Povodom četrdeset i pet godina od katastrofalnog zemljotresa 15. aprila 1979. godine, gosti Otvorenog studija Radio Bara bili su predsjednik Opštine Dušan Raičević i nosioci važnih društvenih funkcija u vrijeme velike prirodne katastrofe, koji su veoma posvećeno i požrtvovano bili angažovani na pomoći stanovništvu i normalizaciji života: Jusuf Kalamperović tadašnji komandant Štaba civilne zaštite i potpredsjednik Izvršnog odbora, dr Ljubo Živković direktor Opšte bolnice Bar, Čedo Ratković direktor Trgovinskog preduzeća “ zbor”, Miloš Šušter potpredsjednik Izvršnog odbora za obnovu i izgradnju, kao i Vojo Banović predsjednik Omladinske organizacije Bara i komandant Omladinskog naselja stacioniranog u školi “Meksiko”, kojeg su činile omladinske brigade iz cijele Jugoslavije.
U ovom tekstu prenosimo dio onoga što su, u drugom satu emisije, kazali Dušan Raičević, Miloš Šušter i Vojo Banović.
Privilegija je bila ugostiti predstavnike najstarije generacije uglednih ljudi Bara, koje je uvijek zadovoljstvo slušati. Bili smo u prilici da čujemo kredibilnu i mudru riječ, poruke i pouke, ne samo ljudi koji su bili zaduženi i odgovorni za živote građana i funkcionisanje u tragičnom momentu naše novije istorije, već i direktni sudionici i stvaraoci vremena i vrijednosnog sistema u kojem novac i interes nisu bili apsolutni čovjekovi gospodari, već, prije svega, etičnost, solidarnost, empatija. Pričali smo o zemljotresu, ali i o tom veoma važnom aspektu života…
Predsjednik Opštine, Dušan Raičević, nije bio rođen kada se dogodio zemljotres, ali je upoznat sa njegovim posljedicama, na ličnom planu, i uticaju koji je imao na dalji razvoj Bara.
“To je datum koji uzimamo kao reperni za razvoj modernog Bara. Raduje me činjenica da se urbana matrica i pravila koja su tada uspostavljena još uvijek u velikoj mjeri poštuju, a moja sjećanja na tu katastrofu datiraju iz ranog djetinjstva i saznanja da je naša porodična kuća u Polju, zbog značajnih oštećenja, srušena. Bila je markirana crvenim linijama, a nova je građena po strogim pravilima, jer je moj pokojni otac, kroz dugogodišnju saradnju sa eminentnim stručnjacima u ovoj oblasti, dobio značajna saznanja i preporuke kojih se pridržavao. Jedan od stručnjaka od kojih su građevinci puno učili u tom periodu jeste Artur Ciborovski, koji je utemeljio urbanu matricu daljeg razvoja grada”, kazao je u uvodnom dijelu emisije Raičević, koji je naglasio da su sjećanja na taj zemljotres još uvijek prisutna, jer “živimo na trusnom području, na što nas često podsjete potresi slabijeg intenziteta, kao što je bilo nedavno, i upozore da se pravila građevinske struke moraju poštovati”.
“Priroda je mnogo jača od onih potresa koje joj mi priređujemo, a u opštini se mora konstantno raditi na spremnosti u slučaju sličnih katastrofa. Usljed čestih izmjena zakonskih rješenja opštinski Tim za zaštitu i spašavanje (kojeg čine pojedinci iz svih važnih sfera za funkcionisanje u vanrednim okolnostima) je jedino funkcionalno radno tijelo koje može da odgovori u kriznim situacijama. Kovid pandemija je bila jedna od takvih. Pokazali smo tada maksimalnu posvećenost, punu kooperativnost i efikasnost, ali moram, nažalost, da konstaujem da je sistem civilne zaštite danas na mnogo nižem nivou nego što je bio 80-ih ili 90 -ih godina. Svi smo zakazali u tom dijelu, jer je to oblast u koju se moraju u kontinuitetu ulagati značajna sredstva, kako bi se obezbijedila adekvatna oprema. Sa druge strane, sistem edukacije, odnosno odgovarajućeg informisanja građana je, takođe, zakazao. Sjećam se, iz perioda kada sam bio dijete, da su u svim stambenim zgradama postojale table sa instrukcijama kako i na koji način treba da se ponašamo u slučaju zemljotresa. Malo se posvećuje pažnja upoznavanju najmlađih sugrađana sa tim, ali dobro je što članica Tima za zaštitu i spašavanje ovih dana sprovodi edukativnu kampanju u osnovnim školama”, istakao je Raičević.
Bar je nakon zemljotresa obnovljen u rekordnom roku. Miloš Šušter je 27. aprila imenovan na funkciju potpredsjednika Izvršnog odbora za obnovu i izgradnju, ali ističe da je srećna okolnost što su u Timu bili ljudi kakav je bio tadašnji predsjednik Opštine Blažo Orlandić, a potom, jer je vrlo brzo formirana Direkcija za obnovu i izgradnju Bara, inženjer Čedo Čejović, koji je bio na njenom čelu. Oni su, ističe Šušter, obilježili to vrijeme i usmjerili taj važan process.
“Sreća je bila i to što smo živjeli u uređenom društvu, državi i opštini, na čijem čelu su bili profesionalni i stručni kadrovi, ne samo u Štabu, u SIZ -ovima, već i u školama i svim drugim institucijama. Energija koja je postojala i prije zemljotresa, bila je garant da ćemo napraviti dosta toga, i znatno više nego u drugim opštinama. Ja sam u Timu bio zadužen za koordinaciju između opštine i drugih subjekata, jer je to bilo društvo koje se, naravno, uz subordinaciju, oslanjalo na sve subjekte i uvažavalo sve dobre ideje. Poslije prvih dana, koji su bili posebno teški zbog poginulih i povrijeđenih, a njihovo zbrinjavanje prioritet, vrlo brzo se počelo sa organizovanom obnovom i izgradnjom. Zahvaljujući ličnom poznanstvu Čeda Čejovića, vrsni stručnjak Artur Ciborovski je već u maju došao u Bar. Njegovo iskustvo bilo je ogromno, znamo da je poslije Drugog svjetskog rata rukovodio obnovom Varšave. Savjet da ne požurujemo sa gradnjom privremenih, već da se usmjerimo na izgradnju trajnih objekata od čvrstog materijala, doprinjele su da preporuku mudrog čovjeka prihvatimo. Naša ekipa (Blažo, Čedo i ja) je već u junu otišla u Skoplje, gdje smo od onih koji su se 1963. godine suočili sa sličnim iskustvima, čuli neprocjenjive savjete. Uputili su nas na njihova najbolja građevinska preduzeća, što je dalo zamajac svima nama. Tu nesebičnu solidarnost i pomoć ne smijemo nikada zaboraviti. Imali smo, dakle, od koga da učimo, entuzijazma nije falilo, organizacije takođe, ali je, ipak, znanje u takvim okolnostima bilo odlučujuće. Ono što je veoma važno za sadašnjeg predsjednika i lokalnu upravu, na što skrećem pažnju, jeste da smo 24. maja (nepunih 40 dana od zemljotresa) donijeli Odluku o izradi pet detaljnih urbanističkih planova, a već 5. jula imali smo ih urađene, sa svim potrebnim prilozima. Počela je, dakle, sistemska izgradnja prvih 440 stanova, a sanirano je preko 700 stambenih jedinica. Sve je završeno do kraja 1979. i početkom osamdesetih godina. Već u maju 1980. godine imali smo konačun obračun troškova sa Makedoncima za sve završene poslove. Sa pijetetom se moramo sjetiti svih koji su u tome učestvovali, i uvijek isticati da su solidarnost i znanje neophodni. Volio bih da naš grad njeguje prijateljske veze sa gradovima iz bivše Jugoslavije i da pomognemo, jer Bar ne bi bio ni približno obnovljen bez njihove podrške”, kazao je Šušter, koji je podsjetio da je prije četiri godine bio jak zemljotres u Zagrebu, a da se i dalje Hrvatska suočava sa gotovo polovinom neriješenih problema izazvanih tim potresom, uprkos tome što je članica NATO -a i što je ekonomski na znatno višem nivou od nas.
“Uz to, to je bio zemljotres mnogo manjih razmjera, sa neuporedivo manjim štetama, a već četiri i po godine ne mogu da se konsoliduju. Napraviću poređenje – mi smo za godinu i po stambeno obezbijedili sve ljude koji su ostali bez kuća i stanova. To želim da potenciram u ovoj priči koja je potrebna za pripremu i za nauk. Želim da vjerujem da u međuvremenu nijesmo napravili puno grešaka koje bi jednog dana mogli mnogo da platimo, ali to je pitanje nadzora, projektovanja, pitanje sistema koji je prema mom pišljenju, zapuštena priča na nivou cijele Crne Gore”, upozorio je Šušter, koji je podvukao da su aktivnosti Tima na obnovi i izgradnji prvo bili fokusirani na sanaciju stanova, kuća i bolnice, škola, kao objekata od posebnog društvenog značaja, ali i svih drugih, prije svega Luke Bar, koja je bila ozbiljno oštećena (užasavajuće je bilo hodati po razrušenim dijelovima Luke i lukobrana dok je još zemlja podrhtavala)… Već 1984. godine ona je bila, ne samo rekonstruisana, već dodatno izgrađena sa mnogo boljim kapacitetom i potencijalima. U svim preduzećima su bili izvanredni rukovodioci, a Bar je prilikom sanacije Luke posjetila Milka Planinc, tadašnja predsjednica Saveznog izvršnog vijeća. Sanaciju je izvršila “Hidro Elektra” iz Zagreba, najmoćnija građevinska firma u Jugoslaviji.
Posebnu ulogu u obnovi i izgradnji porušenog Bara imala je i omladina iz cijele bivše države. Predsjednik Omladinske organizacije Bara i rukovodilac Omladinskog paviljona u školi “Meksiko”, sa brigadama iz svih djelova države, Vojo Banović, kazao je da je lijepo sjećati se tih vremena, jer “možemo izvući pouku da svaki organizovan sistem lakše podnosi velike tragedije”.
“Kao predsjednik Saveza socijalističke omladine Bara, bio sam dio najužeg rukovodstva opštine, na čijem čelu je bio Blažo Orlandić. Funkciju sekretara Komiteta obavljao je Slobo Leković, dr Stevan Bato Popović je bio predsjednik Izvršnog odbora, Jovan Pavićević predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda, a Osman Aručević, predsjednik Sindikata opštine Bar. Mi smo se prije zemljotresa pripremali za doček Josipa Broza Tita, koji je bio na liječenju u Herceg Novom. Do te posjete nije došlo, ali je njegov apel jugoslovenskim narodima za solidarnost i pomoć imao velikog odjeka. Svi smo imali svoje obaveze i nadležnosti, a svakoga jutra u šest sati imali smo sastanak kompletnog Štaba, kojim je rukovodio predsjednik Opštine Blažo Orlandić. Svako iz svoje djelatnosti je morao da završava obaveze i zadatke, a s obzirom da je pomoć odmah počela da stiže iz cijele Jugoslavije, omladina je formirala naselje kod hotela ‘Agava’, kako bi se organizovali da distribuiramo pomoć po svim mjesnim zajednicama. Uporedo smo se pripremali za saveznu radnu akciju na nivou cijele Crne Gore, kojom je rukovodio predsjednik Omladine Crne Gore, Miško Vuković. Trebalo je pripremiti prostor za doček omladinskih brigade iz drugih jugoslovenskih republika, a za to je najbezbjednija bila škola ‘Meksiko’, jer je bila objekat motažnog tipa. Po sistemu Opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, koji je tada ustanovljen, svaki punoljetni građanin je bio u obavezi da reaguje u ovakvim okolnostima i svi su znali zaduženja. Omladina je bila dio toga, i u regularnim uslovima je dobrovoljno učestvovala u radnim akcijama na izgradnji naše infrastrukture, a posebno je to bilo izraženo u kriznim situacijama. Najbolji ljudi su bili na rukovodećim pozicijama. Danas nezamislivo zvuči naša priča da niko ništa nije ukrao, iako su svi objekti, stanovi i kuće bili otključani, ali je pomoć koja je pristizala otišla isključivo onima kojima je namijenjena. Imali smo potporu naroda, etično i stručno rukovodstvo, što je bila odlična osnova za dobre rezultate. Omladina se nesebično javljala da pomogne, u tolikom broju da nismo znali ni gdje da ih smjestimo, ni čime da ih uposlimo”, prisjeća se Banović, koji je ispričao i anegdotu vezanu za tadašnjeg direktora škole “Meksiko”, Milutina Kovačevića, koji nije želio da ustupi školu omladinskim brigadama, plašeći se, kao savjestan čovjek, da će biti devastirana i da će đacima biti onemogućeno da brzo nastave školovanje.
“Odmah ga je u Štab pozvao predsjednik Opštine i čim mu je objasnio važnost i prioritete, direktor se bez pogovora složio. Mi smo to znali da cijenimo, pa smo se sa posebnom pažnjom odnosili prema inventaru i svakom predmetu u školskom objektu, a bilo je tri stotine omladinaca iz cijele Jugoslavije. Kako sam ja nekada radio u HTP ‘Korali’, čiji je direktor bio Stevo Stanišić, a znao sam da je srušen hotel ‘Južno more’, pošao sam kod Steva i tražio mu kuhinju iz tog objekta. On nam je odmah izašao u susret i hotelska kuhinja bila je ustupljena brigadirima, zajedno sa osobljem. Kasnije je to i ostalo školi ‘Meksiko’. Zvali su nas iz cijele bivše Jugoslavije, kolege sa fakulteta, da pitaju što nam treba. Sjećam se druga iz Loznice, koji je bio predsjednik omladine tog grada, koji nam je poslao auto. Da ne govorim kako su spremni došli brigadiri iz Zagreba, jer mi smo bili društvo humanosti, empatije i ljubavi, nije bilo političkih trzavica. Omladinci su ostali tri mjeseca poslije zemljotresa, a radili su na iskopavanju temelja za izgradnju infrastrukturnih objekata. Odnijeli su puno lijepih uspomena iz našeg grada, jer su ovdje bile organizovane kulturno – zabavne aktivnosti i nezaboravna druženja, stvarala su se i trajna prijateljstva, a kompletno crnogorsko i jugoslovensko rukovodstvo koje je dolazilo da obiđe Bar, uvijek je nalazilo vremena da posjeti i naše omladinsko naselje. Ja sam bio i komandant Omladinskog naselja, a svako veče u Buljarici smo imali sjednicu Štaba na nivou Crne Gore”, evocirao je uspomene Banović, koji je apostrofirao da je od svake mjesne zajednice, radne jedinice, do najviših opštinskih i državnih službi, sistem besprekorno funkcionisao, jer je svako znao koje su mu obaveze i što treba da radi.
“Omladina je radila bez ikakve novčane nadoknade, sa ogromnim entuzijazmom i ljubavlju. Bojim se da danas, kada bi nam se dogodilo nešto slično, narod, ne da ne bi htio, nego ne bi znao kako da reaguje i kako da se ponaša. Posebno želim da istaknem sigurnost i bezbjednost koja je tada vladala – nijesmo morali da zaključavamo svoje stanove i kuće, takva je bila socijalna klima, ambijent i etika”, istakao je Banović.
Zbog toga je neophodno, složili su se učesnici emisije, stalno pričati, upozoravati i pripremati se za eventualne elementarne nepogode i prirodne katastrofe. U tom smislu, Opština Bar je prije pet godina, obilježila četiri decenije od zemljotresa sadržajnim programom, kojim je ukazano na sve što se dešavalo daleke 1979. godine, a akcenat je stavljen i na edukaciju mladih.
“Nastojimo da njegujemo kulturu sjećanja o kojoj se mnogo vodi računa u našem gradu, time što stalno podsjećamo kako je bio organizovan život na Pristanu, kako nakon zemljotresa, konstantno ukazujemo na našu tradiciju… Zato smo i na temelju onoga što je suštinsko biće našeg grada pripremili taj program, u kojem je najvažniji segment bio posvećen razgovoru sa stručnjacima građevinske struke. Oni su nas upoznali sa standardima koje moramo poštovati kod izgradnje, a najavili su tada da ćemo dobiti i novu zakonsku regulativu u toj oblasti, sa novim i unaprijeđenim pravilima. Crna Gora od 2023. primjenjuje nove, evropske standarde kod izgradnje objekata, koji su znatno rigorozniji. Formalno – pravna dokumentacija ih, uglavnom, zadovoljava, ali je upitno da li nadzor u adekvatnoj mjeri prati ispunjavanje tih preporuka. Dugi niz godina, upravo zbog iskustva, u Baru je postojalo nepisano pravilo da se ne grade objekti iznad sedam etaža. Međutim, mi smo poslednjih godina svjedocima da se i u našem gradu grade zgrade sa deset ili jedanaest spratova. Siguran sam da se poštuju građevinska pravila kod tih objekata visokogradnje, ali moramo biti svjesni druge činjenice, da je u Baru izgrađeno puno neformalnih, odnosno objekata građenih u suprotnosti sa zakonom. Upitno je da li su poštovani standardi građevinske struke, jer je sigurno da nijesu pratili regulativu koja se odnosi na planiranje prostora. Objekti su preblizu jedni drugima, infrastruktura nije dovoljna danih sve snabdijeva, a u slučaju zemljotresa, pitanje je da li bi i kako ‘preživjeli’. Udaljili smo se od osnovnih principa planiranja i izgradnje, čemu je doprinjela i činjenica da su, od 2019. godine, izvorne nadležnosti u dijelu planiranja prostora opštinama oduzete. Lijepo je čuti ovo što je kazao g-din Šušter, da su za samo nekoliko mjeseci uspjeli da izrade više detaljnih urbanističkih planova koji su stvorili pretpostavke da se grad razvija. Mi danas te mogućnosti nemamo. Sa druge strane, ono što je potencirao g-din Banović, takođe je tačno. Imali smo mogućnost da se tokom pandemije koronavirusa, uvjerimo da se veoma mali broj ljudi stavio na raspolaganje opštinskom Timu za zaštitu i spašavanje. Oni koji su bili voljni da učestvuju u radu Tima, htjeli su da rukovode i individualno donose odluke, što je nedopustivo. Dobro je što u tom tijelu još uvijek prepoznajemo lanac komande i to poštujemo”, kazao je predsjednik Opštine Bar, Dušan Raičević, koji je podsjetio da su članovi Tima predstavnici svih najvažnijih službi i izrazio žaljenje što nijesu uspjeli da animiraju i mlade da daju doprinos. Raičević je podsjetio da Bar iskazuje visok stepen solidarnosti sa gradovima koji su pogođeni zemljotresom, poput Zagreba. Pomoć nije izostala ni kada je riječ o Draču, u koji je Opština, osim finansijske podrške, uputila i članove Službe za zaštitu i spašavanje koji su se stavili na raspolaganje albanskom nacionalnom timu. Isto je bilo i prilikom zemljotresa u Turskoj.
“Turska, koja ima veoma dobro razvijen i organizovan sistem civilne zaštite, nije uspjela da na adekvatan način odgovori svim izazovima sa kojima se suočila nakon zemljotresa. Zato je neophodno motivisati građane, edukovati ih, a posebno mlade. Dio programa posvećenog četrdesetogodišnjici zemljotresa bio je, zbog toga, posvećen tom dijelu. Upoznali smo ih sa svim rekvizitima kojima raspolaže naša Vojska, Policija, Služba zaštite i kako bi trebalo reagovati u slučaju nesreća. Nedostaju pokazne vježbe, a zabrinut sam i zbog nedostaka obučenosti kod pružanja Prve pomoći. U okviru Crvenog krsta moguće je steći ta znanja, ali je potrebna veća zainteresovanost mladih i građana uopšte. Opštinski Tim je pokazao punu spremnost i organizovanost kada je bila kovid pandemija. Lakše je odgovoriti izazovima kada postoji funkcionalnost na nivou države, ali onog trenutka kada je ona dovedena u pitanje, Crna Gora je položila oružje pred nevidljivim neprijateljem. Zato smo bili toliko neuspješni u borbi protiv kovida i zato je puno ljudi preminulo od posljedica virusa”, naglasio je Raičević.
Ljudi jesu najvažniji resurs u izazovnim vremenima, a u vremenu katastrofalnog zemljotresa, kako je više puta istaknuto u emisiji, na svim važnim pozicijama bili su upravo oni koji su odlično poznavali svoj posao. Uz detaljne urbanističke planove, neophodan je i stručan nadzor nad izgradnjom objekata, potvrdio je Miloš Šušter, koji je, ne samo 1979, već i kasnije, obavljao važne funkcije u oblasti urbanizma i upravljanja.
“Usvojili smo Generalni urbanistički plan, odnosno reviziju 1985. godine i tada je preporuka bila da se u Baru ne grade objekti viši od prizemlja i četiri etaže. Ne mogu da zamislim kako će eventualni zemljotres doživjeti neko ko živi na devetom ili jedanaestom spratu. To je nehumano, a drugo pitanje jeste da li se i kako vrši nadzor. Mi smo imali profesionalce. Najžalije mi je što smo izgubili Službu koja se bavila urbanizmom i projektovanjem, a činila ju je intelektualno-tehnička elita koja je, poslije Republičkog zavoda za urbanizam, bila najjača institucija. Ona nije dozvoljavala greške i svima nama je bila korektivni faktor kod donošenja odluka. Nije mogao bilo ko, štiteći nekog tajkuna, da uništava prostor i bezbjednost. Zato apelujem, na osnovu svog iskustva, da se opštinama vrate nadležnosti koje im osigurava Evropska povelja o lokalnoj samoupravi. Sve ostalo je velika improvizacija, tim prije, što na nivou Crne Gore nemamo dovoljno kadra koji može adekvatno da radi. Zemljotres to ne toleriše, zato možemo imati drastične posljedice. Moja preporuka je da, uz Službu zaštite, koja brzo i dobro reaguje, razvijamo i druge organizacije, uključivati mlade i sve građane. Dovode se kadrovi koji nisu stručni, ili kada već nešto nauče u svojoj branši, smjenjuju se jer zbog nečega ne odgovaraju. To je pogubno, ovu državu treba ‘prepakovati’ na način da službe i institucije budu efikasnije na svim nivoima. Moramo ovo prelijepo područje i prostor, učiniti najljepšim za življenje”, kazao je Šušter, koji se više puta osvrnuo i na važnost solidarnosti.
“Nama su pomagali i dali mnogo Amerika, Rusija i druge države, ali Crnu Goru je obnovila Jugoslavija, isto kao što je to urađeno u Banja Luci i Skoplju. Bez te solidarnosti, mi bi možda, još bili u objektima koji nisu adekvatni za stanovanje. Mi i danas pomognemo, ali bih ja želio da se ta podrška institucionalizuje, da postoji kao pravilo ponašanja, da se na to obavežemo, kako bi se dio nacionalnog dohotka ili bruto proizvoda, usmjeravao u te svrhe, posebno imajući u vidu da smo na području na kojem će se dešavati ovakve nesreće. Podsjetiću da smo u Baru već u maju, nakon zemljotresa 1979. imali delegaciju Zajednice opština iz Osjeka, koju je činilo 13 opština. Predsjednik Zajednice prilikom te posjete je kazao: ‘Vi ste od danas naša 14. Opština’. Ja to ne mogu zaboraviti. Nama je njihova pomoć bila dragocjena kod nabavke građevinskog materijala. Zato je moj apel za solidarnost, da se organizujemo kao društvo, da se obučimo i budemo spremni za ono što može doći. Ne možemo ‘ublažiti’ merkalije, ali možemo posljedice”, zaključio je Šušter.
Vojo Banović je istakao da je lijepo imati ovakve emisije jer, kako je naglasio, puno ljudi obilježi jedno vrijeme, ali nije dobro da ih zaboravljamo.
“Ne govorim to kako bih podsticao na stvaranje kulta ličnosti, već da bi nam takve persone služile kao primjer. Naš veliki problem je poremećen vrijednosni sistem. Mi smo tada djelovali složno, niko se nije pitao ko je koje vjere ili nacije. Razumijem da imamo one koji su nezadovoljni sistemom u kojem živimo, ali nema idealnog društvenog uređenja. Ni Jugoslavija nije to bila za određene ljude. Ali, mi smo sa crvenim pasošem koji smo imali, imali i slobodan svijet, vrhunsko obrazovanje, od osnovnog i predškolskog, do fakultetskog. Puno je naših ljudi sa tim crvenim pasošem otišlo na Zapad i tamo su vrlo cijenjeni. Mlade generacije danas muku muče da dobiju vizu da odu u neku zapadno- evropsku zemlju. Država sa 24 miliona građana, bez granica u okviru Jugoslavije, bila je moćna i poštovana. Imali smo pobratimske i prijateljske veze sa gradom Bor. Poenta je da stvorimo sistem vrijednosti za mlade naraštaje u kojem će biti prevaziđene nacionalne i vjerske razlike, da vrjednuju ono što je ljudsko u čovjeku i da im to bude vodilja za budućnost. Moramo da shvatimo da treba da živimo zajedno, ni prsti na ruci nijesu isti, a svi su u funkciji. Apel upućujem političkim činiocima da moraju misliti na najmlađe i tako ih usmjeravati, jer to je budućnost svake države”, poručio je Banović.
Predsjednik Opštine Bar, Dušan Raičević, koji je kao mlad čovjek, počeo da obavlja važne funkcije, objasnio je kakav je njegov odnos prema zaostavštini sistema iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka i ljudima koji su ga stvarali.
“Moram reći da sam izuzetno privilegovan što sam danas u programu Radio Bara bio u prilici da podijelim medijski prostor sa gospodom Šušterom, Banovićem ili prethodnim učesnicima – Jusufom Kalamperovićem, Čedom Ratkovićem, dr Ljubom Živkovićem. Upravo su to ljudi koji su direktni učesnici obnove našeg grada nakon 1979. godine. Uvijek postoji taj osjećaj odgovornosti, ali i velike zahvalnosti prema onome što su uradili. Često provodim vrijeme sa njima, umijem da čujem ono što žele da mi kažu, i mislim da je to neophodno mlađim generacijama – da uvijek pored sebe imaju jednu ‘sijedu’ glavu koja će ih usmjeravati i usporavati mladalačku energiju i na odgovarajući način je kanalisati. Takođe, istakao bih i ono što su najveće vrijednosti našeg grada. Mi se ponosimo međuetničkim i međuvjerskim skladom. Još uvijek ovdje živimo jedni sa drugima i jedni za druge. Još uvijek je taj stepen solidarnosti veoma prisutan i moramo nastojati da kroz ovakve i slične razgovore podstičemo vrijednosti na kojima počiva naš grad. To vrijeme je rodilo mnoge dobre ideje i koncepte, realizovani su brojni značajni projekti, ali ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da je katastrofalni zemljotres inicirao formiranje najznačajnije i najeminentnije medijske kuće u našem gradu – Radio Bara, koji je signal počeo da emituje dva dana nakon zemljotresa. Zahvaljujem vam se što kao medijska kuća dajete značajan doprinos kulturi sjećanja na važne događaje i ljude, a jedan takav je svakako zemljotres 1979. Takođe, ono vrijedno što činite jeste da i kroz program Radija i kroz vaš portal, kao i publikacije koje izdajete, vrijedna sjećanja pojedinaca u našem gradu budu na adekvatan način sakupljena i prezentovana. Upravo to podstiče najveću solidarnost i podsjeća nas da smo u tim kriznim situacijama i kritičnim vremenima oslonjeni jedni na druge. Ovo je lijep format emisije i, još jednom, zahvaljujem se Radiju na tome”, zaključio je predsjednik Opštine Bar, Dušan Raičević.
