“Bio je A. iz Dobre Vode, učen, iz dobre familije, završi Gimnaziju na Cetinje, pred Drugi rat ih nije bilo puno iz Mrkovića. Preteka’ je Balkanski, pa Prvi svjetski rat, pošlje je radio u mlin.
U Gornja Poda je ima’ veliko društvo. Neki su išli za stoku, neki u imanje, a on je volio da s prijateljima gore provodi dan u igru, pjesmu i priče momačke. Tako je bilo i tajput, no ga prevari zimsko doba i rano pade akšam. Grede po mraku doma.
Tačno na Skaljicu, kad je Kodru proša’, ustavi ga pored potoka đevojka u bijelo. Do nje još jedna, pa još jedna, sedam, osam ih bijaše.
‘Đe si, đe si, mlad junače, skoči s nama u kolo’, povikaše, uzeše ga za ruku i zavrtiše oko dubova, a jedna prutovima od drače po zemlji pravljaše krugove pod nogama im.
Kad je doša’ sebi, ruku nije mogao pomjerit’, onu za koju su ga držale dok su u kolo skakale, od tog igranja ostala mu je osušena cio vijek.
Živio je pošlje dolje, pri moru, bio fiškal, ali ruku nije moga’ savit’, stojeći se potpisiva’ i pisa’ ćage dok nije umro u duboku starost”.
***
“Jedan iz Zubaca, veliki domaćin, vrćaše se iz Starog Bara s pazara, doma Glatkijem putom.
Dan sunčan, lijep. No, na put srete dvije zmije đe se biju. Veća manju da ubije. Uze jednu granu od masline, uz put palu, razdvoji ih, a one pasaše svojim putem.
Stiže kući, odmori, utoliko pade noć. Kad neko lupa na vrata.
‘Ko je?’.
‘Hitno! Zborno mjesto u Dabanovo! Skuplja Gospodar vojsku’.
On otvori vrata, a ono zaista dva vojnika. Spremi se i pasa šnjima. Uz put, kad su prošli komad puta, viđe da su im stopala naopako, prsti ozad a pete napriđe. Diže mu se kosa na glavu, ali, mora nastaviti put.
Stigoše u Dabanovo. Golemi šatori, još golemija vojska, svijetla kao da je dan. ‘Moraš se javiti našem Gospodaru! U najgornji šator je!’.
On pogleda uzbrdo, blizu Velembusa ga viđe. Nema mu druge, zaputi se kroz vojni logor do tamo. Stiže i straža ga uvede pred Gospodara. Stariji čovjek, ali nije Nikola. A usput je gledao, svijama od vojnika, pa i ovoj straži, stopala bjehu naopako.
Gospodar bješe u odoru, drži jednu granu od masline u ruke: ‘Ja sam car od zmija, a ti si ovom granom spasio život mom jedincu sinu danas. Što da uradim? Kako da ti se odužim? Mogu i znam sve što želiš!’.
Najrađe bi kazao samo da ga živog puste doma, ali se sjeti… Imao je problem i to preveliki godinama, ništa od svoje muke nije mogao da izije… Bagaši brašna doma, on ga po mirisu pozna da je njegovo, neće niz grlo. Tako sir, tako iz džardina, tako sve. Pored svoga, po selu je kupovao da bi zalak izio. A famelja mu zdrava.
‘Čestiti Care, ti možeš i znaš sve, onda znaš za moju muku. Pokušaj, daj mi ključ od jela’.
‘Samo to!? Imaš ključ i sreknji ti put doma bio!’.
U zoru preko Begova doma stiže. Žena se tek digla. Đeca još spiju.
‘Daj ženo da ijem, ali sve od moje muke!’.
Žena postavi i poče plačući da se krsti. Ispriča joj što je bilo. Godinama je potlje zdrav živio”.
***
“Iako si tada bio dijete, pamtiš da sam godinama išao pješke na posao, na onu stranu jezersku.
Kreni odmah poslije pola noći, pa polako preko Bijele skale da bih oko sedam ujutro bio u školu, do osam da popijem čaj, sredim se i za nastavu pripremim.
Kolege su mi skrenule pažnju da se ne uplašim kad na Bijelu skalu čujem zveket mača, tuku se Dukljani i Vizantinci. To sam u samu zoru slušao skoro sto puta. Vjetar ječi kao da je bitka.
Ali, jutros da ti pričam, u onim odlascima na posao, jednom, sedamdeset osme, približih se selu, ali još visoko bijah u planini. Oko pet sati ujutro, od straha se ukočih, ni naprijed, ni nazad.
Žene iz sela, gole ka’ od majke rođene, kuvaju nešto u kazanu, mrmljaju za sebe… Poznajem ih sve redom, majke mojih đaka, što ću – kako ću…
Odoh okolo da me ne primijete. Nisam htio da znaju da sam ih vidio, poslije da mi se nekako svete.
Što su tačno radile, ne znam ni sam, evo njima na dušu”.
***
“Prebaciše me za učitelja u Ostros iz Đuravaca. I ja pješke na posao putovah. Prelijepi predjeli. Bistro jesenje nebo ka’ iz bajke.
Uhvati me pola noći blizu Briske, đe iz šume začuh ljudski glas kako ječi, pa pjeva, pa opet ječi i doziva me po imenu. Samo da bih zadržao o sebi glas muškoga koji se ne plaši, ne svratih u kuću Pekića, koja mi je poznata, no nastavih.
U Gvozd, onaj kestenov raj put Ostrosa, dočeka me vila sva u bijelom koja leti. Trudila se da me odvede sa sobom, pjesmom dozivala, ali ni njoj se ne dadoh. Sjetih se seoskih priča da je to ona što rađe izabra smrt nego od roditelja nametnutu ljubav. Ni sam ne znam odakle mi snaga, ali ne pristadoh sa njom na pođem.
Konačno dođoh do Ostrosa, a bjehu školu podigli na starom groblju, danas je tu motel ‘Rumija’, zatvoren. Oko škole grobovi, ističe se jedan najveći – kao i svi, znam za njega… Vori i Kurtit, Kurtijev grob. Na njemu gola đevojka, ljepotica, od svojih 20 godina. Rukom mi maše i poziva da joj priđem.
Uđoh u školu, đe zatekoh direktora kojem sve ispričah. On me gleda i ne trepće. Samo pita kad sam osijedio. Za tih par sati putovanja, nijedna moja vlas mi ne bješe ostala. Nikad više nisam po noći tuda odio.
Potom nisam bio dobro, pa pođoh đe treba. Za njega se govoraše da je odradio 40 dana zavjeta i da mu se javlja pet pomoćnika, možda i Nepomenik lično. On mi je ‘Knjigu otvarao’. Tačno u detalj mi sve kazao što me na kom dijelu puta i u koliko sati snašlo. Trajalo je više od godinu, ali preboljeh.
Noć nije za ljude”.
***
“Predratni Bar i prelijepa spratna kuća za izdavanje. Cijena mjesečnog zakupa više nego smiješna. Nije mogla dugo vremena da nađe stanare.
Iako mu je skrenuta pažnja zašto i kako je tako niska cijena, direktor Gimnazije kaza da su te priče najobičnije gluposti i kao podstanar sa svojom fameljom useli se u nju.
Od prve noći čula se škripa, tupi udarci i larma u potkrovlju. Đeca se uznemirila. Pokušavao je profesor da otkrije o čemu se radi, bez uspjeha. Preko njegove volje dolaziše i sveštenici da ‘oposle svoje’, ali i to bi uzalud.
Neko mu suprugu nauči da će otkriti ima li zaista nečeg ako pospe pepelom po potkrovlju. Učinje tako, i nakon neprospavane noći zbog larme, pope se gore da vidi.
Tragovi ljudskih stopala, a sve unatraške.
Izdržali su 15 dana u kući i našli drugi smještaj. Kuća dugo, dugo prazna ostade.
Šetajući, vidim da je renovirana, ljepotica iz bajke. Neko stanuje u njoj, do kad – vidjećemo”.
(iz istomenog ciklusa u knjizi “Podrumijske priče”)
