Urbana konfiguracija Bara danas se ne sagledava u kontekstu tragova koje je ostavio njegov patricijat, predstavnik vlasti autonomne srednjovjekovne komune. Ipak, oni su vidljivi, posebno u toponomastici, unutargradskim nazivima, koji u slijedu istorijskih izvora otkrivaju razmještaj i ulogu ovoga patrimonija u ambijentu grada i nekadašnjeg, pripadajućeg mu distrikta.
Rodovi koji su se u dugom vremenu istorije grada Bara društveno, ekonomski i politički uzdigli, formirali su zatvoren društveni stalež, koji je, dovršenjem komunalne upravne strukture, dominantno uticao na srednjovjekovni i ranonovovjekovni identitet autonomnog grada. Taj je plemićki stalež svojom socijalnom topografijom uticao na razvoj grada i na izgled urbanog ambijenta i dugo vremena nakon zalaska s istorijske scene. Rekognosciranjem tragova koje je za sobom ostavio ukazuje se na njegove višeslojne komponente u životu nekadašnjeg i savremenog Bara, ali i Crne Gore i širih sredozemnih prostora. Međutim, one se otkrivaju u mjeri u kojoj sadašnje vrijeme razumije jezik njihove komunikacije.
Kod gradova čije se istorijsko jezgro nalazilo na uzdignutim mjestima uspostavljana je ravnoteža između simbolične funkcije duhovnog i prostornih naglasaka svjetovnog. Sakralno središte i prateća communio sanctorum nalazili su se na uzvišenim lokacijama, mjestima s pregledom i obećanjem zaštite, do kojih se dolazilo i iz kojih se odlazilo pravcima koje je oblikovala komuna kao zajednica. Grad kao društveno biće, s identitetom koji je reflektovao nataloženo vrijeme, tako je dograđivao sebe i viziju svojeg razvitka. Upravo je u osvit humanizma grad Bar uvidio da treba da se ponovo planski širi pored morske obale (facere terram ad marinam), čemu su u prilog govorili privredni razlozi, strah od epidemija i drugih pošasti, svijest o drevnosti komuniteta, civilizacijski dosezi u načinu življenja, ali to je razdoblje koje je i u drugim sferama nagovještavalo posebnu društvenu dinamiku.
Glasoviti italijanski pjesnik Camillo Besali se nakon službovanja u više mjesta pod mletačkom vlašću, skrasio u Baru, oženivši se domaćom ljepoticom, patricijkom Paolom Prokulijan. Znakoviti su Kamilovi stihovi: „O gentil donna, quale / Teco regna pensero or che sul fiore / Sono di primavera i tuoi verd’anni ? – „O plemenita ženo, koja misao sad kraljuje tobom, kad su ti zelene godine u proljetnom cvatu?“ Bilo je to u vrijeme njegovog najizrazitijeg literarnog potvrđivanja, kada na njegove stihove komponuje slavni Orlando di Lasso. Paola je pripadala uglednom barskom rodu, izukrštanom srodničkim vezama sa drugim starim familijama domaćeg patricijata. Posebno je među njima značajan rod Maruschi, vlasnik posjeda u Međureču, na čije je imanje ostao sačuvan trag u barskom lokalitetu Maruškovo.
Već se 1548. godine, u vezi sa događajima koji su remetili javni red i odnose čak i među pripadnicima višeg društvenog staleža, kao njihov vinovnik pominje harizmatični i temperamentni Camillo Besali, koji je tada bio ranjen u desnu ruku. Ističe se kao podstrekač okupljanja, kada je, okružen s tridesetak naoružanih istomišljenika koji su stupali pješice, kao pravi vojvoda jahao na konju do gradonačelnikove palate, omalovažavajući magistrata koji je predstavljao mletačku vlast.
Stupanje ove opčinjene svite zasigurno se odvijalo glavnim saobraćajnicama današnjeg Starog grada (navođenog i kao Antiveri), od Veljih – porta maistra della città, pored dvorova vlastele kakav je bio corte dei Pasquali, kroz vrata „Posterla (lat. post terrulas, srednjelat. posterula), ch’è fra il domo et il castello“, sve do središnjeg gradskog trga, odnosno poljane: campo de san Zorzi (1512.), piazza de San Zorzi (1548.). Sjaju glavnog gradskog trga nisu doprinosile samo arhitektura i skulptura katedrale, zvonika i crkva sv. Leonarda, kao ni rektorova palata sa reljefom krilatog lava sv. Marka, grbovima bivših potestata i Vitturijevom krunom cisterne, već i obližnje plemićke palate, među kojima se isticala četvorospratnica koja je pripadala rodu Župan (Zuppani), a čiji je nadvratnik sačuvan. Da u središtu grada nije sve bilo posvećeno duhovnim i administrativnim pitanjima svjedoče i zapisi o postojećim prodavnicama, kakva je bila jedna koja je pripadala plemićkom rodu Goliebo.
Da su i gradske fortifikacije nazivane prema svecima, svjedoči sv. Hilarije, ali se on nalazi u podgrađu, a ne kao (drugi svetac) sv. Ilarion u mletačkom bastionu Gavodolla, u osnovi kojeg se nalazi crkva koja se najprije može poistovjetiti sa sv. Barbatom, po kojem je naziv dobio Brbot (contrata Sancti Barbati). San Barbato, biskup u vrijeme konverzije Langobarda, ujedinio je 668. g. Beneventansku s Crkvom Siponta (s bazilikom Arhanđela Sv. Mihaila na Garganu kao patronom). Uticajan u Južnoj Italiji, impliciran je ovdašnjom narodnom izrekom koja završava riječima „u Pulju pod orah“. Legenda iz IX v. zabilježena u beneventanskom kodeksu govori o orahu koji je smatran svetim, o kultu zmije i o sujevjerju Langobarda (alberi sacri); San Barbato je prikazivan kako sječe noce delle streghe.
Životopisi njegovih stanovnika, kao energija grada, prelivali su se preko zidina brescianskog inženjera Jacopa Coltrina, pa se barski genom našao utisnut na Spomeniku Oslobodiocima, nastalom 1881. godine. A taj DNK zapis Bara još nije sve rekao.
Neposredno uz morsku obalu nalazila se Pjeskovita kontrada (Contrata de Sambro ad ripam maris), koja se pružala pored kuće patricijskog roda Dalmas. Ista obilježja terena dala su naziv i rječici Reni (lat. arena = pijesak, pjeskovita obala). Na podatke o ubikaciji posjeda roda Dalmas mogla bi se, kao simbolička poveznica, nadovezati arheomitologija. Istorijski izvori bi tako, zastrti slojem srednjovjekovnih predaja, ustupili prostor učenim uspomenama, kojima su se nastojali odgonetnuti urboglifi. U djelu “Bove d’oro2 benediktinca Timoteja Cisille iz 1624. godine, nalazi se pripovijest o Morskoj ženi, u kojoj se govori o jednoj barskoj patricijskoj porodici, u kojoj je ulovljena nijema morska žena bila primorana da progovori, da bi se zatim povratila u svoje morske odaje. A to je bilo oko godine 1400. Ovaj je zapis možda imao odjeka u priči pribilježenoj 1905. godine, ali i na Spomeniku Oslobodiocima.
Morske žene, koje je u Etimologijama opisao Isidor Seviljski, počinju u srednjem vijeku figurisati kao simboli obmane. U psihoanalitičkom simbolizmu sirena je tjelesno raskoljena između gornje ljudske polovine i donjeg, polnog, ribljeg tijela. Njeni atributi su zavodljiv izgled i posebno glas; kao jedan od najpoznatijih prikaza ističe se Meluzina, koja obličjem podsjeća na alhemijsku ženu-ribu s dvostrukim repom.
Da li je navedenim zapisom, koji doprinosi inventaru srednjovjekovnog čudesnoga, memorisana uspomena na neke od predaka porodice Dalmas, može se pretpostavljati dovođenjem u vezu etimologije i topografije koja je afirmisala plemićku moć s kontekstom mitskih stanovnica mora. Simon Dalmas je svakako bio jedan od prvih građana koji se odlučio da svoj kapital, stican trgovanjem u širem zaleđu, poslovima koji su dopirali do Leskovca, investira u gradnju na samoj morskoj obali. To nagovještavaju ne samo arhivski podaci, već i poznata Camociova gravira. Septembra 1488. ugovoren je dolazak u Bar dvojice zidara iz Dubrovnika, Vlahuše Stjepkovića i Toma Milatovića. Oni su dogovorili svoj boravak u Baru, a posebno da će „extra Antibaro ad marinam laborare“. Platu su ugovorili na šest zlatnih dukata mjesečno. Visoki iznosi rata ukazuju na zahtjevnu gradnju i impozantnost poduhvata. Na osnovu navedenog zapisa isprava je izrađena 1495. godine, kada je možda Simonu Dalmasu zatrebala za konačun obračun s graditeljima, ili u neku drugu svrhu.
Ukoliko je zdanje bilo namijenjeno porodičnom životu, u njemu se se vjerovatno dočekivali prijatelji. Ser Symon Dalmas se oko 1498. g. oženio Dubrovkinjom Lucijom Mençe. Otac joj je bio dubrovački knez, dok joj je majka poticala iz uglednog roda Gučetića. Lucijin stric, nadbiskup Nikola, kao kanonik je 1463. g. bio svjedok dubrovačkog vjenčanja Leonarda III Tocco, vladara Jonskih ostrva, i Milice, kćerke srpskog despota Lazara Brankovića, a njen brat Federiko trgovao je u Engleskoj, gdje mu je 1512. kralj Henry VIII dao privilegiju da može izvesti 10.000 kariseja.
Opadanje privredne snage grada i slabljenje biološke moći roda svakako su označili posljednje poglavlje egzistiranja priobalnog zdanja. Prema izvoru iz 1499. godine, Osmanlije „combatete una caxa ala marina prese ivi 4 anime et quela brusoe“. Značajnim promjenama društvenih prilika razgrađeni obalni posjed Dalmasa je semiotički srastao s predjelom, a zatim nadzidan, sačuvavši u svojim temeljima sjećanja na stremljenja nekadašnjeg života, a pogledom na pristanište i more na perspektive budućnosti.
Srednjovjekovni izvori barske istorije svjedoče o vrtovima u gradskom distriktu, o ogradnim zidovima koji su odvajali uzgajanje različitih mediteranskih kultura, o voćnjacima, vinogradima i maslinjacima, poljima s usjevima i komunikacijama između njih. Mare Andrije Curiace ostavila je (tj. vratila) 1377. godine svojoj majci vinograd Ciluge (Čeluga), a rođaki vrt kod Sv. Marije. Don Andrija Žare je 1421. g. kanonicima katedrale San Giorgi ostavio vinograd u Tombi („una vigna posta a Thomba“) i veliku maslinu (oliva granda) iznad rijeke de Spinosa, kanonicima sv. Petra polje u Bualu (campo a Pual), a kuću s kapelicom, vrtom naranz i tereno di Bortaiso patriciju Ivanu Pichichu. Mara Pichicho, njegova bliska rođaka, u miraz između ostalog dobija vlasništvo nad vinogradom de Spiliçe, zgradu i zemlju u Držaku (Darxacho), zgradu u Mramoru (Marmor), polje u Dobroj Vodi (Dobravoda), zemlju na Lisinju (Lesigno), polje Sv. Ivan („Setivan“, zapadni dio Dobre Vode). Nazivi lokaliteta izvan gradskih zidina govore o kultivisanim docima (Ronkula) i korisnim zasadima (Džidžarin). Lokalitet Boriš (Borišovo), poznat po kvalitetu voća, pripadao je istaknutoj vlasteoskoj porodici Borisi, dok se Marko Samuelis titulisao kao Conte di Gorana. A koje su vino pili barski plemići? Ako su, sudeći prema statutu Budve, odnosno Bara, kratošijski uređeni vinogradi bili standard, od bijelih vina posebno se cijenilo ono sorte Trebbiano, koje 1451. godine (la vigna de Tribian) posebno zavješta Nicola de Nale (Natalis). Pristiglo u Bar možda iz Abruzza, ovo grožđe pominje još Plinije Stariji, koji, govoreći o bijelim vinima proizvedenim u Capui, navodi vinum trebulanum. Prema nekima etrušćanskog porijekla, zahvaljujući obilnim prinosima postalo je legionarsko vino, a nakon rimske kolonizacije stub osnovne prehrane.
Neki barski romanski urbonimi su preuzimani i potvrđivani kao toponomastičke prevedenice; tako je Zorzi Bratos imao 1543. godine posjed u okolini Tombe i apresso il ponte grando, tj. pored Veljeg mosta. Neki od prethodno navedenih toponima samo su adaptirani, odnosno prilagođeni aktuelnom izgovoru.
Slojevita i višeimena urbonimija takođe je jedan od spomenika prošlosti Bara, iskaz jezičke starine i zapis o njegovim davnašnjim žiteljima. Međutim, ugrožena je jednako, ako ne i više od drugih istorijskih monumenata. Zato je neophodno da se ti zanemareni prostorni označitelji, svjedočanstva simbioze različitosti, sačuvaju u punini svoje socijalne funkcije.
