Povoda za razgovor sa Zoranom Nikitovićem je više – od činjenice da je bio pomorac pa vlasnik uspješnog ekološkog i društveno odgovornog preduzeća, humanista bez reklamiranja, do toga da je uvijek britkog uma i oštrog jezika. Iako je fokusiran na rad i pomaganje drugima, ne promiču mu ni društvene anomalije, kojih je, na žalost, sve više.
RB/BI: Priča o Vama obično se veže za „Hemosan“. Ali nije uvijek bilo tako. Prvo ste bili pomorac.
Nikitović: Poslije završene srednje škole 1979. sam prvi put otišao na brod. Odradio sam kadeturu, nakon toga vojni rok i nastavio da plovim za „Prekookeansku plovidbu“, oko deset godina. Plovio sam sa poznatim zapovjednicima i starim kapetanima. Težak hleb, pretežak, često neizvjestan. Važila su tri pravila: nema “neću”, “ne mogu” i “ne znam”. Ako ne možeš, pomoći će ti se, ako ne znaš, pokazaće ti se, ali ako nećeš ili ne želiš, to znači da si iskrcan i da plaćaš svoje troškove puta i troškove onog ko se ukrcava da bude tvoja zamjena. To su za to vrijeme bila jako velika sredstva i to se zaista rijetko dešavalo. Bilo je tada vrlo teško komunicirati sa porodicom. Ali zato nije nedostajalo drugarstva, poštovanja i druženja unutar kolektiva, tako da taj period života čuvam u lijepoj uspomeni. Bio sam na desetak brodova, posada je bila jako disciplinovana, znala se hijerarhija: zapovjednik – pa Bog. Oficiri su znali svoj posao. Moja generacija, oni koji su na brodovima, danas su većinom zapovjednici.
RB/BI: Nakon toga, slijedi period kada ste radili kao pilot u Luci Bar, nekih devet godina?
Nikitović: To je neki period mira, stabilnosti, iako su bile sankcije. Bio sam uz svoju porodicu, znalo se radno vrijeme, imao sam odmore, što brod ne poznaje. Svi oni koji su stvorili „Prekookeansku plovidbu“ tada su bili još uvijek aktivni – Orlandić, Knežević, Dabanović. Kada sam prestao da plovim, bilo je 26 ili 28 brodova, od čega devet novih. U to vrijeme se govorilo da ova firma puni preko 50 posto državnog budžeta. Crnogorska flota je imala 86 brodova, a danas ih ima četiri. Svako vrijeme nosi svoje breme. Novi kadrovi, nove promjene, možda i naše nesnalaženje u prestrukturiranju, uz sveukupna svjetska dešavanja doveli su do toga. Rezultat je da je dosta pomoraca bilo prinuđeno da plovi za strane kompanije. Naši pomorci su u to vrijeme bili proslavljeni. Dok sam bio u Luci, osnovao sam agenciju za ukrcaj pomoraca. Imali smo šest hiljada najelitnijih pomoraca, koji nisu upotrebljavali alkohol, drogu, nisu imali kriminalni dosije, koji su znali da ostaju i po trinaest do petnaest mjeseci na brodu.
RB/BI: Ipak, na poslovni kurs tada tek formiranog preduzeća „Hemosan“ uticale su okolnosti.
Nikitović: Desio se veliki incident sa brodom koji je pretovarao naftu. Bio je jedan udar vjetra, kao ljetos što je bio kad su stradale lučke dizalice, otkinuo je konope tankera i puklo je crijevo za pretakanje. Izlilo se 100-140 tona nafte. U to vrijeme nije postojala nikakva oprema na nivou Crne Gore, ni firma, niti odjeljenje unutar Luke. Tada me pozvao generalni direktor Petrašin Kasalica, a bili su tu i zamjenik direktora Rajković i direktor sektora Nikezić, da sagledamo situaciju. Procijenili smo da možemo to da saniramo, ali da treba da se oformi tim. Preuzeo sam inicijativu. „Hemosan“ je tada bio formiran, ali se bavio drugim poslovima. Naši tehničari su, uz pomoć rukovodstva Luke za 72 sata su, upotrebom “štapa i kanapa“ uspjeli da sve riješe. Tada smo, kao firma, reagovali nabavkom dijela opreme. Nabavili smo je iz svojih sredstava, nije bila jeftina, a nismo imali podršku banaka. Tada nam je Luka na upotrebu dala dio prostora i od nas tražila da formiramo, shodno MARPOL konvenciji, centar za prihvat svih vrsta otpada sa brodova i ta je priča počela da živi i traje do danas. Napredovali smo od tada, ne volim da govorim da smo na evropskom nivou, ali sve svjetske organizacije koje su nas posjetile i koje izdaju sertifikate, ocijenile su nas visokom ocjenom. Specijalizovali smo se za sve vrste otpada, sa akcentom na opasne otpade i akcidentne situacije.
RB/BI: Do 2014. godine, dok država nije nabavila opremu, bili ste dežurni kad bi se (bilo gdje) prevrnula cisterna, potopio brod…
Nikitović: U jednom danu smo imali tri teška incidenta: prvi je potapanje broda „Meksiko“, drugi prevrtanje cisterne sa mazutom u kanjonu Morače, usred avgustovskih gužvi, a treća incidentna situacija bila je kada je kamen slomio ventil na rezervoaru kaustične sode u Luci Bar. Sve je krenulo jedno za drugim, ali smo sve uspjeli da saniramo, čak i brod „Meksiko“, koji je bio veliki problem. Uspješno je podignut sa dna i otplovio na rezanje. Prvi put je iz kanjona Morače, kranovima, sa dubine od 80 metara, izvučena cisterna. Do tada to niko nije ni pokušavao. Problem curenja kaustične sode riješili smo uz pomoć kompanije „Nimont“ i Luke Bar. Brzo smo odreagovali i bukvalno za 2-3 sata smo zaustavili curenje. Kada postoji volja i želja, sve je moguće. Nema nemogućeg. Mi smo izuzetni u vanrednim situacijama, tada se pokazuje ta nota humanosti, dobrote, zajedništva, dok u svakodnevnom životu i nije tako.
RB/BI: To je slučaj i u našoj profesiji. Za obične stvari gunđamo, ali kad se nešto važno dešava, svi smo tu, bez pozivanja.
Nikitović: Rekao bih da smo mi stalno u vanrednoj situaciji. Jer, mi smo prošli sankcije, mi smo izgubili industriju. Bar je pogotovo bio biser privrede, čak bih rekao i najveći biser Crne Gore, iz prostog razloga što nije bilo zagađivača. Živjeli smo u zdravom i zadovoljnom okruženju, jer svi smo bili zaposleni. Sjećam se, ujutro sam morao da čekam 5-10 minuta da mogu da dođem do posla. Postojala je „Primorka“, „Centrojadran“, „Centrocoop“, “Luka Bar”, „Prekookeanska plovidba“, „Duvanski“, „Bar bilje“… Ima ih još mnogo, zaboraviću nekoga sigurno. Grad je bio izuzetno bogat. Svi smo bili bogati. Nismo bili bogati ako pričamo o milionima, jer mislim da nije bogat onaj ko ima milione, nego onaj ko može normalno da živi i da ispunjava svoje obaveze prema društvu i porodici.
RB/BI: Do 2014. vi ste bili zaduženi za sve nezgode na moru?
Nikitović: Tada je Uprava pomorske sigurnosti kao donaciju dobila set opreme i mi smo se dijelom relaksirali kada je more u pitanju. Na kopnu smo i dalje aktivni, zovu nas i na svakom incidentu većih razmjera na moru. Što se tiče drugih otpada, radimo farmaceutski otpad, medicinski rade naše kolege iz “Eko-medike”, koji imaju koncesiju, a mi radimo hemijski, elektronski, električni otpad, zauljene otpade, sa posebnim akcentom na otpad sa brodova, opasan i neopasan i zauljane vode. Imamo za to svu tehnologiju. Nadam se polovinom godine da ćemo biti na najopremljenija firma na Balkanu, što se tiče tehnologije. To je zadnja riječ tehnike, u proizvodnji je i očekujemo da će biti završena negdje početkom aprila. Do polovine maja ili početkom juna počeće da radi pet novih pogona. Mi sami ćemo unutar Crne Gore obezbijediti reciklažu, odnosno ponovnu upotrebu svih materijala koji mogu da se iskoriste.
RB/BI: To je dobra priča. Mi svi govorimo o ekologiji, a ovo je, u stvari, ekologija na djelu.
Nikitović: Imam običaj da kažem da mi nismo akademici, bavimo se realnom ekologijom. Mi rješavamo probleme na licu mjesta, ili eventualno u našem centru. Nauka je spojiva sa ekologijom, kao i sa bilo kojom privrednom granom. Prosto, dnevno imamo obaveze koje moramo da rješavamo. Ljudi se ne snalaze, izašli su novi zakoni, sa mnogo rigoroznijim kaznama. Mi zaista dajemo podršku čitavoj privredi – samo jedan poziv i dajemo ugovore o prihvatu, zbrinjavanju i konačnom rješavanju otpada. Time se smanjuje i izvoz i tako će dosta sredstava ostati u Crnoj Gori, a sad, u ovom momentu, mi to izvozimo u zemlje EU. To je skupa priča, ali za sada sve servisiramo. Nemamo problema sa partnerima. Slobodno mogu reći, svi naši partneri su veoma korektni, nema finansijskih problema u dijelu naplativosti potraživanja.
RB/BI: Reklo bi se da ste zadržali pomorsku radnu etiku.
Nikitović: Ovo je jedan brod koji plovi i ploviće, bilo mene ili ne, jer mi rješavamo probleme koji su i na državnom nivou teški i složeni. Imam običaj da kažem da je ovo firma koja je pedeset odsto države, pedeset odsto moje supruge. Dajemo dosta donacija u dijelu ekologije i državi, ali gledamo da budemo racionalni, da ne izgubimo likvidnost i da možemo da servisiramo sve obaveze prema partnerima, kao i lične dohotke. U firmi radi skoro četrdeset ljudi, sa svim prijavljenim doprinosima i punim platama. Nemamo većih problema, banke su nas prepoznale, zadnjih pet godina, kao dobrog partnera i daju nam, za sada, zaista dobru podršku.
RB/BI: Kad smo kod donacija, pamtimo vrijeme korone, kad je Radio Bar od vas dobio maske, a znamo da ste kao pojedinac i kao društveno odgovorna firma, pomagali gdje god ste mogli.
Nikitović: Imao sam tragedija u životu, za devet godina četrnaest članova moje bliske porodice je preminulo. Za tih devet godina obišao sam sve bolnice: KBC, beogradske bolnice, barsku bolnicu. „Kad je lijepo, svima je lijepo, a kad je teško, svi se izmičemo“. Sjećam se kad je počeo kovid. Mi smo bili firma koja je imala pravo da se kreće bez ograničenja, normalno sa svom pratećom dokumentacijom, koju su tražili policija i državni organi. Tada su nam se obratili iz Podgorice, Koordinaciono tijelo za Kovid. Imali su veliki problem kako da zbrinu kovid otpad i kako da se ponašaju kad je taj otpad u pitanju. Mi smo odmah, već sjutra ujutro krenuli da rješavamo Igalo i dio Petrovca. Pomagali smo kolegama iz Komunalnih preduzeća da shvate kako se postupa s tim otpadom. Pratili smo sve sajtove i shvatili da nije problem u otpadu, već u načinu odvajanja i zadržavanja i da je, nakon četiri dana njegovo zbrinjavanje potpuno bezopasno.
Prvih dana, najveći problemi su bili maske, zaštitna odijela i naočare i sve ono što su ljekari i sestre trebali da imaju. Igrom slučaja, mi smo imali 12.000 komada specijalnih maski, nekoliko stotina kombinezona, nogavica, kapa… Odreagovao sam odmah, vidio sam da se nešto dešava i zvao sam direktora Bolnice, dr Dragana Tomanovića i rekao da, u slučaju da se ukaže potreba, ima na raspolaganju maske, bez naknade. Desio se kovid – medicinsko osoblje bez opreme, nespremno, niko ne zna kako se liječi ni što se dešava. Uglavnom, tada smo u prvom naletu 5.000 maski dali barskoj Bolnici, prepoznali smo problem kod vas, kod Komunalnog preduzeća, Hitne pomoći, KBC-a, Instituta za javno zdravlje… Čuvali smo jednu rezervu za građane – ako je neko tražio, ja sam trčao na kapiju, nosio. Imali smo dezinfekciona sredstva, to je dio naše struke (dezinfekcija, deratizacija) znali smo kako da se ponašamo i bili smo jako oprezni i dobro zaštićeni, nijedan radnik se nije razbolio za vrijeme kovida. Sve smo pustili kući, samo je pet ljudi ostalo i ja sam stalno bio tu.
Pomagali smo koliko smo znali i umjeli, davali smo mašine, poklanjali prskalice i sve što smo mogli da poklonimo, čak i kupovali da bi poklonili drugima. Uz to, sve vrijeme smo rješavali problem otpada iz karantina (više od 400 tona), bez naknade, koji je u to vrijeme propisivao Institut za javno zdravlje.
Što se tiče donacija, gledamo da najviše pomognemo bolesnima. Imamo tu i davaoce krvi, među njima ima ljudi koji su u teškom socijalnom stanju, gledamo da pomognemo, kao i da Crvenom krstu Bar svake godine za našu dječicu obezbijedimo 100-150 paketa. Mi to ne reklamiramo, jer ne želimo, to je prosto za našu djecu. Ta djeca će sjutra biti građani Bara, možda će biti i nešto više, mogu postati i svjetski poznati, niko to ne zna, ali neka tog dana budu radosna. Zašto bi moja djeca imala radost, a druga ne?
Radili smo dosta na edukaciji djece o ekologiji, donirali smo neke ekološke klupe, pomažemo školama, ne naplaćujemo naše usluge državnim organima, odnosno naplatimo samo ono što baš mi plaćamo drugima. Najviše donacija je dobila naša bolnica, jer smo prepoznali da ima dosta problema. U saradnji sa menadžmentom i ljekarima, nismo uzeli pravo za sebe da biramo što ćemo da kupimo, nego smo to pravo njima ustupili, predali firmi koju je ministarstvo odobrilo, da je u skladu sa zakonom i sve što su tražili – to su i dobili. Zadnju donaciju dali smo ortopediji, koja je na sreću građana, zadnje dvije godine, a pogotovo prošle, pokazala svu opravdanost ulaganja menadžmenta bolnice i nas kao privatnika. Nisam ja jedini, ima nas još koji ne pričamo nego radimo sa ljudima, nabavljamo im i dostavljamo što im treba. Vidno je poboljšano stanje u Bolnici i neka rješenja su odlična. Nastavićemo u tom tonu koliko god budemo mogli. Vidite i sami da se usložnjava situacija, na globalnom nivou. Očito je da se ekonomske prilike mijenjaju, cijene skaču, plate stagniraju. Ja ne mogu da utičem na vođenje politike i ekonomije, ne bavim se politikom.
RB/BI: Ali svojom djelatnošću, na ono što možete, utičete pozitivno.
Nikitović: Sve vrijeme gledamo da ne smetamo nikome, da ne tražimo ništa, ne očekujemo ništa. Ljudi koji ovdje rade sve su sami stvorili. Vidite kakvi su uslovi: nema čega nema. Sve što im treba: organizovan topli obrok, prevoz. Da li sam zadovoljan? Iskreno da kažem, i nisam. Volio bih da moji radnici primaju po dvije-tri hiljade eura platu, ali to nije realnost. To je moja želja, nadam se da će mi se ispuniti dolaskom nove opreme i modernizacijom, da ćemo dio ljudstva uposliti na drugim aktivnostima, a da ljudi koji rade u ovoj firmi imaju takve plate da sebi mogu da priušte što žele. Gledamo da i na druge načine izađemo u susret radnicima, odobravajući kredite, garantujući za njih na svaki mogući ljudski način, vodeći pri tom računa da ne dovedemo poslovanje u pitanje. Suština je da svi imaju mjeru u svojim zahtjevima, da ne bi ugrozili druge kolege.
RB/BI: Što je, po vama, u životu najveći uspjeh?
Nikitović: Najveći uspjeh je porodica. Zdravlje, porodica – ne postoji vrijednost kojom može to da se mjeri. Što je jača porodica, sve je jače. Ako imate zdravlje u porodici, to je sreća. Volim da citiram patrijarha Pavla: „Sretan je onaj ko živi za danas. Jadan je onaj ko živi za prošlost.“ Ono što je bilo vratiti ne možemo, ali možemo učiniti sve da nam bude bolje. Vjerujući u druge, vjerujemo u sebe. Prosto, morate biti dobar čovjek da priznate da neko ima probleme i da se ne pravite da ih ne vidite, da i ne ignorišete, nego da pokušate da se umiješate u onolikoj mjeri koliko je to pristojno i da im pomognete da te probleme prevaziđu. Bez velike priče. Ja nikad nisam govorio da imam problem. Govorio sam da imam izazov. Inače sam komunista, nikad nisam ušao ni u jednu partiju, nisam želio, nije me neko ni tražio, nešto se nisu lomili oko mene, ni ja oko njih.
Smeta mi što se u posljednje vrijeme vidi da nam je jako pala kultura komunikacije. Nažalost, pogotovo kod državnih organa i kod Skupštine kao najvišeg organa jedne države. Daju loš primjer drugim ljudima da se tako ponašaju: u bolnicama, u pošti ili bilo gdje drugo. To je baš očigledno.
RB/BI: Definitivno nedostaje lijepo vaspitanje, ako mogu tako da kažem – elementarno vaspitanje koje se ispoljava u pristojnom odnosu prema drugim ljudima, u neuskakanju preko reda, u tome da se ne mora biti glasan ako nisi saglasan sa onim drugim, da ne mora da se uđe u raspravu…
Nikitović: Uvijek sam volio u firmi, sa radnicima, sukobe mišljenja. Imam običaj da kažem: Imamo određeni zadatak, što vi mislite, kako ćemo? Pet glava je pametnije od jedne. Uhvatio sam godina, mada u šali kažem da imam 35, ali postoji razlika između mog životnog iskustva i iskustva mladih ljudi. Tu je sukob generacija i sukob mišljenja. Ali to ne mora da prouzrokuje svađu i nervozu i da se ulazi u lični sukob. Često moji ljudi znaju da mi kažu potpuno suprotno od onoga što ja mislim, ali ja stanem, ne komentarišem, pustim da prođe jedan dan, pa onda opet sjednemo i objanim zašto nije u pravu. U zadnje vrijeme, često, ljudi mi prilaze i traže dodatni posao. Uvijek sam za to. Mi ne možemo stići koliko posla ima. Ali, od svega pravimo priču ili se bavimo politikom, za što uopšte nema potrebe.
Svako neka radi svoj posao. Ja ne želim da budem premijer ili predsjednik Opštine, niti mi pada na pamet. To nije moj put. Ja imam zacrtan svoj put kojim idem i neću da ga mijenjam jer prepoznajem da to mogu i dosta uspješno to radim. Da li je neko pametniji? Definitivno. Da li mogu dovesti menadžera koji će biti uspješniji? Definitivno. Ali ja ne dam, jer hoću sebe da usavršim i želim sjutra moga sina, koji će preuzeti ovaj posao, da usavršim, da nastavi da radi. To je tako prirodno. Ali, isto tako, primam mlade inženjere, mlade ljude. Ako odu, ne nerviram se, vjerujem da su otišli na bolje. A znam da su po dvije-tri godine intervenisali da dođu u ovu firmu. I nemam nikakav problem s tim. Imali smo i magistre, doktorande, nikakvu ljutnju ne nosim. Samo da to bude na pristojan, kulturan, korektan način. Ko želi bolje i ima ponudu za bolje, neka mu je sretno. Dovešću druge inženjere, obučiti ih. To tako ide, to je proces i to ne može niko da zaustavi.
Problem ne vidim nigdje osim u nama – mnogo smo se promijenili, mnogo smo spremni da obećamo. Ne stoji iza toga kako se pojedini predstavljaju ni porodična tradicija, ni kapital, ni znanje. To mi često smeta, pa se ujedem za jezik, jer imam pogan jezik, da ga ne povrijedim, iako to zaslužuje. Ta neka nadmenost, ničim pokrivena, ni školom, ni znanjem ni porodičnom tradicijom ili uspjesima – to mi smeta. Uvijek sam više poštovao svakoga mehaničara, svakog radnika koji je uspio da napravi za sebe i porodicu svoje mjesto na ovome svijetu, svojim rukama zaradio to, nego kvazi biznismena. Šta je biznismen? To ne može svako biti, zna se koja je hijerarhija i u tom dijelu. Sada imate takoreći milionera, ali niko neće da kaže da iza tog milionera stoje milioni kredita.
RB/BI: Ili neke druge stvari.
Nikitović: Ono što me strašno zabrinjava, to je nagli porast kocke, narkotika i plašim se da gubimo konce i gubimo mlade ljude, čiji roditelji pate.
RB/BI: Mislim da gdje god dođe droga, bude uništena čitava porodica.
Nikitović: Satre cijelu porodicu. Alkohol isto. Ali ono što jeste vidno to je da su nam kockarnice pune djece, starijih ljudi, i vrlo mi je interesantno kad vidim bračne parove da ulaze u kockarnicu. Meni je to neshvatljivo, ali novo vrijeme, novi ljudi. Valjda će se nešto i mijenjati, nadam se. Naše komšije su zabranile kocku, a mi imamo kockarnice koje rade 24 sata. Često, jer ustajem rano, u 3-4 ujutro, vidim bračni par ili dijete od 14 godina kako izlazi iz kockarnice. To je veliki problem.
