Gošća Vjere Knežević Vučićević u emisiji “Sunčanom stranom ulice” Radio Bara bila je magistarka Andrijana Raković, psihološkinja u Centru za socijalni rad. Tema razgovora je, vječito aktuelna – „Roditeljstvo i porodica“.
RB/BI: Susret u studiju Radio Bara otvorićemo pitanjem sa kojim problemima se najčešće srijeću roditelji današnjice?
Raković: Kao što je poznato, roditeljistvo predstavlja uvijek veliki izazov, prvenstveno iz razloga što svaki razvojni period u djetinjstvu predstavlja misiju za sebe. Svaki period nosi specifične potrebe i roditelj mora na njih da odgovori. Porodica u kojoj raste predškolsko dijete, ima za to doba uobičajne poteškoće i roditelji su u obavezi da pronađu način kako da se one što bezbolnije premoste. U periodu adolescencije problemi su značajno drugačije prirode, posebno iz razloga što se tada uticaj porodice smanjuje, a do izražaja dolazi uticaj društva, odnosno socijalne sredine.
RB/BI: Koliko i na koji način stručni tim Centra za socijalni rad može da pomogne i roditeljima i djeci?
Raković: Centar za socijalni rad prvenstveno radi savjetodavno, pružamo psihosocijalnu podršku i pomoć – kako djetetu, tako i kompletnoj porodici. Svako dijete je individua za sebe, tako da nemamo određene recepte, niti metode primjenljive za sve, već svako dijete iziskuje poseban rad.
RB/BI: Kada Vam se, Andrijana, roditelji obrate za pomoć, i koja je procedura ugovaranja susreta, kakav je tok samog procesa?
Raković: Svaki roditelj može da se obrati Centru za socijalni rad, bilo zbog neke informacije, ili pružanja konkretne stručne pomoći kada je u pitanju roditeljstvo. Istekla bih saradnju Centra za socijalni rad sa svim ostalim relevantnim institucijama koje, svakako, mogu da pomognu u radu, kako nama, tako i roditeljima – Centar za mentalno zdravlje, Savjetovalište pri Domu zdravlja, škole, kao i Centar za djecu sa posebnim potrebama.
RB/BI: Da li su roditelji iskreni, kakva su vaša iskustva? Jesu li spremni da priznaju greške i propuste?
Raković: Podrazumijeva se da je roditelj koji se obrati Centru za socijalni rad uvidio propuste i greške, odnosno svoju nemoć u odgajanju djeteta, iz čega i proizilazi spremnost da od nas zatraži pomoć. Naravno, mi nemamo bilo kakvih predrasuda i negativnih mišljenja o roditelju koji se obrati Centru. Uvijek smo otvoreni da pomognemo i razjasnimo dileme i rizike koje nose određeni periodi odrastanja i formiranja zrele ličnosti.
RB/BI: Ipak, stiče se utisak da roditelji sve više počinju da sumnjaju u sebe i ispravnost odluka i poteza koje tokom tog doživotnog „posla“ donose? Obje smo roditelji, pa vjerujem da ćete se složiti kada kažem da pripadamo generaciji koja je posvećenija i informisanija nego one ranije. Međutim, nismo li, ipak, često skloni nekoj pretjeranoj kritici i samokritici?
Raković: Prvenstveno ćemo se složiti da se vrijeme u kom smo mi odrastale, umnogome razlikuje od ovog u kom odrastaju naša djeca. Danas su informacije mnogo dostupnije, i oni sasvim lako mogu doći kako do korisnih, tako i do nepotrebnih, pa i štetnih podataka. Isto važi i za roditelje čija je uloga zaista zahtjevna i veoma odgovorna. Upravo zbog toga roditelj često kritikuje, ne bi li tu odgovornost opravdao i prikazao sebe kao dobrog roditelja. Na drugoj strani, na društvenim mrežama se suočavamo sa brojnim preporukama u vezi sa roditeljstvom i odgojem djece, koje ne moraju uvijek biti relevantne.
RB/BI: Da li su djeca današnjice prezaštićena?
Raković: Ne bih rekla da su prezaštićena, jer je njihovo pravo da žive u srećnom porodičnom i bezbjednom okruženju. Naša obaveza jeste da ih zaštitimo, ali, naravno da ne pretjeramo u tim „odbranama“ kada su one neosnovane i nerealne. Djeca često imaju druga očekivanja od nas.
RB/BI: Ranije su šamar ili kada u prolazu počupate za kosu dijete, bile vaspitne metode koje su se nekako podrazumijevale. Danas se nametanje discipline i granica smatra frustrirajućim. Šta sve spada u zlostavljanje djeteta? Šta možemo da podvedemo pod „zlostavljanje djeteta“?
Raković: Pod zlostavljanjem djeteta podrazumijeva se svaki oblik nasilja, bilo to psihički, fizički ili bilo koji drugi oblik. I šamar, čupanje za kosu je, svakako, fizičko zlostavljanje djeteta. Naravno da nije u interesu djeteta da živi u takvom okruženju. Ali, s druge strane, ono što je manje vidljivo, a što bih akcentovala, jeste psihičko nasilje koje je i te kako prisutno u porodicama i opasno u smislu da ostavlja dugotrajne posljedice na razvoj djeteta. Vrlo je štetno nazivati dijete pogrdnim imenima, upoređivati ga sa nekim drugim ljudima, predmetima ili bićima.
RB/BI: Stiče se utisak da je dijete, a ne porodica, na prvom mjestu? Koliko je to dobro za zajednicu ali i za dijete?
Raković: Porodicu i dijete ne možemo odvojeno posmatrati, jer upravo je dijete dio porodice. Porodica mora biti sigurno i bezbjedno utočište za dijete i sigurna luka, gdje ono uvijek može pričati o bilo kakvom problemu, neprijatnosti, ali i podijeliti radost, uspjeh i sreću. Ako porodica ne može da pruži djetetu zaštitu, sigurnost i bezbjednost, znači da je disfunkcionalna. Možda u tom kontekstu možemo posmatrati da je dijete prioritet u odnosu na porodicu. Ipak, porodica je jedinstvo roditelja i djece.
RB/BI: Šta je najvažnije u izgradnji kvalitetnog, čvrstog, zdravog odnosa izmedju roditelja i djece?
Raković: To su prvenstveno dobri interpersonalni odnosi unutar porodice, utemeljeni na poštovanju, razumijevanju, emocionalnoj toplini, zdravim relacijama koje se grade pohvalama, a ne pretjeranom kritikom. Nije preporučljivo ni previše hvaliti, ali su i česte kritike nešto što izuzetno negativno utiče na rast i razvoj djece.
RB/BI: Jesu li roditelji, kada im ukažete na problem dosljedni u obećanju da će se ubuduće drugacije ponašati prema svojoj djeci? Kakva su vaša iskustva?
Raković: Funkcionalni roditelj se potrudi da sve greške i propuste u vaspitanju pokuša da ispravi. Samim obraćanjem Centru za socijalni rad, mi prepoznamo da je spreman da radi na sebi, jer roditeljstvo je nešto na čemu radimo, nije to vještina sa kojom se rađamo, roditeljstvo je uloga koju kroz život gradimo iskustvom. Sve greške koje tokom roditeljstva ispoljavamo, baziraju se upravo na neadekvatnom vaspitnom stilu koji primjenjujemo. Vaspitni stil koji je karakterisao naše roditelje, danas ne možemo da prihvatimo kao apsolutno ispravan za vaspitanje našeg djeteta.
RB/BI: Da li se djeca žale da roditelji ne ispunjavaju obećanja? Ne mislim, pritom, samo na to da su vama obećali da će usvojiti neke sugestije i preporuke, nego inače – svakodnevna obećanja koja daju svojoj djeci?
Raković: Ono što mi savjetujemo roditeljima jeste da ne obećavaju djeci ono što znaju da ne mogu ispuniti. Neispunjeno obećanje djetetu šalje negativnu poruku da je sasvim u redu nekoga slagati. S druge strane, dijete se osjeća izdano, poniženo, nedovoljno vrijedno. Naravno da su postojale žalbe da roditelji nisu ispunili obećanja, ali svakako da su to stvari koje kroz rad i razgovor mogu da se koriguju i isprave.
RB/BI: Jeste li dolazili u situaciju da shvatate da djeca preuveličavaju, i biću gruba, lažu, kada govore o problemima u porodici?
Raković: Ne možemo poći od pretpostavke da dijete ne govori istinu. Djetetu pristupamo uvijek sa potpunim povjerenjem i pažnjom. Prvenstveno zato što određeno ponašanje roditelja koje dijete problematizuje, kada se spari sa osjećanjem djeteta u tom trenutku, ili njegovim položajem u porodici, može sa strane da nam djeluje da je problem preuveličan, ali, to je lični doživljaj djeteta. Znači, treba trenutno stanje djeteta koje on verbalizuje, sagledati iz dublje perspektive, pa vidjeti zašto je tu situaciju dijete na taj način doživjelo i saopštilo.
RB/BI: Andrijana, zbog čega djeca nemaju samopouzdanja, i kako se ponašaju roditelji čija djeca izrastu u nesigurne ljude?
Raković: Istraživanja su pokazala da upravo pretjerana kritika od strane roditelja dovodi do toga da su djeca manje samopouzdana. Ako je ponašanje djeteta isključivo kritikovano, ako obraćamo pažnju samo na ono loše što uradi, a izostaje pohvala ili nagrada za dobro ponašanje, to je faktor koji bitno utiče da sjutra dijete bude osoba sa manjkom samopouzdanja.
RB/BI: Kako i kada kritikovati dijete? Čini mi se nekako da kontraefekat izaziva i ako roditelji dijete kritikuju u javnosti i pred publikom? To im vjerovatno izgleda kao da su ga na neki način izdali?
Raković: Tačno. Upravo se tako dijete osjeća kada ga pred publikom kritikujemo, pred nekim njima bliskim osobama, društvom, vršnjacima, komšilukom… Kritike treba da budu u zatvorenom prostoru, u porodici, da roditelj sjedne pored djeteta i uputi mu zamjerke na loše ponašanje. Naravno da je jako bitno da se ne kritikuje njegova ličnost, nego ponašanje.
RB/BI: Znači ne „nisi dobar“, nego „ovo ili ono si uradio pogrešno“? A da li u pohvalama treba biti umjeren?
Raković: Pa naravno, nisu ni pohvale uvijek poželjne, ali svakako je bolje i pretjerati u pohvalama, nego pretjerati u kritikama.
RB/BI: Jedna od vjerovatno najbitnijih pitanja na ovu temu je kako graditi povjerenje i bliskost sa djecom? Da li roditelji treba da budu drugovi sa djecom ili ipak treba da se postavi granica da se zna ko je roditelj, a ko dijete?
Raković: Povjerenje i bliskost se grade od ranog djetinjstva, od predškolskog uzrasta, kada porodica ima dominantan uticaj na samo dijete. E, sad, ako izostane bliskost i povjerenje u tom periodu, ne možemo očekivati da se oni pojave u adolescenciji, jer je to, ponovo podvlačim, period kada se smanjuje uticaj porodice, a povećava se uticaj socijalne sredine, odnosno društva. Adolescencija je doba kada mladi nisu još odrasli, ali nisu više ni djeca. Tada sazrijevaju kako socijalno, tako intelektualno, ali i emocionalno. S tim u vezi, ako bliskost i povjerenje izostanu, ako se nisu izgradili u predškolskom uzrastu, ne možemo ih očekivati ni u periodu adolescencije.
RB/BI: Kako motivisati dijete u smislu izgradnje stabilnog karaktera? To je nešto što će nositi cijelog života.
Raković: Dijete se rađa kao „tabula rasa“, odnosno prazan papir, roditelji su ti koji oblikuju njegovo ponašanje postupcima, odnosom sa djetetom. Onako kako se roditelj ponaša, to postaje model koji će i dijete da usvoji. Ako imamo roditelje koji ne ispunjavaju obećanja, ne govore istinu, možemo da očekujemo da će se tako i dijete ponašati, biće sklono manipulaciji, laganju, koristiće društveno neprihvaljive metode ponašanja.
RB/BI: Da li djeca rade većinu društveno prihvatljivih stvari iz, recimo, straha ili je, ipak, poštovanje i lijepo vaspitanje ono što ih navodi da budu „dobra djeca“?
Raković: Prvenstveno to zavisi od vaspitnog stila roditelja. Postoje četiri vaspitna stila, ali ja ću sada pomenuti samo dva. Autoritativni stil karakteriše strah, odnosno naredba, odnos u kome preovladavaju konstantni zahtjevi i očekivanja upućena djeci. Tada dijete, iz golog straha kako će roditelj da reaguje, ispunjava sve naloge, prihvata nametnute obrasce ponašanja. S druge strane, postoji demokratski vaspitni stil, koji podrazumijeva slobodu djeteta da u odnosu sa roditeljem iskaže svoj stav i zapažanja. To je podržavajući vaspitni stil, i on se smatra čak i najpovoljnijim, jer se svi konflikti i dileme rješavaju kroz razgovor. Koristeći te vaspitne metode, djetetu je dozvoljeno i da pogriješi. A, kad pogriješi, tu ste vi da mu pomognete da grešku ispravi i sugerišete kako da dođe do dobrog rješenja.
RB/BI: Kada Vi, Andrijana, kao psihološkinja za dijete kažete „e, ovo je srećno dijete“?
Raković: Srećno dijete je ono koje raste u sigurnom, bezbjednom porodičnom okruženju. Porodica koja je funkcionalna, u kojoj izostaju svi oni autoritativni stilovi vaspitanja, gdje nema toga, da kažemo, vertikalnog položaja u porodici, gdje su roditelji međusobno ravnopravni, a i djeca sa roditeljima, naravno. Kad kažem ravnopravni, ne mislim na odnos dva druga, već upravo da postoji roditelj/dijete odnos, ali da se on gradi kroz poštovanje, obostrano razumijevanje i obostranu emocionalnu toplinu.
RB/RB: U kojoj mjeri roditelji mogu očekivati podršku od šire porodice, ali i od učitelja i nastavnika kasnije, jer u školi ponekada provode više vremena u kojem je prisutna ta verbalna interakcija, nego kod kuće?
Raković: U periodu odrastanja najviše vremena, poslije onog s porodicom, provode u školi. Ne smije se zanemarivati da je škola ustanova koja, pored obrazovne ima i takođe, vrlo značajnu, vaspitnu ulogu, što svakako predstavlja potporu roditeljima u vaspitanju. Sve propuste, kojih roditelj, možda, u datom trenutku nije svjestan, škola može kroz rad sa djetetom da uoči, da kroz saradnju s roditeljima ukaže na njih. Naravno, tu je i Centar za socijalni rad, imamo dobru saradnju sa obrazovnim ustanovama, pa smo u svakom momentu spremni da „uskočimo“ i pomognemo i porodici i školi.
RB/BI: Kako da roditelji utiču na odabir prijatelja svoje djece i u kojoj mjeri je poželjno kontrolisati njihove telefone, tablete, znati u svakom trenutku gdje se i sa kim nalaze? Posebno kada su u pitanju, opet se vraćam, adolescenti.
Raković: A, ja ću se opet vratiti na period djetinjstva. To je period povjerenja, toplog odnosa koji se gradi upravo tada, a kada te temelje dobro i čvrsto postavite, manje ćete imati problema u adolescenciji. Naravno da su nam svima puna usta o pravima djeteta, koja podrazumijevaju pravo na privatnost, ne smijemo zadirati u lične stvari i odnose, kontrolisati telefon, čitati dnevnik… Naravno, ako imate dobar odnos sa djetetom, nećete imati taj problem. Moguće je da dijete nešto sakrije, ali se sve, uglavnom, brzo otkrije. Roditelj tada treba djetetu da pomogne da uvidi da mu on nije neprijatelj, da ga podrži u kanalisanju ispravnog životnog puta, da odraste u zdravu, srećnu i karakternu osobu.
