Nemanja Turković je sa navršene 33 godine postao najmlađi docent na Medicinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Za one koji ga znaju, ovo je očekivano – sin prosvjetnih radnika, đak generacije u osnovnoj i srednjoj školi, student sa prosjekom deset.
RB/BI: Kad je medicina u pitanju, dug je put do te titule.
Turković: Jeste. Ja sam po primarnoj vokaciji farmaceut, to jest doktor farmacije. Osnovne studije, kao druga generacija, završio sam na Univerzitetu Crne Gore, na Farmaceutskom fakultetu u Podgorici, koji je sada dio Medicinskog fakulteta, a nakon toga postdiplomske studije na Univerzitetu u Beogradu, na Farmaceutskom fakultetu. Tačnije, na katedri za farmaceutsku hemiju. Studije su trajale od 2016/17. do 2021. godine, kada sam odbranio doktorsku disertaciju.
RB/BI: Što je bila tema disertacije?
Turković: Reći ću vam, mada naziv ne mogu da ponove i zapamte mnogi moj prijatelji. Tačan naziv teme je „Dizajniranje, sinteza i in vitro ispitivanje derivata propiofenona kao potencijalnih inhibitora enzima HIV proteaze“. Za laičku javnost, radilo se na razvoju jedinjenja koja će možda nekada poslužiti za dobijanje ljekova protiv bolesti izazvane HIV virusom koje zapravo ciljaju na jedno specifično mjesto dejstva, a to je jedan enzim koji igra ključnu ulogu u sazrijevanju virusnih čestica.
RB/BI: Što će možda uticati i na liječenje drugih oboljenja izazvanih virusima.
Turković: To je jedan univerzalni pristup koji nam omogućava zapravo darazumijemo kako te supstance djeluju, odnosno ta jedinjenja, jer ne možemo još uvijek reći ljekovi, pošto oni nisu prošli cjelokupan proces pretkliničkih i kliničkih ispitivanja, registracije od strane regulatornog organa, da bi mogli da se nađu u prometu. Generalno govoreći, to nam omogućava jedan širi aspekt dejstva i na druga ciljna mjesta, koja se ponašaju na sličan način.
RB/BI: Da se vratimo na početke. Osnovnu školu i Gimnaziju završili ste u Baru.
Turković: Rođen sam u Baru, tu sam završio OŠ „Blažo Jokov Orlandić“, a nakon toga Gimnaziju „Niko Rolović“. U obje škole sam bio proglašen za đaka generacije i negdje se tu prvi put javlja ljubav prema hemiji.
RB/BI: Ljubav prema učenju razvili ste u porodici.
Turković: Tako je, to je sve krenulo od majke koja je profesor razredne nastave.
RB/BI: Mnogima omiljena učiteljica, Snežana Turković je na vama primjenjivala svoje vaspitne i obrazovne metode.
Turković: Apsolutno. Kao istaknuti prosvjetni radnik u barskoj opštini, prepoznata je dugi niz godina. Jednostavno, to se nekako prenijelo i na nas, sestru i mene. Oboje smo završili fakultete i nekako se dodatno zainteresovali za oblasti koje su nam bile interesantne. Moram da pomenem i oca Marjana, on je takođe prosvjetni radnik, sada već u penziji, nastavnik tehničkog i informatike. Ovo napominjem jer smo od majke dobijali razne knjige, udžbenike, enciklopedije, a od oca računare. Znalo se za svaki rođendan da su to bili posebni pokloni koje smo mi stvarno, sa velikim oduševljenjem i ljubavlju prihvatali. Nije to nama, da me ne shvatite pogrešno, nametano. To je bilo nekako prirodno. Oca i informatiku sam pomenuo jer smo od malih nogu dobili prvi personalni računar, naravno, to je bilo na mnogo primitivnijem nivou nego što su sada uređaji, ali od tada smo već počeli da se interesujemo za računare, informatiku, kompjuterske programe. Negdje me je i to povuklo na farmaceutsku hemiju, s obzirom da jedan dio farmaceutske hemije se upravo bavi kompjuterskim metodama, u cilju spoznaje interakcije aktivnih jedinjenja sa ciljnim mjestima dejstva.
RB/BI: Znači, informatika ima primjenu i u toj grani nauke?
Turković: Kako da ne. Farmaceutska hemija je jedna multidisciplinarna oblast. Ona objedinjuje veliki broj različitih disciplina i oblasti. Primarno, to je hemija, nakon toga je cjelokupna farmacija u smislu svih disciplina koje su uključene u farmaceutsku nauku: farmakologija, biohemija, a nakon toga i bioinformatika, odnosno kompjuterske metode, prema kojima sam ja nekako razvio posebnu ljubav.
RB/BI: U srednjoj školi kod svih se postavlja pitanje šta će biti. Jeste li tada znali šta ćete biti, čime ćete se baviti?
Turković: Ja bih se vratio na osnovnu školu, jer sam imao tu sreću da mi je hemiju predavala profesorica Stanislava Aleksić. Ona je kod mene prepoznala talenat za prirodne nauke i počela da me sprema za takmičenja, najprije regionalna, to su bile sve uvijek prve nagrade, a onda i republička. Tu je ona meni odškrinula vrata koja se tiču hemije. U srednjoj školi, to se nekako prirodno nastavilo i bilo je logično da ja odaberem nešto što će se ticati hemije, ali opet, da ne bude to ona čista, suva hemija, već da to bude nešto vezano za ljudsko zdravlje, a sprega svega toga jeste farmacija. Tako sam se odlučio za Farmaceutski fakultet. Izučavanje predmeta koji omogućava taj fakultet dodatno mi je potvrdilo da je ono što ja već volim poprilično u samoj farmaciji.
RB/BI: Nije vas plašilo što je to jako težak fakultet?
Turković: Nije, imao sam odlično predznanje, a to me jako interesovalo. Uz jedan marljiv i predan rad i trud to je dalo dobar rezultat.
RB/BI: Moram da pitam, jeste li bili tipičan štreber?
Turković: Volim to da prokomentarišem, kada pričamo o učenju. S obzirom na to da sam od 2013. angažovan na Farmaceutskom, odnosno sada već Medicinskom fakultetu, imao sam priliku da čujem studente sa dobrim prosjekom kada kažu da ne uče. Jasno je da to nije moguće, jer tu mora da se dobro „zagrije stolica“. Ja jesam puno učio, to i ne krijem. Ali, s druge strane, nikada nisam sebe potčinjavao učenju, nauštrb hobija, interesovanja i drugih vannastavnih aktivnosti.
RB/BI: Dakle, niste bili tipičan štreber?
Turković: Mogu da kažem da nisam, jer o tome govore i brojne stipendije koje su, pored prosjeka koji je kod mene bio deset tokom čitavih pet godina, vrednovale i vannastavne aktivnosti.
RB/BI: Jeste li bili stipendista Opštine Bar?
Turković: Jesam. Pored te stipendije, koja je meni bila izuzetno draga, jer grad iz koga si ponikao me na taj način prepoznao, tu su bile i brojne druge stipendije. Između ostalog, stipendija Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore, nakon toga sam dobio stipendiju Atlas fondacije, zatim meni jako značajnu stipendiju „Ljubica i Tomo Lompar“, Marka Lompara – našeg iseljenika, koji je prepoznao značaj ulaganja u nauku i mlade. Čovjek je bio kapetan prekookeanske plovidbe, stekao je enormno bogatstvo, volio je i voli da dolazi u Crnu Goru. Mogao je sav taj novac da uloži na neki drugi način. On je prepoznao da će ulaganje u mlade talente biti najbolji način za vraćanje duga prema domovini. Vjerujte, većina nas je završila osnovne studije sa najboljim prosjekom, upisala postdiplomska usavršavanja, postali magistri, doktori nauka. Tek se sada vidi koliko je veliku stvar uradio. Okupljali smo se kod njega kući sa eminentnim stručnjacima iz raznih oblasti. Sve to je nekako i mene oblikovalo da budem multidisciplinarna ličnost. I ako budem imao mogućnost da pomognem nekome u tom smislu, apsolutno hoću.
RB/BI: Koja vam je nagrada najmilija?
Turković: Jako značajna nagrada za mene je priznanje za najboljeg svršenog studenta Univerziteta Crne Gore, plaketa Univerziteta.
RB/BI: Koje godine je to bilo?
RB/BI: 2013. godine, na svečanosti jubileja Univerziteta Crne Gore. Plaketa mi je dodijeljena kao najboljem svršenom studentu iz oblasti tehničkih, prirodno-matematičkih i medicinskih nauka. To je bila kruna moje akademske karijere i dodatni vjetar u leđa da nastavim sa usavršavanjem. U toku osnovnih studija prvi put sam se susreo baš sa predmetom farmaceutska hemija. Imao sam veliku sreću da mi taj predmet predaje moja mentorka na doktorskim studijama, profesorica Zorica Vujić, jedno značajno ime u toj oblasti. Nakon završetka studija, povezao sam se i sa prof. Brankom Ivković, mojom komentorkom, kojoj sam inače i bio asistent na tom predmetu. Mi smo imali tu sreću da nam dolaze profesori iz Beograda i drže predavanja, jer mi nismo imali kadar kada je osnovan fakultet i kada je sve to počinjalo. Ja sam inače bio druga generacija studenata farmacije u Crnoj Gori. Velika većina predavača bili su nam upravo profesori sa beogradskog fakulteta, koji je među prvih 300 u toj oblasti. Sa prof. Vujić i Ivković i danas imam jako dobru saradnju, jer i dalje radimo na nekim projektima.
RB/BI: Kako vam izgledaju vaši studenti? Imaju li oni taj žar i želju za učenjem?
Turković: U svakoj generaciji se nađe po par studenata koji pokazuju interesovanje, ne samo za farmaceutsku hemiju, nego cjelokupno gradivo, što dodatno motiviše za dalji rad, pogotovo kad vas studenti traže za mentora za svoje završne radove. Stvarno se trudim ta u toku predavanja studentima predočim to znanje i uputim ih na najvažnije stavke iz te oblasti i da ih pripremam za dalji rad i život.
RB/BI: U ovo doba svih mogućih virusa, vjerujete li da će farmaceutska industrija naći način da sačuva zdravlje svjetske populacije?
Turković: Potpuno sam siguran da ćemo se izboriti sa svim pandemijama i sa problemima sa kojima se susrećemo, samo je pitanje vremena. Pitanje je koliko se, a to je sad ova pandemija najbolje pokazala, ulaže u cjelokupnu nauku, a zatim i dio nauke koji se bavi zdravljem. To je izuzetno važno. Mi nekako kuburimo s tim, ali nekad je i opomena kada se dese ovakve stvari, da treba ulagati u nešto što je na dobrobit svih. Mi imamo situaciju da su vakcine protiv novog korona virusa razvijene u rekordnom roku. Ako uzmemo u obzir da se ljekovi razvijaju u roku od osam do deset godina i da se milijarde ulažu u to, kada pogledamo kako su brzo vakcine razvijene, to je stvarno impozantan podatak.
RB/BI: Imate li planove za dalje usavršavanje, na čemu sada radite?
Turković: Uvijek su aktuelne neke stvari kojima se bavim, kako ja, tako i moji saradnici, tj. moje profesorice. Ono što nam je uvijek u fokusu jeste rad na razvoju, dizajnu, sintezi i ispitivanju vodećih jedinjenja koja će moći da posluže za razvoj nauke, to je nekako nezavršena priča, a farmaceutska hemija upravo to omogućava – širok spektar aktivnosti, izuzetnu kreativnost i maštovitost. Uvijek možete naći inspiraciju za dalji rad. Svakako, uvijek postoje usponi, kada vam sve dobro ide, ali iza fasada postoje i padovi koji su, jednostavno, dio života. To su situacije koje nekada prodrmaju i probude. Ono što sam primijetio – mi volimo da smo nekako ušuškani, da je sve fino, da smo u zoni komfora. A onda se dese situacije koje nas natjeraju da očvrsnemo i iz kojih učimo.
RB/BI: Kako se kompjuteri i hemija uklapaju?
Turković: Oblast mog, konkretno, istraživanja je farmaceutska hemija, dodatno sa aspekta kompjuterske hemije, odnosno, dizajn ljekova pomoću računara. Računari i hemija predstavljaju dobru simbiozu.
RB/BI: Dakle, vi određujete hoće li tabletice biti roze, bijele, okrugle, trouglaste?
Turković: To je možda s površine, mi idemo još dublje, do molekulskog nivoa. Mi pokušavamo da objasnimo kako, na primjer, ta aktivna supstanca, za koju se zna njena struktura, kako zapravo ona interaguje sa ciljnim mjestom dejstva, sa nekim enzimom, sa nekim receptorom koji je značajan za dalji tok bolesti.
RB/BI: Kad smo već kod ljekova, šta mislite o činjenici da se kod nas troši jako puno antibiotika?
Turković: Što se tiče potrošnje antibiotika u Crnoj Gori, jedna smo od nacija sa najvećom potrošnjom antibiotika. Neracionalna primjena antibiotika nosi sa sobom brojne rizike, brojne potvrđene neželjene posljedice, u prvom redu rezistenciju. Mi ćemo se suočiti sa činjenicom da nećemo imati antibiotik koji će efikasno djelovati na neke bezazlene infekcije. Uzrok je nedovoljna prosvijetljenost naše opšte populacije, ali tu značajnu odgovornost nose i zdravstveni radnici, u prvom redu ljekari koji neracionalno vrše propisivanje antibiotika, to jesu izuzeci, ali oni postoje i, s druge strane, moje kolege farmaceuti, koji vrše izdavanje tih ljekova. Farmaceut predstavlja zadnju liniju između lijeka i samog pacijenta, taj zadnji filter koji treba da propusti samo ono što treba da ide ka pacijentu.
RB/BI: Ko je, osim porodice i profesora, na Vas najviše uticao?
Turković: Moj djed po majci bio je Ilija Nikić, zvali su ga Ilija Bosanac. Stari majstor, bavio se i nekim pronalascima, napravio je mašinu za kupljenje maslina. Svoj radni i životni vijek proveo je u Baru. Kod njega ste mogli da odradite jako puno stvari koje nigdje niste mogli da odradite, da popravite. Uvijek je imao pristojne cijene, bio je majstor staroga kova, nije volio da zaradi na tuđoj muci. Ostavio je trag u Baru, ali kad je preminuo, niko se ne sjeti da jedan članak o njemu objavi. Pohvalno je što se priča o životu Bara, o ljudima koji su dali pečat, ali mislim da je on nepravedno izostavljen. A koga god da pitate iz starije generacije zna li gdje je kuća Ilije Bosanca, svako će znati da vam kaže. Ja sam svaki vikend za vrijeme osnovne i srednje škole, pa i fakulteta proveo u Popovićima, radio sa njim. Otuda negdje i moja radna navika, otuda i odnos prema poslu i prema životu. Mene je ta radionica puno toga naučila.
Pomenuo sam rodbinu po majci, moram da pomenem i rodbinu po ocu. Svaki raspust, zimski i ljetnji, a i danas odmore provodimo u Plavu. Otac je iz Plava, u Bar se doselio prije zemljotresa. Gore je seosko domaćinstvo, rabota se oko domaćih životinja, livada, beru šumski plodovi. I to je dodatno uobličilo i sestru i mene, da imamo balans, zdravo odrastanje.
