Gost emisije „NVO Impulsi“ bio je Ilija Vukotić, građanski aktivista, čovjek koji je vidio i proputovao svijet, radio u nekim drugim sredinama, a danas se aktivno bavi zaštitom životne sredine, organskim povrtarstvom, a odnedavno je i autor knjige „Zubački zbor“.
RB/BI: U vašoj knjizi obrađen je, po riječima stručne javnosti govor mjesta Zubaca u blizini grada Bara. Izdavač je „Zupci Times“. U knjizi je, u vidu rječnika, sakupljeno jezičko blago zubačkog kraja, mjesne uzrečice, nazivi biljaka i životinja, atroponimi, više od četiri stotine toponima, tekstovi na lokalnom govoru, kao i običajni, vjerski, istorijski i etnografski podaci. Čini se da je posla oko ove knjige bilo zaista puno.
Vukotić: Oko šest godina sam radio na knjizi, a puno duže sakupljao riječi koje su arhaične i koje se nijesu koristile samo u Zupcima, nego i u našem širem okruženju. Od standardizovanja našeg jezika je prošlo dosta vremena, te riječi su počele da se gube. Da se ne bi zaboravile, počeo sam da ih zapisujem i iz toga je proistekao ovaj rječnik. Jezikoslovci sa ovih naših terena i iz drugih gradova naše bivše države prepoznali su to mnogo bolje nego ja i skrenuli pažnju i dali jednu dodatnu vrijednost svemu tome. Oni su, sa etimolozima, primijetili da u Zupcima i okolini postoje određene riječi koje su stare i koje su se koristile i prije petsto, šeststo godina. Tako je prof. dr Domagoj Vidović u Zupcima zabilježio riječ vijed, koja se kao poštapalica koristi u našem selu u značenju znati. Ona je korištena i u pjesmi Džore Držića, strica Marina Držića, prije petsto godina, u Dubrovniku, a sada je ušla u nastavu iz indoeuropistike na Sveučilištu u Zagrebu. Druga riječ je bedrica koja se koristi u ovom regionu umjesto riječi pršuta. Jer, pršuta je iz italijanskog jezika, kao što je šunka iz njemačkog. Vidović i drugi etimolozi bili su iznenađeni da se ni u jednom slovenskom jeziku za ovaj pojam ne koristi slovenska, već strana riječ. Juče sam sreo jednu prijateljicu čiji je otac iz Banjana. I tamo koriste riječ bedrica. Zubački govor je prepoznat od svih naučnika, od Brozovića, Sava Markovića, Žarka Mijačića, Dejana Ivovića, Branislava Stojovića, Vlada Lukšića, Miloša Okuke, Vujovića…. Obrađen je kao tema na svim univerzitetima. Jedan naučni rad je rađen po govoru moje tetke Stane, koja je preminula davno. Temu je branila Marojević, studentkinja književnosti, a zubački govor je u svom radu obradila kao dijalekat.
RB/BI: Knjiga je promovisana van Bara.
Vukotić: Jeste, promovisana je. Poslao sam knjigu mnogim univerzitetima, odnosno fakultetima koji se bave jezikoslovljem i dijalektologijom, od Nikšića, Cetinja, Novog Sada, Beograda, Zagreba. Jedino su u Zagrebu prepoznali rad i pozvali me na internacionalni skup koji se ticao jezika. Knjiga je promovisana na nekoliko mjesta, predložena i pokazana od Udruženja književnika Hrvatske, Matice Hrvatske, Matice iseljenika i još na jednom simpozijumu koji se bavio dijalektima. Sa jezičke i stručne strane knjigu je predstavio prof. dr Domagoj Vidović i to je vrlo dobro prošlo. Zadovoljan sam kad stučnjaci za jezik prepoznaju tu temu i vrednuju je mnogo više od mene jer ja nisam jezikoslovac, ne znam tačnu vrijednost i ne bih mogao da to sve objasnim stručno.
RB/BI: Ali ste sačuvali sve te riječi od zaborava. I ne samo riječi, sačuvali ste neke običaje zubačke. Recimo da sve ovo podsjeća na jednu škatulu u koju je sklonjeno sve nešto lijepo, pa i tužno. Recimo, sahrane nisu lijepe, ali svaki običaj je sačuvan.
Vukotić: Tačno. Nikad nisam živio u Zupcima. Rođen sam u Zagrebu, živio sam na Pristanu, onda sam u Americi više od dvadeset godina. Tamo sam studirao i radio, a u Zupce sam samo dolazio kod đeda i kod babe, tetaka, rodbine, komšija, preko zimskog i ljetnjeg raspusta. Sjećam se, za 29. novembar, kad su se klali gurići. Dosta stvari sam primjećivao iz drugog ugla, te izraze i komunikaciju na tom lokalnom govoru, koji je vrlo sličan kao šušanjski, spičanski, a i mrkovski, sa malim razlikama. Na primjer jedna porodica ima određeni vid komunikacije, suprotno drugoj koja je baš tu do njih.
RB/BI: Ovo podneblje barsko govori slično. Recimo, jedna baba koja prijeti unuku i kaže: Dođi da ti izmjerim artenicu, razumjeli bi i u Mrkojevićima i Zupcima i Šušanju.
Vukotić: Jezik, ili govor, o kome ja govorim je jezik prije 500 godina. Tada nije bilo današnjih političkih granica. On se govorio, manje-više, od Neretve pa dolje do Bojane, dokle je bilo slovenskog stanovništva. Sve je to slično, pođite u Paštroviće, u Grbalj, u Konavle… Mada ljudi izbjegavaju te starinske riječi da koriste.
RB/BI: Što je šteta, jer se zaboravljaju i gube.
Vukotić: Naravno da je šteta. Evo, sada je veliki priliv Rusa i Ukrajinaca i iz komunikacije sa njima čujem da se i kod njih koristi riječ koja se i ovdje koristi za žir – mi u Zupcima kažemo želud, oni isto tako kažu. Isto je i sa riječju orah – orav. Objašnjeno je i o nošnji. Na primjer vijenac od cvijeća koji nevjesta nosi na glavi, koji je specifičan za Zupce, Spič i Šušanj, isti je kao u Ukrajini što sam vidio, kao i u Poljskoj, Slovačkoj i Rusiji. Tako da postoji jedna veza, kakva, to će veći stručnjaci da dokažu ili opovrgnu.
RB/BI: Osim običaja, nošnje i ostalog što obrađujete u knjizi, ne dozvoljavate ni da se zaborave događaji i ljudi iz vašeg kraja. I Zupci Times uvijek ima neku zanimljivu priču.
Vukotić: Da, zaboravio sam da kažem da je i to bio jedan podstrek. Zupci Times je katkadnik, izlazi mjesečno. U njemu smo predstavili veliki broj ljudi iz Zubaca, čije su priče interesantne, jer su prošli svijetom, ili zbog načina na koji su živjeli, što su sve doprinijeli Zupcima, kao i zubački govor, tako da je doprinio nastanku ove knjige. Zupci Times je objavio priče o puno ljudi koji su bili poznati. Petar Ivović ili Petar Androv je dobio titulu cara od kralja Nikole. Tada su se Zupci zvali po patronimu (Petar Androv), niko nije koristio prezimena, nije ih ni bilo dok nije to dekretom došlo. Pozajmio je kralju sedam kila zlata, a kad mu je kralj vratio pozajmljeno kazao je: Pošto je kralj pozajmio od tebe, ti si Petre car. Njegovi sinovi su živjeli u Kaliforniji i pravili su alkohol u vrijeme prohibicije i to vrlo uspješno. Jedan od njegovih sinova već je imao dozvolu za letenje i trebalo je čak avionima da ga prevozi. Slijedi filmska priča: FBA kreće na njih, glavni bježi „studebekerom“, udara u stub i tu gine. Cijelo carstvo se raspalo. Đura Ivovića, koji je bio njihov rođak, su uhvatili. U Zupci Times-u je pisalo o tom sudskom procesu u Sacramentu. Odležao je pet godina u San Quentinu, jednom od najzloglasnijih američkih zatvora, u kome je kasnije bio i Charles Menson. Đuro je odrobijao pet godina i platio tadašnjih hiljadu dolara odštete američkoj vladi samo zato što nije htio da oda svoje rođake.
Vukotić iz mlađih dana
RB/BI: Kad već pričamo na ove teme, ne može čovjek da se ne sjeti filma „Za šaku priganica“ i filmskog festivala „Zlatni tovar“, koji ste organizovali.
Vukotić: To smo organizovali kao NVO „Zupci production“, tada Zupci Times nije postojao. Jedna manja grupa ljudi je to odradila. Dejan Senić je bio sa mnom, bio je moja desna ruka. Svi akteri u tom filmu bili su iz Zubaca, bez ikakvog iskustva sa glumom, možda sam ja imao najviše jer sam se bavio manekenstvom i foto modelingom u Americi i ovdje. Ipak, i meni je sve to bilo novo. Birali smo posebne, karakternog izgleda ljude. Bilo nas je dvadesetak, koristili smo domaće lokalitete, iz Amerike sam donio dosta autentičnih stvari, Winchesterke smo pozajmili od jednog Baranina koji je kolekcionar oružja. Bilo je i pušaka M 48 i jedan revolver. Režiser Blagota Eraković je rekao, kad je bila premijera u KIC- u „Budo Tomović“ u Podgorici, da mu je najsmješnije bilo kako je puška, koja ne može da opali, opalila u mom filmu. Bila je to parodija na spageti western, pokušali smo da to napravimo. Moram da pomenem vašeg kolegu Željka Milovića, mog rođaka i dobrog prijatelja, koji je glumio u našem filmu.
Što se festivala tiče planirali smo da napravimo jedan atraktivan događaj i došao sam na ideju da organizujem festival. A to je opet parodija na slične događaje gdje je sve namješteno, izmontirano… Zato je Robert Redford napravio Sundance festival, kao bijeg od holivudske komercijalizacije. Zahvalni smo Kulturnom centru što nam je dozvolio da na sceni u Starom Baru to organizujemo. Podijelili smo tada skulpture zlatnog tovara, koje je pravio vajar Marko Čakalović. Interesantno je da niko iz tadašnje gradske vlasti nije došao, iako su bili pozvani, ali je bio pomoćnik ministra kulture, Đurović, iz Podgorice i glumac Čelebić, koji su pozitivnim kritikama uveličali taj događaj.
Imali smo nekoliko planova za snimanje nekih drugih filmova, ali zbog okolnosti koje su iskrsle, a koje nismo mogli da riješimo, nismo ih snimili. Jedan od planiranih filmova bio je „Putem Sv. Vladimira“, koji je trebalo da bude dokumentaran, onda „20.000 milimetara pod morem“…
RB/BI: Definitivno je da za vama ostaje zanimljiv i upečatljiv trag. Nadamo se da će vaša NVO u narednom periodu iznjedriti još neku sličnu i zanimljivu ideju. Iskreno se nadamo da ćemo ipak vidjeti te filmove.
Vukotić: Sad sam zagazio u neke druge stvari, sad se bavim ovim, a možda se opet vratim filmu. Vidjećemo.
