Povodom četrdeset i pet godina od katastrofalnog zemljotresa 15. aprila 1979. godine, gosti Otvorenog studija Radio Bara bili su predsjednik Opštine Dušan Raičević i nosioci važnih društvenih funkcija u vrijeme velike prirodne katastrofe, koji su veoma posvećeno i požrtvovano bili angažovani na pomoći stanovništvu i normalizaciji života: Jusuf Kalamperović tadašnji komandant Štaba civilne zaštite i potpredsjednik Izvršnog odbora, dr Ljubo Živković direktor Opšte bolnice Bar, Čedo Ratković direktor Trgovinskog preduzeća “Izbor”, Miloš Šušter potpredsjednik Izvršnog odbora za obnovu i izgradnju, kao i Vojo Banović predsjednik Omladinske organizacije Bara i komandant Omladinskog naselja stacioniranog u školi “Meksiko”, kojeg su činile omladinske brigade iz cijele Jugoslavije.
U ovom tekstu prenosimo dio onoga što su na ovu temu, u prvom satu emisije, kazali Jusuf Kalamperović, dr Ljubo Živković i Čedo Ratković. Privilegija je bila ugostiti predstavnike najstarije generacije uglednih ljudi Bara, koje je uvijek zadovoljstvo slušati. Bili smo u prilici da čujemo kredibilnu i mudru riječ, poruke i pouke, ne samo ljudi koji su bili zaduženi i odgovorni za živote građana i funkcionisanje u tragičnom momentu naše novije istorije, već su bili direktni sudionici i stvaraoci vremena i vrijednosnog sistema u kojem novac i interes nijesu bili apsolutni čovjekovi gospodari, nego, prije svega, etičnost, solidarnost, empatija. Pričali smo o zemljotresu, ali i o tom, veoma važnom aspektu života…
Jusuf Kalamperović je bio u Hrvatskoj kada se desio zemljotres, ali čim je dobio informaciju o stradanju Bara i njegovih žitelja, krenuo je u Crnu Goru. Kazao je da je danas teško objasniti kakva je katastrofa to bila i u kakvim uslovima se živjelo.
“Nije bilo mobilnih telefona, Interneta, a fiksna telefonija je bila u prekidu. Djelovi Bara bili su srušeni, a posebno sela. Imali smo skoro pedeset poginulih i više desetina povrijeđenih. Saobraćajne veze su, takođe, bile u prekidu, nestala je električna energija, a voda nije bila upotrebljiva za piće”, prisjeća se Kalamperović.
Na putu prema Baru, njegovo prvo suočavanje sa posljedicama zemljotresa dogodilo se u Kamenarima, gdje je naišao na razorenu magistralu, čiji je jedan dio, zajedno sa kućom, koja je bila tik uz magistralni put, odnesen u more, iz kojeg je virio bor.
“Bila je zora, pojavljivali su se prvi zraci sunca iznad Lovćena, a ja sam odjednom ugledao sugrađanina iz Mrkojevića koji je izašao iz kola i počeo da igra. Bila je to ‘felinijevska’ slika. Objasnio mi je da je bio u Splitu za vrijeme zemljotresa, ali da je tog trenutka saznao da mu je porodica preživjela, a da je kuća srušena. Igrao je i pjevao od sreće. Kada sam stigao u Bar, zatekao sam, takođe, filmske scene – zgrada Suda je bila sravnjena sa zemljom, hotel ‘Agava’ polusrušen, sve prodavnice otvorene, sa polomljanim staklima. Međutim, bilo je i nekoliko srećnih okolnosti, prije svega, što je bio neradni dan i što je tada Bar bio jedan drugi i drugačiji grad. U prvim mjesecima nakon zemljotresa nijesmo imali niti jedan prekršaj ili krađu, nije bilo kriminala, iako su sve prodavnice, stanovi i kuće bili otvoreni. Sreća je bila i to što smo bili složni, što je postojala velika Jugoslavija i svjedočili smo neviđenoj slidarnosti svih naroda. Dodatno povoljna okolnost je bila i što je u Herceg Novom bio na liječenju i oporavku Josip Broz Tito, koji je tada, star i bolestan, izašao u srušeno brodogradilište i kazao: ‘Sve će ovo naši narodi i narodnosti obnoviti’. I obnovili su. Kao član Vlade, kada smo usvajali završni izvještaj Fonda za obnovu, konstatovano je da je ukupna pomoć koja je tada bila upućena Crnoj Gori, iznosila tri milijarde i 200 miliona američkih dolara, što je danas vrijednost više od deset milijardi”, istakao je Kalamperović, koji je objasnio da su prve aktivnosti Štaba civilne zaštite kojim je rukovodio, bile usmjerene na primanje pomoći i organizaciju života.
“Metar najlona je bilo pravo bogatstvo, kako bi se se građanima obezbijedila bilo kakva nadstrešnica pod vedrim nebom, a nakon prvih lijepih i sunčanih dana, uslijedila je kiša, što je dodatno otežavalo funkcionisanje. Nije tada, nažalost, bilo automobila kao danas, a niko se nije usuđivao da spava u kući ili stanu. Otvorili smo feribot kako bi dio građana mogao tamo da boravi i prespava. Privatni auto-prevoznici su odlučili da tri mjeseca voze besplatno, a kada su došli prvi šatori, u Štab civilne zaštite je došao komandant italijanskog ratnog broda (mnogo godina kasnije posmrtni ostaci kralja Nikole i njegovih kćeri, dovezeni su tim brodom). Na brodu je bilo 600 vojnika, a u Bar su donijeli pomoć, posteljinu, krevete i brojne druge potrepštine, a što je najvažnije, stiglo je 800 šatora, svaki sa četiri kreveta. Ko je dobio šator, bilo je kao da je dobio kuću. Podijelili smo ravnopravno pomoć po svim barskim mjesnim zajednicama, a nakon nekoliko dana pozvao me komandant Štaba civilne zaštite Crne Gore, general Slavko Marićević i pitao za italijanski brod sa pomoći. Kada je čuo da smo sve podijelili u Baru, bio je veoma ljut i nije štedio grube riječi na naš račun. Kasnije smo postali veliki prijatelji. Brod je bio namijenjen cijeloj Crnoj Gori, a mi to nijesmo znali. Samo dva dana poslije zemljotresa u Bar je iz Sarajeva stigao i kombi sa radio stanicom i dva poznata novinara, Ante Strelovim i sportskim reporterom, Nikolom Bilićem. Tako je počeo Radio Bar, u tom kombiju, na mjestu današnje Pošte. Dali smo im neke dublje cipele, jer je padala velika kiša i nijesu mogli prići kombiju, međutim i te cipele im je odnijela voda, tako da smo svakodnevno, uz velike obaveze i tugu zbog izgubljenih života, imali i niz zanimljivih i šaljivih situacija, naročito u mjesecima koji su dolazili”, pričao je sa sjetom, ali i ponosom evocirajući uspomene, Jusuf Kalamperović.
Posebno teško suočavanje sa posljedicama katastrofalnog zemljotresa, bilo je za zaposlene u Barskoj bolnici, kojom je tada rukovodio sjajni barski intelektualac i doktor, iz plejade najstarijih i najuglednijih Barana, Ljubo Živković.
Njega je zemljotres, sa poznatim barskim šahistima, Batom Zečevićem, Maksimom Lutovcem i Momom Vukovićem, zatekao na benzinskoj pumpi, pred put na takmičenje u Danilovgrad.
“Zemlja je snažno podrhtavala, a okolne planine bile su obavijene prašinom, nečim što je ličilo na oblake dima. Vratili smo se odmah, prošli pored klonulog hotela ‘Agava’. Bio je to stravičan prizor, i čim sam se uvjerio da mi je porodica živa, uputio sam se prema bolnici. Tamo sam, na ulazu, ugledao dr Anta Martinovića. On je prvi stigao. Upravna zgrada, žargonski rečeno, bila je u komadima. Nova bolnica koja je rekonstruisana samo nekoliko godina ranije, bila je značajno oštećena. Znali smo da nas čeka težak i odgovoran posao. Svi naši zaposleni, i medicinsko i nemedicinsko osoblje, došli su bez poziva. Vrlo brzo smo donijeli odluku – svi pokretni bolesnici, koji su bili u boljem stanju, otpušteni su, a teže i nepokretne pacijente, kao i djecu, evakuisali smo na obližnju zaravan. Bilo je 100 kreveta i 100 bolesnika pod vedrim nebom. Sreća da je bio sunčan dan i ne tako hladna noć, ali vrlo traumatično iskustvo, jer su u velikom broju pristizali teško ranjeni i povrijeđeni u zemljotresu. Uslijedile su hirurške intervencije na otvorenom. Za šefa Prijemno – trijažnog odjeljenja odredili smo čuvenog hirurga dr Danila Malića, koji je obilježio hirurgiju Bara i Ulcinja u drugoj polovini XX vijeka. Glavni operater bio je dr Toro Božović, koji je, na sreću, imao dvije specijalizacije, opšte hirurgije i ortopedije. Njemu su pomagali svi ostali ljekari, i na tom prostoru, prvog dana zemljotresa i noći, obavljeno je na stotine intervencija kod pacijenata sa prelomima, iščašenjima, kontuzijama, potresom mozga… Bio je uspostavljen vazdušni most sa Titogradom, pa smo kolima prevozili teže pacijente do heliodroma na Žukotrlici, odakle su helikopterima odvoženi do Kliničkog centra u Podgorici. Bilo je teško sve to gledati, a svakog časa stizale su i vijesti da se broj poginulih povećava. Nedostajala je krv, uprkos rezervama. Maturanti Kragujevačke gimnazije, koji su bili na ekskurziji u Čanju, odmah su reagovali i došli da daju krv, a pridružili su im se i naši davaoci. Nijesmo imali niti jednog šatora, već su naši radnici uspjeli da ‘sklepaju’ ritu koja je ličila na šator, a montirali smo je ispod jedne masline i napisali ‘Štab’. Taj štab su činili dr Žarko Ivanović, dr Anto Martinović i ja, a za stolom u šatoru pisar, moj brat, koji je bilježio sve što se dešavalo na dnevnom nivou, kao i naredbe i obavještenja koja smo dobijali od opštinskog štaba”, kazao je dr Živković, koji je istakao da je to bila neprospavana noć za sve, pacijente i osoblje. Sa suzama u očima ispričao je da je sjutradan ujutro ispred bolnice stigao kombi sa konzervama, hlebom i crvenkastim sirom, koji je poslao tadašnji istaknuti funkcioner i direktor ‘Primorke’ Veljko Vlahović, a zaposlene djevojke su skuvale čaj.
“Bio je to prvi obrok poslije zemljotresa i nešto najslađe što pamtim da sam pojeo u svom životu, jer taj, ‘veličanstveni’ doručak imao je ukus dobrote i ljubavi. Već popodne stigli su Slovenci koji su nam pomogli da montiramo poljsku bolnicu. Došli su kompletno opremljeni, nijesmo imali nikakvu obavezu prema njima, naučili su nas kako se ide u ugroženo područje, dakle, o njima nijesmo, kao nekakvi domaćini, imali nikakvih obaveza. Pomagali su nam vojnici JNA, a uz podršku Crvenog krsta iz Njemačke, vrlo brzo je montirana montažna bolnica i već početkom maja svi bolesnici su se našli u njoj. Tada smo već mogli da radimo u humanijim uslovima, a pridružila nam se i fantastična ekipa ljekara iz Šapca, koji su preuzeli sav posao i pružili nam priliku da se malo odmorimo. Doktor Anto Martinović me vedrim duhom, praktično, održavao u životu. Primali smo u goste najveće rukovodioce ondašnje Jugoslavije, generale JNA, brojne novinarske ekipe, predstavnike Međunarodnog Crvenog krsta i polumjeseca, Karitasa, Malteškog reda… Prvih dana nakon zemljotresa u posjeti nam je bila i delegacija Svjetske organizacije iz Ženeve. Ja sam bio obučen u jedan džemper, sa nekom kapom gurnutom na glavi, a dr Žarko Ivanović, uvijek gizdavo i lijepo, još je znao i njemački jezik. Svi su se za informaciju obraćali njemu, a i ja sam malo razumio njemački, i shvatio da im Žarko daje tačne podatke, ali i ne naročito precizno, pa sam prevodioce zamolio da predstavnicima iz Ženeve, kažu da je dr Žarko ‘zadužen’ za sliku, a ja za ton. Kada su to preveli, nastao je opšti smijeh, grljenje i ljubljenje, a naši gosti su nam narednih dana obezbijedili sve što nam je bilo potrebno”, ispričao je dr Ljubo Živković, potvrđujući, da vedar duh nije napuštao Barane, uprkos brojnim nedaćama sa kojima su bili suočeni.
Čedo Ratković je bio predsjednik Opštine Bar od 1984. godine, obavljao je kroz cijeli profesionalni, radni vijek, važne društveno – političke funkcije, a u vrijeme katastrofalnog zemljotresa bio je na čelu poznatog trgovinskog preduzeća “Izbor”, tadašnjeg najznačajnijeg, jedinog trgovačkog lanca.
“Poslije civilne zaštite, bolnice, gdje su zbrinjavani bolesni i ranjeni, treći važan segment je snabdijevanje stanovništva hranom. ‘Izbor’ je bio moćno preduzeće, sa preko 500 zaposlenih, dvadesetak samoposlugai i četrdeset prodavnica. Obišli smo sve objekte, koji su bili u veoma lošem stanju, sa slomljenim izlozima, sva roba je bila na podu, mnoge prodavnice su bile van funkcije i bilo je rizično boraviti u njima. Ali, na sreću, bilo je puno ljudi spremnih da pomognu, a entuzijazam kojem sam svjedočio bio je nevjerovatan. Mogu ga uporediti samo sa ambijentom i elanom koji su vladali nakon Drugog svjetskog rata kada je obnavljana zemlja. Odmah smo uspostavili snabdijevanje i Bar je bio sa te strane zbrinut, što je bilo veoma važno. Pojedine prodavnice su, zbog sigurnosti prodavaca i kupaca, bile zatvorene i bio im je zabranjen rad. Tada nijesam toliko vodio računa o tome, bio sam mlad i smatrao sam da i po cijenu rizika, treba da radimo, pa smo neke prodavnice otvorili. Shvatio sam kasnije, kada nam se ponovo dogodio jači zemljotres, u maju, da su oni koji su donijeli takvu odluku bili u pravu. Ali, radili smo neprekidno, imali smo veliko skladište u Sokolani u kojem se prodavala roba koja je dolazila kamionima, što je bilo značajno, jer domaćinstva nijesu imala velike zalihe u hrani”, kazao je Čedo Ratković.
Jusuf Kalamperović je naveo nekoliko primjera koji potvrđuju ogromnu solidarnost i humanist ljudi širom Jugoslavije. Zbog toga smo, svi mi koji smo doživjeli to razdoblje i svjedočili tome, istakao je, veliki jugonostalgičari.
“Nakon samo tri ili četiri dana od zemljotresa, čim je profunkcionisao saobraćaj, u Bar su stigla dva ogromna šlepera sa ciglama, i pismo, jer su telefonske linije bile u prekidu. Poslao ih je pokojni Ilija Vojvodić iz Kikinde, čiji su roditelji sa ovih prostora, i napisao: ‘Drugovi, nemam što u ovom trenutku da vam pošaljem, možda će vam valjati ove cigle’. Drugog dana u šator Štaba dolazi čovjek koji je kazao da je iz Županje. ‘Na televiziji vas je video moj direktor Stjepan Sekur (moj kolega sa fakulteta) i poslao vam je traktor’. Taj traktor smo odmah uputili u ‘Primorku’. Veliki problem je bila i voda za piće. Prva pijaća voda nakon zemljotresa u Bar je stigla brodom iz Dubrovnika. Izvanredan gest solidarnosti i pomoći, a znamo kako smo im, nažalost, uzvratili petnaestak godina kasnije. Kamioni sa raznovrsnom pomoći konstantno su stizali, između ostalih, i sa goveđim mesom, a mi nijesmo imali gdje da ga smjestimo jer je ‘Centrokop’-ova hladnjača bila puna. Dobrodušni čovjek, a uspješni privrednik, tadašnji direktor Zavoda za izgradnju Bara, Jovan Pavićević, tražio nam je da tu hladnjaču sa mesom poveze u Stari Bar i podijeli kovačima. Bila je to još jedna filmska scena, ovoga puta u Starom Baru – ljudi se okupili na ulici, Sunce zalazi, svi drže komade mesa u rukama i pjevaju”, sjeća se Kalamperović, koji je ispričao i anegdotu, kada je poznati barski inženjer uznemiren “uletio” u štab, gdje je bio i predsjednik Opštine, Blažo Orlandić (koji je bio izuzetan rukovodilac u tim vanrednim okolnostia) i saopštio da Lisinj gori i da je vjerovatno proradio vulkan. Mi svi, unezvjereni istrčavamo iz šatora i vidimo da na Lisinju zaista gori vatra. Međutim, ja koji potičem iz stare stočarske i poljoprivredne porodice, odmah sam shvatio da su čobani, koji to čine obično u aprilu, zapalili staru, kako bi nikla nova trava. Narod se na selu, iako je tamo bilo najviše žrtava, najbolje snalazio i prilagođavao. Vrlo brzo su počeli da rade i žive uobičajenim životom. Neću zaboraviti ni uspaničenog načelnika Službe bezbjednosti koji nam je referisao da će morati da uhapsi hodžu, jer na propovijedi petkom širi paniku govoreći da nas očekuju novi zemljotresi. Sjutradan, 20. maja, desio se još jedan veći zemljotres, a u štabu se prolomio smijeh i čulo se ‘nemojte dirati hodžu’. Zaboravili smo sve to, ali i humanost i dobrotu koja je vladala. Žao mi je što tog Bara i takvih Barana više nema”, sa tugom konstatuje Kalamperović, koji je upozorio da se plaši da će u slučaju sličnih podrhtavanja tla izostati takav duh i zajedništvo, a da bi novi jak zemljotres (što se realno može očekivati i na što upozoravaju stručnjaci) mogao, zbog neprilagođene gradnje, da izazove nesreće nesagledivih razmjera.
Dr Ljubo Živković je podsjetio da je u zbrinjavanju djece u tom periodu učestvovao, kako je naglasio, dobri, poznati doktor Vrška, a epidemiološku situaciju je pratio i kontrolisao HES Doma zdravlja, na čelu sa dr Petrom Vuksanovićem.
“Nijesmo imali značajnijih epidemioloških prijetnji, niti rizika, upravo zahvaljujući požrtvovanom radu, jer je na površinu isplivalo i izdominiralo ono najbolje u ljudima. Završili smo objekat Doma zdravlja, a kao investitor se proslavio moj školski drug Danilo Lekić, koji je bio direktor SIZ-a za zdravstvo, izgrađene su zdravstvene stanice u Virpazaru, Ostrosu, Đuravcima i Pečuricama. Krajem osamdesetih godina, kada je konačno završena obnova, u funkciju je stavljen novi Dijagnostički centar, gdje su danas smještene sve specijalističke službe, Laboratorija i Odjeljenje za fizikalnu terapiju”, istakao je dr Ljubo Živković.
“Sve to ne bismo postigli bez te neviđene solidarnosti, humanosti i odgovornosti. Ne smijem ni da pomislim što bi se desilo danas da nam se ponovi neki slični zemljotres, a desiće se, jer živimo na trusnom području, na kojem su se ovakve prirodne katastrofe dešavale u prosjeku svakih sedamdeset godina, počev od XIII i XIV vijeka. Gradovima su bile potrebne decenije da budu obnovljeni poslije takvih razaranja, a mi smo izgradili Bar vrlo brzo, upravo zbog te solidarnosti koje ne bi bilo bez Tita i ondašnje Jugoslavije. Sve ove važne objekte danas ne bismo imali, a mnogi od njih više, nažalost, nijesu u rukama naroda, već kod onih kojima ne pripadaju. Zaboravili smo na to vrijeme i nijesmo zahvalni za ono što smo dobili i što smo imali. Bojim se da u savremenom trenutku ne bi imali od koga da zatražimo podršku, a i nijesmo je dostojni, nakon svega što smo uradili. Stalno treba podsjećati i govoriti mladima o duhu zajedništva i solidarnosti koji su vladali, jer je to kruna svega, i napretka i razvoja, a zemljotresa je bilo i biće”, zaključuje Čedo Ratković.
