U “Promenadi četvrtkom“, gosti Milana Vujovića bili su Muharem Muratović i dr Milun Lutovac. Povod za razgovor je to što su ova dva izuzetna umjetnika pozvana na festival „Sarajevska zima 2023“.
RB/BI: Festival „Sarajevska zima“ je ozbiljan projekat ozbiljne ekipe, o čemu svjedoči i njegov direktor Ibrahim Spahić u dopisu upućenom našoj redakciji. Volio bih da nam kažete, ukratko, o čemu se radi, kakav je to festival?
Lutovac: Festival „Sarajevska zima“ ima rejting koji mnogi festivali žele. On je jedan od četiri-pet festivala na balkanskom prostoru, koji imaju evropski status. Radi se o tome da jedan grad, kao što je Sarajevo, a svi dobro znamo šta nas sve vezuje za jedan takav prostor, jednostavno, dva ili tri mjeseca živi od nekih lijepih interpretacija umjetnika iz cijelog svijeta. Nije samo riječ o likovnoj sceni, već kompletan grad živi od poetike, od muzike, od teatra, na svim mogućim pozicijama. Mislim da je jedno iskustvo, koje ne volim da pominjem, u našoj nedavnoj istoriji, naučilo taj narod da treba da se otvara i bude u kontaktu sa svijetom, a najbolji kontakt sa svijetom je upravo kroz umjetnost.
RB/BI: Dva umjetnika, dvije dragocjene ličnosti ovoga grada, dva istinska ambasadora Bara u svijetu kulture, Muharem Muratović i Milun Lutovac predstaviće se u Sarajevu, koliko sam informisan, novim djelima. Šta to, Muhareme, konkretno znači?
Muratović: Kod mene nema ništa novo, čini mi se da je i ovo što sad radim počelo prije trideset-četrdeset godina. Dođe samo do neke realizacije, novo je možda ono što se u datom trenutku završi. One jesu sad nove slike, neke koje su nastale kasnije. Neće ići ništa iz nekog mojeg ranijeg perioda. Sve smo, na neki način, prilagodili putovanju do Sarajeva, da bude u formatu prijemčivom za oko i praktičnom za prevoz. Tehničke stvari su mnogo značajne, papirologija koja opterećuje sve umjetnike i slikare. Jer, mi se još borimo da nađemo neko mjesto pod suncem i u ovoj državi, tako da je administracija jedan od najvećih tereta, vjerujte. Razumijem sve to i poštujem, ali može se sve mnogo bolje i jasnije, jednostavnije, da ne čekamo i ne gubimo toliko vremena oko tih stvari, nego da vrijeme trošimo na ono na šta treba.
RB/BI: Šta za Vas znači ova sarajevska izložba, a preturili ste mnogo izložbi preko glave, od Pariza do drugih evropskih gradova?
Muratović: „Sarajevska zima“ je, čini mi se, kao neko novo proljeće. Rado idem tamo. Tugovao sam zbog svega što se dešavalo onda, to je ono vrijeme koje je srušilo neke snove. Idem da vidim golubove. Kad sam zadnji put otišao iz Sarajeva, bilo je to davno, sa jednom drugaricom, gledajući i uživajući u golubovima, propustili smo voz za Beograd. Ostali smo tu cijelu noć, šetali pored Miljacke, bilo je to jedno jako, jako lijepo vrijeme i jedan čudan duh. Ima li Sarajevo još onog duha, je li uspjelo da sačuva, ono što kažu naši Mrkojevići, sjeme, da tu nešto krene bolje. A sve to, opet, kreće kroz umjetnost. Sarajevo je bilo vulkan kulturnih događaja onog vremena, počev od muzike, pozorišta, slikarstva. Imalo je neke mlade velikane sporta, kao što kaže Boša Tanjević. Imao sam tu jako lijepu priliku da se družimo kada je trenirala mlada reprezentacija Crne Gore, bili smo skoro svaki dan zajedno. Mnogo sam od tog čovjeka čuo, on je govorio o tim ljudima, sportistima, velikanima… Oni koji su ostali poput Mirze Delibašića, kaže, „nisu oni ranjeni, nije njih niko ubio, njihovo srce je puklo“. To su ljudi čije srce je puklo za Sarajevom, za onim društvom, za onom ljubavlju, za onom snagom. Evo, da vidimo šta će biti tamo.
RB/BI: Ono što se ne zna, a što je interesantno, to je da je Milun prvi pokrenuo taj most Bar – Bosna i Hercegovina, u onom vremenu dok su još, imao sam utisak, gruvali topovi, kad je otišao u Tuzlu. Bio je tamo sa svojim gimnazijskim Dramskim studiom.
Muratović: To su pravi potezi.
RB/BI: Milune, probajte da se prisjetite malo onih dana kad ste se zaputili u Tuzlu, prvi put.
Lutovac: Kada je osnovan taj gimnazijski Dramski studio, ja sam se, igrom slučaja, više instiktivno nego po nekom planu, uključio u jedan lijep projekat „Draft teatra“, koji i danas funkcioniše u Tuzli. Malo smo pošli u nepoznato. Međutim, vjerovali ili ne, od tog dana, a ima preko dvadeset godina, do dana današnjeg oni mene doživljavaju kao nekog čovjeka koji je prvi došao u Tuzlu sa jednom energijom koja je potpuno čista, iskrena, koja je na sceni pokazala određeno umijeće i ostavili smo lijep trag i rado smo viđeni gosti. Mislim da je mir u Bosni ili dobro stanje u Bosni, garant mira na Balkanu. Nekako to tako doživljavam i kroz literaturu, ne samo u Andrićevim, nego i u drugim djelima. Kao da se tu krije neki tajni kod. U centru Balkana se nalazi jedna zemlja koja ima svoju ranjivost, što se, na kraju krajeva, pokazalo u proteklim decenijama. Ali, s druge strane, ima jednu nevjerovatnu energiju koju je pomenuo ovdje i moj drug Muharem. Sve što je bilo novo, avangardno – od muzike, velikih koncerata, sporta, sve je nekako krenulo, prije tih ružnih vremena, upravo iz Sarajeva. Znači, tu postoji potencijal koji je jedan izvor energije. Meni je zanimljivo u ovom našem putovanju prema Sarajevu upravo to kako će oni da dožive ovaj naš mediteranski duh. Naša zajednička postavka se zove „Mediteranski trag“ iz dva razloga. Kad su mi postavili to pitanje, kako bismo se mi predstavili, ja sam, bez konsultacije sa Muharemom, pošto je on moj drug iz različitih godišnjih doba, rekao da je Muharem vezan za tu neku tradicionalnu, strpljivu priču predstavljanja čovjeka, žene, duha, porodice, zavičaja, kroz taj mali, lijepi plet njegove palete. Koliko je Muharem vezan za taj unutrašnji svijet, toliko sam ja vezan za spoljašnji svijet Mediterana i bilo bi interesantno da se jedna izložba napravi, kao susret tog unutrašnjeg i spoljašnjeg, na toj sarajevskoj sceni. To se njima dopalo i upravo u nedjelju krećemo, u ponedjeljak je otvaranje u šest sati u Galeriji „Preporod“ u Starom gradu u Sarajevu. To je za nas lijep izazov, jedna avantura. Svaka izložba, svaki projekat je dosta dobar pokazatelj koliko smo se lijepo pripremili za neko novo predstavljanje. Mi ovdje ne predstavljamo samo naše djelo, ne predstavljamo isključivo naše slike. Ispravio bih, ako imam pravo da ispravim mog druga Muharema, koji kaže da nema ništa novo. Svaka njegova slika je nešto novo, neki novi iskorak i jedan lijep prikaz ovoga što nama pripada. Mi se sada nalazimo u poziciji da budemo ambasadori kulture grada Bara i da se tamo pojavimo sa jednom slikom, jednim portretom podneblja kojem pripadamo, upravo zbog te različitosti i zbog mogućnosti da progovorimo u ime svih nas i da, možda, otvorimo vrata na sljedećoj „Sarajevskoj zimi“, da se pojavi i u književnom, filmskom, pozorišnom segmentu neko od naših stvaralaca.
RB/BI: Milune, Vi ste zaduženi za ove tehničke stvari, pretpostavljam. Kako ćete se pretstaviti sarajevskoj likovnoj publici?
Lutovac: Galerija u starom gradu Sarajeva koja se zove „Preporod“, ima dvije prostorije. Muharem ide sa nekih 15 radova, ja sa malo više radova, ali su oni malog formata. Koliko god da zamislite neki oblik galerije u kojoj ćete predstaviti svoje radove, ne možete da garantujete da će biti tako dok ne uđete u taj prostor. Znači, jedna je varijanta dobra slika i dobar autor, a druga je varijanta napraviti dobru izložbu. Od najboljih slika možete da napravite prosječnu izložbu i isto tako, od malo gorih slika možete napraviti fantastičnu izložbu, ako prostor „proradi“. Na Muharemu i na meni, i na našem iskustvu je da taj prostor koji još nismo vidjeli, praktično, natjeramo da progovori u naše ime. A to ćemo moći da uradimo tako što ćemo da se malo posvetimo pozicijama slika, da ih malo kombinujemo, što bi rekao Muharem „jedno jato slika na jedan zid“, odabir slika posebnih na ulazu, na izlazu, da napravimo jedan mali lavirint tog mediteranskog traga za kojim Sarajevo vapi. Jer, kad kažeš Mediteran, odmah ih to nekako privlači, a ovdje ih baš privlači ta jedna, rekao bih, energija Mediterana koja se nalazi kao tajni kod u mojim slikama i jedan tradicionalni Mediteran, strpljivi, koji se godinama gradi u Muharemovim djelima.
RB/BI: Muhareme, ovo pitanje može da bude, može se reći i pomalo provokativno, ali Vi ste stari vuk i mislim da ćete se snaći. Možemo i da dobijemo jedan relevantan osvrt na Milunovo slikarstvo, jer pretpostavljam da ga cijenite, jer, u suprotnom, ne biste putovali s njim u Sarajevo, zar ne?
Muratović: To je tako. Milunovo slikarstvo zrači, ima tu slobodu izraza, energiju poteza. Mislim da je to neka energija koja baš izvire sa ovih obala, sa ovih planina, sa izlaskom sunca, sa tim prelamanjima, a to je mnogo značajno, to su trenuci koje treba uhvatiti. Jer, slikar Milunovog tipa mora biti neka vrsta lovca, ako u tom trenutku ne zabilježite, prošlo je, proletjelo. Tu je optimizam, dijeli osvježenje za prostor, a to je, mislim, glavna poruka svake slike, svakog djela ljudskog, da nam donosi neku prijatnost, optimizam i, konačno, svjetlost. Da nas, na neki način, na kraju, uz te slike i odmara.
Lutovac: Mogu li ja da otkrijem jednu tajnu? Igrom slučaja, kada smo se početkom devedesetih godina, kao maturanti pripremali za upis na razne fakultete, bio sam naumio da upišem arhitekturu u Beogradu i to je bio dosta zahtjevan zadatak. Aleksandra Bošković iz čuvene porodice Boškovića, inženjera, arhitekata, itd, naravno, htjela je da nastavi tradiciju. Ja sam tamo prešao iz mog porodičnog korpusa prema toj nekoj tehničkoj priči i onda smo mi, umjesto da putujemo kao što je danas manir, da se spremamo po velikim radionicama u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu… dobili zeleno svjetlo da možemo doći u Pečurice, kod Muharema Muratovića da nas on malo vidi i da nas malo poduči. Jer, jedan od glavnih zadataka je bio taj da se tako malo poigrate sa draperijom na crtežu, da otkrijete neke tajne geometrije, itd. Pamtim taj naš prvi odlazak kod Muharema, to je moj prvi susret sa njim, negdje ’88. godine prošlog vijeka, kada smo „stopom“, u proljeće, putovali prema Pečuricama. Pamtim i danas taj put, odlazak i dolazak kod Muharema, njegovu spremnost, strpljivost, lijepu riječ, jednu dobru namjeru uz tu pedagošku crtu koja je neophodna. Tada smo mi, prosto nevjerovatno, ali istinito, u takvom ambijentu dobili od Muharema neke dragocjene instrukcije koje su nam pomogle. Vjerovali ili ne, od 500 prijavljenih kandidata, Aleksandra i ja smo bili negdje na sredini te liste primljenih studenata na arhitekturi u Beogradu, koja je bila tada prosto kao nemoguća misija da se upiše u Jugoslaviji. Meni je sada interesantno iz ovog ugla reći i zahvaliti se mom drugu koji je sada nešto više od toga, jer uvijek ostane taj prvi učitelj kao neka mjera. Ako on klimne glavom, onda je to dobra stvar. A on nije čovjek koji će nešto reći pro forma, nego pripada ljudima koji su dobri kritičari, koji će da kažu ono što stvarno misle. Iskoristio sam ovu priliku da se prisjetim tog doba i da mu se javno zahvalim što je bio na početku ovog velikog puta, ulaska u stvaralaštvo, u likovnu umjetnost.
RB/BI: Kad smo već kod toga, da ispričam još nešto. Jedan davni četvrtak, a takvih četvrtaka je bilo mnogo, 8:25 sati, otprilike, neko zove. „Sa druge strane telefonske žice“ glas krklja: „Ne mogu da dođem, prehlađen sam“. Gost koji je trebalo da bude u „Promenadi četvrtkom“ otkazuje zbog bolesti. Oko osam i trideset okrećem Muharemov broj: „Gdje ste, što radite, da niste krenuli put Bara iz Mrkojevića?“ „Evo, pa ne znam, spremam se, možda sletim“ „Ajde, života vam, u deset sati budite u Radiju“. I on, naravno, dođe, ispoštuje svog druga, a onda uvijek neko zove: „Koliko ste se spremali za taj divan razgovor?“ Ni danas se nismo dogovarali da ga pitam o vašem slikarstvu, Milune, ali je odgovor bio adekvatan.
Lutovac: To je bilo možda malo rizično za mene.
RB/BI: Tako je. I rekao sam da je možda moglo da zvuči provokativno. Moram, na kraju, da vas pitam: kako protiče barska kulturna zima? Pitanje je prevashodno za Muharema, jer će Milun, po prirodi posla, pretpostavljam, odgovoriti afirmativno.
Muratović: Ljudi ponekad ne znaju šta imaju, to je prvo, izgleda kod čovjeka neko prokletstvo. Često ljudi koje srećem, prijatelji koji dođu poslije deset godina, pa pijemo kafu, kažu: „Vi ne znate što imate, vi ne znate gdje živite!“ Ja kažem: „Tačno, ne znamo, potpuno si u pravu“. Jer, sunce izlazi svaki dan. Ko je taj koji se okrene pa stane minut, da se zahvali tom suncu što će ga taj dan grijati. Bar je nevjerovatan, posebno sada, kad se malo priđe ovom ekspanzionističkom, globalnom naletu, proširenju, radu, razvoju, građenju… Graditelj mi je bila jedna lijepa riječ, pravo da vam kažem. Neće mi zamjeriti svi ovi koji grade, i treba da grade, normalno, ali lično, kao malo iskrivljenom čovjeku, sad mi ta riječ nekako djeluje teško i otužno. Djeluje mi nekako okupatorski. Vjerovatno zato što sam navikao da živim u širokom gradu gdje se slobodno diše, gdje možete da trčite, da nekoga dozovete, da nikome ne smetate, takoreći da letite kroz ulice, po obalama i po planinama. Ta širina je čudo. Treba je čuvati, treba je gajiti, svakako. Što se tiče ove neobično lijepe zime, kao da je nije bilo. Ja mislim da nas je zima preskočila, jedno blago, lijepo proljeće nas je pratilo. U januaru i februaru nismo prestajali piti kafu na terasi, taj dar malo koji grad ima. Zamislite: u decembru, januaru, pijete kafu na terasi!
RB/BI: Iz ovog Vašeg ekspozea djeluje da je samo važno da mi što ne pokvarimo, da je najbitnije ovo što nam je od Boga dato.
Muratović: Nećemo pokvariti, treba to da poštujemo, treba to da gajimo i da čuvamo za sljedeće. Nekako imam osjećaj da sve što se radi, kao da je to posljednja generacija: „Poslije mene potop“. Uništismo obale. Ja sam isprovociran, prvom izložbom koja je bila 2019. godine, osjetio sam obale. Sad radim još jedan ciklus „Obale“. To je omaž obali. Znate ono kad smo prvi put ušli u vodu, dodirnuli more, dodirnuli smo kosmos, nema granica, ta toplota, taj miris, taj iskonski miris početka, onaj kamen koji je odolijevao hiljadama godina, koji se polako troši… Ta toplota, ta igra, te ljubavi – sada je sve to nekako u tom teškom betonu. Uništavamo taj kamen koji je još u vodi, ne damo mu da živi. Taj kamen smeta. Strašno. Mene to boli. Možda je to profitabilno, ne znam koliko. Hoće li ovaj narod, kad uništi obalu, kad uništi izvore, živjeti bolje? Hoće li biti srećan? Hoće li imati platu deset hiljada eura? Da li će moći da kupi vodu za deset hiljada eura? Da li će za taj novac moći da se okupa u čistom moru?
RB/BI: Momci, preostaje mi samo da vam se zahvalim na ovom razgovoru, da vam poželim mnogo sreće u Sarajevu. A pošto krećete u nedjelju i da vam poželim, naravno, srećan put, a Miluna ćemo zamoliti da odjavi emisiju.
Lutovac: Hvala, nisam navikao da odjavljujem stvari, uvijek ih najavljujem. Samo jedna mala opaska. Ne bih da govorim previše afirmativno o svim stvarima koje se dešavaju oko nas, pošto živimo u jednom rastresitom kulturnom ambijentu. Prije svega, svjedoci smo da smo u Kulturnom centru i Domu kulture zadnjih nekoliko godina napravili izvjesne pomake u infrastrukturi, pokrenuli smo jedan savremeni bioskop, sad upravo su radovi na velikoj sali… Volio bih da se slično nešto dogodi i u Galeriji, da se jedna galerija koja je na fantastičnom mjestu i ima svoj imidž, koja privlači cijelu Crnu Goru, osavremeni u tehničkom smislu. Kad kažem u tehničkom smislu, govorim o osvjetljenjima, o nekim depoima, modernijim predstavljanjima umjetnika, jer stvarno smatram da je prvi kontakt sa nekim gradom upravo kroz kulturu. Instituciji koja se zove Kulturni centar predstoji prilična borba da se ti objekti dovedu savremenijoj upotrebi, koja bi mogla da bude približna onoj u nekim metropolama.
