Na, nažalost, sve aktuelniju temu – govor mržnje, razgovarali smo i sa stanovnicima MZ Topolica. Da li je ovakav način govora postao naša svakodnevica?
Sagovornica Radio Bara i Bar Infa, Anita, ističe da je govor mržnje izuzetno izražen na društvenim mrežama, i da tu najčešće možemo primijetiti da žena ženi zna da bude najveći neprijatelj, što je, kaže ona, poražavajuće.
“Kad bi mnogi rekli sebi ‘neću da uradim drugome, ono što ne bih volio da neko uradi meni’, izbjegli bi govor mržnje”.
Đina primjećuje da je govor mržnje među djecom i omladinom vrlo izražen, djeluje, kaže ona “kao da ne znaju što je to lijep i miran život”.
“Kada to primijetim u svojoj blizini, nemoćna sam da nekako odreagujem zbog svojih godina, a smatram da roditelji i najbliža rodbina moraju uočiti da se nešto lose dešava i pružiti pomoć”.
Naša sugrađanka, Vladana, misli da sam način prenošenja određenih vijesti i njihovo dalje komentarisanje “definitivno utiče na povećanje govora mržnje”.
“Najviše me pogodi što neke žrtve nasilja nemaju hrabrosti da nasilje prijave, ili da se izbore sa svojim problemom, zato što je javnost ta koja je osuđuje.”
Mitra smatra da se govor mržnje i pozivi na nasilje najčešće šire preko zvaničnih stranica medija na društvenim mrežama. Ona upozorava da su u Crnoj Gori mizogini i govor mržnje u porastu, a pojave koje se tiču etničke diskriminacije i vjerska netolerancija su produbljene.
“Govor mržnje rijetko se procesuira kao poseban oblik diskriminacije, pa samim tim pojedinci ne mogu suštinski promijeniti ništa. Ne vidim nikakve šanse da se takva vrsta komunikacije može promijeniti kod nas balkanaca.”
Naš sagovornik Luka naglašava da je govor mržnje vrlo primjetan na portalima i društvenim mrežama, i da je to jedan od razloga zbog kojih ih on ne koristi.
“Ranije sam reagovao i doticalo me, tačnije loše sam se osjećao. U jednom momentu sam odlučio da prestanem, jer sam shvatio da je najbolje zaobići tu temu i preći na neku drugu, vedriju.”
Savina se plaši da je govor mržnje prisutan u tolikoj mjeri da ćemo, nažalost, morati da ga prihvatimo kao sastavni dio života.
“S obzirom da sam radila u osnovnoj školi, imala sam direktan uvid u to koliko je govor mržnje rasprostranjen među djecom. I zaista je poražavajuće kad vidite koliko su djeca preplavljena mržnjom, bijesom i agresijom. Njihov ‘posao’ je da budu veseli, srećni i da odrastaju što je bezbrižnije moguće. Tako da me negativna energija, koja dolazi od strane djeteta, rastuži, i shvatam da kao roditelji, zajednica, društvo, negdje griješimo. Ne posvećujemo dovoljno pažnje problemu koji sve više uzima maha.”
