Gost u 49. izdanju emisije „Priče s Baranima“ bio je Zoran Bošković (1961), pristansko dijete, starobarski pobratim, omladinac Stare ambulante, poslije nastanjen u Makedonskom naselju i Šušanju. Mašinovođa u penziji detaljno je rekonstruisao prilike na Pristanu i Staroj Topolici šezdesetih i sedamdesetih godina.
Govorio je, između ostalog, i o probijanju željezničkog tunela „Sozina“, restoranu „Obala“, prvom stajalištu autobusa kod Vatrogasne stanice i „obeliska koji je ostao sve do kraja šezdesetih, kada je uklonjen zbog kamenoloma na Volujici, ne iz političke prirode“. Posebno emotivno sjećanje, kaže, imao na Pristan, „grad u kome vrijeme nije igralo nikakvu ulogu“.
„Prva sjećanja se obično vezu za prve komšije. Na Pristanu su više vodili brigu o đeci drugi nego sami roditelji, oni najčešće nisu imali kad od posla. Imali smo slobodu jedni kod drugih da odemo, tog parčeta hleba i masti je bilo za svu djecu pristansku. Pamtim prvo pokojnu baba Janu, porodicu Zečević, Radulović, babu Zorku Knežević… Tad se otvorila malo veća prodavnica na Pristanu, pa dva kioska – jedan sa hlebom, drugi sa cigaretama, a moji su me znali poslati da kupim nešto. Imao sam 3-4 godine, to su najranija sjećanja iz Ulice 13. jula br. 11. Teta Mira, Duškova majka, držala je na samom uglu taj kiosk za cigarete, metalni, a preko puta restorana ‘Obala’ bio je jedan od tvrdog materijala, iza njih šine koje su vodile do ‘Jugopetrola’, ostaci Stare pruge“, evocirao je najranija sjećanja na Pristan Zoran Bošković.
Objasnio je kako je izgledao, iz ugla nekadašnjeg dječaka, život podno Volujice.
„Bili smo bosi od kraja školske godine do početka septembra, a igrali smo fudbal po onoj prižini kao da imamo najbolje kopačke. Imali smo i koš, dosta pristojni. Otac Marka Radulovića – čika Vasko ribar, čika Leo Barnaba i čika Drago Zečević su ga napravili na samom kraju naše ulice. A kod kuće baba Zorke Knežević je bio jedan livadski dio, tu su budući golmani trenirali sa čika Leonardom Barnabom… Sjećam se da je Željko Kaluđerović tu prve golmanske korake s njim pravio, a poslije je došao do ‘Crvene Zvezde’.
Kad bi došlo ljeto, uzeli bi iz nečije bašte krastavac, pa na gat 2 da se kupamo. Tamo su bila tri bloka i takmičili smo se ko će s kojeg da skoči. Idol nam je bio neki radnik, zvali su ga Srbo, koji je skakao sa ganca, sa dizalice, kao sa mostarskog mosta, to je bilo prelijepo gledati. Ostajali smo po cio dan, nikad majke nisu pitale đe smo, uvijek bi neko o nekome brinuo.
Svi smo, kao sirotinja, živjeli dosta skromno, ali nismo bili gladni… Uglavnom bi izašli popodne sa parčetom hleba namazanim svinjskom mašću i posutim solju. Međutim, jednom je, početkom sedamdesetih, majka iz hotela dobila platu i donijela prvi eurokrem u našu kuću. Ja sam namazao hleb i krenuo napolje, sav ponosan i velik, da pred drugom djecom polako jedem. Vidio me čika Leo, došao do mene i odmah me potjerao kući. Nije mi bilo milo, ali nisam smio da vratim riječ. Uveče je došao do nas i onako roditeljski mi rekao: ‘Zorane, ti si danas dobio eurokrem, ko zna kad ćeš ga opet jesti, a i ona druga djeca bi ga jela, ne valja pred drugima tako, sramota je’. Toliko sam se puta u životu vraćao njegovim riječima, pouci da treba biti umjeren i da moraš znati đe ti je mjesto.
Postojala je ribarska etika. Pamtim čika Steva Grka, čika Jerka, čika Vaska, Todoroviće, Kaluđeroviće… Znala je da uđe u lučki akvatorijum tona skakavice, pa bi je više ribara opkolilo. Ogroman ulov, a zamrzivača nema. Nešto se proda, a najviše pokloni rođacima, komšijama, sirotinji posebno… Moji nisu bili ribari, ali pamtim da bi vazda dobili kilo-dva-tri skakavice od Radulovića.
Inače, taj odnos poštovanja nije bio samo prema odraslima, slično je bilo i ako je neko dvije ili pet godina stariji – kad bi oni igrali lopte, mi smo im dodavali ako šutnu van terena“, sjećao se Bošković.
Kao i svaki grad, i Pristan je imao svoja kultna mjesta, za mlađe i starije.
„Mnogo prije teta Danijele, koju smo svi jako voljeli, mi smo imali svoj autobus – zabavni park na Pristanu. Držala ga je teta Mevlida Žabelji, Gonijeva i Rešadova majka, u topolama blizu Pjace. U ponudi su bili stoni fudbal, streljana vazdušnom puškom, bilijar smo učili da igramo, gađale su se limenke krpenim loptama… Taj zabavni park je imao nadstrešnicu, a na ljeto bi se na nekoliko mjeseci selio u Sutomore. Gonijev polubrat Arif je najviše pomagao teta Mevlidi, on je poslije bio prva generacija barskih boksera, koje je trenirao Ljaka Mićković na Ljetnjoj pozornici iza stare pošte.
Priča o pristanskom bioskopu je bila u domenu naše adolescentske nauke. Tu su vazda bili i stariji momci Zujo Nikezić, Dodo Peličić, Beli Buntić i od njih smo ‘učili školu’. Radio je na ulazu u bioskop čika Šeko Begzić, koji je prije svake predstave govorio isto: ‘E, od danas mi više nećete uć’ bez karte’. Onda bi počela projekcija, pa bi neko od ovih starijih što su ostali vani, a brzo smo od njih i mi naučili tu foru, bacio šaku pržine na kosi limeni krov. Svaki od onih kamenčića se kotrljao sve jače i jače, pravio nesnosnu buku kao hiljadu doboša, toliku da oni unutra nisu mogli gledati film. To bi se ponovilo dva-tri puta, pa bi nas sve pustili da uđemo. Cio ritual se znao, ali je morao da se ispoštuje. A bio je jedan ‘ulaz’ sa zadnje strane biokopa, kroz prolaz na nekih četiri metra visine. Peli su se neki, s mukom, dolazili pod sami krov bioskopa i ulazili preko bine u publiku. Jednom je sa te visine pao mnogima poznati dečko s Pristana, srećom nije polomio kičmu. Kad bi počelo ljeto, selilili smo se na Ljetnju pozornicu, pozicijom s ove strane Luke Bar, ka Carini. Ispred Carine su vazda bila parkirana lijepa vozila koja bi zaplijenili. Dolazili bi kao mlađi i divili se tom voznom parku“.
Posebno mjesto u životu Pristanjana imao je sport. Naročito fudbal. I naročito „Mornar“.
„Svake druge nedjelje su se igrale utakmice pod Darovim topolama – podsavez je bio u pitanju, ali smo živjeli za to. Posebna stvar su bile tribine, koji su bile u stvari željeznički pragovi pruge koja je išla ka ‘Centrocoopu’, a koja je bila izdignuta u odnosu na teren. Jedan prag – jedan čovjek, a ovi mlađi bi se pribili bliže terenu, da ne smetaju. Kad bi nailazila kompozicija tokom meča, svi bi ustajali, voz bi prošao, a oni se vratili nazad. Pamtim dobro jedan meč sa ‘Lovćenom’, izgubili smo 3:0, ali je od svega bilo najzanimljivije izlaženje na teren – naši mršuljavi, tanki, izlaze praćeni aplauzima, a za njima igrači ‘Lovćena’, svi mišićavi, odlično građeni, prave atlete… Svi su odjednom zaćutali i gledali ka njima…
Pravile su se na tom stadionu strašne parade, pokušavali su brazilska dodavanja, za publiku, da se napravi predstava, spektakl. U to vrijeme je igrao i Bedro Rastoder, pa je, kad bi završili utakmicu, ostavljao kopačke na žici i poslije dolazio po njih. A ja i ostala djeca smo, kad bi fudbaleri ‘Mornara’ završili meč, izlazili da malo šutiramo loptu na velikom terenu dok su mreže tu. Vidim ja Bedrove kopačke, sve raspale, tri broja veće, ali su bile Bedrove! Obujem ih, igram, kad evo ga Bedro… Samo me dobro povukao za uvo i rekao da to više slučajno nikad ne uradim. Nastavio sam meč do kraja da igram bos.
A navijači su bili podijeljeni po klubovima i kafanama. Kad bi krenuli u nedjelju radio prenosi u emisiji ‘Vrijeme sporta i razonode’, svi bi se skupili u tri glavne kafane ili oko njih, tu bi se navijalo, ali bi bilo i sitnih pakosti, jer su bile podijeljene. Kod Mikija Mašanovića u ‘Lovćen’ su išli Zvezdaši, kod Zefe Prelevića Hajdukovci, a kod Boža Radojičića je bila miješana ekipa. To je imalo toliko duha i pozitive da čovjek sa današnje pozicije ne može da shvati. Kad igra ‘Hajduk’, organizovalo bi se nekoliko kola i išlo se iz Zefine kafane u Split, na utakmicu, Ja sam imao sreću da sam kao omladinac bio dio ORA na Starom placu, a na Poljud sam stavljao travu, skupa sa ostalim akcijašima“.
Kaže, iako su znali da se selidba bliži, shvatili su da je Pristanu kraj tek kad su počela miniranja na Volujici, nedaleko od kuća.
„Kad bi došao znak da će biti miniranja, ili usmeno ili sirenom, stanovništvo bi se uglavnom evakuisalo gore, ka Vatrogasnoj. To je trajalo, uslovi su bili nemogući, iako smo mi ‘regularno’ živjeli tu dok se ne izgrade zgrade. Kamenje je padalo svuda po Pristanu, i to ne male veličine, oblutice su bušile krovove. Kod Nebojše Markovića uletio je komad stijene od pola metra pravo u njegovu sobu, probio krov. Neđe 1976. organizovana je oproštajna proslava Pristanjana sa rodnim gradom. Kiša je počela da pada, svirali su ‘Veseli dječaci’ pjesmu Zlatka Pejakovića ‘Ove noći jedna žena mirno spava’, a ispred trubača bleh-muzike je Mikica Mašanović namjerno jeo limun da im skuplja usta, pa su mnogi zaštekali“.
Nakon Pristana, Bošković sa porodicom prelazi u naselje kod Stare ambulante, blizu Doma JNA.
„Dom JNA je bio kultno mjesto gdje su dolazile velike jugoslovenske zvijezde, poput Kemala Montena i Nede Ukraden, početkom sedamdesetih. Ko je imao para, sjedio bi za stolom na terasi, ako ostane mjesta nakon oficira i tzv. ‘članova Doma JNA’. Oni su imali prednost i za bilijar i za stoni tenis na spratu, a vojnici-muzičari koji su bili u garnizonu bi nastupali sa vojničkim sastavom. U Domu JNA su često bili momci iz Zgrada Prvoborca, sa Krstiputeva, s kojima smo se mi odlično družili. Bili su mala gospočad, a mi mali divljaci… Naselje kod Stare ambulante zvali su ‘Barsko Dedinje’, ali se djeca uglednih Barana, Nikezića, Vojvodića, uopšte nisu odvajala od nas iz radničkih familija. Kćerke čuvenog narodnog heroja Petra Vojvodića, Huana i Tanja, dane su provodile s nama zaigrane na livadama, a da ih niko ne bi tražio. Izuzetak je Radmila koju smo uvijek zvali ‘štreberka’, ona je uvijek bila i ostala drugačija. Puno puta Tanjina mama je savjetovala moju majku neke za život korisne stvari, a čika Petar je bio pravičan i mnoge je u Baru pomogao. Sjećam se jedne situacije, da ne navodim o kome je riječ, čovjek je optužen za pronevjeru novca, važan građanin za barsku mladež… Došao je čika Petar onako autoritativno na samo suđenje, nepozvan, i zamolio sudiju da uzme u obzir da je stvar nedorečena i zasluge tog časnog čovjeka za zajednicu. Kasnije se ispostavilo da čovjek nije ni bio kriv za to što ga terete, da je čika Petar bio u pravu“.
Nastankom Topolice, kaže Bošković, nastala je podjela među omladinom – „Pristanjani i Prvoborac na jednu stranu, Topoličani na drugu, Starobarani na treću, Šušanjani na četvrtu“.
„Htjeli-ne htjeli, svi smo bili orijentisani na Topolicu, jer se tu preselio sav gradski život. Ako ni zbog čega drugog, počeli smo prvo da idemo tamo da bi kupili sličice za album ‘Vinetu 2’. ‘Vinetu 1’ smo napunili na Pristanu, ali su sličice za broj dva, kartonske, koje su se lijepile ljepilom, mogle da se kupe samo u ‘Vračaru’, u kesici sa paketićem ‘Coloys’ žvaka.
Na Topolici je bilo zimsko i ljetnje korzo. Zimsko u Ulici maršala Tita, a ljetnje današnjom Ulicom Branka Čalovića, pored poslovnica turističkih, pa prema ‘Turistu’ i kraj parapeta do ispred Poljoprivredne škole. Na korzo se izlazilo da vidiš i da budeš viđen, ne da priđeš. Postojala su nepisana pravila. Posebno su bile zanimljive prve majske ture na korzou, kad bi izlazile djevojke koje su još prošle zime bile djevojčice, a mi, ni dječaci – ni mladići, dolazili da vidimo ‘što je novo’. A jedno vrijeme smo se vozili biciklima od Stare ambulante pored ‘Centrocoopa’ do korza, međutim, to je brzo dosadilo starijim šetačima, pa je postavljen autoritarni milicajac. On bi nas sačekao, pozvao da dođemo, odvijao nam ventile na biciklima, zaplijenio ih, i tako slao doma.
Kad je otvoren Dom kulture, odnosno bioskop, svi su išli tamo. Jedino su Šušanjani imali ‘specijalan program oglašavanja’ u bioskopu, da ne objašnjavam kakav, jer je podrazumijevao velike pripreme kući, koje su obuhvatale obrok od pola kila trešanja, pola litra kiselog mlijeka, četiri češnja bijeloga luka i tri kuvana jaja. A tih godina su neki Šušanjani obili sanduk sa sladoledom kod parapeta. Naveče su jeli dok su mogli, i legli da spavaju. Ujutro je milicija došla, probudila neke od njih i znali su – oni koji krkljaju i ne mogu da pričaju od upale grla, to su krivci.
U dvorištu Dvorca je bila pržina, tu bi vozili bicikla ‘do sudnjega dana’. Pamtim jedan strašan sudar biciklima – Šule Jahaj, moj drug, tada je već učio za automehaničara, prvi srednje, sudario se sa Vukom Marinkovićem iz Polja. Direktan, čeoni sudar, glava u glavu. Vuku ništa, a i Šule pošao u školu. Poslije je pričao da se ničega živoga ne sjeća od sudara do nekog trećeg, četvrtog časa, toliko je jak potres mozga bio“, prisjećao se malih, urbanih tajni Zoran Bošković.
Odlično pamti oba jaka zemljotresa, i onaj iz 1968. i onaj iz 1979. Kod ovog drugog je bio u timu koji je pomagao u prvim danima nakon katastrofe.
„Zemljotres 1968. zatekao nas je u kući Mijovića, na Pristanu, đe smo bili podstanari. Kuće su bile napukle, ali ne strašno. Kad smo se vratili u školu, rekli su nam da banka preko puta osnovne, u baraci bijele boje, dijeli nešto đacima. Ja sam, kao i ostali, stao u red i dobio jednu štednu kasicu i jednu olovku, to je bila pomoć banke.
A 1979. sam bio u sobi sa bratom, spavali smo. Majka je bila ispred, na terasi kuće kod Stare ambulante. Počelo je malo da drma, ali sam pretpostavljao da će proći kao i nekoliko dana ranije, međutim, krenulo je da ljulja strašno. Moj brat, kasnije odličan atletičar, skočio je kroz prozor koji se slomio, malo je rasjekao nogu i izašao van. Brzo sam i ja izletio na terasu. Sjećam se mnogo ljudi koji su bez glave pobjegli iz domova, neko obučen, a neko, poput jedne moje komšinice, u donjem vešu, brzo se nekako vratila da uzme robu. Topola, promjera skoro metar, ljuljala se i savijala kao prut, imali smo utisak da zemlja pravi talase. Najednom, sve staje, gledamo ka Rumiji, Sutormanu, Topolici, vidi se samo oblak prašine. Šule i ja smo potrčali ka Topolici da vidimo što se desilo. Došli smo do ‘Agave’ koja je već bila klonula i vratili se.
Imali smo izviđački šator pa smo ga razapeli, a stigla je i nekako i prikolica ‘Rumijatransa’ u kojoj su đeca spavala. E, ta prikolica je bila vrlo nezgodna kad je zemljotres jer se čitava drmala, to je bilo neizdržljivo, onaj ko je bio u njoj imao je utisak da je kataklizma. Vesna Bokan, sada doktorica u KBC, pala je u njoj u nesvijest od straha.
Kako smo kao izviđači znali da podižemo šatore, zvali su Sinišu Dragovića, Šuća i mene iz Civilne zaštite da pomognemo. Bili su tu i Tanjo Masoničić, Đoko Perčobić, Nikica Vuksanović, Slavko Bakić. Vojska je zauzela poziciju da sačuva objekte, a nas su razvozili po Baru. Prva veza, koliko ja znam, tog prvog dana, nije uspostavljena putem radio-amatera već preko željeznice, jer su tamo postojali stari telefoni ŽAT-ovi, induktorskog tipa, pa je pozvan Titograd. Zanimljivo, narod nije bio paničan, prihvatio je to kao nešto što se desilo i, ono, hajdemo da vidimo što može da se uradi.
Štab izviđača je bio u šatoru od ‘Agave’ prema putu, i odatle su nas angažovali da i dalje dižemo šatore po Opštini, da istovarujemo pomoć sa brodova, a po selima pomažemo nemoćnim starcima… Sreća je što je tada na čelu opštine bio tim odvažnih i mudrih ljudi koji su znali Bar u prste, što se kaže – znali su ko šta ruča, na čelu sa Blažom Orlandićem. Ti ljudi su poslije dali oblik gradu, otvorili bulevare, imali su ideju šta da urade za tako kratak period… Pa, mi smo već Novu 1980. godinu čekali u Makedonskom naselju u novim stanovima“.
U mladosti, Bošković je bio u muzičkim vodama, što kao član Bleh-muzike, što kao basista tinejdžerskog rock benda „Đavoli“.
„Bio sam dugogodišnji član Duvačkog orkestra kod Mikija Jelenića, dio ritam sekcije, dobošar, činele i bas bubanj. Sjećam se svakim praznikom šetnji kroz grad, dan ranije se uzme pasta da se instrumenti sijaju kao sunce. Krenulo bi se Ulicom maršala Tita, svirali bi se marševi, a stanovništvo je izlazilo da nas gleda, djeca trčala pored nas. Uniforma, crvena kravata, kapa, veliki bedž…
Naši ‘Đavoli’ su svirali uz podršku ‘Antibarumnovusa’, imali smo 15-16 godina. Vježbali smo u prostorijama Duvačkog, bila je ‘Hofner’ gitara stara, ‘Rickenbacker’ bass, bubnjevi ‘Holivud’, ‘Tesla’ pojačalo, tuga, ali mi uporni. Na bubnjevima Mićo Stojanović, gitare Dragan Čobić i Goran Jovanović, ja na bass gitari, a priključivao nam se Sajo Kovač na solo gitari. Pjevao je Dragan. Sajo je, inače, bio nevjerovatan sluhista, svirao je u bleh-muzici francuski rog za koji treba nevjerovatni sluh, i za koga mislim da ga ni prije, ni poslije, nisu nikome dali. Jedan jedini je on svirao, niko nije mogao da ga ‘pokrije’. Za jedan doček štafete je s nama pjevao Džigi Jovićević, i to Zdravka Čolića ‘Pjevam danju, pjevam noću’… Pošto je Džigi naglašeno izvodio ono Zdravkovo ‘pjeuaaam’, Mikiju Jeleniću je pao mrak na oči i skoro nam prekinuo generalnu probu. Te noći je, naravno, glavni bio njegov ‘Antibarumnovus’, a nastupao je i gimnazijski bend braće Nikitović. Kad bi četvrtkom ‘Antibarumnovus’ svirao na feribotu, kombi Poljoprivredne škole bi donosio njihove instrumente u salu, i onda bi mi tu svirali malo. Tako sam prvi put stavio ‘Fender precision’ na prsa, go do pasa, kakav je to osjećaj bio“.
Zoran je bio šest puta na omladinskim radnim akcijama, od čega tri puta udarnik. Međutim, samo jednom s Baranima.
„Đoko Perčobić je onako, malo fakinski lukavo, poslao iz naše Opštinske konferencije Ljuba Sekulića, Sinišu Dragovića i mene da pomognemo ulcinjskoj ORB ‘Vlaznimi Baškimi’ u Mariovo, Makedonija. Kao, mi smo stručnjaci pa da im pokažemo nešto, a mi smo znali koliko i oni. Na toj akciji se sprijateljim sa Splićanima, a i bio sam navijač ‘Hajduka’, pa smo naredne godine uhvatili vezu Siniša i ja da idemo s njima na radnu akciju. Tako sam sa Splićanima bio na ORA 4 puta, a sa Ulcinjanima i sa našom ‘Vladimir Popović Španac’ samo jednom, i to na obnovi Bara poslije zemljotresa. Bio sam akcijaš, pa referent za jutarnju fiskulturu, pravio biltene… Sa Ulcinjanima sam radio Zidne novine, jer sam lijepo crtao i pisao, što je zasluga moje učiteljice Stanke Ćetković, koja nas je do perfekcije učila krasnopisu. Uspjela je da izvuče dobru generaciju, svi su ispali dobri ljudi. Iako je znao često i prut da radi. Mijo Lalević je, recimo, morao da bere šipkovinu za mene, a ja za njega“, zaključio je gostovanje u emisiji „Priče s Baranima“ Radio Bara Zoran Bošković.
(O aktuelnoj temi ulaska privatnih željezničkih kompanija u Crnu Goru, obnovi Stare pruge i željeznici uopšte, biće riječi za vikend na Bar Infu)
