Radio Bar je, u cilju obilježavanja 40 godina postojanja, pokrenuo serijal gostovanja bivših radnika, urednika, direktora – na redu je Zoran Živković, dugogodišnji novinar i urednik, čovjek s kojim je počela jedna vrsta renesanse u programu još 1981. godine. Samo zbog proslave 40 godina Radio Bara je doletio iz Beograda, gdje živi i radi. Sa njim je razgovarao urednik Bar Infa Željko Milović.
U Radio Bar si došao kao student, u farmericama, pun novih ideja i želja da program bude drugačiji. Nekako, u paketu se s tobom vazda pominje i Tihomir Brajović i vrijeme direktorovanja Ćakija Lekića.
Tihomir je valjda došao kao đak, a ja sam bio student književnosti. Pošto sam se bavio raznim sportovima, igrao fudbal na Lučkom terenu, gdje si i ti dolazio, te sam godine htio da učestvujem na onom prvom plivačkom maratonu „Južno more“. U stvari, htio sam da dokažem nekim mojim drugovima da postoje studenti književnosti koji nisu isključivo prustovske orijenticije, nego i ove hemingvejevske. Negdje 3-4 dana prije samog maratona, na Lučkom terenu je noga jednog igrača završila u mojim rebrima i nisam mogao da plivam. Ali, prije toga me je Vasko Milošević pozvao da dam jedan intervju za Radio Bar o prvom maratonu… Tako da sam ja na Radio Bar došao prvi put, u stvari, kao sagovornik.
Pošto je Ćaki Lekić meni predavao na maturi, znali smo se, a kad se vratio iz Francuske sa neke jednogodišnje stipendije, dok sam bio na posljednjoj godini studija, ponudio mi je da dođem u Radio Bar. „Pa, ja nemam nikakvog iskustva“, rekao sam mu, a on će: „Ništa, ti ćeš biti za to“. On je to prepoznao u meni, i imao jedan najdivniji lokalpatriotizam, zato što je htio ljude iz te barske Gimnazije, koji su osjećali ovaj duh, bilo ovog grada, da nekako uklopi u taj novi Radio.
Obično kad se pomene Jutarnji program, prva asocijacija ovih starijih su Zoran i Noco, tandem. I danas, a prošlo je trideset i sedam godina, i dalje taj Jutarnji slovi kao najbolji u istoriji Radija. Šta je to bilo toliko frapantno da su slušaoci ustajali u šest ujutro, i to ovi od 16 godina, kojima nije do ustajanja, da bi slušali Radio?
Moje jedino dotadašnje iskustvo sa radijom bile su dvije emisije iz Beograda: jedna je bila „Sto veličanstvenih“ na Studiju B, a druga „Krug sa dvjesta dvojkom“, Momo Kapor je vodio. Studio B je bilo jedno čudo nad čudima. Ono je poremetilo dotadašnju koncepciju Radija, jer je počeo da se događa onaj stvarni život, a ne onaj frizirani, retuširani, kako je zahtijevala tadašnja Komunistička partija, koja je davala izvjesne slobode i širinu, ali se bojala uvijek za svoju egzistenciju. Kada je Ćaki rekao da vodim Jutarnji program, bila je to mogućnost da to sve što sam slušao u Beogradu u nešto konkretno pretvorim. I prvi put smo sjedjeli zajedno Viktor Dedaj i ja u Jutarnjem programu, mislim, oktobra 1981, ali odmah poslije toga je za miksetu sjeo Novak Brajović. On je, prije svega, jedna ličnost, Ritchie Blackmoore u ovim uslovima, imao je grupu, svirao je solo gitaru, njegov bend je njegovao rok u najboljem „Deep Purple“ izdanju. Imali smo orijentaciju šta bi moglo da bude, ali nismo znali kako će to biti. Ljudi su osjećali, koji su me slušali, da ono što ja govorim, da ja za to živim. I to je bilo važnije od toga kako će to ispasti.
Ali ja ne mislim konkretno na tu priču, već ne činjenicu da ste konkretnim stvarima, ubacivanjem u program sadržaja koji nisu bili prije pušteni, a bogami ni mnogo kasnije, potpuno poremetili barsko medijsko nebo, kakvo god da je bilo. Dovodili ste barske oriđinale.
Da, to je bio presedan, ja sam tada smatrao ove starije pomalo gubitnicima, kompromiserima… Kad smo to snimili, to su bili barski oriđinali, ja sam njih doživljavao kao one božije ljude, kao dio identiteta Bara, ja ih i sad tako doživljavam. Uspio sam nekako da ih domamim u studio, a Novak mi je dao veliku podršku, jer ja sam držao do Novakovog mišljenja, i mi smo to snimili. Tu su nam „Indeksovo radio pozorište“ i neke druge emisije poslužili kao orijentir. I sad, kad smo prvi put to pustili, to je izazvalo konsternaciju. Ali, ipak nam je dopušteno da pustimo. Mislim, nisam ja pitao nikog za dozvolu, mada je i onda u Radiju zakazan jedan sastanak. Na tom sastanku pojavio se čak i Val Kuper sa tamnim naočarama, kao Josip Broz na onom čuvenom plenumu na Brionima. Onda je počeo razgovor tipa „neko je rekao evo“, „sinoć sam bio na tomboli i zaustavili su me neki ljudi i rekli kako je to sramota“… Svi su bili protiv toga, ali je najrealnija bila Goca Vujović, jer je shvatila, ukoliko Novak i ja budemo kažnjeni, neko će morati da radi ujutru ta dva sata, pa je realizam pobijedio. Ponavljajući stalno te džinglove, jedan glas je bio Crmnica, jedan Stari Bar… „primilo se“. Bez obzira na greške, ja sam tada osjećao strašnu podršku ljudi u gradu. Ljudi u Baru, gdje god bih izlazio, bilo kojih generacija, doživljavali su rast i rađanje Radio Bara kao nešto lično, njihovo, i gledali su nas kao nekoga iz svoje porodice. Taj osjećaj prihvaćenosti je nešto nezamjenljivo. Govorio sam: „Bar je velika luka, to je mediteranski grad i on mora imati veliki radio, bez obzira što on nije stvarno veliki“. I sad kad govorimo o Baru osamdesetih, Bar je imao „Luku Bar“, „Prekookeansku“, „Rumijatrans“, ali ono što mu je dalo taj mediteranski dignitet, mediteranski izgled, bili su barska košarka i barski radio.
Ti si, i tu nema zbora, jedan od onih koji je nekoliko važnih stvari pokrenuo u Radio Baru. Jedna od njih je i početak kombinovanih prenosa utakmica košarkaša „Mornara“ iz Prve B lige, 1982/83 godine.
Mornar je ušao u jedinstvenu I-B ligu, u strašnoj konkurenciji, od „Libele“ do „Rabotničkog“. Moram reći, i tu sam, a što me prati do dana današnjeg – bilo to dobro ili ne, imao neku predispoziciju za „otimanje šoua“. Naime, moj najbolji drug van odjeljenja je bio Duško Pavlović, kapiten „Mornara“, a odjeljenjski drug, uz Srđana Bošnjaka, odlični košarkaš Mihailo Pajo Pavićević. I sad, „Mornar“ ulazi u jugoslovensku ligu, ukazuje se potreba za prenosima, nemam iskustva ali imam energiju… Mnoge te prenose sam u nekim nenormalnim uslovima održao.
To je, da ljudima objasnimo, bio prenos putem telefonske linije, ne pravi radio prenos sa reportažnim kolima…
Jeste, jedini put sam imao neke uslove za rad u beogradskom “Pioniru”, protiv mislim “OKK Beograda”, gdje je bilo sve namješteno kako treba. Prilikom tih prenosa, na Novakovu sreću, nije išao Arsen Dedić… jer kad bih ja sjedio u studiju, a on preko puta, moje programsko načelo je bilo “nijedan dan bez Arsena Dedića”, na šta bi me on često puta pogledao “Da li sa Arsenom treba da idu i priganice”, malo mu je smetao taj Arsen tada. Ali, ti prenosi su meni omogućili, kad si već pomenuo telefonsku liniju, da imam zrelosti, iskustva i koncentracije u onim događajima koji su osamdesetih podigli temperaturu.
Imamo u ovoj knjizi o Radiju jednu lošu fotografiju, dokumentarnu, Noco je pored tebe i Čika Vlasto, nevjerovatan konferansje na utakmicama “Mornara”, i još neko – da li Božo – sjedite u školskoj klupi na utakmici “Mornara”, pored linije i zapisničkog stola, to su nenormalni uslovi za telefonsko javljanje.
Ma, tada su bili izvanredni. Bilo je važno dati bilo života, košarke, kulture, Radio je trebalo napuniti nekim stvarnim životom. Identifikacija građana je sa takvim Radiom bila velika, ja sam to osjećao i srećom sam to tako podnosio.
Za “Barske novine” iz 1983/84. godine radio si meni najmiliji serijal tipa “Kucamo na vrata zaboravljenih asova”, o nekada važnim sportistima, ali su najupečatljiviji bili izvještaji sa koncerata… Ti si bio, u stvari, roker-novinar.
Ovo sa sportistima je Ćakijeva ideja, a ja sam je nastavio i htio da kažem nešto o ljudima kojima sam se divio. A što se tiče muzike, tada je počeo new wave. Velike zagrebačke grupe, prije svega, pa i beogradske, dolazile su ovdje. Mala digresija, bio je jedan sastanak Komiteta na koji nije imao ko da ide, pa su poslali mene, a ja u majici sa likom Earla Campbella, najboljeg roling beka američkog fudbala, broj 34 “Houston Oilersa” i u all star patikama. Ćaki mi je, međutim, rekao kad sam se vratio da je to moj prvi izvještaj, ali da zbog mene mora u Komitet. Vlasto je rekao iza: “No pasaran, mali neće proći”. Mi smo se poslije svemu tome smijali, ali sam se ja ipak vratio onome što najbolje znam, a to su jedna emisija iz kulture i tekstovi o tim rok grupama. Usred ljeta, u gradu se pojavila “Azra” i Džoni Štulić. Kako sam ja tada bio mlad, mislio sam da sam jedini sazrio da ja obavim razgovor sa Džonijem, jer ja sam volio tog rapsoda koji je najavljivao istoriju. Međutim, Vlasto je hladno uzeo “Uher” i otišao i razgovarao. Ja sam smatrao da Vlasto ne može to da uradi, ali sam morao da poštujem starijeg, međutim, vrijeme je bilo da ja preuzmem stvar u svoje ruke. “Atomsko sklonište” je ostavilo strašan utisak.
“Boa” je bila odlična.
Jeste, s njima sam se i zbližio, sa Mladenom Puljizom, on je bio toliko civilizovan, imao je čak i nešto akademskog, u odnosu na puk. Ali bilo je i slučajeva, na primjer, ja sam u Radiju, kad me zove čuveni producent Eso Jakupović, naš barski zet, sa jednim pitanjem “Da li bi ti htio da ti gostuje Bajaga?”. Onako, kao da Bajaga gostuje svaki drugi dan. Odradili smo emisiju i otišli u “Monsigneur” na kafu. Sjećam se jednog razgovora sa Đorđem Balaševićem, kad je bio u Budvi, telefonom smo pričali. On je u jednom trenutku počeo nešto da nabraja u smislu nekog polumarketinga iako nije imao namjeru, a ja usred razgovora kažem: “Đorđe, poslije razgovora dobićeš broj žiro računa da uplatiš za ovu reklamu”. On je onda odgovorio nešto duhovito, neki duh je uspijevao da se artikuliše, bez obzira na pritisak vremena i okolnosti.
Jedan tekst ti neko, do dana današnjeg, nije oprostio. U “Barskim novinama” izašao je članak “Zar i ti, sine Miladine?”.
U stvari, ja sam potpuno pogrešno razumio jedno Šobićevo ponašanje, i onda sam reagovao malo neprofesionalno, ali to je duboko bilo ljudski, za mene. Nisam ja bio baš svima po mjeri, ali u većini, u velikom procentu, čak možda i većem nego što sam zasluživao, da tako kažem, bio sam miljenik ovog grada, poslije toliko godina i ja mu to ne mogu nikad zaboraviti.
Prvi večernji-noćni program u istoriji crnogorske radio difuzije, a u tvojoj režiji, poljuljao je ovdašnju medijsku scenu.
Noćni program je počinjao jednim solom grupe “Dire Straits”, a u njemu smo “promovisali” jednog novog tonca, Brana Milića. Koncepcija je bila da se čuje ono što se ne čuje dnevno od muzike, a ja sam imao tematske intervjue. Prvi je bio sa čovjekom, koji je bio za mene jedna od najvećih magija ovog grada, Tonkom Bulatovićem. Bio je neobičan i drag, imao neusiljeni šarm u uslovima koji nisu bili ni malo šarmantni. Poslije Tonka je bio gost Miki Mašanović, toliko autentičan da kad prepričavate njegove anegdote sakatite neku vrstu duha. Primjer, 1988. mislim, zove mene Ćaki Lekić, došao iz Podgorice, traži da se vidimo, došao u odijelu, sa kravatom, sa zajedničke sjednice Predsjedništva Crne Gore i Vlade, gdje se najviše pričalo o Radio Baru kao o kući koja maltene radi protiv države. I onda smo mi krenuli u kafanu “Lovćen”, a Miki je za šankom. Unutra je određena klijentela koja pije takozvano “zidarsko pivo”, “naši ljudi”, umorni od svega, duvanski dim iznad njih lebdi… Ćaki je ulaskom, onako besprijekorno obučen, pogledao taj svijet, a taj je pogled odmah uhvatio Miki, sa instinktom najinteligentnijeg čovjeka. I onda on, držeći onu cigaretu, kaže kao neki Baster Kiton: “Ćaki, moraćeš malo da padneš na naš nivo”. I dodaje: “A onda, kad ti popiješ, moraćemo mi na tvoj”.
Nisi rekao ko je sve radio noćni program s tobom. Ko su bili srednjoškolci koji su pomagali i šta su pomagali?
Došlo je jedno odjeljenje, informativni smjer iz Gimnazije i prodefilovalo je još dosta ljudi. Iz tog vremena mislim, ako smijem to da kažem, taj pelcer, taj virus novinarstva mislim da se usadio u Rašu Petriću i Vladu Miroviću. Nekako sam ja s njima postao blizak, ali i s drugima. Među tim srednjoškolcima su bili Kaća Popović, Tamara Barjamović, radili su tekstove iz kulture, iz škole… Bili su unutra, u studiju, u režiji, dežurali uz tiker, pokušavali smo da osjete duh Radija i da neki od njih možda budu budućnost ove kuće.
Je li istina da je Vanja Orlandić pustio “The End” grupe “Doors”, trajanja 12 minuta u noćnom programu Radija, koji, po onim starim mjerilima, nije trpio pjesmu dužu od tri i nešto minuta?
Da, naravno, to je bila naša namjera da se prvi put čuje ta integralna verzija. Noćni program je bio idealan. Noć, inače toj pjesmi daje maha na poseban način. William Blake je bio veliki Morrisonov uzor, a ima jedna Blakeova rečenica koju ću ja sada dati sebi i Radio Baru, iako je bio baraka: “Ptica koja leti na svojim krilima, nikada ne leti previše visoko”. Toga sam se držao, a Morrison je u toj pjesmi i uopšte životu oličavao nešto do čega smo mi došli slušajući – da ne postoji nikakva smrt, ne postoje ni seobe, postoji samo putovanje u vječnost. To se osjeća u toj pjesmi i atmosferi, taj noćni program je ta pjesma upravo obojila. S obzirom na ove goste, puštanje te pjesme je bio taj “touch”, to je ono što je mene zadovoljilo, ispunilo.
Radio Bar je još 1981. godine započeo saradnju sa beogradskim „Studiom B“, ali je ona doživjela pravo otjelotvorenje u vrijeme dok si ti bio urednik naše stanice.
Krajem osamdesetih, ja kažem direktoru Momu Popoviću: „Beograd, Srbija, privreda, ovdje ljetuje puno ljudi iz Beograda, a u Beogradu je ‘Studio B’ najjača stanica, ja bih s njima neku saradnju ljetnju zbog našeg turizma, privlačenja gostiju“. Momo kaže: „Idi ako možeš, ti to završi, ja ću te podržati“. I odem u Beograd i kažem tadašnjem glavnom uredniku Draganu Kojadinoviću da bi mogli njihovi voditelji da dođu u Radio Bar da vode program, mi ćemo im obezbijediti smještaj i boravak. A ja, naravno, nisam znao kako ćemo im to obezbijediti. Oni pristanu, ja presrećan tražim da dođe čovjek čiju sam emisiju „Od doručka do ručka“ obožavao – Marko Janković. Sad dolazim u Bar i treba obezbijediti obećano. Musto Tombarević, tadašnji direktor „Inexa“, predsjednik Turističkog saveza, primi me, i ja izložim ideju, a bez treptaja izmislim da je generalni direktor velikog „Inexa“ Šarenac, veliko ime u privredi Srbije, takođe za to. Tombarević je stvarno reagovao izvanredno. Dolazak Markov bilo mi je ispunjenje nekog dječačkog sna, a ono što smo njegovali u odnosima Radio Bara i Studija B je praktično dovršeno. To se, na žalost, dogodilo u vrijeme kada su počeli „oni“ događaji i neki ljudi nijesu vidjeli dolazak Marka Jankovića kao čovjeka što je vodio kultnu emisiju koja je obojila cijelu zemlju, nego čovjeka koji ima određeno ime i prezime i određeni identitet.
Radio Bar se u drugoj polovini osamdesetih uključio sasvim konkretno u AB revoluciju. Bilo je izvještaja i bukvalno sa svih strana Crne Gore o pobunjenim radnicima.
Izaći ću iz pitanja za čas i reći – kada se dogodila jedna nesreća u Luci Bar, bio je požar, odmah sam iz Radija otišao kolima tamo i vidio direktora Luke, Buda Vukčevića. Onda sam vidio i jedan telefonski aparat u kancelariji i zamolio ga da nešto kaže, da umiri građane. On je to uradio i mi smo imali izvještaj odmah, prvi put sa lica mjesta, bez “Uhera”…
Zašto ovo pominjem? Prvi put 1987. godine u Podgorici, vozio sam našu “Ladu nivu”, nije se ni znalo šta će biti, ali sam vidio jedan događaj u medijskom smislu više nego interesantan – 30.000 ljudi, onaj veliki miting. Pošto sam ja bio u pulu “Politikinih” novinara, to mi je omogućilo da dođem do informacija, do nekih govora, pa sam se dokopao jednoga telefona i javio se direktno u program. Pošto nije bilo nikakvih informacija o tome ni na jednom mediju, Radio Bar se odjednom pročuo, kao jedini koji prenosi, iako to zapravo nije bio prenos… Sjećam se, tadašnji glavni i odgovorni urednik Radija Crne Gore, kazao je meni, onako pred svima: “Šta se vi u Radio Baru hvalite da ste prenosili miting, mi smo imali sve postavljeno za prenos, ali me predsjednik CK Miljan Radović zvao i rekao da ne može, a vi se sad hvalite?”. Ja to zapamtim, vrlo sam korektan bio, poslije je on nama držao neku moralnu pridiku. Za neke stvari je imao možda i pravo, ali je pretjerano da jedna baraka postane toliki neprijatelj, to je previše, i ja sam mu odgovorio, umjerenim tonom, koji se nije svidio nekima u Radiju: “Bez obzira na sve, i na naše greške i mladost, mi smo imali građanske hrabrosti da predstavimo svojim slušaocima događaj”. Htio sam da kažem da jedan telefon, ta sloboda, ta sigurnost, ta želja, a i neka zrelost da kažem tada novinarska, činili su da mi budemo drugačiji od drugih.
Od tada kreće drastični zaokret Radio Bara ka politici. Kako je to kod tebe počelo?
S obzirom da Radio Bar toliko zahvata, bilo je logično da zahvati i politiku, politika je bila uređivanje života u gradu. Ali ni mi, ni oni koji su bili na neki način dužni da se bave politikom, nismo prepoznavali, niti mogli da prepoznamo duh vremena. Sjećam se, bio je prvi “Barski ljetopis”, vodio sam književno veče posvećeno dramaturgu Aleksandru Popoviću. Glavni gost, ispostavilo se, nije bio Bora Đorđević, nego Mirjana Miočinović, profesor drame na beogradskom Fakultetu pozorišne umetnosti, žena Danila Kiša, ali je najznačajniji ispao Bora. Tadašnji predsjednik Opštine Jusuf Kalamperovič je poslao opštinsku “opel omegu” da Boru dočeka na aerodromu. I ja počnem sa najavom, otprilike: “Ovdje gdje se nalazimo, bilo je dječje igralište, igrala su se djeca sa mnogih dvorova, italijanskog, ruskog, sa njemačkih dvorova, a tu su se igrala i djeca sa srpskog dvora”. I onda onako krajnje spontano, jer ja sam uvijek bio takav, kažem: “U ovoj zemlji nema više Karađorđevića, ali ima Đorđevića, večeras je sa nama Bora Đorđević”. Bora uzima mikrofon i onda kaže: “Ja sam Đorđević, ali pošto imam i određene kvalitete, ja sam Kara-Đorđević”. Onda on govori tu poeziju i kaže pjesmu o mercedesu sa šestoro vrata koja aludira na Tita. Kad sam ujutru došao na posao, majka me zvala govoreći da me kući traži milicioner, te da su me “zamolili” iz MUP-a da dam neku izjavu. Ja nikad nisam bio kandidat za policijske istrage, ali odjednom u razgovoru u MUP-u me jedan pita, krajnje ozbiljno, šta ja mislim o pjesmi “Mercedes sa šestoro vrata”. U tom trenu ja shvatim šta je. Pita – “Na koga te podsjeća?”. I ja odgovorim onako, malo starobarski – “Na Haila Selasija”. I oni vide to. Međutim, odlazeći iz policije, odjednom osjećam neku toplinu, počinjem da se ljutim – ovaj grad, lučki, mediteranski, bez obzira što sve ima neke granice, u ovom gradu ne može da se brani ljudima čak ni da pričaju gluposti, bez obzira što ne treba da ih pričaju. Dolazim u Radio i poslije shvatam – to je bila lokalna igra između predsjednika Komiteta i predsjednika Opštine. Radio Bar je bio tada na strani predsjednika Opštine, jer ga je smatrao demokratskijim, širim. To je bila neka tačka gdje sam ja, tako da kažem, u sve to ušao onako kako sam vidio. Došao je novinar, mislim Radio TV Revije, Zoran Predić, poznati novinar u Beogradu i napravio je o tome intervju. Dao sam izjavu koja je bila civilizovana, ali imala je svu žestinu. To je bila jedna tačka topljenja odnosa, za mene.
E sad, mala kuća, ljudi su se osjećali pomalo i uplašeno, u uplašenosti neko bi reagovao žešće nego što treba. Ja sam se u tim uslovima odlučio za jedan ton. Znam koliko je bilo teško ljudima. Evo, na primjer, Vlasto koji je došao u Bar da se spasi od raznih egzistencijalnih muka, njemu je strašno teško padala ta politička borba. Ali, sjećam se jednom, ja sam dao intervju kao odgovorni urednik Radio Bara Televiziji Titograd. Oni su me snimili, mi smo skinuli Titovu sliku a stavili smo Ljuba Čupića. I Vlastu se dopao taj moj ton u intervjuu, koji je pokazivao mirnoću. I on je, poslije toga, stalno se držao za mene, misleći da iza mene stoji neki centar moći. Nije stajao. Onda su neki ljudi ponegdje neumjereno ponešto rekli, možda i ja, neću da kažem, ali praviti, ja i danas o tome tako mislim, od Radio Bara nekakav bastion nekakvih pojava, to je bilo ne samo pretjerano, nego… Ali sad vidimo, strateški gledano, za onu stranu koja je mislila tako, bilo je idealno da to se podigne na taj nacionalni ili ne znam koji identitet i da u toj bici pobijediš onoga koga možeš pobijediti. Ja ću samo još nešto reći – u tim okolnostima služili su se raznim sredstvima.
Reci mi, kako je došlo do toga, da novinari Radio Bara stignu svuda – i na Žutu gredu, i na Komitet, i na “dešavanje naroda”, 8. oktobar, svuda vas je bilo…
Ova “dešavanja naroda” sam ja pokrivao, mislim na ta dva neka mitinga, uvijek se sjećam današnjeg predsjednika Skupštine Ivana Brajovića koji je predamnom vikao: “Ne ulazite u Skupštinu”. Tada sam upoznao puno jugoslovenskih novinara i postao sa nekima i prijatelj. To su bile stvari koje su toliko bile “39 sa 3”, da je to bio izazov. Neki su išli tamo, neke je prosto vuklo. Ja ne bih želio da kažem kako sam mislio da će tako biti. Ali, to je sa nekog novinarskog aspekta bilo toliko značajno da to nije moglo da se zaobiđe, morali smo biti tu prisutni, bez obzira na skromne mogućnosti. Onda, imali smo podršku drugih novinarskih kuća, dobijali smo informacije. I onda je počela ta fama o Radio Baru kao alternativnom Radiju Crne Gore, koji se držao onako kako je rekao ovaj glavni urednik – sve smo pripremili, ali su nas zvali. Nas niko nije zvao, ali niko nije ni očekivao da ćemo mi to uraditi, nego sam ja uzimao telefon na tim mjestima i javljao se, ali imao sam već jedno osam godina novinarskog iskustva, tako da sam pružao te informacije. Doduše, to je bio uvod u promjenu, pa nas ljudi s razlogom vezuju da smo bili rodonačelnici promjena, ali onima koji su bili protiv toga, ja ću reći – eto, ti događaji i uloga Radio Bara u nezavisnosti Crne Gore je nezaobilazna. Jer da toga nije bilo, nikad ne bi Crna Gora bila nezavisna.
Uslijedio je čuveni prenos izmišljenog mitinga svrgavanja opštinskog rukovodstva, koji je bio ključna tačka da se toliko naljute na vas i zabrane rad Radija.
To je bila ideja Jovana Plamenca, ponovljeni “Rat svjetova” Orsona Vellesa. To je bilo najduhovitije u nekom smislu, ali je bilo u okolnostima da je i to ubilježeno kao nešto što je Radio Baru bila ogromna mrlja. Oni koji su pažljivo slušali mogli su poslije pete rečenice da shvate da je to jedno značajno dramsko djelo, iako nismo imali radio-dramu do tada u Radio Baru.
Jednostavno, linije su bile nepomjerljive – Radio Bar je kritikovao Komitet i tadašnju vlast. Onda sam otišao na jednu sjednicu Socijalističkog saveza u ime Radija i slušao ljude koje znam, koji su govorili najgore o nama. U ljudskom smislu. Među njima su bili neki koje bih mogao nazvati prijateljem naših porodica, neki su došli onako… I shvatio sam tu tragiku – ne misleći o tome tada da li smo mi nešto doprinijeli, otišlo se dotle da izgleda za njih nije bilo drugog načina, pa je došlo do tog gašenja. Ja sam to doživio strašno teško. Kao kidanje života. Žao mi je sada što se to dogodilo. Žao mi je ako ljudi misle da li sam ja tome nešto doprinio. U nekom smislu, ja sam bio u želji da Bar bude, da ima gradonačelnika, a ne predsjednika Opštine, da ima ne znam šta, ja sam u to vjerovao da može biti, zato sam se tako i ponašao. Kad to sad pogledam, možda i nije bilo druge mogućnosti, jednostavno moralo je doći do toga rasapa malog, zato što ni sami nismo znali da se sve to odvijalo uoči ogromnih tektonskih promjena. Te promjene su donijele nezamislive vrijednosti novog vremena, a mi smo učestvovali u tome na taj način što smo najavili taj zemljotres, pa i kroz to o čemu pričam.
Situacija Radio Bara danas, i tvoj odnos prema njemu?
Ja sam prema Radio Baru prosto, na neki način, slab. Ovo je drugo vrijeme, jedna vrsta izazova druge vrste. I istorija svijeta i naše lične istorije počivaju ne na osvajanju onih zelenih grana nego na tim izazovima. Izazovi su jedini odgovor, jedini način da preživljavamo, da živimo, da ostvarimo sebe kao ličnosti. Nekad je bilo jedno ograničenje, znali smo tu liniju i suština je bila kako da tu liniju preskačeš, zaobilaziš, a da ne odeš dovoljno daleko. Ovaj poziv za jubilej Radija mi je omogućio da kažem nešto što mislim da je važno – ja sam dužan prema tim godinama, kada sam doživljavao jednu omiljenost, podršku ovoga grada, ljudi u ovom gradu, nekih od njih više nema… Gdje god bih otišao, nekako su me ljudi doživljavali kao nekog iz Radio Bara i kuće koja njih čini značajnim i vrijednim i van Bara.
I za kraj, kao i svima, neka od anegdota.
Jedna anegdota koja će predstaviti kako vas pogode sjećanja. Prošle ili pretprošle godine sam učestvovao na naučnom skupu o Bušatlijama i Crnojevićima, koji je organizovala Mitropolija primorska. Čekao me na aerodromu vozač, sa onim natpisom “Zoran Živković”, sjedam u kola i počnem priču vozaču koji se zove Veselin Matanović. Iz Vrake je. I pomenem, naravno, Radio Bar. A on kaže: “Ja sam bio u vojsci u Albaniji, osamdeset i neke godine bio dežurni u vezi i volio da slušam Jutarnji program Radio Bara”. Kazao je kako je gasio radar da bi mogao da sluša Radio Bar i onda se desio incident jer je neki avion ušao u vazdušni prostor, pa su ga pozvali zbog toga na odgovornost.
S radošću se sjećam jedne stvari – pričajući sa nekim Baranima, saznao sam da su Radenovići rođaci sa Milovanom Đilasom. Milovan Đilas tada nije bio rehabilitovan i zamolio sam Brana Radenovića da on zamoli svoga oca Ljuba da zovne Milovana Đilasa u Beograd, brata od ujaka, i pita da dođemo na intervju. I Radenovići su postupili stvarno kraljevski, Brano me je posjetio i rekao: “Đilas je pristao, ali samo 15 minuta”. Razumijem njegovo vrijeme, imao je već godina i htio je da ih potroši u razne tekstove, ali smo mu bili simpatični. I kad nam je dao tu dozvolu da dođemo, otišli smo Novak Brajović i ja u čuvenu Palmotićevu 8.
Eto mene u tom stanu, Đilas je za nas bio pojam, čovjek odavde, intelektualac, čovjek koji je napustio partiju i to društvo u trenutku kada je imao najveću slavu. Takav izbor napraviti, to je nas mlade oduševljavalo, zarad pravde i istine, zarad nečega što se zove pogled na život. I mi počinjemo razgovor sa Đilasom. Pošto sam ja, zaista, za svoje neke godine, akumulirao u sebi ogromne količine nepotrebnog znanja, taj razgovor je tekao tako da se Đilas iznenadio mojim predispozicijama za dijalog s njim. I umjesto tih 15 minuta, Novak je snimio sat i 20, sat i po. A onda je Đilas rekao: “Sad ćete da pređete u jednu sobu”, i tu sam prvi put vidio sobu sa stolovačama usred Beograda, pa smo pili neku lozu i shvatio sam da su mu ovi mladi ljudi iz Crne Gore postali dragi odjednom, preko noći. Ja sam se vratio u Bar, osjećao sam svo zadovoljstvo posla, to je onaj veliki trofej. I to smo pustili na Radio Baru. To je bilo 1987/88. Rekli su mi, a i on mi je rekao, prvi put je javno govorio u Crnoj Gori nakon 1954. To je bio jedan uspjeh, koji je mene pokazao u svijetlu političkog novinara, širih nekih pogleda. Taj intervju mi je ostao u sjećanju iako ga nismo zabilježili, iako nisam uradio ono što je trebalo da uradim, da ga nekome dam, ali opet – možda ga ne bi “Pobjeda” tada objavila. Poslije je napravio Šćepan Vuković s njim intervju, ali prvi put se u Crnoj Gori na Radio Baru čuo Đilas od onog čuvenog plenuma.
