Gošća Radio Bara bila je Sonja Živaljević, knjževnica, književna kritičarka, lektorka, inicijatorka brojnih zanimljivih projekata koji promovišu Bar i Crnu Goru, prije svega kao atraktivnu turističku destinaciju. Radila je u dnevnom listu ,,Pobjeda” kao lektorka – redaktorka do 2006. godine, potom kao urednica u Izdavačkoj kući ,,Nova knjiga”, a od 2007. ( kada ju je osnovala) do 2023. bila je glavna urednica Izdavačke kuće ,,Gligorije Dijak”. Piše poeziju i prozu, reportaže, tekstove za nacionalni i druge turističke sajtove, brošure, vodiče, scenarije… Njena poezija zastupljena je u više antologija i prevođena na engleski i italijanski jezik, monografije, čija je autorka ili koautorka, takođe su prevedene na više jezika.
Izdanja o Crnoj Gori , koja potpisuje kao urednik ili priređivač, dospjela su na sve kontinente: prvi ilustrovani crnogorski kuvar “Slađe od meda”, na pet jezika, prva knjiga o Skadarskom jezeru na tri jezika, “Čudesne planine Crne Gore”, “Durmitorske legende” i druge.Pokrenula je i uređivala časopis za ljubitelje prirode “Jutro”, kao i “Dar”, list kompanije Savana.
Lektorka je velikog broja književnih djela, školskih i univerzitetskih udžbenika, publikacija, stručnih radova i časopisa. Redovna je lektorka – saradnica Univerziteta Crne Gore.
Odnedavno je stanovnica Bara, a za naš grad je vezuje poslovna saradnja koja datira iz mnogo ranijeg perioda, kao i fascinacija barskom opštinom, prije svega Crmnicom i Skadarskim jezerom, o kojima je objavila i nekoliko knjiga.
RB/BI: Kakvi su Vaši prvi kontakti sa našim gradom i zašto ste odlučili da živite ovdje?
Živaljević: Ne mogu tačno da se sjetim. Mislim da je to bilo davno, još kada sam kao djevojčica sa porodicom dolazila na more. Za razliku od drugih gradova, Bar je bio pomalo divalj i ja volim tu divljinu. Nije to ona ,,divlja ljepota Crne Gore”, ne govorim u tom smislu, već je bio nekako zelen i prirodan, što mi se posebno dopalo.
RB/BI: Nije bio oštećen, ni tada, ni sada, neplanskom urbanizacijom, imate li takav utisak?
Živaljević: Naravno, i voljela bih da takav i ostane. Nije slučajno što sam sada u Baru, sa jedne strane jeste to bio profesionalni angažman koji ste pomenuli, radila sam za Turističku organizaciju Bara, pisala sam o Skadarskom jezeru i Crmnici, ali ima još nešto, a to je ljubav, osjećanje mira koje mi je Bar uvijek pružao. Često sam dolazila, sama ili sa prijateljicama, dešavalo mi se – kada izađem iz voza na željezničkoj stanici, kao da sam dio neke zen priče, odmah osjetim taj mir i spokojstvo. Posebno je to bilo izraženo u Crmnici i Virpazaru.
RB/BI: Zato ste, pretpostavljam, urednica prve monografije o Skadarskom jezeru, dvije knjige anegdota vezanih za Crmnicu i specifičan crmnički humor, sa TO Bar sarađivali ste na veoma popularnoj fotomonografiji ,,Bar na dvije čarobne obale”, kao i na izradi i oblikovanju i drugog promo materijala?
Živaljević: Tu neku izvrsnost ili čarobnost, ključna riječ je “čarobne” obale, davno sam prepoznala. Crna Gora je bogata i prebogata, i prirodnim ljepotama i kulturno-istorijskim znamenitostima odnosno nasljeđem. Crna Gora je jedan koncentrat prirodnih ljepota, jer toliko toga neobičnog i lijepog ima na malom prostoru, što je rijetkost i u svijetu. U tom koncentratu, ili sublimatu, imamo drugi, a to je opština Bar. Nijedan grad nema dvije obale, jezersku i morsku, taj tako lijepi urbani i seoski dio, i tako dugu istoriju i nasljeđe. Stari grad Bar je nevjerovatna riznica i posebna inspiracija.
RB/BI: I prožimanje kultura u Starom Baru, zar ne?
Živaljević: Upravo, mene je dugo fascinirala prirodna ljepota Crne Gore i bogato kulturno-istorijsko nasljeđe. Kako sam pisala o svemu tome, a materijala nije bilo, ili nije bilo dovoljno, počela sam da obilazim teren i istražujem. Tako je nastala monografija o Skadarskom jezeru, kao prvi pokušaj da se predstavi taj dragulj, kao cjelina, sa prirodnim ljepotama I kulturnom baštinom. Moja ideja je bila da u njoj ne bude puno teksta, da slika više govori, uz kratka obrazloženja i opise, kao i da gost takvu knjigu može da ponese kao suvenir, kao uspomenu. Dobio ju je, pored ostalih, i japanski ambasador, i on je bio oduševljen, kvalitetom fotografija i onim što one prikazuju, raznovrsnim bogatstvom flore I faune jezera. Puno turista dolazi na taj prostor, ali nisu imali šta da ponesu kao pisani trag o bogatstvu i ljepoti koju su doživjeli na Skadarskom jezeru.
RB/BI : Da li je slično koncipirana i monografija ,,Bar na dvije čarobne obale”, na kojoj ste, takođe radili?
Živaljević: Da, ta knjiga je rezultat saradnje sa Turističkom organizacijom i tadašnjom direktorkom Nedom Ivanović. Lazar Pejović je bio urednik fotografije, Ana Matić dizajnerka, zajedno smo oblikovali i tražili rješenje za ovu monografiju. Isti je princip bio – što manje teksta, više fotografija, ali sistematizacijom teksta trudili smo se da pomognemo čitaocu da se snađe u tom obilju divnog materijala.
RB/BI: Tako dolazimo do druge dvije Vaše knjige vezane za Crmnicu i crmnički prostor, za crmnički humor – Priče iz Badanja i Đe me čudo nađe – i jednu ličnost koja je bila živa emanacija i legenda tog prostora. Riječ je o Nenadu Petranoviću, ili Badanju, kako su ga svi prepoznavali. Kako su nastajele te knjige?
Živaljević: Riba, vino, strast i sve drugo crmničko, uticalo je da nastanu te knjige. Ideja se rodila na licu mjesta, na Virpazaru, ili Viru. Moji prijatelji i ja išli smo često u Virpazar i upoznali čuvenog Badanja. Provodili smo sa njim dosta vremena, uživali, radovali se i smijali, prije svega. Spontano smo zaključili da bi bila velika šteta da sve te anegdote, dosjetke i pošalice ne ostanu zabilježene. Tako je nastala knjiga “Priče iz Badanja”. To je, zapravo, njegova knjiga, Nenadova, jer je on pričao, a ja sam zapisivala.
RB/BI: On je bio specifična ličnost, kao što smo već kazali, istinski izdanak tog kraja, koji je, višestruko, čuvao njegov duh, ali i ambijent, zar ne?
Živaljević: Upravo tako. Nenad, Badanj ili gazda Nešo, bio je simbol Virpazara, na neki način, njegova centralna ličnost. Okupljao je umjetnike, ne samo iz Crne Gore, već i regiona. Bio je inicijator, stalni, mnogih aktivnosti. Pokretao je akcije sakupljanja smeća na Virpazaru i jezeru, podsticao da se napravi adekvatan pružni prelaz, put, sve ono što nedostaje na tom području. Bio je jedan kreativni, stvaralački duh, a to su svi poštovali i pružali mu podršku, ne samo umjetnici. U njegovu konobu dolazili su ljudi iz visoke politike, ministri, ali, naravno, i muzičari, glumci, režiseri. Sarađivao je sa popularnim sastavom The books of knjige, pojavljuje se u njihovim filmovima I čuvenom spotu. Bilo je to kultno mjesto i za Laneta Gutovića. Badanj je bio unikat, jedan naš ,,oriđinal”, prepun anegdota, pošalica, brze replike koja je bila fantastična. Badanj je i mene uvukao u svijet crmničkog humora, za koji nisam znala da je tako autentičan. Crmnički humor ima nešto pitomo, nešto potpuno nezlobivo, u njemu nema ni trunčice negativne misli, on je čist, djetinje čist. Zato mi je bilo stalo da mnogo toga zabilježim, da ostane kao trajno, nematerijalno blago Crmnice.
RB/BI: Na taj način se sjećamo, i kroz te priče živi i čuveni Badanj, koji je, nažalost, preminuo sa samo 58 godina.
Živaljević: Da, Badanj je otišao rano, ali je živio veoma intenzivno, vjerujem da i dalje u nekoj nebeskoj kafani zasmijava svoje društvo. Ispričaću vam jednu priču koja je mene dovodila do suza. Cijela njegova porodica učestvovala je u jednom velikom humorističkom romanu koji je nastajao u Virpazaru. Tako nam je pričao o svojoj majci i kćerki Jovani kojoj se baba stalno žalila da je bolesna, da jedva čeka da ode na onaj svijet, kod muža, ali je on ne zove. I tako je to trajalo, svaki put kada joj unuka dođe da pospremi i posluži, dok Jovani jednom nije dosadilo, pa joj je rekla: ,,Ada, baba, ako te đed ne zove, ajde ti ga iznenadi neđe”. To je takva vrsta humora gdje druga strana ne može da se naljuti. Oni su pravili pošalice i sa Lanetom, koji je bio majstor humora. Niko nije bio nedodirljiv, svi nekako uđu u tu priču i zadirkivanje. Jednom kada je Lane došao, svi su nagrnuli, djeca, mladi, stari, da im da autogram, a Badanj mu je lakonski dobacio: “Eto vidiš, Lane, koliko ti valja što si sa nama”.
RB/BI: Bar je grad, složile smo se, sa izvanrednim prirodnim i kultorološkim potencijalima, specifičnostima… Kao takav, može biti neiscrpno vrelo inspiracije i istraživanja. Da li imate nekih novih ideja, predloga, kako to valorizovati u turističke svrhe?
Živaljević: Već godinama sakupljam crnogorske legende, kojima sam fascinirana jednako kao i Skadarskim jezerom. Prošle godine sam priredila knjigu “Durmitorske legende” koja je prevedena na engleski jezik i “Prokletijske legende”, koja još nije objavljena. Trenutno radim na knjizi koja će sadržati izbor obrađenih crnogorskih legendi, a iz nje sam izdvojila one koje se odnose na barsku opštinu, koje su mi sada posebno važne, pošto živim ovdje. Pravim prve kontakte sa Turističkom organizacijom, a imam jednu legendu koja mi je posebno draga srcu i mislim da bi mogla da bude povod za neku novu promociju ovog grada, jer se u njoj pominje sirena koja se našla u mreži ribolovca, u barskom zalivu. Veoma mi se dopala ideja da barska sirena postane novi simbol Bara, jer turistima koji se stalno vraćaju ovom divnom mjestu treba ponuditi i novu priču, koja je predivna. Ona već postoji, ja bih je samo malo doradila. Već razgovaram sa jednim slikarem, koji će pokušati da dočara njen lik, a statua barske sirene mogla bi lijepo da ukrasi barsku luku, odnosno marinu.
RB/BI : Da se vratimo i drugim Vašim angažmanima. Završili ste Filološki fakultet u Beogradu, studije Opšte i jugoslovenske književnosti, smjer redaktorsko-lektorski. Za nas, zaposlene u medijima, to je izuzetno važan i potreban posao. Nekada se veoma vodilo računa o tome kako je nešto napisano i izgovoreno, pa je svaka, iole referentna medijska kuća, imala lektora. Kako je danas, koliko je to cijenjen posao i koliko su potrebni stručnjaci tog profila, ne samo za rad u medijima? Radili ste više od sedamnaest godina kao lektor u dnevnom listu ,,Pobjeda”, a zatim i kao stalni saradnik Univerziteta Crne Gore.
Živaljević: Mislim da će se Vaši slušaoci i čitaoci složiti da lektori nedostaju, jer većina danas čita portale, ako ne gleda televiziju ili ne čita novine. Portali, dakle, najbolje pokazuju da lektora nema dovoljno, a da su neophodni. Nisam ja uzalud dvije godine na fakultetu učila taj posao, vježbala, redigovala tekstove iz “Politike”. To je jedan ozbiljan zanat, za koji je potrebna škola, ali i iskustvo. Nije lako postati dobar redaktor-lektor, ali kada to već postanete, onda ne treba da sjedite kod kuće ili radite u prodavnici, već da budete tamo gdje ste neophodni, i to ne samo u medijima. Sve češće slušamo priču o medijskoj pismenosti, djeci je potrebna ta vrsta edukacije, čak se razmišlja i o uvođenju tog predmeta u škole. Mlade generacije se uče pismenosti i kroz medije. Zato je to dodatni motiv, razlog, da lektore ne otpuštamo sa posla, kako se to čini godinama, već naprotiv, da ih upošljavamo i školujemo.
RB/BI: Pišete poeziju i prozu. Mnoge Vaše pjesme inspirisane su prirodom, ljubavlju prema njoj i čovjeku. Kakve poruke nam prenosite kroz stihove?
Živaljević : To je za mene veoma važno – ljubav prema prirodi. Mislim da i mi klizimo, kao i čitav svijet, u denaturalizaciju, dakle, odvajamo se od prirode ili smo već gotovo potpuno udaljeni, nadam se ne bespovratno. Ja sam odrasla u harmoniji sa prirodom, kako u Metohiji, tako i u Crnoj Gori, odnosno na Prokletijama, u Velici, gdje sam provela dobar dio djetinjstva. Otišla sam iz Podgorice i došla u Bar upravo zato što mi je falio taj dodir sa prirodom. Osjetila sam veliku potrebu za prostranstvom i čistim vazduhom, za lijepim pogledom u daljinu…
RB/BI: Rođeni ste u Đakovici, osnovnu školu i gimnaziju završili ste u Peći, dakle, jedan, možemo reći, najvažniji period u životu čovjeka proveli ste na Kosovu. Pročitala sam Vašu divnu priču vezanu za taj prostor koja je dobila odlične kritike i na međunarodnom nivou. Zastupljena je u antologiji ,,Balkanska ženska proza” britanskog izdavača Dedalusa, koja je predstavljena u Londonu. Moram reći da je ta priča, naslovljena “Metohija, goblen bez okvira”, veoma dirljiva, emotivna i autobiografska. Pišete o jednom ljepšem životu, ljubavi i prijateljstvu naroda na Kosovu, različitih vjera i nacionalnosti, što danas izaziva sjetu i žal. Kakva su Vaša sjećanja na taj period života, koja, očigledno, nisu zaokružena tom pričom, jer je ona uvod u roman koji bi trebalo uskoro da bude završen?
Živaljević: Nikako da ga privedem kraju, taman kada pomislim da stavim tačku, sjetim se nečega, pa dodajem, iznova pišem… Razlog je upravo to što je riječ o autobiografskom romanu, trudim da nešto važno ne izostavim. A, kakva su sjećanja? Lijepa, divna. Iako će mnogi reći da je svako djetinjstvo lijepo, mislim da je bila privilegija odrastati u tom periodu, periodu Jugoslavije, i da je bila privilegija odrastati baš na prostoru Metohije. To je bilo vrijeme zajedništva, bratstva, istinskog uzajamnog poštovanja. Nacije nisu postojale, postojali su ljudi, i eventualno neljudi, ali ja se takvih ne sjećam, bar ne u Metohiji. Nesebično druženje, podrška, bez obzira na narodnost, religiju, političko uvjerenje. Imala sam školske drugove svih nacionalnosti i voljeli smo se kao braća i sestre. Kada to danas pričam mojoj djeci, oni ne vjeruju da je vladala takva sloga i ljubav. Mislim da je to bio odraz opšteg stanja u društvu, ondašnjih vrijednosti. Osjećam veliku ljubav prema tamošnjim ljudima i prema Metohiji koja je nevjerovatno područje, kako zbog darova prirode tako i zbog kulturno-istorijskih znamenitosti. Moram reći da mi mnogo nedostaje.
RB/BI: O tome ćemo čitati u Vašem romanu. Da li se osvrćete i na savremeno doba u kojem su, nažalost, mnoge vrijednosti poremećene?
Živaljević: Moje je da prikažem sliku i da svjedočim. Mislim da ta slika dovoljno govori, jer mi danas znamo kako je, ali moramo znati i kako je bilo, i, naravno, zapitati se što se desilo sa nama.
RB/BI: U Baru, gdje sada živite, osnovali ste Književni klub “Tri zrna”. Kako je zamišljen i zašto “Tri zrna”?
Živaljević : Klub okuplja ljubitelje pisane riječi i knjige. Okupljamo se, čitamo, komentarišemo djela, pišemo. Postoji veliko interesovanje, čak nam dolazi Brigita Antoni iz Ulcinja, mislim da će klub tek da zaživi na pravi način. Tri zrna su simbol, a došla su iz legende vezane za Jelenu Balšić. Bila je u svađi sa svojima iz Gluhog dola i sela Sotonići, pa ih je proklela da nemaju ribe. Oni su odlučili da idu kod nje u Elbasan i zamole je da im oprosti i skine prokletstvo. Gospodarica se smilovala, jer je bila ženskog, mekog srca, dala im je nešto zamotano u svileni rubac. Rekla im je da to nešto bace u Velje oko, pa će se riba nakon toga pojaviti. Ribari, radoznali, kod Bojane odmotaju maramicu i iz nje ispadoše u vodu dva zrna i od tada, kaže legenda, u Bojani ima dosta ribe. Krenuli su dalje i kada su stigli u Vir, odmotali su ponovo maramicu i razmišljali, kada su već izgubili dva, kako im ne znači ništa ni to jedno zrno, pa su ga bacilli u jezero. Od tada, na tom mjestu uvijek ima ribe i danas, što se može vidjeti sa starog, kamenog mosta, a Gluhodoljani i Sotonići, zbog radoznalosti i nepoštovanja kraljičinih preporuka, ostadoše bez svoje ribe.
RB/BI: Dakle, još jedna divna legenda vezana za naš prostor. Hvala na gostovanju i što Vašim angažmanom na raznim poljima dajete dragocjen doprinos kulturi Bara i Crne Gore, njihovoj turističkoj promociji i valorizaciji.
