Gosti Milana Vujovića u „Promenadi četvrtkom“ bili su Zdravko Đuranović, crnogorskoj publici poznat kao pjevač i tekstopisac narodnih melodija i Labud Lončar, predsjednik Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“, a povod je Đuranovićeva prva knjiga poezije „Izviraće đe je izviralo“.
RB/BI: Zbog najljepše bule
Propio se Mujo, bolan zbog Hajrije,
zbog najljepše bule rožajske čaršije,
pa od tuge hoće raju da ostavi,
da ode daleko, da je zaboravi.
Oprosti majko, srcem te molim,
ali ne mogu da je prebolim;
ko što, majko, sevdah nije
bez daira i šargije,
tako meni nema sreće
ni ljubavi bez Hajrije.
Prosio je Mujo Hajru iz sokaka,
kupio joj prsten, al’ ne dade majka;
od žalosti mlađan iz Rožaja ode
da ne vidi tuđe svate da je vode.
Utihnula pjesma daira i šargije,
ostario Mujo, ženio se nije,
ostavi amanet, zna čaršija stara,
da dovedu Hajru do njegovog mezara.
RB/BI: Ovo je pjesma Zdravka Đuranovića, „Zbog najljepše bule“. Preda mnom je, istina u PDF verziji, njegova knjiga poezije u izdanju Udruženja „Nekazano“ – „Izviraće đe je izviralo“. Pored mene su autor ove zbirke pjesama Zdravko Đuranović, poznati interpretator narodnih melodija u Crnoj Gori i Labud Lončar, alfa i omega Udruženja „Nekazano“, čovjek koji ne dozvoljava da stane, da ne pulsira kultura u ovom gradu.
Zdravko, kako je došlo do ove saradnje?
Đuranović: U muzici sam odavno, ali kad je u pitanju ovo što ste najavili, onda sam tu odnedavno. Naravno, nedostajalo mi je iskustva, ali uz preporuke prijatelja, moj izbor je bio Labud i on je to prihvatio. Ova saradnja, ovo što smo do sad uradili, zaista je na nivou baš visoke profesionalnosti i korektnosti. Evo, čekamo knjigu svaki dan, čekamo i promocije. Krećemo od Bara. Nije to slučajno, ne samo što je to Labudov grad, za koji se Labud bori upravo ljepotom stihova, knjiga i njegovih i svih koje objavljuje, ovo je grad mojih prijatelja, mojih muzičkih početaka, grad gdje stanuje jedna velika moja emocija.
RB/BI: Prije nego što smo počeli ovaj oficijelni dio razgovora, pitao sam se kako to da je promocija u Baru, a Bar se malo pominje, tako mi se makar učinilo poslije letimičnog prelistavanja knjige. Ali, obojica ste me demantovali.
Đuranović: Jesmo, ne bi moglo da prođe da Baru ne posvetim pjesmu ili više pjesama. U knjizi ima, konkretno „Pjesma Baru“, pa „Spičanska pjesma“, „Pjesma o Starom Baru“ i u nekoliko još pjesama, iako nisu striktno posvećene Baru, pomenut je Bar.
RB/BI: Jesu li se iznenadili, ne samo Barani nego i Podgoričani, da ste napravili ovakvu zbirku poezije?
Đuranović: Iznenađenje je bilo apsolutno. Zato što nemam običaj da najavljujem neki novi projekat, dok god nije blizu završnice, jer nikad ne znam da li će neka okolnost biti presudna da odustanem ili da ne mogu da ga realizujem. Tako da sam dugo ćutao, tek kad je knjiga otišla u štampu i kad smo Labud i ja već napravili dogovore, onda sam počeo to da objavljujem i, naravno, sve je bilo uz čestitku, ali i prijatno iznenađenje. I svi čekaju promociju. Koliko sam poziva imao, gdje god bude promocija, mislim da će taj prostor biti mali. Mada, može da bude i drugačije, može i da prođe ta početna euforija. U svakom slučaju, nikad, ni jedno moje izvođenje, ni kao pjevača, nije bilo ni poluprazno ni prazno. Nadam se da neće ni sada kad mi je najpotrebnije, jer prvu knjigu doživljavam kao nekad što sam doživljavao prvu ljubav. Toliko sam vezan za nju da sam potpuno sve moje profesionalne, muzičke obaveze, nekako stavio po strani. Mnogo mi je bitan i kvalitet promocije, i prisutni. Htio bih stvarno da ljudima pokažem i ozbiljnost, ali i da je sadržaj ove knjige jako interesantan. Jer, dodirnuta je Crna Gora. Usudiću se, pa ako budem demantovan, ja ću priznati da sam možda preuranio sa tim naglašavanjem, ali mislim da niko nije do sad dodirnuo svaku nit Crne Gore – njenu istoriju, njene ljude… Ne samo velike gradove, ja sam tu pomenuo pojedina sela koja su bila bitna. Pomenuo sam mnoge manastire, potoke, riječice, zadužbine. Kao da čitate, možda na neki način, istoriju Crne Gore. Opet, nisam izostavio ni ljubavne teme, crnogorske svadbe, običaje, sve je to tu. Malo sam dao akcenat i na Podgoricu, njoj sam posvetio desetak pjesama. Ja sam tu rođen i najviše sam tu stvarao. Stara varoš, gdje sam skoro čitav život živio, ipak je ostavila trag. Pjesma „Dva boema“, to je lična karta, mislim da sam jedan od poslednjih podgoričkih boema.
RB/BI: Ova pjesma o Hajriji, je li postojala Hajrija, je li baš iz Rožaja ili je izmaštana?
Đuranović: Jeste, pjesmu sam napravio po priči mog prijatelja čiji je rođak Mujo.
RB/BI: Na mene su poseban utisak ostavile ove ljubavne pjesme i tu zbirku ljubavne poezije koja je u najavi očekujem zaista sa velikim interesovanjem.
Đuranović: Rijetko kad pišem pjesmu ako nemam totalnu inspiraciju. Ne silim sebe da treba da napišem pjesmu i da kombinujem nešto. To su sve moje žive inspiracije, ove ljubavne pogotovo, ali i sve ostale. Sva mjesta koja sam opisao, ja sam ih doživio upravo onako kako sam ih opisivao. O čemu god sam pisao, to je moja emocija, moj osjećaj, moje mišljenje, moj stav. Mislim da sam dao cijelog sebe, a sad, moramo ostaviti da čitaoci presude.
RB/BI: Ovaj razgovor smo dogovarali prije nekoliko dana, u međuvremenu je stigla informacija da ova knjiga neće biti promovisana, ili hoće, za vrijeme novembarskih svečanosti u Baru. To ćemo čuti od Labuda. Ne znam da li ste čuli za harmonikaša iz Bara, Omera Hodžića, svira tako… Šalim se, Omer je moj prijatelj, pretpostavljam da sluša, i veliki umjetnik na harmonici. Ovo harmonikaš mi djeluje pežorativno. Interesuje me kako ste koncipirali promociju, da li će biti malo muzike, malo vaše pjevanje, ne samo poezije.
Đuranović: Sad ste me vi inspirisali. Omera ne samo da neko zna, nego ga znaju svi koji znaju šta je harmonika. Njegovo sviranje je možda najupečatljivije u Crnoj Gori, uz dužno poštovanje da mi imamo sad nekoliko dobrih, divnih harmonikaša, ali to je ta škola – tehnika, plus emocija, plus sviranje od srca. To je opis Omerov. Naravno, u Baru da se desi moja promocija a da Omer nije prisutan, mislim da je to ravno nemogućem. Svakako, Omer će učestvovati i još nekoliko barskih umjetnika, ali to ćemo kasnije da najavimo, neću sada sve da kažem.
RB/BI: Da čujemo Labuda, o saradnji smo čuli od Zdravka. Interesuje me ova promocija eventualna u Baru, jer to će biti, uvjeren sam, lijep kulturni događaj kojemu valja prisustvovati.
Lončar: Milane, kao što i sam znaš, svaki događaj koji mi pripremimo za građane Bara je stvarno praznik. Imali smo izložbu slika i književno veče, koje je bilo izuzetno posjećeno, jedno od najbolje posjećenih u zadnje vrijeme. Što se tiče promocije Zdravkove knjige, mi smo bili planirali da to bude jedno humanitarno veče, koncert i promocija knjige, povodom Dana Bara. Bili smo planirali 24. novembar, nego drugi odlučuju o tome. Onda nam je ponuđen termin, 21. novembar, a to je Aranđelovdan, krsna slava mnogih građana Bara i mnogih u Crnoj Gori. Mislim da bi bilo malo posjetilaca, a mi idemo na tu soluciju da je to humanitarno veče, da se simbolično naplati makar po jedan euro, što bi uplatili Narodnoj kuhinji Žena Bara. Odustali smo od tog termina, nažalost, jer i sam Zdravko može da potvrdi, mnogi njegovi prijatelji iz Bara i Podgorice iznenađeni su da je predložen taj datum.
RB/BI: Gdje ste mislili, u velikoj sali Kulturnog centra?
Lončar: Da, da, u velikoj sali, da bude što više mjesta i da to bude pravi praznik Bara, uz muziku, pjesmu, lijepu poeziju. Sada smo od Kulturnog centra dobili ponudu, tražili smo jedan datum. Nismo dobili odgovor od njih, kad dobijemo odgovor, znaćemo tačno. Uglavnom, što kaže Zdravko, obećavamo jedno fino, bogato veče, biće tu iznenađenja, glumaca, pjesnika…
RB/BI: Zdravko Đuranović je rođen u Podgorici, u srcu Stare varoši. Učio je osnovnu školu „Milorad Musa Burzan“, nižu Muzičku školu „Vasa Pavić“, Gimnaziju „Slobodan Škerović“ i Pravni fakultet u Podgorici. Ne samo učio, nego i izučio, on je diplomirani pravnik, kolega. Više od 40 godina prisutan je na muzičkoj sceni, kao tekstopisac, kompozitor i interpretator. Njegov muzički opus obuhvata preko 500 autorskih radova. Ovo je njegova prva knjiga pjesama. Ovo mi se sviđa za kraj: stranice njegove poezije tek će biti ispisane. Prvo ćemo još malo o ovoj knjizi, pa tek o onoj koja slijedi. Kakva je koncepcija ove knjige? Vidim da je podijeljena u poglavlja.
Đuranović: Geografski pojmovi su odrednica jednog broja poglavlja, zatim običajne stvari i malo te ljubavne stvari. To je otprilike to.
RB/BI: Ili ovako, po poglavljima: „Molitva za Crnu Goru“, „Naša mila Podgorice“, „Stara majko Crnogorko“, „Gusle moje javorove“, „Zemlja orla i sokola“. Napisao si i da niti jednu pjesmu nisi pustio ni u etar ni kod prijatelja, dok ti je majka nije pročitala. Nije doživjela, ipak, da vidi ovu knjigu.
Đuranović: Ne. Znala je da spremam knjigu, ali veliki broj tih pjesama, što bi ono mi rekli, u muzičkom ruhu, mnoge su snimljene i raspon od prve pjesme koju sam napisao, koja je u toj knjizi, do zadnje je skoro 40 godina. Po stilu pisanja gotovo se i ne primjećuje ta vremenska razlika. Moja majka je bila jako nadarena za muziku i ja sam uvijek iz moje radne sobe izlazio, kako mi kažemo, sa demo snimkom: jedna strofa, refren i uvijek puštao. Ona mi je par puta tako znala reći: pusti, pusti i znala je da mi kaže „Pa, ovo…“ i kad zavrti glavom znao sam da nisam na dobrom putu, i govorila je za neke pjesme: „Savršeno“. Uvijek sam je poslušao. Za koju god je pjesmu zavrtjela glavom, i kad sam ih dao drugima, nisu napravile neki jak prodor. Imala je osjećaj.
Žao mi je što nije doživjela pjesmu o njoj, a i da vidi da je čitava knjiga njoj posvećena.
RB/BI: Lijepo. Pretpostavljam da je ona živjela ili cijeli vijek provela u Staroj varoši. Objasnite mi kakva je ta čudesna moć te Stare varoši, kad je svi pominju toliko godina kasnije. Ja prođem neki put kroz nju, ali ne osjetim ništa, ne budi mi emociju, nisam Starovarošanin.
Đuranović: Magiju Stare varoši pamte generacije. Ja sam možda i posljednja generacija koja je zakučila da vidi tu magiju. Dakle, Stara varoš je bila mjesto, prije svega, onih tipičnih Cikotića, ljudi koji su imali specifičan humor, ljudi koji su bili mnogo talentovani, koji su pjevali svugdje, koji su imali svoja pjevačka društva. Tu su tambure, recimo, kad bi mi sad pričali o Podgorici kao tamburaškom gradu, mnogi bi me sad možda čudno pogledali. Međutim, kad bi malo uzeli da čitamo vidjeli bismo da, recimo oko 1900. godine, samo u Podgorici ima 100 pjevačkih društava i nekih 50-60 tamburaških orkestara, da je prvi tamburaški orkestar na Ex Ju prostoru u stvari bio u Podgorici. Pokojni Janika Balaš je pedesetih godina u Radio Titogradu napravio prvi tamburaški orkestar u čitavom ovom regionu. To su sad činjenice koje ljudi ne znaju. Tambura je jedan od mojih omiljenih instrumenata. Iskoristiću sada da kažem, iako ima vremena do tada, 15. decembra, ja sam autor jednog koncerta koji se zove „Tamburice, srce Podgorice“. Sa mnom će biti jedan veliki boem i veliki pjevač, Žuti Serhatlić. Mi ćemo izvesti 30 najstarijih podgoričkih pjesama koje su nastale otprilike prije dva vijeka. To je neki moj dug toj boemskoj Podgorici, toj tamburaškoj Podgorici. To su, uglavnom, pjesme iz porodice sevdaha, podgorička sevdalinka. Obično ljudi misle, kad se kaže sevdah, na Bosnu. Bosna jeste jako uporište sevdalinki, ali ništa manje nisu Podgorica, Rožaje, Bijelo Polje, Pljevlja. Isto tako, imamo južnu Srbiju, mislim konkretno na Vranje, imamo Makedoniju, tu su sve nastale sevdalinke. Na ovaj način vraćam dug upravo Staroj varoši koje više nema.
RB/BI: Ja se nadam da će vaš koncert biti prije tog 15. decembra, u Baru.
Đuranović: Hoće, svakako.
RB/BI: Da li će biti, Labude, šta vi mislite? I kad ćemo ovu knjigu držati u rukama, ovako je, sa PDF-a, priča u oblacima.
Lončar: Knjiga je već štampana, međutim, čekamo da nam štamparija to dostavi i, po zadnjim informacijama, to će biti u subotu, preksjutra. Gledali smo da bude prije Aranđelovdana. Da napomenem da je to sjajna knjiga. Posebno pjesme o Crnoj Gori podsjećaju me na ona stara, dobra vremena kad smo svi pjevali o Crnoj Gori lijepe, stare izvorne pjesme. Kad nije bilo politike, svega, kad smo znali za svoj zavičaj. Mi smo imali nekad knjigu „Moj zavičaj“, danas više zavičaja nema. Sjajna knjiga, sjajnog umjetnika i čovjeka, očekujemo i knjigu njegove ljubavne poezije. Ono što ne bih želio da preskočimo, to je da mi čekamo knjigu njegove mlade ćerke Ine, koju pozdravljamo, ako sluša, da malo ubrza rad na pripremi.
RB/BI: Dakle, ovaj koncert humanitarni bi trebalo da bude u narednih nekoliko dana. Kad god bude, od njega će svakako dobrobit imati građani Bara, kroz Narodnu kuhinju.
Lončar: Svakako. Vjerujem da će Kulturni centar iznaći termin koji nama odgovara. Zajednička je ideja, a Zdravko je potencirao da to bude humanitarni koncert, da se simbolično naplaćuju ulaznice, euro ili koliko se dogovorimo i da ta sredstva idu za Narodnu kuhinju. Zdravko je rekao da će i jedan broj primjeraka knjige ili sredstava od prodate knjige pokloniti Narodnoj kuhinji. Mislim da je to jedna od najljepših akcija u zadnje vrijeme, koja je humanitarna. U ovoj knjizi na jedan lijep način objedinjuje se ljubav prema majci i Crnoj Gori kao majci. To bi trebalo da bude jedna lijepa priča povodom Dana Bara, ali kad već ne može, onda ćemo javiti kad dobijemo termin. Ono što je do nas – da se izvinimo Ženama Bara, jer smo njima bili najavili da ćemo održati koncert. Mi ne odustajemo, koncert će se održati, zajedno sa promocijom. Biće to, kao što uvijek i radimo, na neuobičajen način. I Zdravko nam je rekao da će tu biti još nekoliko muzičara, pjesnika, glumaca, tako da ne sumnjam da će to biti jedno odlično veče… Tu će biti i naši pjesnici iz Udruženja, koji će čitati neke pjesme, ispoštovaćemo sve, prije svega građane Bara, NVU Žene Bara, Zdravka kao autora. Znam što znači kad izađe prva knjiga, onaj miris iz štampe kad dođe u ruke.
RB/BI: Labud je pomenuo prvu knjigu, potpuno razumijem taj osjećaj. Ne treba da pričam o popularnosti, novinama, televiziji, taj osjećaj kad izađe prva knjiga i držite je u rukama, to je neponovljivo. Pomalo vam zavidim na tom osjećaju koji ćete imati, kako najavi Labud, preksjutra.
Đuranović: Samo da poručim Labudu: ja od preksjutra, ako ne bude knjiga, ne izlazim niđe iz kuće.
RB/BI: Još samo ovo: diplomirani ste pravnik a, niste se bavili nikad pravnim naukama? Slično voditelju ove emisije.
Đuranović: Uglavnom ne. Rijetko sam imao priliku da me to neko pita, upravo kažem: ja sam volio pravo i mislim da sam mogao biti dobar pravnik i možda čak, da sam nastavio, i dobar advokat. Muzikom sam se bavio sve vrijeme studiranja, kao nekom dopunskom djelatnošću. Kao student, ja sam već imao snimljenu ploču. Međutim, došlo je neko vrijeme, to su 90-te godine, kad sa pravom nisam mogao ništa. To je bilo vrijeme koje je prilično ugrozilo egzistenciju moje porodice, koja je zavisila od plata. Onda sam podvukao crtu i ušao u muziku kao profesionalnu djelatnost. Pravo je ostalo samo kao dopuna. Čini mi se i da nisam pogriješio, jer, neće mi zamjeriti slušaoci, ali mislim da sam uspio da dam makar jedan mali pečat crnogorskoj muzici, neko svoje pjevačko, a čini mi se i autorsko obilježje. Da nisam ušao u profesionalne vode, ne bi bilo ovoliko CD-a, ovoliko pjesama, jer čim se vi ne bavite profesionalno ne možete biti ni toliko produktivni. Negdje mi je i žao, jer ipak sam proveo neke studentske godine i malo duže studirao da to bolje utvrdim. Zapošljavao sam se nekoliko puta u nekim jakim firmama. Diploma pravnika je bila presudna za zapošljavanje, ali to što sam radio nije imalo veze sa tim, nego to je bio marketing i slično.
RB/BI: Moram još ovo da pitam, kad je pravo u pitanju, meni je omiljeni, iako sam treći put položio krivično-materijalno pravo, bio profesor Mića Perović u Podgorici. Ko je vama, ili niste o tome razmišljali, bio omiljeni profesor? Nećemo o onim koji nisu bili baš omiljeni.
Đuranović: Na prvo mjesto stavljam nekoga ko je i kao profesor i kao čovjek neponovljiv. To je Baćo Mitrić. Ne samo profesor, nego je on prije svega drug, prijatelj bio svakom studentu. Zadržali smo jedan divan odnos, kako u vrijeme kad sam studirao, tako do dana današnjega, mislim da je neponovljiv.
RB/BI: Apsolutno se slažem. Završnu riječ dajemo Labudu.
Lončar: Svaka knjiga je za nas praznik, pogotovo Zdravkova kad izađe iz štampe. Srećni smo i zbog promocije te knjige, koja će ujedno biti i humanitarni koncert. Svjedoci smo i vi ste objavljivali, da Žene Bara imaju problem sa finansijskim sredstvima, nemaju od čega da kupe hranu da kuvaju tim nesnađenim ljudima, a hrana je osnov za život. Nadamo se da ćemo u što skorije vrijeme održati koncert i ne sumnjam da ćemo imati veliku posjećenost. Što se nas tiče, spremni smo i obećavamo jedan hepening, jedan lijep događaj gdje će svako da uživa i nadam se da ćemo pomoći Ženama Bara.
P. S.
Tokom dana stigla je informacija iz Kulturnog centra da će promocija knjige Zdravka Đuranovića „Izviraće đe je izviralo“ i humanitarni koncert sa prijateljima, u dvorani Doma kulture, biti održan 3. decembra, u 19 časova
