Gost emisije „Sunčanom stranom ulice“ Radio Bara, bio je Pero Radović, televizijski autor i publicista, urednik u televiziji Sarajevo, urednik i direktor Televizije Titograd, autor brojnih dokumentarnih emisija i serija, jedan od osnivača Internacionalnog TV Festivala u Baru. Tema razgovora je Govor mržnje u javnom diskursu. U tekstu možete pogledati i video fragmente iz intervjua o novinarskoj etici, koji su sa Radovićem snimili studenti žurnalistike u Sarajevu.
RB/BI: Iako smo se u studiju Radio Bara sreli drugim povodom, s obzirom na Vaš višedecenijski veoma plodni radni angažman, veliko iskustvo i činjenice da ste bili svjedokom nerijetko mučnih previranja na prostoru bivše Jugoslavije, na početku želim da Vas pitam kako trajati tako dugo u ovom poslu?
Radović: Ja bih ovu temu proširio, tako da uz govor mržnje, bude i Govor dobre namjere. Da ne kažem – Govor ljubavi. A, što se tiče dugog trajanja i, o dugom trajanju – to je kad vidite smisao u onome što radite. Ili, kako se obično kaže – ljubav prema poslu, predanost poslu.
RB: Šta konkretnije?
Radović: Kad vjerujete da to angažovanje, konketno u mom slučaju više od 40 godina u televizijskom mediju, dakle, kada vjerujete da možete makar minimalno doprinijeti da se neke stvari u društvu mogu poboljšati. Da se teži skladu među ljudima, umjesto sukobu i mržnji. Mržnja je pogonsko gorivo za sukobe, rat i zločine. Toga smo se, makar nagledali.
RB/BI: Na koje oblasti ste najviše bili bazirani, u čemu se Vaš profesionalni angažman najupečatljivije ogleda? Na šta ste sa ove vremenske distance najviše ponosni?
Radović: Recimo, suština mog novinarskog opusa je socijalna tematika. Dakle, zalaganje za pravednije odnose u društu, koliko god to ponekad izgledalo uzaludno. Moje najznačajnije emisije govore o ugroženima, o radnicima, posebno o rudarima. O hendikepiranima, takođe… Više emisija sam napravio o djeci bez roditeljskog staranje, čak su neke od njih doprinijele da se u Sarajevu, prije nego što se pretpostavljalo da će biti toliko neophodno, izgradi Dom za nezbrinutu djecu. Snimio sam deset dokumentarnih TV emisija o izbjeglicama u Crnoj Gori koje je rat 90-ih protjerao iz njihovih domova. A tom ratu su ogromno doprinijeli mnogi mediji koji su govorom mržnje potpirivali sukobe.
Neko će, možda, sada reći da se hvalim navodeći primjere iz svoje novinarske prakse. Ne, ja sam samo nastojao da koliko mogu radim ono što je normalno da radi jedan novinar i urednik u okvirima svojih dužnosti i univerzalne novinarske etike. Slične stavove imao sam i u emisijama sa sadržajem iz kulture.
RB/BI: Mogu li kultura i umjetnost mijenjati društvo?
Radović: Većina umjetnika kaže da umjetnost ne utiče na društvene promjene. Ja mislim da oni na taj način podcjenjuju svoje djelo. Da ne idemo u globalnu teoriju, svedimo to na činjenicu da kultura i umjetnost mogu pomoći čovjeku da bude bolji. Kvalitetna pozorišna predstava, film, muzika, televizijska emisija – sve to grešnog čovjeka može da navede na vlastito preispitivanje. Da ne govorimo o kapitalnim djelima, i njihovom mogućem uticaju na čovjeka, navešću samo dva sitna svoja primjera.
U moje vrijeme, među mladima bio je popularan parfem „Pokošeno seno“, miris suvih otkosa. To je i naslov pjesme Desanke Maksimović, sa početnim stihovima:
„…Livada kraj reke sanja, zrikavci tužno zriču,
Pomrlih trava duše još lebde vrh otkosa, što se lagano suše“.
Taj miris, to su duše pomrlih trava. Većina nas je zbog toga odustala od parfema „Pokošeno seno“.
Ili, još jedan, takođe mali primjer. Kada sam kao student književnosti sa pažnjom pročitao crticu slovenačkog pisca Ivana Cankara „Šoljica kafe“, površno sam je čitao i u gimnaziji, sada me je dirnula, i grešni sin je poslao majci paket sa poklonima i porukom da ne zaboravlja na nju.
Umjetnost i kultura nudi govor dobrih namjera. Mnogo šta može da bude suprostavljeno onom drugom govoru, govoru destrukcije i mržnje. U stvari, kultura življenja sve obuhvata. I suštinu kojom mediji treba da se bave.
RB/BI: Dolazimo do naše teme. Kazala sam već da ste radni vijek proveli u medijima – u Bosni i Hercegoviini i u Crnoj Gori. Radili ste kao novinar, autor, ali i urednik i direktor. Kakvo je Vaše viđenje medijske scene trenutno, u Crnoj Gori i regionu, sa aspekta govora mržnje i širenja lažnih informacija?
Radović: Preširoka je tema o tome kakvo je moje viđenje medijske scene. Ukratko, gledam na to dvojako: vidim napredak u primjerima nekih dobrih emisija i značajnog procenta kvalitetnih novinara i mladih talenata. Ali, sa druge strane, ima dosta ponašanja suprotnih novinarskoj etici. Podilaženja politici, što sve vodi govoru destrukcije i mržnje, o čemu i razgovaramo.
RB/BI: Ko pokreće takve stvari?
Radović: Politički uspaljene osobe. Ljudi koji su nacionalistički zaslijepljeni. A najgore je kada to rade javne ličnosti i kada im se daje previše prostora u medijima. Ne poklanja se pažnja ni činjenici da se govor mržnje u nekim slučajevima začinje kod djeteta u porodici gdje je takav govor prisutan. U takvim primjerima se sa jedom komentarišu sadržaji o komšiluku, o politici, o onome što donose mediji, ili prilikom zajedničkog praćenja polemičkih emisija. Ali, da se vratimo poslanicima u Skupštini. Većina poslanika drže do dostojanstva u polemisanju. U tome su za primjer dame, sa rjeđim izuzecima. No, pored svega, ponekad se toliko zagadi atmosfera verbalnim sukobima i prljavim govorom da predsjedavajući moraju dati pauzu dok se strasti smire. A, onda se desi čudo od kontrasta. Prebaci se program na TV Parlamentarni kanal. I, gledaoci svjedoče sadržaju božanstvene harmonije ljudskog duha, izvođenju muzičkih djela velikih kompozitora. Sklad je u muzičkoj interpretaciji standarnih raspoloženja, ali i dramski zapleti se odvijaju u duhu ljudskog dostojanstva. Čisto i, nadasve, ljekovito. Dvije planete koje dijeli samo jedan televizijski rez.
RB/BI: Većina medija je učestvovala u širenju dezinformacija i govora mržnje u nedavnom ratu na ex-Yu prostoru. Da li smo naučili lekciju iz toga?
Radović: To pitanje zaslužuje vrlo temeljan odgovor. Reći ću samo to da mediji i novinari koji su širili mržnju, podgrijavali nacionalističke strasti i slično, obezbjeđivali su zaraćenima najubojitiju municiju. Današnja situacija opominje, ko umije da čita haotično stanje u kojemu smo i mi i svijet, može izvući pouku.
RB/BI: Bili ste i organizator međunarodnog Okruglog stola prije nekoliko godina u Sutomoru, a tema je bila “Sloboda govora u medijima”, na kojem su učestvovala referentna imena iz novinarstva, ali i nauke iz regiona. Kako sada, nakon pet godina gledate na taj, slobodno mogu reći poduhvat, jer ste u našem gradu okupili zaista vrhunske stručnjake – da li se nešto promijenilo?
Radović: Vi ste bili urednica publikacije koju smo napravili i štampali sa glavnim sadržajima tog Okruglog stola, a pripremili smo i dio zaključaka, pa ću Vas zamoliti da ih pročitate.
Preporuke predstavnika regionalnih javnih RTV servisa na osnovu rasprave održane 2. i 3. decembra 2017. godine u Sutomoru.
***
Potrebno je pronaći modele finansiranja javnih RTV servisa koji će obezbijediti njihovu ekonomsku održivost i uređivačku/programsku nezavisnost od državne vlasti, političkih partija i bilo kakvih centara institucionalne i vaninstitucionalne moći koji bi mogli da ugroze njihovu misiju služenja javnom interesu.
***
Javne nacionalne televizije treba da (p)ostanu mediji s najvećim uticajem na javno mnjenje, da pravoremeno i pouzdano informišu, kvalitetno edukuju, ne podilazeći, pritom, partikularnim interesima.
***
Javni RTV servisi treba da njeguju najviše profesionalne i etičke novinarske standarde, obezbjeđuju prostor za različita politička i sva druga mišljenja, podstiču kulturu rasprave o kontroverznim pitanjima koja su relevantna za društvo i tako doprinose kreiranju javnog mnjenja i pomažu pri donošenju odluka koje su u saglasju sa javnim interesom.
***
Informativne emisije treba sadržajem da proporcionalno odražavaju realnost aktuelnih zbivanja u državi, regionu i svijetu koja su relevantna za javnost. Ovo jednako važi za sve događaje, bilo da su politički, ekonomski, kulturni, sportski…
***
Postojeću saradnju između javnih RTV centara u regionu treba unaprijediti i učiniti je što konkretnijom, ne insistirajući, pritom, na njenoj formalizaciji. Saradnja može da se sastoji u razmjeni TV sadržaja, korišćenju novinarskih usluga, tehničkoj pomoći i obuci.
RB/BI: Zamoliću Vas za komentar ovih preporuka.
Radović: One su jasne i u dobroj mjeri se uklapaju u sadržaje o kojima razgovaramo. Okrugli sto tog tipa bi i danas valjalo organizovati, bio bi vrlo aktuelan. Tada je organizovan jer je Međunarodni TV festival zapao u krizu. Umjesto jednom godišnje, održavan je svake dvije godine. Te 2017. već je bila napravljena veća pauza, nisu održana dva festivala. Mnogima je bilo svejedno što se taj festival, prvi tog tipa u Crnoj Gori, vrlo funkcionalan i za državu i za Bar, gasi. Onda sam sa tadašnjim gradonačelnikom, dr Zoranom Srzentićem dogovorio da organizujemo Okrugli sto, kao neku vrstu „premošćenja“ do, eventualno, narednog, pravog festivala. Pružio je izvanrednu podršku, skup je bio izuzetan, a učestvovali su predstavnici medija iz svih sredina bivše Jugoslavije. Napravili smo i publikaciju koja je trebalo da se pošalje svim učesnicima. Ona nikada nije poslata.
RB/BI: Zbog čega?
Radović: Ne znam. Dobio sam čudno objašnjenje – ne znaju kako da se to u finansijskim knjigama zavede.
RB/BI: Ko je za taj dio bio zadužen? Ono o čemu mogu da svjedočim je da ste Vi svoj dio posla izvrsno uradili.
Radović: I ja tako mislim. I dan danas se sve te publikacije nalaze u Kulturnom centru. Kako je do te činovničke zavrzlame došlo, ni sada mi nije jasno. Volio bih da ih ipak pošaljemo, i nakon pet godina, da ih ti ljudi imaju za uspomenu.
RB/BI: Danas su društvene mreže i privatni portali, nažalost, postali pandan zvaničnim medijima, imaju veliki uticaj, a nekontrolisano rade. Kolika je to opasnost i kako je eliminisati?
Radović: Mislim da za eliminisanje za sada nema načina. Kada govorimo oopasnosti, mogu navesti neke primjere koji govore o tome. Dobio sam nedavno preko telefona klip sa slikom jednog mitinga. Ljudi okićeni patriotizmom zastava, ulica u plamenu baklji – a ispod snimka tekst: „Bilo je divno i svi su imali zube“. U logičnom prevodu: nije to bio skup krezubih, nego poruka elite. To mi je poslalo nekoliko kolega, mojih poznanika, koji su u organizovanom sistemu određene političke mreže. Iako sam sa njima idejno globalno blizak, posebno u situacijama kada smo se devedesetih suprostavili pokretu „Događanje naroda, jogurt revoluciji“, bili smo i u Nezavisnom udruženju novinara, šalju mi takve sadržaje, iako dobro znaju da ne pristajem na taj zagađeni govor – govor mržnje koji se širi preko mreža. Ali, disciplinovano izvršavaju naloge svoje mreže. Nazvao bi ih – Umreženi novinari. Ja sam im odgovorio: svi ti koji su imali zube, mogli su da plate zubara a, uz to, jeli su meko meso, a ostatak na kostima dali da glođe sirotinja, koja je tako na kostima polomila zube. To me podsjetilo na činjenicu koliko smo sve oštrije podijeljeni na bogate i gladne. Na klasu multimilionera i klasu na rubu egzistencije.
Riječ tranzicija je pojam za socijalni i demokratski napedak. Naše društvo je već od kraja dvadesetog vijeka, krenulo korak unazad, na stanje početka tog vijeka, u sistem vulgarnog kapitalizma. U socijalnom jazu, na sceni su prebiranje kontejnera, ili, u boljem slučaju – narodne kuhinje. Za tu socijalnu, humanu aktivnost su divan primjer „Žene Bara“. Ovakve i slične humane akcije građana javljaju se kad država zakaže. Eto, “bilo je divno, i svi su imali zube”. Očito se ne razmišlja o tome da i bezubi jednog dana mogu dobiti gvozdene zube. Ne bismo željeli da svjedočimo rezultatu toga.
RB/BI: Raspirivanje nacionalne,vjerske, mržnje prema manjinama i druge vrste diskriminacije, regulisano je Krivičnim zakonom u Crnoj Gori, ali i setom drugih zakona i, naravno, Zakonom o medijima, Zakonom o elektronskim medijima, Zakonom o sprječavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama, Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, Zakonom o izboru odbornika i poslanika. Očigledno da i to nije dovoljno, ili se ne implementira u praksi, pa onda imamo primjere o kakvom ste govorili… Kakav je Vaš stav o tome, i kako podići svijest ljudi da, prije svega, prijave nadležnim organima svaku pojavu govora mržnje i plasiranja lažnih informacija, a onda pitanje je za nadležne organe, koliko i kako se sankcionišu počinioci?
Radović: Na to složeno pitanje, trebalo bi više emisija za odgovor. Mogu da podstiču civilizovana ponašanja ljudi i zajednice, ili suprotno tome – ideje razdora u društvu (pored ostalog i preko govora mržnje i to oni najodgovorniji, a koji imaju najveći društveni status). To su javne ličnosti iz sfere obrazovanja, umjetnosti, posebno iz politike, jer su oni najviše eksponirani u medijima.
RB/BI: Kojim medijima najviše vjerujete, što čitate, slušate, koje televizije gledate?
Radović: Javni servis RTV Crne Gore i neki privatni mediji sve su programski (i politički) uravnoteženiji. Kombinujem više medija da bih došao do pune informcije. Od stranih, Al Jazeera mi je najprihvatljivija, pored ostalog jer se javlja sa svih tačaka planete. Pratim povremeno informacije javnih servisa bivših jugoslovenskih država, zavisno od aktuelnih događaja. Sistem Televizije N1 ima ponajbolji novinarsko-urednički kadar, ali zamjerka je što nemaju sličan kritički odnos prema opoziciji, kao što ga imaju prema vlasti. Sa posebnom pažnjom gledam dobre dokumentarne emisije i neke interesantne edukativne programe, sportske prenose, kao što su bili sa upravo završenog Svjetskog prvenstva u fudbalu. Čitam najradije memoarsku literaturu, najbliža mi je dokumentaristici. I tako… Osmišljavam staračke dane.
RB/BI: Crna Gora je decenijama unazad, reklo bi se, u svakom momentu, suočena sa brojnim izazovima koje nameću neizvjestan politički, socijalni, ekonomski momenat. Uloga medija je, svjedočimo, nemjerljiva. To je tzv. “sedma sila”. Koja je Vaša poruka, kako medije usmjeriti da edukuju građane, promovisu slobode i dobre prakse?
Radović: „Što nije bilo u medijima, nije se ni dogodilo“, moglo bi da bude replika na onu staru sintagmu „što nije bilo u novinama, nije se ni dogodilo“. Otuda je za sve ove oblasti koje ste naveli, uloga „sedme sile“ velika. Ili, bolje reći, ogromna. Apostrofirao bih da bi mediji, posebno javni servisi i njihovi informtivno – politički sadržaji, trebalo da budu više angažovani u procesima izgradnje pravednijeg društva. Za sistem socijalne pravde. Još uvijek se tom sistemu stidljivo izgovara ime – socijalizam. On se dopunjuje imenom – socijalizam nordijskih zemalja. Imali smo i mi do 90-ih uređene socijalne odnose… Staljinov zločinački sistem zasjenio je mnogo toga što je bilo dobro u socijalizmu. Komunizam? To je bila apsolutno nerealna ideja za čovjekovu prirodu. Čak nije uspio ni u najdisciplinovanijoj državi, Izraelu, kroz njihov eksperiment „Kibuc“. Replika na pravedno, ili idealno društvo. Eto, to su neka moja uvjerenja. Prihvatam da se sa njima ne slažu slušaoci i čitaoci koji drugačije misle. Na kraju – istina, pravda, pravednost. Prije svega zaštita ugroženih. To je suština mog i ličnog i profesionalnog uvjerenja. To potpisujem i u mojoj knjizi „Na sceni iza ekrana“, koja govori o mom profesionalnom stavu i putu. A, u svemu, najzad, ne isključujem ni faktor relativnosti bilo koje istine, pa ni ove u koju vjerujem i za kojom smo tragali u našem razgovoru.
