Bar je rastao i stasao na jadranskoj obali, a u posljednje vrijeme sve češće je prepoznat kao grad na dvije zlatne obale. Ova južna, jadranska, nekako je dominantna i odavno prepoznata kao pravi dragulj. Ona druga, obala Skadarskog jezera, polako otkriva svoje čari, prirodne i viševjekovne arhitektonske riznice sela, vraća nas u bogatu istoriju, i sve više pokazuje svoje pomalo zaboravljene ljepote.
Milanovi „Hodnici sjećanja“ su uglavnom otvarali vrata prema Jadranu, a ja ću se, barem na čas, vratiti na onu drugu, jezersku stranu.
Sedamdesete godine prošlog vijeka… Žarko Blažov, Pero Dragov, Bato Perov, Miloš Srećkov, Srđa i Neno Tomičin, moj mlađi brat Tiki i ja, Neven Sloba Laza Ilijina, svi Lekovići, u Mlina čekamo da “prođe pruga”.
Sunce je još visoko na nebu, površina mirnog jezera kao ogledalo pojačava svjetlosni efekat, asfalt treperi, zrikavci u horu slave ljeto, a mi klinci nestrplivo čekamo da vidimo hoće li još neko stići da ljetnji raspust provede sa nama. “Pruga” je autobus koji svakodnevno saobraća od Titograda, preko Virpazara, pored svih sela na Skadarskom jezeru. Mi, obučeni u dresove, uglavnom crno-bijele, osim mene koji sam predstavnik jedne od dvije kuće u Lekovićima koje navijaju za Zvezdu. Imamo i obavezne Yassine šortseve i Startas patike. Iz autobusa nije izašao niko nama interesantan, a naš cilj je “stadion” na livadi koja je svega dva mjeseca godišnje van vode.
Kroz vinograde, presahla korita potoka, uz miris rakite, divlje nane i gorskog čaja, probijajući se kroz žbunove prepune zrelih kupina, hitamo na Studenac. Prekršimo pravilo da se grožđe ne bere do pred samu berbu, i čupnemo poneki grozd. Kako će se lijepo ohladiti u godinjskom najhladnijem izvoru! Studenac, miran, bistar i leden, i ispred njega polje svježe okošeno, koje miriše na desetine vrsta trava, dočekuje nas da kao neka predgrupa “odsviramo” naš mali fudbal dok ne dođu veliki. Tada ćemo postati pravi igrači u ekipama gdje ima i mladih i starih. Dresovi su, naravno, bili samo paradni, jer se bosi i goli do pojasa, borimo protiv velike vlage. Rezultat igre između dva improvizovana gola najčešće nije bitan, a igra se do zalaska sunca.
Kako je samo ukusan onaj zabranjeni grozd vranca, kad se nakon dva sata izvadi iz ledene vode Studenca! Kapi vode, kao nedavno odleđene, titraju na ljubičastoplavim bobicama.
U sumrak krećemo nazad u gornje selo. Ulična rasvjeta žmirka, a put je prekriven mjesečinom. Mjesec koji je tek iskočio iznad vrhova Šljekaza, velik je kao neko noćno Sunce, i čini se da je toliko blizu da ga možemo, propevši se na prste, rukama dohvatiti. Kod guvna se rastajemo do sjutrašnjeg dana, i svako hita svojoj kući.
Noći su svježije zbog povjetarca koji se iz šuma koštanja, visoko podno Visa i Kape, spušta na selo. Tada utihnu krijecelji, nestanu i muve, koje se kroz pod od dasaka danju provlače iz konobe. Čak se i magare u oboru potpuno umiri. Kuće sa debelim zidovima ostanu spolja tople, a iznutra taman toliko hladne da se na metalnim krevetima, prekrivenim madracima od šušbine, može zaspati do novog vrelog dana. Ujutro zgrabimo parče vlažnog domaćeg hleba i komad kozjeg sira i onda biramo između novih šetnji kroz zelena polja, kupanja u toploj vodi Skadarskog jezera, plivanja od Pješačca do Grmožura, našeg malog Alkatraza, ili Ostrva zmija. Plivajući tada, uz pratnju čuna, nismo ni znali da smo preteče maratona našeg sugrađanina Rajka Joličića Krnjičkog…
Pominjati Godinje, bez priče o vinu i junacima ne bi imalo smisla. Junake ću ostaviti za neku drugu priliku…
Priča o vinu u Godinju traje vjekovima, uostalom koliko i priča o samom selu, a pored toga je opet i iznova aktuelna.
Svaka generacija donese nešto novo, da neki svoj pečat vinogradarskim pričama.
Stotinama godina vinogradi u Godinjskom polju bili su metoh manastira Vranjina. Kažu da je nekad bilo i pola miliona čokota. Bahus je izgleda u nekom prolasku kroz naše krajeve ostavio sve što nam treba za dobro vino. U Godinju je, kažu, godilo i knezu Vladimiru kad se jednom zaustavio baš ovdje podno Šljekaza, i otada datira i ime sela.
Polje je u vremenima bez tehnoloških pomagala savršeno navodnjavano preko kanala koji su sprovodili vodu od desetak godinjskih izvora. Po svojevrsnom sunčanom satu znalo se kad je čije vrijeme za navodnjavanje vinograda. Umjesto brojki, vrhovi planina su određivali tačno vrijeme. Vode nije falilo. Sunce je u ljetnjem periodu visoko na nebu, a vinogradi na maloj nadmorskoj visini, i to su, uz porozno zemljište, oduvijek bile prednosti ovog vinogradarskog sela. Tu je i viševjekovna tradicija. Osim naših muških predaka, i naše babe i prababe su i te kako ugradile sebe u tu tradiciju. Bile su stubovi porodica, karijatide naših kamenih kuća. Podrška muževima u ratu i u godinama mira. Ništa im nije padalo teško. Rad u polju oko loza, na obroncima okolnih brda i na parcelama otimanim od kamenjara, a u kući oko djece. Tu nije bilo suza, samo čvrsta volja, snažne ruke i upornost.
Zamislimo samo dan jedne takve žene kada, recimo u zoru, na leđa stavi naramak proizvoda (vino, luk, dimljene ukljeve) koje, nakon dva-tri sata pješačenja preko Sutormana, treba prodati na pijaci u Starom Baru, a onda istim putem, po mraku, često i kiši i vjetru, nazad! I sve u cilju podizanja djece i čuvanja doma. Bilo je mjesta i za emocije. Bilo je suza radosnica kada dočekuju sinove i unučad (“jesi li mi doša’ b’ago moj?!?”), i onih drugih, bezglasnih, kada se primaknu rastanci. Koliko li su takvih rastanaka preturile preko glave, koliko su ih zaboravile nakon novog osmjeha voljenih…
Kakva čast je meni, klincu, dodijeljena kada sam od babe dobio prvu čašu vina! Onog domaćeg, gustog kao ulje, od kojeg se preboje usne, i uši i obrazi zacrvene, a oko srca ti postane toplo. Piće bogova koje je naše selo učinilo poznatim, naše pretke proslavilo na festivalima vina početkom prošlog vijeka, a u danima poslije rata i održavalo ih u životu. U vrijeme gladi kora domaćeg hleba je, umočena u čašu vina, znala biti jedini obrok.
I tako, jednom opijen malom količinom vina, a vjerovatno više od toga i toplotom šporeta na drva u sićušnjoj prostoriji koja je ujedno bila i kuhinja i trpezarija i dnevni boravak, razmišljao sam o tome kako bih babi nekada mogao olakšati život. Možda me i miris prženja kafe na šporetu, ili dim sa ognjišta koje je bilo u prostoriji do ove, uveo u hodnike maštanja. Nevino, naivno, izgovorio sam da ću babi jednog dana kupiti mašinu za veš. Naivno, jer je u tim malim kamenim kućama, postavljenim na prelijepim voltovima koji su kasnije i zemljotres preživjeli, struje bilo tek toliko da u tih par prostorija zaiskri po jedna žarulja, i možda da se upali Radio Titograd. Svježe vode je u kućama bilo samo za piće. Čuvala se u u posudama od stiropora, smještenim u panjege (udubljenja u debelim kamenim zidovima). Svakodnevno se voda u sićevima donosila sa obližnjeg izvorišta. Po sić u svaku ruku i jedan na glavu, pa uzbrdo od Točka do kuće, a da se niti jedna kap dragocjene tečnosti ne prospe. Koliko se u Godinju voda smatrala za dragocjenost, govori i jedno od prvih pitanja koje je upućeno mojoj majci kod njenog dolaska u dom Lekovića. Tetka Ljubica je kod upoznavanja upitala: “A, Drage moja, ima li u tvom selu vode?”
Baba Milena nije dočekala mašinu, a u kuću nikad nije stigao vodovod. Imala je naporan život. Nakon pogibije muža, mog đeda Laza, pred sam kraj rata, sama je podizala šest sinova, jedino uz pomoć zaove, tatine i naše tetka Ljubice, koja je, žrtvujući sebe, ostala u rodu da pomogne snahi. Život u teškim uslovima, baba je platila preranim i iznenadnim odlaskom. Nije dočekala ni to da neko barem kratko brine o njoj, iako je u vrijeme porodičnih okupljanja znala reći da je srećna, jer bi, ako se razboli, imao ko da je njeguje. Netipično za naše prilike, ljubav između babe i njenih šest snaha bila je prava i iskrena. Nikad nisam čuo da je za babu Milenu rečeno ništa drugo, sem lijepih riječi.
Baba Milena, junakinja mog djetinjstva, ostavila je šest sinova, jedanaestoro unučadi, i lijepa sjećanja na njen blagi osmjeh.
Godinjani, mada je zaseok Lekovići uglavnom sinonim za selo, danas pretežno žive u Godinjskom polju. U selu je nakon Drugog svjetskog rata, samo u jednoj godini, rođeno dvadeset petoro djece. U vrijeme industrijalizacije, selo je polako napuštano, sve je manje bilo dima sa ognjišta, sve manje su se čuli kokoti i magarci. Zemljotres je samo završio započeto. Učinio je ono što ni osvajačima nije pošlo za rukom. Uzdrmao je temelje kuća koje pamte sve crnogorske dinastije. Porušeni su njihovi krovovi, tuneli između kuća koji su služili za komunikaciju u vrijeme odbrane sela zatrpani su, a domaćini su se preselili u Godinjsko polje.
“Pruga” u vidu redovnih autobuskih linija više ne prolazi kroz sela uz jezero, djeca se rađaju u gradovima, tek poneki đak sjedne u autobus koji vodi djecu u školu u Virpazaru.
Vinogradarstvo kao teško zanimanje, u jednom periodu, bilo je skoro potpuno napušteno. Danas rijetki žive samo od obrade zemlje, mnogima je taj posao hobi i prilika da kroz obradu zemlje pronađu spoj između uživanja u prirodi i tradicije. Međutim, turisti sve više prepoznaju krajeve pored jezera i na neki način oživljavaju naša sela. Nadam se da ćemo se u većem broju vraćati selu, obnavljati ognjišta, da će biti sve više onih kojima će goditi boravak na zlatnoj obali Skadarskog jezera
I naravno, dok je Godinja i vina mora biti! Onog pravljenog u omjeru – koliko kapi znoja, toliko kapi vina.
Onog od kojeg na čaši ostanu (godinjske) vinske suze.
Onog od kojeg se ugrije i duša i tijelo, a ponekad i suza pusti. Živjeli!
