Ne znam da li je Podgorica ikada vidjela bolji koncert, ali ja nisam. A sumnjam i da je iko iz tročlane press-delegacije Radio Bara, akreditovane za City Groove festival.
Sve je bilo savršeno – ubjedljive predgrupe, kristalan zvuk, znalački postavljena play-lista, bend čiji je nastup podigao ljestvicu više u odnosu na sve dosadašnje, sam stari mačak Zucchero koji je vidno uživao u atmosferi i interakciji s muzičarima… I nije nipošto dozvolio sebi da “otalja festivalski nastup”, kako su zli jezici najavljivali, no su on i ekipa više od dva sata hektolitrima znoja natapali binu “Bemax Arene” prvog dana festivala “City Groove”.
Na društvenim mrežama i ovo što sam napisao bilo bi sasvim dovoljno da dočara spektakl koji je sinoć kao meteor pogodio Podgoricu, no, onda ne bi bilo pomena o detaljima koji život krase, i čine čaroliju.
Odlični “Milky Way” i “kotorski Partibrejkersi” – bend “Kukavica” zagrijali su publiku, a onda, uz novi set instrumenata, ozvučenje i adekvatne svjetlosne efekte na binu je, ležerno, sa šeširom na glavi i u teksas đilama, izašla glavna zvijezda. Početak je pripao numerama sa novog albuma “Discover”, a onda je, iskusan i veliki kao što već jeste, posegao za širokim spektrom pjesama koje prisutni dobro znaju, smjenjujući brze i spore kompozicije.
Mnogi bi rekli da je lako biti veliki kad imaš onakav bend iza sebe, i ne bi ništa pogriješili, jer je riječ o virtuozima, ali je sinoć ipak najvažnija bila sinergija dobrih vibracija koje je sastav imao unutar sebe i odlična interakcija sa publikom, puna iskrenih emocija. Praštala je sa svih strana mješavina bluesa, cockerovskog rocka, rhythm’n’bluesa, gospella, prefinjenog mediteranskog popa – svaka je numera bila mala enciklopedija zvukova i različitih stilova.
Nema osobe koja nije bila fascinirana beskrajnom energijom i vokalnim sposobnostima Kamerunke Patricie Ntongo koja, ako ikakve pravde na svijetu ima, mora da dostigne karijeru svjetske zvijezde. Virtuozni gitarski par – “gillmourovski sin” Mario Schilirò i izvanredna Amerikanka Kathleen Dyson (svirala sa Mick Jaggerom, “Eurythmics”, Sealom, Cyndi Lauper, a najpoznatija po radu sa Princeom) je ostavljao bez daha, bubnjar Adriano Mollinari tačan kao sat, klavijaturista Nicola Peruch je suptilnim pasažima držao atmosferu, a basista i violončelista Paolo Jones (radio sa Carlosom Santanom, Ray Charlesom, Stingom, Pavarottijem, Claptonom, Bruce Springsteenom, Miles Davisom, John Lee Hookerom…) suvereno vladao binom, ali i otpjevao gospell uvod za odjavnu pjesmu.
Prva „prelomna tačka“ koncerta bili su dobro poznati uvodni izdasi u pjesmi “You Losing Me”, ali ovoga puta ne semplovani kao na CD-u, već živi, nakon čega je krenula Zuccherova najemotivnija numera, sa krikom na kraju koji je starijoj gospođi do mene izmamio suze na lice. Kad je trebalo da se igra, svirala se “Baila Morena”, “Funky Gallo” ili “Per Colpa Di Chi”; kad je trebalo da se horski pjeva tu je bio “Partigiano Reggiano”, kad je trebalo da se zahvati u vagan tuge, tu je bila “Amore Adesso”…
Poseban momenat spektakla bio je kad se signore Fornaciari uhvatio akustične gitare i stolice, i otpjevao set pjesama iz 1987. sa albuma “Blue’s” – prefinjenu “Dune Mosse” i ne često izvođeni “Hey, man”. U dobrom maniru komunikacije s fanovima ispred pozornice, vidjevši da naša mlada koleginica Tamara u prvom redu uživa, i od stiha do stiha, na sav glas pjeva s njim “Il Volo”, iskusni igrač se okrenuo i pokazao prstom da se refren izvodi samo za nju. Mali veliki gest.
Negdje na početku treće trećine koncerta, pjevač je otišao da zapali cigaretu i ostavio publiku bendu. Da je taj intermezzo trajao tri sata, niko se ne bi kopornuo s mjesta, jer su “Staying Alive”, “Let the Good Time Roll” i “Notbush City Limits” izvedene bolje no što bi iko mogao i očekivati, prava erupcija energije sa bine.
A u publici tokom čitavog koncerta – euforija. Mnogo Barana, poznatih ličnosti iz svijeta umjetnosti Crne Gore, puno stranaca, plakati i natpisi na italijanskom, pjevanje, igranje, vriska… sve što prati istinski spektakl. I kamerna tišina kad se iz mraka začuo semplovani glas Pavarottija u “Miserere”, uz frenetični aplauz na koncu pjesme kojeg je Zucchero tražio “per Lucciano”.
Ultima je ostavljena za neponovljivu “Diamante”, “Chocabeck”, ali i najpoznatiju brzu numeru “Diavolo in me”, koja je u ovoj verziji dobila gotovo desetominutni pumpajući long-play karakter šamanskog plesa na bini i ispred nje.
Nakon dva sata i 10 minuta muzike, upalila su se svijetla i svijet je opet došao na svoje mjesto. Bilo je onih koji su se žalili što nije odsvirana jedina pjesma koju su znali iz Zuccherovog repertoara “Senza Una Donna”, ali takvih je bilo zanemarljivo malo. Bilo je i onih kojima je falila “Madre Dolcissima”, “Voodoo”, “Wonderfull World” i naročito “Cosi Celeste”, ali teško je svima ugoditi.
No, većina je bila svjesna da je Podgorica, i Crna Gora s njom, makar na dva sata bila dio razvijenog modernog svijeta. Ako ništa drugo, i to je više nego dovoljno.
