Međunarodno udruženje književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“ objavilo je knjigu „Zaljubljena zvezda“ sedamnaestogodišnje Milice Jovanović iz Sutomora.
Recenzent knjige, pjesnik i potpredsjednik „Nekazanog“ Goran Radičević zapisao je da, “kada se nađete zaglavljeni između sopstvene tišine i buke realnog svijeta, treba samo pronaći prave emocije za stihove i krenuti dalje”.
„Tako bar radi mlađana Milica Jovanović. Poeziju pišu djeca. Neka imaju manje godina, neka imaju više, neka već imaju i djecu i unuke, ali, kad pišu poeziju, onda su djeca.
Radim i družim se sa pjesnicima već decenijama i nikad nisam, kao sada kada sam kroz ‘Nekazano’ upoznao neke od njih, imao osjećaj da su mlade generacije pjesnika u stvari čudo od djece.
O poeziji Milice Jovanović mogu reći da je dorasla do prve zbirke. Obično se od tog uzrasta očekuje neka naivnost u pisanju, iznuđene rime ili ritam, ponekad i slaba kontrola emocija koja rezultira patetikom.
Čitajući njenu poeziju, iskreno sam iznenađen da toga nema. Kod njene nerimovane poezije zapažam tako ujednačen ritam koji po zvučnosti preuzima ulogu rima“, ističe u recenziji Radičević.
U rimovanim pjesmama, dodao je, rima je tu da “naglasi emociju i da je artikuliše kako bi se izbjegla melodramatičnost”.
„Ovo Miličino ostvarenje dobija na ‘specifičnoj težini’ ako se zna da je značajan broj pjesama i proznih sastava koje ovdje publikuje napisala kad je imala samo 12 ili 13 godina.
Te rime i sastavi se nalaze u drugoj polovini knjige. Iako blistaju kvalitetom, razlika u poređenju sa sadržajem iz prve polovine knjige je više nego uočljiva, budući da sada, sa 17 godina, logično, piše daleko ozbiljnije i zrelije.
Mlada poetesa piše ljubavnu i rodoljubivu, ali i poeziju u kojoj se kroz svoje unutrašnje biće bavi sveukupnim, ljudskim bićem, a naročito onim pokretačkim duhom.
Zar postoji neko ko može sve? I da pretvori svjetlo u mrak, i čašu vode u okean. Ptice ne umiru samo postanu selice i odu.
Ja joj vjerujem, jer sve što smo ikad vidjeli ili dodirnuli živi u nama i čeka svoj čas da se pojavi. Sve je tu i kad je daleko, sve živi i ne umire nikad“, ukazuje Radičević, koji je citirao i stihove mlade autorke:.
„Ti, koji uspevaš da daš glas nemom čoveku,
I da obojiš život daltonisti.
Uspevaš večitu pričalicu da umiriš,
I da pretvoriš svetlo u mrak.
Možeš i u čaši vode da vidiš okean,
I u letnjem svicu zvezdu padalicu.
Možeš iza oblaka Sunce da probudiš,
I jednim osmehom mesečev sjaj da nadjačaš.
Ti, kad večitu pričalicu ostaviš bez reči, možeš sve.“
„Nastaviće Milica da stvara, i mislim da smo dobili još jednu poetesu koja će nas i ubuduće radovati svojom poezijom.
Toplo preporučujem njen prvijenac, ali i njoj poručujem da stvara i dalje jer sve što stvorimo iza nas ostaje kao trag našeg postojanja“, zapisao je Radičević.
Predsjednik “Nekazanog” i urednik ovog izdanja Labud N. Lončar rekao je da je udruženje ovom knjigom ukazalo na “novu, ali „Zaljubljenu zvezdu“ na nebu Poezije”.
„Mladi su inače oni kojima najviše pažnje poklanjamo u radu udruženja. Do sada smo imali nekoliko izdanja lijepih knjiga poezije mladih stvaralaca. Milica je za sada od njih najmlađa.
Kao što i sama pjesnikinja kaže ‘Možeš i u čaši vode da vidiš okean’ njen talenat se odmah da primijetiti.
Inače, ova knjiga je trebala ranije da bude objavljena, ali zbog porodičnih obaveza nije i žao mi je što je tako, jer u životu mladih pjesnikinja i pjesnika veoma je važno to prvo ohrabrenje ili davanje vjetra u leđa kako bi još više i brže stvarali, normalno, uz budnu pažnju starijih kolega, pa bismo ove godine možda čitali njenu drugu ili treću knjigu.
Miličinu porodicu znam dobro i poznavajući njih i njihovo lično i porodično vaspitanje ne čudi me da je Milica tako dobra i sposobna.
Ona nam je sa svojim bratom Stefanom pomagala na književnim večerima za vrijeme Dana Zagrađa. Fantastično su govorili poeziju. Bolje čak i od nekih pjesnika koji su pisali pjesme.
Iskreno se radujem ovoj sjajnoj knjizi i znam da će ovo Milici biti samo mali podstrek da nastavi da piše.
Mi u Nekazanom smo postali bogatiji za još jednu sjajnu pjesnikinju, kao i cio šaroliki svijet poezije“, istakao je Lončar.
Milica Jovanović rođena je u Baru 2005, a živjela je u Sutomoru gdje je pohađala OŠ „Kekec“.
Sa porodicom se 2019, samo jednu školsku godinu prije „male mature“, seli za Kosovsku Mitrovicu, gdje je OŠ „Branko Radičević“ završila sa odličnim uspjehom, i u istom gradu upisala Tehničku školu „Mihailo Petrović Alas“, na smjeru arhitektura.
U trenutku kada iz štampe izlazi njen književni prvijenac, odlična je učenica trećeg razreda ove škole.
Ističe se podjednako u školi i u oblasti arhitekture, koju planira i da studira, ali i na polju književnosti, pa se za veoma kratko vrijeme okitila veoma značajnim nagradama za svoja književna ostvarenja.
Nagrađivana je do sada i za svoj slikarski talenat, a njeni likovni radovi našli su se i na međunarodnim konkursima i kolonijama, pored ostvarenja eminentnih umjetnika. Govori engleski i turski jezik.
Kako sama kaže, iako je zavoljela Kosovsku Mitrovicu, rado se vraća rodnom Baru i Sutomoru, gdje u svojoj porodičnoj kući provodi školske raspuste i sve slobodne trenutke.
