Postoji dvorište u kojem se još toči murvovača iz sredine prošlog vijeka, uz domaći sir mezi „bedrica‘‘, u baštini sije „kolomboc“, a od zaborava čuvaju „kandiljari“. Još kad imate pravog vodiča kroz sve te termine i priče, onda ste na dobrom putu da upoznate autentično i po mnogo čemu posebno mjesto u barskoj opštini.
Gotovo da nema kaubojskog filma u kojem makar jednom u prvi plan ne zaigra rep zvečarke. Te vrste gmizavca nema u našim brdima, ali tabla na ulazu u jedno dvorište u Zupcima, kod Bara, kazuje da smo u avliji gdje su svojevremeno padale filmske klape, prštale ,,vinčesterke“ i „koltovi“, a iz konoba dopirao magično-delirični ton Morikonijeve harmonike…
Upozorenje da ste na posjedu Elija Lupinija, i da vas sa druge strane žice može pečit poskok, na originalan način govori o čovjeku koji sa još nekoliko zanesenjaka, stoji iza amaterskog domaćeg vesterna – „Za šaku priganica“.
Ima više od 20 godina otkad je Ilija Markov Vukotić osmislio ovaj domaći omaž Serđu Leoneu. U realizaciji ideje desna ruka mu je bio Dejan Senić, a film je završen 2004. godine. Igrajući se parodijom, zubački vestern dotiče domaće naravi, oživljava arhivske snimke stare pruge od Vira do Bara, ali i šalje poruke za razmišljanje.
Poput odjavne špice filma posvećene ovdašnjim „etnogenezofobičnim ljudima”.
-Pa, zar nije tako? Puna su nam usta svima priče o porijeklu, etnogenezi, prebrojavanju krvnih zrnaca… Padamo u istorijske klišee, lako skliznemo u nacione, ili postajemo inventar nečijih fioka. A sve bitno što gradi identitet zaboravljamo – kaže za Pobjedu domaćin Ilija Markov.
Već na ulazu smo ukapirali da je i ono Elio Lupini dio paralele sa filmskom pričom, odnosno prevod imena Ilija Vukotic na jezik spageti vesterna.
-Kad smo kod tog žanra, taj je termin davao neku vrstu strip tona, pa je nerijetko doživljavan kao iskvarena verzija tradicionalnog vesterna. Kako protiču godine i decenije, Leoneov opus dobija na težini, a koji god njegov film da pogledate, prožet vanvremenskom muzikom, kapirate dubinu njegove umjetnosti i vizije – prica Ilija. Na pitanje kako se rodila ideja da ovim zubackim kršem kroz filmsko ostvarenje protutnje parne lokomotive, galopiraju mule i mustanzi, Ilija veli da je to bila spontana priča. a moguće i stvar zubačkog identiteta i specifičnosti.
-Da ne bude zabune, nijesmo imali velikih pretenzija, ali smo priči dali domaći ton i miris priganica. Ekipu su činili naturscici, rekvizite smo, od oružja, preko šešira do zastava nabavljali u sopstvenoj režiji. Što je ko prikupio, ili mu ostalo robe od đedova koji su zarađivali dolar preko okeana, ili su, poput mene, donijeli ponešto koncem prošlog vijeka. Dosta od članova te naše glumačke postavke, nažalost, nije danas među živima. Bilo je to ostvarenje nastalo iz ljubavi prema kinematografiji.
Birali smo karaktere, likove, oživjeli stare objektena pruzi. Ovjekovječili brojne lokacije zubačkoga kraja, od Žutog brijega do vijadukta – priča sagovornik.
Ilija Markov, što nikad nije bilo strano Zupcima, prošao je svijet. Živio je i radio u Evropi i Americi, a onda se vratio u rodni kraj kojem je posvećen na poseban način.
Rodio se u Zagrebu, gdje mu je službovao otac u ondašnjoj Jugoslaviji. Sa devet godina Ilija je pošao u Ameriku sa porodicom. Školovao se, studirao za profesora fizičke kulture, uporedo stigao do zvanja majstora tekvandoa, a njegovo lice sedamdesetih godina je izlazilo na naslovnicama brojnih časopisa.
-Bio je to period mog manekenskog staža. Oprobao sam se i u tim vodama, dobijao brojne ponude tadašnjih jakih brendova i nekoliko godina gradio tu karijeru. Doduše, amaterski, jer to nije bilo vrijeme manekenskog zamaha kakav je krenuo koju deceniju kasnije – priča Ilija.
Poznato je da je u bivšoj Jugoslaviji radio i reklamu za Šveps, Kluz… Pojava i stas sportiste i čovjeka prefinjene, tipične evropske pojave, otvarala mu je tada vrata s obje strane Atlantika.
Ali su me sebi vukli Bar i Zupci – kaže Ilija.
Danas je urednik zanimljivog časopisa, katkadnika, uglavnom „dvolisnika“ prepoznatljivog naziva „Zupci times” koji je, uz pdf izdanje dostupno i na istoimenoj Fejsbuk stranici – makar jednom mjesečno, donosi priče o znamenitim ljudima tog kraja, neobičnim sudbinama pečalbara, vinjetama iz prošlosti, zaboravljenim običajima.
Časopis ujedno nudi štivo pouzdane hronologije događaja u Zupcima kao i vrijedne zabilješke etnografskog sadržaja.
Ilija Markov i glavni saradnik Boris Ivin, uz podršku prijatelja, čuvaju od zaborava autentične riječi, humor, toponime, ili iznose na svijetlo dana bogatstvo starih skrinja, knjiga i sjećanja…
Sa njima ćete lako doznati više o istoriji ovog kraja koji pamti vrijeme srednjevjekovne Duklje i Zete, potom Turaka, a kasnije i širenje crnogorske države.
Priča o Zupcima teče u autentičnom ambijentu, Ilijinoj staroj kući, ognjištu predaka.
To je svojevrsni muzej; svaka greda krije neki prašnjavi antikvitet, ružinavi sić i teću, ili posivjeli „kandiljar’“ koji je služio kao lampa za osvjetljenje. Razgovor klizi uz „murvovaču“ staru 60 godina, koja je nekim čudom pretekla u dimidžani zaboravljenoj, nakon đedove smrti, u jednom uglu konobe.
Dok je Ilija pokazivao stare stvari i listao albume sa fotografijama, čaše smo stavili na sto da se ta drevna kaplja „otvori”. Stigli smo da napravimo krug po dvorištu, obišli zasad salate, mandarina i mjesto gdje je lani bilo i „kolomboća“ (kukuruza). Usput pretresli stari alat, pregledali „singerice“ koje su reparirane i u radnoj kondiciji. Na povratku u dnevnu sobu, miris stare rakije miješao se sa drvetom koje je dogorijevalo. Ta je fuzija bojila vazduh i davala mu ton barika.
Na niskom astalu, uz ognjište, bijeli se šestanski sir, do njega rumeni se narezana „bedrica”, što je lokalni naziv za pršutu, a na vatru s vremena na vrijeme domaćin dodaje suve mandarine – aroma terapija na zubački način.
– U ovoj sam kući živio nakon povratka iz Čikaga. Sa naslovnih strana časopisa, ispada tako, vratio sam se da spavam na vuneni madrac uz ognjište. Tako je bilo sve vrijeme dok sam gradio kuću u Šušanju. A ovdje mi je bila odlična baza za planinarenje, staza na dva koraka – priča sagovornik.
Nebrojeno puta je popeo crnogorske planine, posebno Rumiju, Vrsutu i svaki krš tog magičnog vijenc akoji dijeli more i jezero. Danas se, kao predsjednik planinarskog društva „Rumija“, bori da ozvaniči i na mapu postavi planinarsku stazu koja od Zubaca, tik uz obližnji Plat i Melicu, uz korito Dumezića rijeke, izlazi ka vrhovima i povezuje ovaj kraj sa transverzalom koja ide od Orjena, preko Lovćena do Rumije. A šire gledano spaja međunarodnu planinarsku rutu koja od Alpa vodi do Olimpa.
– Zubačka staza kopča je sa tom transverzalom. Stari put, danas upisan u državno vlasništvo. Cilj nam je da se staza kao takva upiše i ozvaniči. Benefiti mogu biti veliki, prvenstveno za ljude ovog kraja, planinare, ljubitelje prirode, a štetiti nikome ne može. Ali je bitno da je kao staza upisana i da pruža šansu – kaže Ilija. On poznaje svaki pedalj barske opštine, a kad pitate za neku lokaciju, Ilija će vam pojasniti koji se događaj i kakve priče vezuju za nju, koje su ličnosti ostavile pečat na tom podneblju.
To je njegova misija: promoter kulture i tradicije, zagovornik turističke valorizacije zubačkog kraja. Mjesta koje leži na rječicama, obiluje starim kućama i imanjima gdje mještani imaju idealne uslove da turistima ponude autentične domaće proizvode, upoznaju ih sa istorijom i običajima.
Kad smo kod istorije, još jedna časa stare murvovače i šnita suve bedrice bile su dovoljne za put. Do skorog povratka u Zupce za koje povoda ima na pretek. A tema i priča ne može da fali.
