Zoran Kesić, beogradski TV voditelj, novinar, komičar, glumac i društveno-politički aktivista, gostovao je prvi put u Baru “humorističkom priredbom” pod nazivom “Kesić, priče i pesme”.
Karijeru je započeo sa 19 godina na TV Studio B, kao reporter sa terena. Poslije nekoliko godina, dobija priliku da napravi prvi TV šou “Ozbiljne vesti”, koji će kasnije prerasti u emisiju “Dezinformator”, u kojoj je izvodio niz satiričnih skečeva na temu aktuelnih političkih događaja. Prelaskom na TV Foks (ili TV Prva kako se sada naziva) i pokretanjem emisije “Fajront republika” postaje popularan širom Balkana. Od jeseni 2013. godine se vraća na TV ekrane humorističkom emisijom “24 minuta sa Zoranom Kesićem”.
RB/BI: Tvoji TV formati su već postali kultni, sa više miliona pregleda na youtubeu. Ulazak u neku vrstu stand-up pozorišta je nešto sasvim drugačije, kako si se odlučio za taj korak?
Tako što su me pozvali neki ljudi prije pet godina i pitali da li imam nešto za nastup – tezgu u Cirihu. Ja sklopio, probao, vidio publika fino reaguje i nastavio sa pisanjem. Mada, i ranije, kad sam ostao bez emisije “Fajront republika” i bio šutnut nogom u guzicu sa TV Prva, nisam snimao ništa, pa sam radio priredbe “Fajront republika 3D uživo”. Koristim taj socijalistički izraz “priredba” iz nostalgičnih pobuda, iz sjećanja na pionirske dane, jer je na priredbama bilo sve, i muzike i glume i recitovanja… Nisam stand-uper, nisam glumac, moj materijal dolazi iz novinarstva… Za svaku državu u kojoj radim, ja napišem dio materijala baš za tu državu. Nije ista priredba u Baru, Mostaru, Nišu ili Beču. Prilagođavam priredbu okolnostima, vremenu i društvu u kome nastupam.
RB/BI: Dobro, ali si ovdje na pozornici kao Šejn, sam protiv svih, nema TV ekipe, niti glumačkog ansambla iza tebe…
Generalno, u škakljivim državama našim, komšijskim, svima sam “na izvol’te”. Šta god da kažem, nekome se neće svidjeti. U Srbiji nema problema jer nema multipartizma, sve je u rukama jednog čovjeka, ali ovdje – dal’ su Milovi, dal’ su Dritanovi, dal’ su Srbi, dal’ su Crnogorci… Sad pričam istu priču kao na televiziji, pa ko se ljuti… znate nastavak izreke.
RB/BI: Publika dolazi da te gleda očekujući svako svoje – neko ironiju, neko urnebesnu komediju.
Ja ne osjećam teret njihovog očekivanja baš zato što je meni ova priredba bijeg od dominantnog bavljenja političkom satirom. U mojoj priredbi ima i ljubavi, i prirode, i seksa, i penzionera, i svih onih životnih tema kojih nema u emisiji, a nema ih jer nemam vremena da se bavim njima, zato jer se bavim dnevno-političkim temama, a dovde mi ih je više. Ako ljudi očekuju dnevnu politiku od priredbe, ostaju razočarani jer više pričam o ljubavi. A možda im se i svidi. Uz to, priče o seksu svi rado vole, svi vole seks i rado ga se sjećaju.
RB/BI: Naše države, nastale raspadom Jugoslavije, kao da su rođene za teatar apsurda i za tvoje emisije…
Jesu, ja se često osjećam kao da sam ratni profiter, ali srećom nema rata. Onda mu tu dođem kao neki, recimo tako, sranje-profiter jer što je gore i neuređenije stanje, to je materijala za mene više. Mi profitiramo na neuređenosti. I lako bismo mogli da radimo emisiju i u Bosni i u Crnoj Gori, ima materijala koliko hoćeš, ali “ne postizavamo”, jer se bavimo samo srpskim glupostima a ima ih napretek. Jednog dana kada bude sve potaman, socijalna pravda, kad sve procvjeta kao u Švedskoj, Norveškoj, mi nećemo biti živi, ali ćemo se mrtvi baviti nekim temama, sitkomima, slapstick komedijom, Čarli Čaplin pita u lice, odnosno nečim što je smiješno radi smiješnosti.
RB/BI: Publika u Crnoj Gori je za tebe čula putem youtuba, nakon što su u urnebesnoj verziji emisija gostovali u “Fajront Republici” The Books of Knjige i Purašević.
To su moji veliki prijatelji i imamo dogovor, dok smo živi, da se viđamo bar jednom godišnje, i to i radimo, na moru ili u Beogradu. Mi smo, u stvari, ista ekipa, samo su oni ovdje, a ja tamo. Ja sam mlađi i divio sam im se kao klinac, a nakon “Fajront republike”, sve se pretvorilo u veliko prijateljstvo. Iskreno mislim da su oni nacionalno blago Crne Gore i tako ih treba tretirati.
Učestvovao si na Beovizijama kao klavir-zabavljač iz drugog plana, na svoj si način bio involviran i u ovaj Eurosong… Možeš li zamisliti situaciju da “Buksovci” i ti skupa nastupite na Evroviziji. Ako mogu “Let 3” da se kandiduju, možete i vi.
Ukoliko bi se na državnom nivou Srbija i Crna Gora dogovorile, mi bismo bili spremni da se žrtvujemo, da učestvujemo, i da “po ključu” dobijamo po 12 poena iz drugih republika. Uslov je da to bude javno namješten projekat, dakle da legalizujemo tu korupciju, i da se javno izda fiskalni račun kome smo koliko platili za po 12 poena, i to ne mi nego da pare idu iz državnih budžeta Srbije i Crne Gore. A kad bi pobijedili, onda bi se ovdje sjatio narod iz Evrope, i profitirale bi i komšijske zemlje.
Prvi put nastupaš u Baru, ali sigurno nisi prvi put ovdje?
Ne, dolazio sam vozom kad sam ljetovao u Dobrim Vodama.
U Dobroj Vodi, a ne u Dobrim Vodama.
U Dobroj Vodi?
Da, to je jednina, nije množina.
Meni su uvijek govorili da ljetujem u Dobrim Vodama. Znači, nije Dobre Vode već Dobra Voda… Dooobro, ali pošto sam ja dvaput ljetovao, onda je već množina – dvije vode, dakle Dobre Vode. Iz Bara sam išao za Ulcinj, pa za Adu Bojanu, a na onu stranu u Boku Kotorsku, u moje Rose. Od Bara se, znači, najviše sjećam željezničke stanice. Jednom sam u Dobru Vodu otišao nakon ljubavnog raskida sa djevojkom, drugari sa mnom, a željeznička stanica Bar je bila mjesto tog teškog čemera… Jadan ja, kako ću, šta ću bez nje… A čim sam došao u Dobru Vodu, sve je bilo ono “ćaoooo”, bila je baš Dobra Voda. Baš dobra. Ljekovita.
