviru KUD-a “Jedinstvo”. Nesebično su se davali, a uzvraćano im je punim salama na njihovim predstavama. Ipak je bilo živih ljudi. Napravio bih veliku grešku kada bih krenuo da nabrajam sve te divne sugrađane jer sam siguran da bih nekoga izostavio, što bi mi bila zadnja namjera. Onog koga, ipak, moram pomenuti je Čedo Dragović. Čovjek je dao svog sebe u želji da napravi nešto dobro svom gradu. Uzalud.
Zračak nade da bi se moglo, ipak, nešto desiti je početak realizacije ozbiljnog i izazovnog projekta zvanog „Barski ljetopis”. Te 1988, okupila se dobra i kreativna grupa na čelu sa piscem Aleksandrom Popovićem, po čijem scenariju je trebalo da se igra predstava „Vladimir i Kosara”. Barska priča, ljubavna drama, koja, da je sreće, treba da bude gradska svijetla tačka i motiv. Režija predata u ruke Slobu Milatoviću, kreatoru, tada avangardnog pozorišta „Dodest”, koje je već imalo nekoliko gledanih predstava. Glumci Varja, Žarko, Mladen, Rade, Admir, Boro, donijeli su u grad svoju boemštinu, a sa njom šarm, šmek, vedrinu. Sa njima su se dobro uklopili i bardovi barskog glumišta Dule i Čejo. Sa većinom sam bio dobar drugar, pa sam imao sreću da provodim dane i noći sa njima u dobroj atmosferi. Svjedočio sam stvaranju jednog izuzetnog pozorišnog komada, koji je i pored kontroverzi koje su ga pratile, na kraju doživio ovacije i obilježio Ljetopis. Pored ovog komada, bilo je i drugih raznovrsnih i veoma kvalitetnih sadržaja, pa se moglo reći da je Ljetopis protekao veoma uspješno. I narednih par godina odisao je mediteranskim šmekom, što je, ako sam dobro ukačio, bio cilj. Kasnije se nešto izokrenulo. Ušao je u neku prosječnost i tako do danas. Možda zato što su ga uhvatile godine, naš Ljetopis šepa, kleca, grbavi se. Za sve to ima lijeka.
Ljepota pisanja Ljetopisa zove se Ljetopisanje. Drugačije bi se mogao nazvati anal ili hronika što podrazumijeva cjelogodišnje i višegodišnje ispisivanje. Nikako četrdesetak dana! Naš Ljetopis bio je uzor za druge primorske gradove. Budvanski „Grad teatar” takođe počinje sa svojim programima i uspijeva ono što Ljetopis nije. Uspio je da podigne kvalitet, glamur, ekstavaganciju. Najmlađi festival, po mom sudu, postigao je najveći nivo. Ujednačenost, organizacija i što je najvažnije, igranost svoje produkcije – tivatske „Purgatorije”.
Nijesam ni pozorišni kritičar, a još manje pozorišni teoretičar, ali jesam strasni zaljubljenik u pozorište. Strast koja me drži još od malih nogu. Strast koja mi prija i odolijeva godinama. Strast koja je, dobrim dijelom, uobličila moje životne staze. Srećom, ima dosta tako strasnih, ali ne dovoljno, da i ovaj naš surovi život koji živimo, učini strasnim. Strasnim, a ne surovim! Oni koji žele da kreiraju naše živote, nažalost, ne znaju za ovaj segment, koji se krije negdje u ganglijama moždane kore. Nijesu ga dovoljno razvili. Nijesam čuo nikog od njih da na svojim predizbornim grupašenjima pomene bar jednom pozorište. Siguran sam da mnogi od njih i ne znaju da tako nešto postoji.
Jedne godine, jedan čelnik, tada jednog dijela naše nam drage domovine, dobio je priliku, a i čast da otvori jedan od festivala na našem primorju. Finale večeri bila je predivna predstava, sa predivnim glumcima koji nikog nijesu ostavili ravnodušnim. Osim, našeg otvarača festivala. Na moju sreću ili nesreću, po završetku predstave, u tišini silazeći niz stepenice ka izlazu, ni sam ne znam kako, našao se ispred mene, on. Tišinu, koja je vladala prostorom, zaparao je glas njegovog prijatelja kome je, valjda, bilo neprijatno da ćuti. Želio je da zna kako mu se svidjela predstava. Kao iz topa, odgovorio je, da on ništa ne razumije i da ranije nikad nije bio u pozorištu. Samo ga sačekaju na aerodromu, povedu u kabinet, da odradi posao i vrate na aerodrom, na putu za kuċi. Nema čovjek vremena za gluposti. Slika i prilika naših čelnika u produženom trajanju!
Nijesu ni svjesni da prelaskom pozorišnog praga ulaze u neki drugi svijet. Svijet magije, čari, ljepote, duha. Otputuju u neko vrijeme prošlo, vrijeme buduċe. Sretnu se sa nekim neobičnim ljudima, na nekim čudnim mjestima. Šetaju po Parizu, Londonu, Pragu i Beču. Pomenuh ove gradove, a da uđu, vidjeli bi da ih ima još. Žele da svoje mentalne gabarite nametnu i drugima, ali sreċom mnogi ne mogu da se sabiju u taj provizorij. Nadam se da ċe brzo stasati neka nova generacija ovih sa vlasti, koja će imati potrebu za doživljajima koje pruža pozorište. Izbori, koje nam, svako malo, nameću, zarad svojih najsitnijih poriva, mogu biti i korisni. Kao što se često uključuje veš mašina da opere prljavštinu, tako i izbori mogu oprati sve ono što je prljavo u njihovim glavama. Na kraju se uključi centrifuga, koja izbaci i zadnje atome onog što se zove, glib. Kada otvorimo vratanca te mašine osjetimo blage i ugodne mirise koji čulima prijaju. Da je i nama zamirisalo, znaćemo kada u našem gradu zasja – pozorište.
Ovaj tekst je bez neke velike ambicije, zato se pitam da li je trebalo da ga pišem, ali u jedno sam siguran – „ne može da škodi”.
