Kada sam “dobio zadatak” od Milana, nijesam znao od kuda i kako da započnem pisati ova moja sjećanja. Razlog za to je što nijesam tipični Baranin kao većina koja se oglasila u ovoj rubrici. Rođen sam u Boljevićima (znači Crmničanin), maturirao u Nikšiću, a elektrotehnički fakultet završio u Zagrebu. U Bar sam došao 1972. godine. Sjećanja ću podijeliti u tri dijela:
Uspomene iz dječačkih dana
Otac je prvo radio u građevinskom preduzeću “Crna Gora” a onda u željezari “Boris Kidrič”, koja je imala odmaralište u Sutomoru. Tu smo dolazili na ljetovanje i tu je bila baza iz koje se išlo u obilaske rodbine.
U Sutomore se dolazilo iz Nikšića na dva načina. Autobusom preko Titograda, Rijeke Crnojevića, Virpazara, pa preko Sutormana. Putovanje je bilo dugo i autobus se zaustavljao, kako bi putnici nešto popili i pojeli i “pružili” malo noge. Za nas mlađariju to su bili događaji. Dolazili smo u mjesta o kojima smo slušali, a sada smo ih mogli i razgledati i zadovoljiti svoju znatiželju. Očekivali smo nešto novo i tajnovito, za razliku od onoga što smo svakodnevno doživljavali kod kuće. Za to vrijeme i moje godine, to su bila svemirska putovanja i doživljaji iz snova. Pored redovnih stanica, bile su još i neplanirane, kada se na autobusu nešto pokvari. Ceste nijesu bile asfaltirane nego makadamske. Zvali smo ih džade. I jednom se na toj džadi pokvari autobus. Iz autobusa izađemo i čekamo. Odjednom nešto po džadi praši i zaustavi se “folksvagen” sa malim staklom pozadi podijeljenim na dva dijela. Za volanom sjedi poznati fudbaler Lazo Radović. Do njega jedan mladić. Ja im se pridružim do Rijeke, gdje sam sačekao autobus. Tada sam na Rijeci jeo suvoga krapa kojeg se sjećam cijelog života. Tako dobrog suvog krapa nikad više nijesam našao. Vjerovatno je krap stvarno bio odličan, a ja pomalo gladan, pa je ukus kojeg sam zapamtio bio još bolji.
Drugi način da dođemo do Bara bio je kombinacija vozova i broda. Išlo se prvo normalnim kolosjekom od Nikšića do Titograda, a onda “Ćirom” do Plavnice. “Ćiro” je tako “jurio” da su pojedini mladići iskakali iz voza, trčali uz njega i ponovo uskakali u voz. Na Plavnici bi se ukrcali u brod koji je dosta dugo plovio do Virpazara. No, taj doživljaj i taj osjećaj vožnje po tako velikom jezeru ostao je zapamćen za cio život. Tada mi je jezero izledalo veće nego Sredozemno more ili okeani koje sam kasnije vidio. Iz broda smo prelazili u drugi voz koji je preko Sutormana išao za Bar. Tek što smo krenuli sa Vira, poslije dva kilometra – stanica Boljevići. Ostala je priča, kad se planirala gradnja ove željeznice, došli su kod vojvode Ilije Plamenca da ga pitaju kuda bi željeznica trebalo da se gradi. On je rekao: “Kud god ‘oćete, samo ‘oću da mi je stacion ispod Boljevića”. Valjda je zato i prva stanica tako blizu. Put od Vira kroz Limljane, pa penjanje do vrha kroz tunel i spuštanje prema Baru, ko je jedanput prošao, zapamtio je za cijeli život. Pogled sa obje strane je prelijep. Put je trajao satima i malom broju putnika je pričinio zadovoljstvo. Jer, većina je išla poslom i vraćala se kući. Njima je put trajao predugo i nijesu bas uživali u onome što im se pružalo da vide. Šteta što u poslijeratnoj vlasti nije bilo ljudi koji bi sačuvali tu prugu, kako smo je zvali. Danas bi to bila velika atrakcija. Šine su podijeljene selima za elektrifikaciju. Sve u svemu, ovaj put od Nikšića sa polaskom u 6 sati i dolaskom u Bar u 18 sati trajao je 12 sati. Danas se taj put prođe za 2,5 do 3 sata.
Još jedno putovanje od Boljevića do Bara mi je ostalo u sjećanju. Putovao sam sa stricem Milutinom Plamencem, koji je tada bio direktor Zavoda za zaštitu spomenika Crne Gore. Milutin je bio visok čovjek. Izuzetan intelektualac. Ozbiljan i dostojanstven. Kad je studirao u Švajcarskoj, bavio se i slikarstvom i družio se s Ivanom Meštrovićem, čiji je portret naslikao u ulju na platnu. Meni se taj portret jako dopadao. Sad je portret kod njegovog sina Pavla, koji je bio profesor patologije na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Milutin je uzeo kartu za prvu klasu. Stariji se sjećaju kako su vagoni na ovoj pruzi bili “veliki”. Mjesta za prvu klasu su bile dvije fotelje, koje su se nalazile odmah kod ulaza sa lijeve i desne strane vrata. Te dvije fotelje su nekad bile uredne i čiste. Sada su bile prljave i masne. Milutin, u odijelu sa bijelom košuljom i kravatom, besprijekorno uredan, sjeo je u tu fotelju kao da je sjeo u kraljevski voz.
Otac je u Baru imao dvije tetke. Jedna je bila udata za popa Pavla Radunovića, a druga u Pavićeviće, gdje su bila tri brata – Đoka, Vlado i Milo. Posjete su bile obavezne i za nas djecu. Došli bi na Pristan i tu bi se zadržali da otac popije kafu i rakiju s prijateljima. Mi djeca bismo šetali po gradu koji nije imao puno ulica i brzo bi ga pregledali. Glavni događaj je bio izlazak na obalu i more koje je za nas “kontinentalce” bilo atrakcija. Kada bi stariji završili sa pićem, slijedio je odlazak u Popoviće kod popa Pavla, a onda u Čelugu kod Pavićevića. Džada od Pristana do Popovića i Čeluge bila je prašnjava i tvrda, prava i dugačka. Jul mjesec, sunce u mozak udara, ćirikavaca činilo mi se da ima milion. Išlo se pješke. To mi je bio najteži i najduži put. Mislio sam, da se nikad neće završiti i mučenje prestati. Ni dočeci kod tetaka, koji su uvijek bili izuzetni, nijesu mogli izbrisati nelagodu od tog kratkog puta. Ljut sam bio na oca, što nas klince nije ostavio, a sa majkom obavio posjete tetkama. No, tu pomoći nije bilo. On je morao doći kod tetaka u punom sastavu.
Kasniji moj dolazak bio je mnogo ljepši. Bio sam đak Nikšićke gimnazije koja je imala jaku ferijalnu organizaciju. Jedno ljeto je organizovana turneja: Bar, Budva, Dubrovnik, Makarska. U svakom mjestu smo ostali po sedam dana. U Baru smo bili smješteni pod šatorima koji su bili postavljeni u parku kod Dvorca kralja Nikole. Hranili smo se u hotelu “Rumija”. To je bilo prvo odvajanje od kuće i roditelja. Imao sam 16 godina. More ispred Dvorca ispred kojega se protezao kameni zid, na kojem su se skupljali djevojke i momci, uveče muzika i ples pred “Rumijom” ispunili su me trajnom željom da živim na moru. Fantastično! Zato su moji prvi poslovi bili vezani za Rijeku (Hrvatska), Šibenik, opet Rijeka i na kraju moj željeni Bar.
Ljetovanja u Sutomoru se ne mogu uporediti sa današnjim Sutomorem. Plaža i more su ostali isti, a sve drugo – nebo i zemlja. Plaža dugačka, čista, prelijepa. Čitao sam nekad davno da je hiljadu devesto trideset i neke godine bila proglašena najljepšom plažom Evrope. Kupači su bili raspoređeni ispred hotela “Sozina” (kojeg danas nema) i ispred “Tri duda” (murve). Između, “Sahara”, gdje se moglo flertovati i zabavljati, a da vam niko ne smeta. Danas su sve poklopili suncobrani i ležaljke, nema mjesta gdje peškir možeš postaviti da na njega legneš. Kad se, sa nostalgijom prisjetim tih vremena i uživanja u moru i na plaži, na kojoj si mogao naći mjesto za opuštanje i maštanje, mislim se – kolika je cijena napretka? Sutomore se izgradilo. Došao je voz koji ga je povezao, ne samo sa cijelom ondašnjom Jugoslavijom, nego i sa Evropom. Cijena toga je izgubljeni mir i nedirnuta priroda, nestala su mjesta na plaži gdje si mogao biti sam sa sobom, sanjati i uživati u beskrajnom spokojstvu koje te je okruživalo.
Godine procvata, zemljotresa i…
Početkom 1972. godine doselio sam u Bar. Prvi susret sa Barom bio je sa dvostrukim osjećajem. Pristana više nije bilo. Grad je predstavljala Ulica maršala Tita, koja je i danas skoro ista, sa puno zelenila i lijepo uređena. Pored nje na početku se nalazio prelijepi hotel “Agava”. S druge strane magistrale bile su dvije Željezničke zgrade. Iza njih se nalazila trafostanica 35/10 kV, glavni izvor za napajanje električnom energijom Bara. Pored nje, dvije zgrade distribucije sa po četiri stana. Uz obalu je bio prelijepi Dvorac kralja Nikole i Mali dvorac sa još nekoliko zgrada. Između magistrale i mora stajala je još zgrada Poljoprivredne škole i Dom učenika. Između magistrale i Ulice maršala Tita nalazila se Ulica Popa Dukljanina, koja se malo promijenila od onda. To je bila Topolica, koja je predstavljala, najvećim dijelom, grad Bar. Mali gradić, ali lijep, uredan i čist.
Druga slika se pojavila kada sam naveče otišao na željezničku stanicu da dočekam majku. Slika koju sam zapamtio, sa izgledom naroda koji se tamo nalazio, mogla se uporediti samo sa mjestima u Africi, koja sam kasnije posjećivao. Ubilo me u glavu, i zažalio sam sto sam ikad u Bar došao. Srećom, brzo sam se navikao i shvatio da su to sve bili obični ljudi, samo drugačijeg izgleda, na koji nijesam bio navikao.
Zaposlio sam se u Elektrodistribuciji Bar, koja se nalazila u današnjoj zgradi policije. Direktor je bio Drago Prelević. Izuzetan čovjek po svojoj prirodi i lijepom izgledu. Pričao mi je, kad se oženio, smjestio je svoju suprugu u hotel “Radovče” i otišao sa društvom na piće. Vratio se poslije tri dana. “To sam plaćao cijeli život”, pričao je uz smijeh. Tehnički direktor bio je Blažo Orlandić, jedinstven čovjek po svojoj energiji, radu i znanju. Njegovom zaslugom Elektrodistribucija Bar je bila jedna od najboljih u Crnoj Gori. Bili su tu još Krsto Leković, financijski rukovodilac, bezgranično odan svome poslu i brizi za svaki dinar koji se trebao potrošiti, uz veliku pomoć Dese Klisić, šefice računovodstva, koja je bila čovjek, radnik i stručnjak kakav se samo mogao poželjeti. Opštu i kadrovsku službu vodio je Rade Masoničić. Čovjek koji je bio komandant saveznih radnih akcija u Jugoslaviji. Izuzetno poštenje i rijedak karakter. Kada je radio u Centralnom komitetu Crne Gore, dodijeljen mu je stan. Na svečanosti kad su mu predali ključ od stana, vratio ga je uz uz prmjedbu: “Sram vas bilo, dajete meni stan, samcu, dok toliko ljudi sa djecom žive po sobicama kao podstanari”. Otišao je sa svečanosti i završio rad u Centralnom komitetu. I druga linija je bila na nivou. Braco Hrnjez i Pavle (Pajo) Janković u Baru, Jozo Filipović u Sutomoru, Đuro Marković u Virpazaru, Ljoljo Mičetić u Ulcinju… Još bih mogao nabrajati mnoga imena ljudi koji su danonoćnim radom napravili sve da prekida napajanja bude što manje, uz intervencije i po teškom vremenu (tada se kvarova dešava najviše), po teškom terenu i danju i noću (kad su i prekidi, kao za inat, bili najčešći).
Prve dvije godine rada u Baru su mi bile najljepše. Radilo se osam sati. Radio sam u jednom uređenom i kvalitetnom sistemu gdje je sve normalno funkcioniralo, bez dodatnih obaveza i opterećenja. Kako se tih godina Bar brzo razvijao, počela su i radna zaduženja, rad u raznim komisijama. Na jednoj od prvih komisija za tehnički pregled jedne zgrade, morali smo preko dasaka dolaziti do ulaza. Bila je pala kiša, pa je bilo vode i blata. Dogovorili smo se da se pregled prekine i da se nastavi kada se okoliš zgrade uredi po projektu i, kako smo tada u šali rekli, trava ne zazeleni.Više nikad nijesam učestvovao u nekom pregledu objekta, a da oko njega nije bilo sve uređeno.
Ozbiljniji rad se pojavio kad su počeli SIZ-ovi. Bio sam izabran za predsjednika odbora SIZ-a Stanovanja čiji je sekretar bio Jovan Pavićević, čovjek neopisive dobrote. U SIZ-u Komunalnih djelatnosti bio sam član odbora. Sekretar SIZ-a je bio legendarni Rajko Nikezić, čovjek koji je i najteže probleme rješavao uz šalu i smijeh.
Jovan je predložio da se pokrene akcija za izgradnju stanova solidarnosti. Svi članovi odbora dali su podršku. Napravljen je projekat i izabran izvodjač (ZIB) i došao je dan polaganja kamena temeljca za Dan oslobođenja Bara. Ne sjećam se koja je to godina bila, ali sam zapamtio silan sjever zbog kojega sam jedva izgovarao ono što je trebalo da kažem. Završene su i useljene tri lamele. Taman kad sam pomislio da smo završili jednu lijepu i humanu akciju, Jovan je došao sa predlogom da se gradi još jedan kompleks solidarnosti. Dobio je podršku i izgurao i to. Bio je uporan i nije bio spreman za odugovlačenje. Uspio je. Kad se radio projektni zadatak, došao je projektant da pita kakav standard da primijeni. Rekli smo mu da je, koliko znamo, u Baru bio standard: jednosoban stan je imao kuhinju, dnevnu sobu, spavaću sobu i kupatilo sa toaletom. Dvosobni stan je imao kuhinju, dnevnu sobu, dvije spavaće sobe i dva mokra čvora, itd. Po tim standardima su izgrađeni ovi stanovi solidarnosti.
To je bilo vrijeme samodoprinosa u Baru. Samodoprinos je bio raspisan za Dom kulture, Dom zdravlja, TV repetitor na Veljem brdu i još dva objekta. Elektrodistribucija je bila zadužena da vodi brigu o repetitoru. Pavle Lalević, koji je bio direktor “Puteva Bar” uspio je da probije put do mjesta gradnje repetitora, a Jozo Filipović je malim TAM-om izlazio da provjeri može li se kolima izaći na vrh. Uspjeli su. To je bio takav entuzijazam da su ti barski ljudi mogli napraviti i nemoguće. A napraviti put do vrha Veljega Brda bio je jedan od nemogućih zadataka.
Za ondašnji i današnji Bar bila je sreća što se u njemu sabrala kvalitetna grupa arhitekata, inženjera i urbanista, koji su vodili prave “ratove” kada su se radili razni detaljni i glavni planovi za grad Bar. Njihova je zasluga, bez obzira na moguće primjedbe, što se Bar izgradio sa smislom i što je Bar jedan od rijetkih koji se nije utopio u gomilu betona i haosa, kao što se to desilo mnogim gradovima na Crnogorskom primorju. Jedino se u novije vrijeme odstupilo od maksimalne spratnosti, koja je onda bila određena na osam spratova zbog zemljotresa kojemu je ovo područje izloženo. Sjećam se jedne od mnogih komisija na kojima se raspravljalo o gradnji objekata na Topolici. Radilo se o gradnji dječjeg vrtića. Vrtić je bio lociran kod Gimnazije, na terenu gdje je bilo igralište za košarku. Otvorila se bučna i duga rasprava “za” i “protiv”. Ja sam bio protiv, jer sam smatrao da Gimnazija ima premalo sportskih terena i da bi bilo jako loše da se i taj teren pretvori u nešto drugo. Predlagao sam da se za vrtić nađe druga lokacija, ako treba da se izvrši promjena detaljnog plana i vrtić smjesti u blizinu Pošte, kao jednu od najatraktivnijih lokacija. Kad je, poslije nekoliko sati rasprava završena, glasali smo. Ja sam bio uzdržan, a svi ostali za predloženu lokaciju. Svoj stav sam obrazložio. Bio sam ZA gradnju više nego potrebnog vrtića, ali sam bio PROTIV predložene lokacije na igralištu gimnazije. Na kraju, vrtić se nije gradio na toj lokaciji.
Poseban doživljaj je bilo zvanično otvaranje pruge Beograd – Bar, 30. maja 1976. godine. Prugu je svečano otvorio drug Tito koji je doputovao plavim vozom sa kompletnim jugoslovenskim rukovodstvom. Dobrodošlicu i prigodan govor održao je Sveto Vuletić, gradonačelnik Bara. Dok je velika masa naroda čekala na barskoj željezničkoj stanici, došao je plavi voz, ali ne onaj pravi. Radio reporter koji je vršio prenos, dok je prvi plavi voz ulazio u barsku stanicu, javljao je: “Evo drug Tito i drugarica Jovanka sa prozora mašu i pozdravljaju razdraganu masu koja ih je dočekala.” Dok je on to javljao, drug Tito i njegov plavi voz još nijesu bili prošli Virpazar.
U to vrijeme je vođena akcija za elektrifikaciju Krajine. Elektrodistribucja je bila izgradila dalekovodove 10 kV i trafostanice 10/04 kV u svim selima. Mještani su trebali da izgrade niskonaponske mreže i priključke. Prolazile su godine a ništa se nije dešavalo. Onda je Blažo došao na ideju da nađemo selo sa kojim bi zajednički finansirali mrežu i priključke. Našli smo takvo selo, a onda je krenulo kao po špagi. Niko nije htio da zaostane i tako je elektrificirana Krajina. Kad je prvo selo dobilo “struju”, svako domaćinstvo je kupilo električni šporet, frižider i mašinu za pranje veša “Gorenje”, koje su uz sebe imale posudu za vodu koja je bila potrebna za rad mašine, jer u to vrijeme u Krajini nije bilo vodovoda. Poslovnicu “Elektrotehne” u Baru vodio je pokojni Tomo Kovačević. Poslije elektrifikacije prvog sela, Tomo je bio redovan gost kod nas. Interesovao se kad je koje selo u planu za akciju. Jednom prilikom ga pitam zašto se on toliko brine kad će koje selo da se elektrificira. Tomo mi objasni koliko selo ima domaćinstava, toliko treba da pripremi električnih šporeta, frižidera i veš mašina. Nikad nije omanuo. Niko nije htio da zaostane.
U to vrijeme, Bar je bio miran i spokojan grad. Taj mir je jedino remetio stravičan kreket žaba poslije kiša. Ja sam živio u Ulici popa Dukljanina na petom spratu. Pored magistrale, uz koju je podignuta stambena zgrada, nalazili su se kanali sa trskom i vodom. Raj za žabe kreketuše. Kada bi “koncert” započeo, u stanu se nije moglo razgovarati ako vrata na balkonu nijesu bila zatvorena. No, ta buka je bila bezopasna za sve, osim za uši.
Jedna druga buka je najavija katastrofu. Naime, 14. aprila 1979. godine, uveče, psi na Topolici su tako lajali da je to izazivalo, ne strah, nego nelagodu. Bio sam u redovnoj šetnji pored “Agave” sa mojiim prijateljem i kumom Pavlom Rakovićem. Čudili smo se tolikoj uznemirenosti i lavežu pasa, a da nam nije padalo na pamet objašnjenje što se to dešava. “Objašnjenje” je došlo sjutradan kad se zatreslo nebo i zemlja. Bio sam u krevetu, u stanu na petom spratu. Na dno noga bio je petokrilni ormar koji se naginjao naprijed-nazad kao da će me poklopiti. Srećom, bio je na dnu pun gramofonskih ploča i knjiga koje su ga držale i spriječile da se prevrne. Zidovi sobe su se širili, pa skupljali uz strašnu buku. Taj “doživljaj” je dugo potrajao. Za to vrijeme razmišljao sam kako bi bilo dobro da odmah poginem. Bojao sam se mučenja, ako se zgrada sruši i budem zatrpan. Kad je sve zatihlo, izašao sam na balkon. Zgrada suda je bila srušena, Rumija i Lisinj su se prekrili bijelom prašinom, kao magla, koja je za nekoliko minuta prekrila Bar. Na brzinu sam se obukao, obuo cipele bez čarapa i otrčao u Elektrodistribuciju. Za dvadesetak minuta, praktički, tu su se našli svi radnici. Poslije kraćeg dogovora, otišle su ekipe po terenu da vide koliko su stradale mreže i trafostanice.
Narod na Topolici, poslije prvog šoka, počeo se spremati za noć van svojih stanova i kuća. U ulici pored “Agave” pojavili su se prvi šatori. Oko 18 sati radnici distribucije su završili spajanje svih šatora na električnu mrežu koja je bila improvizovana sa stubova javne rasvjete. Kada su zasvijetlili šatori, mnogi su pustili suze i zaplakali. To je bio simbol ponovnog vraćanja u život. Oko 22 sata su se vraćale ekipe sa terena, umorni i iscrpljeni. Ilija Andrović, dobar čovjek i dobar radnik, prilazi i pita: “Mogu li sad kući, ostavio sam famelju u maslinjaku, ne znam ništa što je s njima?” Takvi su bili svi, do jednoga. Došli su bez poziva u svoju firmu, odmah se dali na posao, i po cijenu života ulazili u polurazrušene trafostanice da prespajaju mrežu i puste napajanje strujom gdje se to moglo napraviti bez opasnosti.
Sljedećih mjeseci ti ljudi su činili čuda i pomogli da se život, što brže, vrati u normalu. Tih dana jedan čovjek mi prilazi i kaže: “Imate jako dobre stručnjake, čim jače zatrese, odmah isključe struju.” Osam dana prije velikog zemljotresa, 15. aprila, bio je još jedan jaki zemljotres. U transformator je ugrađen plovak koji pliva u ulju u kojem se nalaze navoji. Ako dođe do proboja u navojima povećava se temperatura u ulju i njegova zapremina, ulje podiže plovak koji napravi kontakt i transformator se isključi. Ovaj put nije bilo kvara, nego se u ljuljanju transformatora ulje podiglo i plovak napravio kontakt za isključenje. Slučaj je htio da se kod oba zemljotresa pogodi jedan isti dežurni. Na zgradi Distribucije su ugrađeni dugački aluminijski prozori. Kad zatrese, tako se čuju da se čovjek lako prepadne. Kad se sastavio lom od zemljotresa i buka prozora, naš dežurni je dva puta iskakao kroz prozor na beton. Za to vrijeme je automatika isključila transformatore.
Moram ovdje pokazati i malo moje zloće. Kako je zgrada bila dobro ispucala, i mi smo se preselili u veliki šator pored zgrade. U zgradi smo imali i veliku garažu koju smo pretvorili u restoran. Glavna u restoranu je bila pokojna Marija Mašović, dobra žena i dobra radnica. Ona je svako jutro nahranila i ispratila naše radnike na teren i uveče ih dočekala i opet nahranila. Zahvaljujući Marijinom radu, o našem restoranu se čulo “nadaleko”, pa je moj prijatelj i kum Blažo Orlandić ponekad zvao da pita može li poslati kakve goste da ih dočekamo. Marija je kuvala kafu i za naše posjetioce, koje bih dočekivao pod šatorom. No, bilo je posjetilaca koji mi nijesu baš bili po volji. Njih bih dočekao na spratu, u kancelariji. Marija bi donijela kafu i još što je bilo. I ja sam čekao. Nije moglo biti da sjediš 10-15 minuta, a da ne zatrese. Bilo je interesantno gledati lica mojih gostiju kad bi udarilo, a prozori se zatresli i dopunili doživljaj. Nije mi od takvih gostiju nijedan došao dva puta. Ja sam bio “oguglao” i na zemljotrese i na prozore.
Bar je imao sreću da se u vrijeme zemljotresa na čelu opštine nalazio Blažo Orlandić, čovjek izuzetnih kvaliteta, pragmatičan i sa petljom da presječe i donese odluku. Odmah na početku, na njegovo insistiranje, donesena je odluka da se na Topolici neće graditi privremeni objekti nego da se odmah ide u gradnju 600 stanova na klasičan način. Rok je bio šest mjeseci. I uspio je. Poslije šest mjeseci predato je građanima Bara 600 komfornih stanova.
Blažo je imao štab pod šatorom. Svaki dan je u njemu bio sastanak u vezi sa situacijom na terenu i dogovor što se treba napraviti. Na jednom od tih sastanaka čujemo da je Milan Perović, ondašnji šef bezbjednosti, dao nalog da se zatvori hodža, mislim iz Krajine, zbog neprijateljske propagande. Hodža je, naime, rekao da će se za 40 dana desiti novi zemljotres i našao se u zatvoru. Kad se poslije 40 dana stvarno desio jaki zemljotres, na sastanku smo se šalili na Milanov račun i tražili da hodžu pusti i da ga ugosti, da nam ovaj kaže kad će biti sljedeći. Hodža nije nista izmišljao. Bio je to obrazovan čovjek i dosta je čitao. Vjerovatno je našao knjige iz rimskog doba u kojima je 2.500 godina prije ovog zemljotresa, na osnovu statistike koju su onda vodili, zaključeno da se 40 dana poslije jakog zemljotresa pojavi još jedan jaki no slabijeg inteziteta nego prvi. Tako su prošli ovi teški, ali lijepi dani. Iz nekih svojih razloga odlučio sam da odem iz Bara na godinu-dvije i riješim neke svoje probleme. Otišao sam i vratio se poslije 40 godina.
Poslije 40 godina
Za vrijeme raspada Jugoslavije i ratova nijesam dolazio u Bar. Kada se to zlo počelo smirivati, počeo sam dolaziti ljeti na po mjesec dana. Bar je svaki put bio veći i noviji. Čim bih stigao kod roditelja u Sutomoru, iskrcao bih stvari i došao u obilazak Bara. Radovao sam se njegovom rastu, a osjećao se sve više stranac. Moja generacija se, bez zaustavljanja, selila na onaj svijet. Svaki put je bilo sve manje poznanika i prijatelja. Glavno sastajalište moga preostalog društva bilo je u “Sambi”. No, dosta brzo smo se proređivali. Otišao je Rajko Nikezić, koji je svojim humorom mogao nasmijati nas starce. Otišao je Čedo Čejović, čovjek koji je zasluživao naše poštovanje, ozbiljan, bez suvišnih riječi. Nema ga da čujem što misli o ovim neboderima u Baru i Sutomoru. Otišao je Sveto Vuletić, dobar čovjek i prijatelj, dobro informisan o dešavanjima oko nas. Otišli su i moji iz Distribucije. Rano, prije svih, prijatelj i kum Pavle Raković, izuzetan intelektualac, vrhunski pravnik, pošten i dobar čovjek. Rade Masoničić, komunista iz ubjeđenja, bez interesa, čovjek koji je trebalo da bude na vrhu ondašnje političke hijerarhije. Nije se mirio sa mnogim nepravilnostima i sam je sebe isključio. Krsto Leković, oličenje poštenja i dobrote. Jednom mi dolazi u kancelariju sa raširenim rukama punim papira i glasno viče: “Ne može, druže Ljubo, sve kako ti ‘oćeš i drugi se nešto pitaju… “. Ja mu, smijući se, kažem: “Pa dobro, Krsto, što vičeš na mene?” On zakoči, pa nastavi: “Ne vičem, druže Ljubo na tebe, no grajem, … ti mene za……š.” Otišao je moj kolega, veliki prijatelj i kum Blažo Orlandić, čovjek koji je u teškim vremenima zadužio ovaj grad a grad mu se nije nikad odužio. Otišao je i Jozo Filipović iz Sutomora, visok dva metra i dječje duše i dobrote. Danas je od stare garde ostalo malo njih. Ponekad se nađem da popijemo kafu sa dr Ljubom Živkovićem, Milošem Šušterom, Čedom Ratkovićem, Ljubom Kovačevićem, mojim starim drugom iz Distribucije, sa kojim sam zajedno prokrstario dobar dio Jugoslavije. Glavne teme naših susreta, najvećim dijelom su bolesti koje nas muče.
Bar je postao prelijep i moderan grad sa uređenim i čistim ulicama i besplatnim parkinzima, pun zelenila, sa modernim marketima punih svega, sa buticima, u kojima možeš naći stvari kojih nema ni u velikim gradovima. Bar je grad sa prekrasnim šetalištem i plažom sve do Žukotrlice, lijepom marinom, koja je zamijenila našu staru “marinu” u Luci, gdje je bilo vezano desetak čamaca, koje smo jedan put godišnje izvlačili, ispod restorana “Turist”, čistili i farbali. Nekad smo više vremena trošili na ćevape i pivo u “Turistu” nego na čišćenje i farbanje čamaca. Danas nema više “Turista”, a čamci se drugačije uređuju. Bar je danas grad prepun nepoznatog svijeta. Dok je bio mali skoro smo se svi poznavali. No, Bar je, za mene, najljepši grad. Prošao sam i vidio mnogo gradova na tri kontinenta, nijedan ne bih promijenio za Bar. Nema Bara do cara!
