Gošća Radio Bara bila je akademska slikarka iz Podgorice, Mila Đerković, koju sa našim gradom vezuju mnoge niti. Milini preci živjeli su u Rapu, a ona je još od ranog djetinjstva, provodeći puno vremena kod djeda i strica, opčinjena starobarskim maslinama i Starom masliom, što je kasnije postao glavni motiv njenog slikarstva. Tako je i danas, nakon pet decenija bavljenja umjetnošću.
Mila Đerković je završila Pedagošku akedemiju, u Nikšiću, u klasi prof. Nikole Gvozdenovića, a na Fakultetu likovnih umjetnosti, nakon studija u Sarajevu, diplomirala je u Splitu. Studijski je više puta boravila u Umjetničkim centru „Cite Internationale Des Arts Paris“. Radila je i kao profesorka, modna kreatorka u nekadašnjem „Titeksu“, stilistkinja i kostimografkinja u Televiziji Crne Gore. Sa njom smo, osim o slikarstvu i fascinaciji maslinom, Parizom, Adom Bojanom, razgovarali i o modi, kao umjetničkom izrazu, kulturi odijevanja, stilu ili ne – stilu javnih ličnosti, suštini i značaju umjetnosti.
RB/BI : Drago mi je da ste Baru, gradu maslina, Stare masline, Radio Baru koji, čini mi se, baštini tu najljepšu i najbolju tradiciju podrumijskog kraja, sublimiranu i kroz simboliku „svetog drveta“. Počela sam od masline, jer je ona dominantan motiv Vašeg slikarskog opusa. Tvrdite da imate posebnu duhovnu vezu sa ovim mitskim drvetom. Kako i na koji način?
Đerković: Ja sam odavno uspostavila tajnu duhovnu vezu posmatrajući prirodu, konkretno maslinu. Bizmark je cijelog života išao u hrastovu šumu i tako dobijao snagu i nadahnuće, Gete je komunicirao sa prirodom, a ja se sa mišlju i velikim emocijama obraćam maslini, koja mi je ljubav uzvratila. Osjećam da me razumjela i podarila mi dio svoje mudrosti i energije. To me vinulo u poseban duhovni svijet. U maslini nalazim harmoniju, utjehu i, čini mi se, da ništa ne može da pokoleba moj mir i tihu sreću dok slikam. Tako mi se grade nevidljive slike i mom izrazu nema kraja. To mi donosi sreću i imam osjećaj da mi sve pripada. Slike postaju moj svijet, vraća mi se samopouzdanje, a moje traženje postaje beskonačno.
RB/BI : Maslina je stožer, dio duhovne i istorijske vertikale. Kako Vi u tom smislu doživljavate maslinu i naš grad, jer osim te duhovne veze sa maslinom, Vas vežu i mnoge druge, neraskidive niti sa Barom. Može se reći da je ovaj grad i Vaš genius loci, jer Vaša porodica potiče iz barskog naselja Rap. Koliko je to odredilo Vaš odnos prema maslini i Baru?
Đerković: Moj đed, prađedovi, stric, imaju kuću u Rapu, i ja sam, ne samo u djetinjstvu, već i kada sam počela da radim u Podgorici, stalno dolazila i sve slobodno vrijeme provodila šetajući kroz maslinjake. Osjetila sam kako to stablo treperi i postaje dio mene. Srodila sam se sa tim drvetom od ranog djetinjstva i počela da ga slikam. Nisam ga precrtavala, već slikala u skladu sa mojim osjećajem, pa i boja kojom ga predstavljam nije autentična boja masline, već je i ona izraz moje emocije. Maslina kao da je od Boga, i ja je dožiljavam kao Božji dar. Moj stric Brano, koji je živio u Sarajevu, najviše je dolazio u kuću u Rapu, i mnogo me je podržavao hvaleći ono što crtam. To me ohrabrilo i ja sam nastavila.
RB/BI: Na Vašim slikama, čiji je motiv maslina, dominira žuta boja. Zbog čega?
Đerković: Jedan likovni kritičar, analizirajući moje slikarstvo, jednom mi je rekao – „tebi su, izgleda, oči zabliještile od sunca“. Ali, to je bilo nesvjesno, slikala sam kako osjećam, ne zato što sam htjela da ličim na nekoga. Različite teorije imaju i razne priče o bojama, a jedna od njih zastupa tezu da je žuta boja jakih emocija. Ja sam svoje emocije zaista povezala sa suncem, jer naše podneblje, posebno Bar, ima puno sunca i sunčanih dana. Ima i masline, posebnu širinu, otvoren je prema nebu, horizontu, ljudima. Nisam pjesnik, ali najljepše riječi bih, kad bih mogla, napisala o ovom gradu. Toliko ima ljepote i pozitivne energije.
RB/BI: Boravite li često u Baru?
Đerković: Veoma često. Stric mi je ostavio u amanet da nastavim kontakt i prijateljstvo sa svim njegovim prijateljima i dragim ljudima. To poštujem, kada dolazim, šetam u maslinjacima, prema crkvi, obiđem sve te ljude, popijem kafu sa njima, svi su mi oni vrlo bliski, i oni mene svi poznaju još od djetinjstva i lijepo me dočekuju.
RB/BI : Kada je riječ o izložbama, kada ste posljednji put gostovali u Baru? Koliko se sjećam, jedne godine ste, u okviru Internacionalnog TV festivala, izložili Vaše masline. Da li je prije i poslije toga, bilo neke umjetničke saradnje sa našim gradom?
Đerković: U Baru sam imala tri, veoma dobre izložbe, ali mnogo davno. Prva izložba je bila opjevana, devedesetih godina. Ljudi su bili oduševljeni, a ja toga nisam bila svjesna. Toliko je snažnih emocija probudila ta izložba, a posljednju sam imala 2008. godine u Dvorcu. Bila je to velika postavka, koja je, takođe, lijepo prihvaćena od publike, i sada bih, nakon toliko godina, voljela da se ponovo predstavim barskoj publici.
RB/BI: Da, bilo je to davno, i bilo bi lijepo da vidimo Vaše nove slike sa maslinom. Prošle godine, baš u ovo vrijeme, imali ste izložbu u Parizu. Mediji su tada pisali: „Miline masline zasijale u Parizu“. Kako je nastao taj ciklus i kakve su bile reakcije u „gradu svjetlosti“, sa kojim, takođe, imate višestruke veze? Često boravite u Parizu, a biti često u tom magičnom gradu na Seni, metropoli umjetnosti, jeste privilegija.
Đerković: U Pariz sam počela da idem još osamdesetih godina, zahvaljujući mom profesoru iz Sarajeva, koji kada me upoznao u udruženju i vidio moje radove, naložio je sekretarici, tada jugoslovenskog strukovnog udruženja, da mi obezbijedi atelje u Parizu. Dobila sam mjesto u Internacionalnom umjetničkom centru, tamo sam slikala, a zatim imala i izložbu koju su organizovali Japanci. Meni je bilo važno da prodam slike, jer sam se tada bavila i modnim dizajnom i sanjala da napravim i reviju, kupim što više garderobe, jer i to je mnogima bilo važno – kako si odjeven.
RB/BI: Lijepo odijevanje jeste i tradicija i važan dio crnogorske kulture. O tome i Vašem modnom izrazu pričaćemo, takođe, a koliko je za Vaš umjetnički razvoj značajna ta konstantna veza sa Parizom?
Đerković: Pariz posjeduje ogromno umjetničko bogatstvo i ljepotu (muzeji, galerije, mostovi), on pokreće nešto veliko u mojoj duši i tijelu, i to je dovoljno za nadahnuće. Pariz ima neku mistiku u koju treba ući, i mene to još uvijek privlači. Poslije Pariza lako stvaram, moje slike postaju blistave, inače tako se osjećam poslije svakog putovanja, jer putovanja su izuzetno važna, posebno za umjetnika.
RB/BI: Da, putovanja jesu važna, o tome su govorili i naši i mnogi drugi velikani… Vratimo se posljednjoj, prošlogodišnjoj izložbi u Parizu. Kakvi su odjeci?
Đerković: Ja sam tamo slikala, po 12, ponekad i 20 sati, i veći dio slika je upravo tamo nastao. Galerija koja se nalazi pored „Pompidua“, vidjela je moja djela i veoma se zainteresovala. Izložba je organizovana u Galeriji Internacionalnog umjetničkog centra, dobro je prihvaćena, ali, nažalost, zbog korone prodaja slika nije prošla kako sam očekivala. U Centru je zastupljeno 365 zemalja, i Crna Gora ima svoj atelje još, kao što sam kazala, iz jugoslovenskog perioda. Postoje određeni kriterijumi koje morate ispuniti da biste došli do njega, a ja sam srećna što sam dobila pozive i mimo udruženja, i nadam se da ću vrlo brzo na više mjeseci poći u Pariz. Bez putovanja nema tog pokretačkog nerva.
RB/BI: Putovanja su važna za umjetnika, ali i izložbe i direktna interakcija sa publikom. Čini mi se da u našoj zemlji ne izlažete često, zbog čega, zašto ste se, na neki način, izolovali?
Đerković: Željela sam da izlažem i bila na pragu dogovora o tome, ali se to nije desilo. Ne znam zbog čega, da li su to neke okolnosti ili su potrebne veze i neka podrška, jer samo uspjeh i kvalitet kod nas ne pomažu, očigledno. Ljudi nisu uvijek dobronamjerni, ja se trudim da to ignorišem. Borim se sama, nemam „zaleđe“, radim puno i imam mnogo slika.
RB/BI: Osim masline, još neki, primorski, mediteranski motivi su Vaša preokupacija, a uz Bar, Podgoricu, Pariz, duhovno ste vezani i Vaše prirodno stanište jeste još jedno magično mjesto u našoj blizini – Ada Bojana, gdje imate kuću i često boravite. Da li tamo nastaju Vaši morski pejzaži i koliko Vam znači taj nevjerovatni krajolik naše obale?
Đerković: Imala sam sreću što mogu izvjesno vrijeme da provodim na Adi. To mjesto, i uopšte Ulcinj, za mene su veoma interesantni, ali je Ada nekada isključivo bila rezervisana za strance. Volim da budem upravo tamo gdje je zabranjeno, uspjela sam da dobijem lokaciju za atelje. Taj prostor je nešto što je samo moglo da bude dato od Boga i što se ne može riječima opisati. Dao mi je mnogo ljepote u duši i često pobjegnem tamo od ružne stvarnosti. Gledam talase koji se ponavljaju, horizont, slikam, i to mi je nepresušna inspiracija. Mogu Vam reći da najviše prodajem te morske pejzaže, ljudima se to sviđa, a puno njih koji dolaze na Adu žele da ponesu moju sliku kao uspomenu na to mjesto i lijepe trenutke. Tamo ni tama nije teška kao na drugim mjestima, tamo su i zalasci Sunca drugačiji i ljepši, sve mi je nekako prozirno i nestvarno. To je posebno ostrvo i naš dukat.
RB/BI: Imate specifičan stil odijevanja, uvijek nosite kape, šešire, beretke, zanimljive krojeve i boje… Nazire se, dakle, originalnost, ali i talenat za modu i modni izražaj. Bili ste i modna kreatorka, radili u „Titeksu“, 17 godina stilistkinja i kostimografkinja u Televiziji Crne Gore. Da li je i moda umjetnost, i kako ste u sebi otkrili i taj izraz?
Đerković: Moda jeste umjetnost, a i za to su korijeni mog interesovanja vezani za djetinjstvo. Moja baba je tkala, majka plela. To je uticalo na mene i već u ranoj mladosti ja sam počela sebi da šijem, kasnije su mi „Titeks“ i Televizija pružili šansu da se modi i stilu više posvetim. Čak su tvrdili da sam „rođeni kreator“, dobila sam puno nagrada, a kada je „Titeks“ zatvoren, prešla sam u Televiziju. Moda je potreba i treba da vodimo računa o kostimu i izgledamo lijepo. Moramo pratiti trendove. Kostim daje pečat jednom vremenu. Da bismo bili dio jedne savremene kulture i civilizacije, moramo voditi računa i o tome. Međutim, primjetila sam da mi kaskamo i da ne pratimo modne tokove. Prošle godine kada sam bila u Parizu, zemljane boje bile su dominantne, kod nas se tek sada nose. Da ne govorim o tome da nam nedostaju stilisti, odnosno nemamo odgovarajući odnos prema tome, jer poslovni ljudi, javne ličnosti posebno, moraju voditi računa kako su obučeni, profesori dok su za katedrom itd.
RB/BI: Što Vi preferirate u modi?
Đerković: Moda mora da se prati, i tačka. Odijevanje je pečat naše ličnosti, naše kulture. Ne mora ono što obučemo biti markirano, ali trebalo bi da prati ono što trenutno dominira na svjetskoj modnoj sceni, da se vodi računa o kroju i boji, da se prilagodi ambijentu i događaju za koji se oblačimo i da odražava ličnost i njen duh.
RB/BI: Da li pratite čuvene „Nedjelje mode“ u evropskim i svjetskim centrima?
Đerković: Pratim, upravo sam dobila pozivnicu za modni događaj u Parizu. Nastojaću da odem, ne samo zbog mode, već zbog pokretačkog motiva, jer jedna kreativnost podstiče drugu. Nažalost, imala sam saobraćajni udes, sa težim povredama, a sudski proces još traje, i to me često omete u planovima, jer naše sudstvo je, kao što znamo, sporo, a ponekad i nepravedno. Nadam se da će se to okončati i da ću moći da povratim mir nakon tog veoma traumatičnog događaja.
RB/BI: Da li danas kreirate, ili ste isključivo posvećeni slikarstvu?
Đerković: Ne, ne bavim se više modnim dizajnom, ali posmatram i primjećujem kostim na svakoj ličnosti. Kada sam na nekom prijemu, događaju, kostim mi odmah „otvara“, otkriva ličnost i to mi ponekad smeta, opterećuje, pa me nekad i iznervira. Na primjer, ako vidim naše dame u Skupštini neprimjereno obučene, sa biserima, recimo, to je nakit za pozorište ili neku drugu prigodu, nikako za tu instituciju. One su poslovne žene i odjeću moraju tome prilagoditi. Treba da izgledaju upravo tako – poslovno, elegantno i, naravno, da budu moderne, sa prizvukom modernih trendova, ali nikako ne nakinđureno. Izvinjavam se ako neko ovo pogrešno shvati.
RB/BI: Bilo bi interesantno čuti od Vas, ne morate se personalno određivati, što ostavlja posebno utisak na Vas, koji su to pozitivni trendovi u oblačenju, koje institucije, iz koje branše dolaze?
Đerković: Ne pratim baš tako podrobno, ovo sam uopšteno rekla. Recimo, Vi, srela sam Vas na jednoj promociji, ne sjećam se što ste obukli, ali znam da ste bili otmeni. Ne smijem da komentarišem, jer imam ružno iskustvo. Jednom sam jednu damu iz našeg javnog života, kada sam je srela na areodromu u Parizu, pitala: „Ko Vam je stilista“, ona je odgovorila „Ja. Zašto?“. Ja sam joj kazala „Zato što izgledate grozno“. Moji saputnici su mi rekli „Jao, Mila, što uradi, nema ti puta u Crnu Goru poslije ovoga“. Ja sam to nesvjesno rekla, a poslije sam imala posljedice. Dok sam radila u televiziji, isto sam često reagovala, posebno kada je riječ o odijevanju voditelja Dnevnika. Zatim, nije prirodno ni kada u zabavoj emisiji voditelji budu od glave do pete u crnom. Treba unijeti kreativnost, sa stilom, znam to nije lako, ali često sam u inostranstvu bila na raznim prijemima, pratila, zapažala, i to je talenat. Iako sam bila u raznim zemljama, najviše se vezujem za Pariz.
RB/BI: Parižanke upravo važe za dobro odjevene i moderne žene, na kraju, to i jeste grad koji je jedan od velikih evropskih modnih centara, zar ne?
Đerković: Da, Parižanke su veoma njegovane i otmene. Tamo se zna kako se oblačiti na ulici, poslu, na prijemu ili u noćnom izlasku. Srela sam puno otmeno i lijepo obučenih profesora. Ja sam nekada otvorila u Podgorici školu za stiliste, ali to, nažalost, nije zaživjelo, jer nisam imala adekvatan prostor. Prvo su mi dali, pa uzeli prostor, i to mi je ostala neostvarena želja.
RB/BI: Da li Vam je poznato, da li javne ličnosti kod nas, ne samo političari, imaju stiliste i koliko su nam oni potrebni?
Đerković: To je neophodno, jer poslovan čovjek nema vremena da prati modu, da se bavi time i brine o svom izgledu, ili, jednostavno nema talenta i osjećaja za to. Često pitam drugarice, iako znam da ću na kraju obući ono što ja želim, kako mi nešto stoji, što je bolje… Vraćam se na to da su stilisti neophodni. Ne mogu da zamislimn televizijske kuće, ali ni javne institucije bez stiliste.
RB/BI: Kako Vam izgledaju muškarci i žene, djevojke na našim ulicama? Vi živite u Podgorici, za Podgoričanke se pronio glas da su dobro odjevene. Kakav je Vaš utisak?
Đerković: Meni svi, nekako izgledaju isto, uniformisano. Prate modu, donekle, ali su jednolični. Ne želim da budem mnogo kritična, ali nisam oduševljena, rijetko mi se desi da mi se pogled zadrži na nekome.
RB/BI: Vi ste, kao što sam pomenula, za razliku od toga, originalni i jedinstveni. Danas ste u ljubičasto – crnoj haljini sa šeširom u, takođe, ljubičastoj nijansi. Ne bavite se više modom, ali za sebe, kazali ste mi, prepravljate stare stvari, prilagođavate ih modnim trendovima, eksperimentišete, je li tako?
Đerković: To je unutrašnja potreba. Pratim koje boje vladaju, prilagođavam garderobu svom tijelu, koje više nije vitko, svojim godinama.
RB/BI: Jasno je da rušite stereotipe, ne pridržavate se nekada vladajućeg običaja u našoj sredini, da starije žene treba da nose braon, crno, sivu, odjeću, zar ne?
Đerković: To mi ne pada na pamet, nikako. To je već, mogla bih reći, primitivno i nadam se daleko iza nas.
RB/BI: Koja je Vaša preporuka savremenoj ženi, kako da se oblači?
Đerković: Treba da prati svoj unutrašnji glas i potrebu, ali i da se prilagođava modi, i svoj stil odredi i u odnosu na to kojim poslom se bavi. Profesori, na primjer (i ja sam radila u školi) moraju djelovati otmeno, da ne govorim o političarima. Sjećam se jedne žene kod nas, priča na televiziji o ekonomiji, siromaštvu, a nije se vidjela od minđuša, ogrlica, narukvica, kosa podignuta u punđu, napadno ofarbana, a to gleda hiljade ljudi, to gleda svijet. Nas i svijet posmatra kroz taj izraz, kulturu, i tako ostavljamo prvi utisak na ljude. I istorija se posmatra kroz kostim i ljepotu naše nošnje.
RB/BI: Imali ste ideju i da modernizujete crnogorsku nošnju. Kako i na koji način?
Đerković: Vidjela sam u Parizu, koji ima puno kvartova, na primjer indijski, islamski, koji njeguje tradiciju na modernistički način. Tako sam došla na tu ideju, napravila puno crteža, planirala da idem u Novi Pazar ili Prizren, gdje ima puno raznoraznih materijala, ali ni to se nije realizovalo… Opet se vraćam na ono da nisam imala „leđa“, nisam bila ljubavnica nekog političara ili funkcionera, pa nisam ni mogla da dođem do izražaja.
RB/BI: Kako ste zamislili našu modernističku nošnju?
Đerković: S obzirom da u Crnoj Gori imamo više nacija, sve sam ih obuhvatila, a zamislila sam da na našim nošnjama ostanu osnovne boje, pečat, ali da se modernizuje. To godinama nosim u sebi, skiciram i to me „hrani“, a istovremeno stalno slikam. Nažalost, nemam podršku ni za to, kao i što nemam priliku da napravim izložbu.
RB/BI: Nadamo se da će do toga uskoro i doći. Vi kontinuirano i puno slikate u svom ateljeu u Podgorici, uprkos tome, Vaša stvaralačka energija ne posustaje, je li tako?
Đerković: Naravno, ja stalno težim, jer to je neophodno u životu. To mi ne može niko oduzeti, cilj, težnju, ambiciju koju imam. I dalje je to maslina, jer ona je neiscrpna, neisrpno je to traženje u maslini, i nisam sigurna da li ću do kraja života pronaći taj trenutak vezan za maslinu koji stalno nosim u sebi.
RB/BI: Živimo jedno turobno i turbulentno vrijeme. Kako vidite svijet očima umjetnika?
Đerković: Uvijek je bilo problema, uvijek je svijet, dijelom, bio surov i tmuran. Vidimo to kroz umjetnost, film, literaturu. Treba naći izlaz i to na neki način prevazići i ne davati preveliku važnost. Kada bih se ja na to osvrtala i dala veliki značaj tome, sigurno bih nestala, jer čovjeku je teško nositi to breme i boriti se sa tim. Treba crpiti neku svoju energiju, ljubav, i ići dalje.
RB/BI: Koliko umjetnost i u tom smislu može biti značajna za društvo, za čovjeka?
Đerković: Kada je umjetnost u pitanju, morate biti slobodni, da biste pokazali ljepotu, ali i da biste popravili društvo. Čim postoje okovi, nema efekta. Jedan afrički pisac, kada sam imala izložu, a neke galeristkinje me nisu gotivile, kazao im je: „Mislim da je ovo lirika, a vas nije uhvatila“. Znači, ako vas nešto ne dodiruje, ne „hvata“, ne takne vašu dušu, onda to nije umjetnost. Isto kao kod ljubavi, treba da vas opčini, dodirne. Ako odete u pozorište i izađete, a da niste dobro „uzdrmani“, onda to nije to. Ja odem u pozorište da bih imala snažni doživljaj, tako je i kada je riječ o muzici, pjesmi ili slici. Kada izađete sa izložbe, treba da osjetite toplinu, nježnost, probuđeni duh, to je onda umjetnost. Ravnodušnost ničemu ne koristi. Moj i Vaš kontakt danas, da nije pun topline, nečega što treperi, ja, možda, ne bih ništa rekla. Potreban je poticaj, nešto što vas pomjera, što vas miluje, što dodiruje vašu dušu. Bez tog milovanja duše i ljepote, nema ničega. Sve postaje prazno, i mi postajemo prazni, bez smisla, cilja i pokreta. I pokreti su nam ljepši ako imamo tu ljepotu i mir u duši. Ja ne znam da hodam kada me „nešto lupi po mozgu“. Onda izgubim korake, a i korak se „školuje“, uči, sve se uči. Ljubav je ono što osjećate, a sve drugo se nadograđuje. Ni držanje, ni kostim, neće biti dovoljni bez tog dodatnog učenja, obrazovanja, rada na sebi, da bi sve bilo ljepota. Ljepota duše, ljepota izgleda, ljepota prostora, to je važno za život.
RB/BI: Vi ste danas donijeli duh ljepote u Radio Bar, nadam se da će naši slušaoci i čitaoci portala Bar Info to i osjetiti.
Đerković: Bez umjetnosti u bilo kojoj oblasti, bilo bi sve škuro. Umjetnost je potreba, ona nas razmekšava, čini nas jačim u svakoj, pa i životnoj borbi, ona je neophodna.
