„Sve su Drine ovog sveta krive i nikad se one neće moći svekolike ni potpuno ispraviti, ali nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo” (I. Andrić)
Učestvovati u ovom serijalu velika je privilegija. Biti dio društva i pojedinaca koji su u prošlom i ovom vijeku svojim radom i bogatom ostavštinom na raznim poljima ostavili dubok trag u našem najljepšem gradu i šire je, s druge strane, i odgovornost. Pogotovo kad poziv dođe od Milana Vujovića. Iako u zadnje vrijeme odviknut od pisanja ovako opuštenih redova, a još manje imajući vremena za ovako lijepe stvari, treće podsjećanje upornog Milana trgnulo me kao da sam pred vratima sudnice gdje kao svjedok čekam da uđem, ne znajući šta ću uopšte reći.
„Napiši onaj tekst u ovih 15 dana ako si započeo, a ako nijesi ne moraš“, profesorski me podsjeti autor ovog divnog serijala, što me vrati u dane osnovne škole, kada sam sigurno mnogo revnosnije završavao domaće zadatke.
Činjenica da sam već sa 26 godina živio u četiri države, ne mijenjajući mjesto prebivališta, i da smo još kao djeca morali postajati ljudi kako bismo se izborili sa izazovima sumornih vremena, dovoljno govori da je teško usredsrediti se samo na jedan događaj. Maglovita sjećanja iz ranog djetinjstva, prvo putovanje s ocem za Split davne 1986. godine, štafeta mladosti, polaganje pionirske zakletve, bezbrižni dani prva četiri razreda osnovne škole, tradicionalno vaspitanje i vrijednosti koje su utkane u habitus naše generacije brzo su zamijenjeni nekim drugim pravilima koja će obilježiti moje djetinjstvo i tinejdžerske dane. Došle su rane devedesete, kada smo svi kao djeca osjetili da više ništa nije kao što je bilo. Naša himna „Hej Sloveni“, od koje mi i danas prolaze žmarci, odjednom više nije bila na cijeni, lagani zvuci pjesama „Rock me“ i „Džuli“ koji su mi ostali u sjećanju kao tadašnji TV-muzički mainstream, zamijenjeni su nekim drugim neukusnim pjesmama, a na crno-bijelom ekranu televizora EI Niš uveče su se uglavnom pojavljivali neki turobni likovi koji nam nijesu ulivali sigurnost da nas čeka spokojno djetinjstvo. Čak je i naša večernja emisija „Laku noć djeco“ često prekidana vanrednim vijestima i izvještajima sa ratišta.
Moj prijatelj od ranog djetinjstva Fejzo (Brkanović) prestao me zvati na fudbal, jer je u strahu kada će doći po njega bio zaokupljen praćenjem dešavanja u radio prenosima. Šta se ovo dešava, pitao sam se? A onda – prvu ozbiljnu tugu i blago dječačko otrežnjenje mi donosi događaj kada su 1991. godine moja braća Asko (Brkanović) i Muo (Mačkić) morali da bježe za Ameriku kako bi sačuvali glavu, jer nijesu htjeli da učestvuju u bratoubilačkom ratu. Tetkini jecaji, ta bol koja pulsira u grudima, pomisao da se možda više nećemo vidjeti, ti snažni i dugi zagrljaji opraštanja, riječi koje od ridanja ne možeš izgovoriti i sada mi odzvanjaju u ušima. Kasnije će njihovim stopama otići i druga moja braća Durakovići – Safet i Dino za Ameriku, a Zaim za Australiju. Više nas je trenutno u inostranstvu, pa često sa blagom dozom ironije konstatujem da smo prava internacionalna familija. Njima je to donijelo spokojniji i bolji život, zbog čega sam srećan, a meni zalog da to nikada (odgovornima) ne zaboravim i izvučem pouke iz kojih će proisteći brojni moji pogledi na život koji će uglavnom biti u manjini.
Odrastao sam u Mrkojevićima, u Pečuricama, i usljed svih okolnosti, vremena za druženje u gradu i nije previše bilo. A nije to bila ni navika mladih Mrkojevića, imali smo neki naš drugačiji ritam – škola, pomoć roditeljima oko poljoprivrednih poslova, fudbal na livadi i po zabjelima i čitanje. Poneki odlazak u prodavnicu „13. jul“, sladoled na terasi ispred Robne kuće i vožnja pokretnim stepenicama bili su posebni trenuci u kojima su uživala djeca iz prigradskih i seoskih naselja. Tako i ja i moja starija sestra Jasmina, koja će mi od malena biti veliki životni oslonac. Bilo je tu i višesatnih čekanja na pumpi kod hotela „Topolica“, jurnjava za dilerima, kraljevima devedesetih, oko pijace, ne bi li se i sekund iskoristio da se pare zamijene po što boljim uslovima. Sa ocem, tada radnikom Luke Bar, vozeći se u Jugu 55, imao sam priliku da posmatram izdisaje čuvenog programa „Jugoamerika“. Takmičenja iz matematike pod vođstvom drage profesorice Milice Džaković i školska sportska takmičenja u fudbalu, rukometu, a posebno u odbojci, pod dirigentskom palicom sjajne nastavnice Milijane Šabović, bile su prilike kada bih se željno dočepao grada. Odbojka će malo kasnije značajno obilježiti moje juniorske dane, a prvo mjesto na republičkom takmičenju za osnovne škole i pobjeda u finalu nad bradatim, „švercovanim“ igračima „Ibra“ ostaje kao graciozna uspomena iz tog vremena. Još poneki koncert za djecu i to je bilo to, što se tiče odlaska na Topolicu.
Mrkojevići su, inače, a posebno početkom devedesetih, bili veoma specifično područje. Kao miran, pomalo inferioran narod, ljudi „od svoje rabote“ koji ne žele da talasaju, uglavnom poštujući većinska raspoloženja, veoma prilagodljivi, našli su se u specifičnom društveno-političkom trenutku – bili su manjina u odnosu na tadašnje većinsko raspoloženje u državi.
Kao osoba u kojoj uvijek tinja buntovnički duh i koja često izbjegava „zlatnu sredinu“, sin antiratnog aktiviste i člana Saveza reformskih snaga Ante Markovića, veoma rano sam iskazivao razne vidove dječačke borbe za pravdu i nepristajanje na nametnute stavove. Sjećam se događaja, mislim u petom razredu (1991. ili 1992. godine) kada je uveče u školi organizovana tribina tada zajedničkog DPS-a. Iako o politici nijesam znao gotovo ništa, usljed, nažalost preokupiranosti društva, pa i porodice političkim i ratnim dešavanjima, u svojoj glavi sam imao percepciju da su to neki „loši momci“ i da im treba napraviti neki marifet i „štetu“. Naravno sve je urađeno bez znanja roditelja. Brzo sam okupio ekipu: Cukija, Kefa, Seja, Naza i Muja i dogovorio „diverzantski plan“. Prvo smo od roditelja aktivista krišom uzeli neki propagandni materijal i sakrili ga blizu škole. Cuki je bio rođak čistačice, i dok ju je on zamajavao u holu, ja sam poslije čišćenja i sređivanja učionice likovnog, ušao u nju i ostavio blago odškrinut prozor. Izašli smo i sakrili se, čekajući da posljednja osoba ode i zaključa školu. Malo kasnije, puni adrenalina, već smo svi bili raspoređeni po učionicama gornjeg sprata okrenutog ka glavnoj magistrali. Vrlo brzo, svi ogromni prozorski portali, ali i unutrašnji prostor gdje se održavala tribina, bili su oblijepljeni posterima Slavka Perovića, Anta Markovića i Ljubiše Stankovića. Koristili smo čak OHO ljepilo kako bi „antidiverzanti“ imali kasnije pune ruke posla. Poslije uspješno završene akcije, samo smo uz smijeh predosjećali šta će se desiti, zamišljajući izraze lica učesnika i organizatora tribine. Tako je i bilo – tribina je kasnila, održana u ambijentu postera političkih protivnika, a organizatori pretpjeli velike kritike. Naravno, sjutradan sam bio pozvan u kancelariju direktora, nijesam htio da otkrivam „diverzante“, ali je većina svojevoljno došla sa mnom. Pored oštrih kritika i onog završnog u knjižici: „Odličan uspjeh, neprimjerno vladanje“ dobili smo i po neku šibu koja mi je prijala kao najslađa nagrada. Roditelji su pozvani na razgovor, pa su nas brzo stigle i kazne i ukori, iako smo u njihovoj nasmijanoj namrgođenosti vidjeli neki vid ponosa na ono što smo uradili.
Još jedan mali događaj, koji će kasnije imati veliki uticaj na kreiranje mojih stavova, desio se te 1992. godine. Bio je to telefonski razgovor mojeg oca Ahmeda i Milenka, njegovog najboljeg druga iz Foče. Naime, Milenka su zvali i prisilno regrutovali u rezervni sastav vojske i on je tražio izlaz. Dezerterstvo je tada bilo najveća nacionalna sramota, ali je za njega dizanje oružja na svoje komšije bila još veća tragedija. Još mi danas odzvanja očev povišeni ton: „Milenko, sklanjaj se iz tog ludila, makar za početak porodicu pošalji kod mene… svi ćemo se jednog dana morati pogledati u oči“. Na kraju razgovora, prvi put u životu sam vidio očeve suze. To me je nenormalno uznemirilo, a tek moju preemotivnu majku Raziju koja je po defaultu pratila očevo zabrinuto stanje. Moj tata plače?! Do tada sam mislio da to ne postoji i da tate nikada ne plaču, da je to zabranjeno i nemoguće i da se to dešava samo kad dođe smak svijeta. Kasnije sam i shvatio da devedesete jesu bile „smak jednog svijeta“ na Balkanu; svijeta ljubavi, bezbrižnosti, tolerancije, pravih vrijednosti, vaspitanja i poštovanja. Ovaj telefonski razgovor će u meni godinama tkati premise univerzalnih i kosmopolitskih shvatanja – da ne smije postojati ono „bliža je potkošulja od košulje“, da smo od iskona prvo ljudi, a da su nam razlike uglavnom nametnute rođenjem ili vaspitanjem, što znači da ih možemo mijenjati i bezbolno prihvatati to „drugačije“ od nas; da te iste, stečene razlike koje su u genetici i nauci uopšte statistička greška, moraju biti osnov ljudskog zbližavanja, a ne rovovsko tlo za gajenje primitivnosti nacionalizama, te kolektivne paranoje balkanskog lonca, kao ni za razvoj religijskog fundamentalizma, te slijepe krivudave stranputice koja često sputava ljubav različitosti, a tek zakrvljenih partijskih podjela kao odraz provincijalnog duha neemancipovanih društava.
Doći iz Mrkojevića na Topolicu sredinom devedesetih i prilagoditi se nekom novom društvu, novim pravilima, malo drugačijoj kulturi, često se osjećajući kao jedinka, nije bilo lako. Za sebe, uz početne faulove, to ne bih mogao reći. Međutim, većina moje i bliskih generacija je tada, nažalost, odustajala od srednje škole, odlazila „preko bare“, tražila sebe u nekim zanatima, ostajala uz roditelje da se bavi poljoprivredom ili jednostavno iz nekog (i)racionalnog straha bježala od izazova daljeg obrazovanja, ne gledajući malo dalje u budućnost, već je bremenitost tih teških vremena proizvela (kod roditelja) borbu za preživljavanje kao jedini cilj.
U barsku Gimnaziju dolazim kao odličan đak, ali to je samo bila neka osnova koja nije previše značila. Bio sam srećom posvećen učenju, prilično disciplinovan, puno sam čitao, izgradio radne navike, pa mi je to dosta pomoglo u početku. Naglašavam “u početku”, jer su se stvari u trećem razredu dosta promijenile, kada su bubice posljednje faze puberteta bukvalno pokosile sve skrupule mog đačkog karaktera. Srećom, na određeni period! Ponekad sam i osjećao da me posmatraju drugačije i da moram više i bolje da bih izvukao prosjek ostalih. A naša Gimnazija važila je tada kao „strah i trepet“ u obrazovnom sistemu Crne Gore. I bila je takva, u pozitivnom kontekstu. Autoritet i široko znanje Moma Vukovića, dosljednost Olge Marojević, pravednost Sloba Vukovića, otvorenost i interaktivnost Ranka Frenkija Barjaktarevića, iskrena emocija Radmile Suđić, urbanost i duhovitost Ranka Opančine, umjetnički duh i širina Miluna Mika Lutovca, spoznaja da se greške moraju platiti i filozofski pristup Roberta Tijanića, želja da mnogo naučimo i zahtjevnost Zorice Šišović stvarali su od nas ljude, ne samo od znanja iz te oblasti, već jakog opšteg obrazovanja i najvažnije: vaspitanja i kulture, što će nam u generalno dekadentnom miljeu pomoći da sačuvamo makar jezgro pravih vrijednosti. To je možda i najveći uspjeh gimnazijskih dana.
Ubrzo su ovi fundamenti počeli da okupljaju ekipu koja će intenzivno ostati zajedno do današnjih dana, punih 28 godina, rađajući pravo prijateljstvo koje „biva ko zna zbog čega, kao ljubav“. Kroz sportska druženja već sam bio izgradio drugarstvo sa Stevom Markolovićem iz Bartule, sa Perom Maljevićem (porijeklom iz Šestana) me vezivalo veoma slično odrastanje, nerazdvojni od vrtića Ibro Đurović i Mirza Mehović dolaze iz divnih, obrazovanih porodica i, kao i Andrija Lukšić, sin barske legende Vlada Lukšića, bili su gradska djeca. Nemoguće je od hiljade duhovitih, vragolanskih, ponekad rizičnih, ali i događaja koji bi mogli biti za primjer, izabrati neki i pisati. To bi zahtijevalo dosta prostora, pa ostavljam to za neki drugi serijal. Ekipa je uz parolu „svi za jednog, a jedan za sve“ pregrmjela sva ova vremena i ostala na okupu gradeći jednu nezamjenjivu vrijednost mog života, ostavljajući zalog našoj djeci koja će, nadam se, znati to da cijene. Da su već pomenute, samo formalne različitosti, naše bogatstvo, a solidarnost, bratska ljubav i druge prave vrijednosti ono što nas neraskidivo spaja u životu, pokazatelj su bila, a i do danas su, naša generacijska prijateljstva sa Zoranom Rakićem, Nedeljkom Gujom i Igorom Galićem koje su vihori besmislenog rata devedesetih doveli u Crnu Goru.
Dok su nas dominantni javni narativ i medijska propaganda svakodnevno tjerali jedne od drugih, mi smo bili sve jači i složniji u buntu prema tmurnim izazovima svakodnevice. Naše izrugivanje tim nametnutim razlikama često smo sarkastično znali začiniti međusobno pogrdnim nacionalnim nadimcima. Dok su se neki tukli i svađali oko toga, smijeh i ironija su bili naš izduvni ventil, duhovni otpor i bijeg od stvarnosti. Tako su ta teška vremena izrodila za mene velike ljude i prijateljstva kojima se i danas ponosim. Teško je pobrojati sve te divne momke i djevojke iz generacije i odjeljenja IV-5 i IV-6 koji su disali kao jedno. Nadam se da se neće naljutiti. Moram pomenuti još dvije dive naše generacije: Danicu Markolović (ex Vlahović) i Mariellu Pantić (ex Čobić) koje su kao Lunja („Orlovi rano lete“) uvijek širile toplinu i radost u našem društvu, štitile, pomagale, ravnopravno se borile, ali i bile ispred nas u mnogo čemu. Lokali tih vremena koji su pisali romane naše mladosti bili su kafeterija „Ana“, pub „Mongro“, diskoteke „Ekvador“ i „Hollywood“ i naravno „Augusta“ i „Varadero“ koji su ponosito odoljeli zubu vremena i nastavili da nas vesele i u ovim ozbiljnim 40-im godinama života. Ne smijem zaboraviti ni (teško je odrediti tip lokala) „San Remo“, gdje smo Stevo, Zoran i ja često igrali bilijar, sa posebnim zadovoljstvom, ako bi pobjegli s nekog dosadnog časa. Tu smo imali „šta naučiti“ i čuti kockarske priče čuvenih barskih mangupa.
Te ružne 1999. godine zadesilo nas je bombardovanje i poslije dvije-tri godine relativno spokojnijeg života opet uvelo u fazu neizvjesnosti, straha i produbljivanja jaza između različitosti. Ako ćemo iskreno, te različitosti su u Baru, ako izuzmemo one ekstremne situacije, uvijek tinjale, ali ono specifično za naš grad kao nigdje u Crnoj Gori, jeste da se one vrlo brzo pacifikuju, nekako sjedine i u interakciji polako nestanu ili pak ispoljavaju kroz specifičan duh barske pitomine.
Usljed takvog ambijenta, ta druga polovina četvrtog razreda bila je posve drugačija. Kao da su i kriterijumi u školi pali, osjetila se podijeljenost i među profesorima i učenicima. Svako je protestovao iz svojih pobuda, mnogi su zaćutali ne želeći da iritiraju drugu stranu, a umjesto radosti i šarenila koje donose mart i april, mi smo ka nebu gledali brojeći avione i bombe… i nadajući se. Mogu slobodno reći, te godine nijesmo imali proljeće! Zvanično je zabranjeno održavanje maturske večeri, što smo doživjeli kao najveću povredu pečata naših gimnazijskih dana. Zašto smo mi krivi, zar moramo biti kolateralna šteta, zar je širenje veselja i međusobne ljubavi zabranjeno?
Zato sam, onako buntovnički, sa još par ljudi, pokrenuo „ilegalno“ održavanje maturske večeri. Prvo su maturske večeri organizovali IV-5 i IV-6, a onda smo sa zakašnjenjem, negdje sredinom juna u hotelu „Topolica“ samoinicijativno organizovali gala veče za čitavu genereciju. Većina profesora se odazvala pozivu, ali bilo je i onih koji iz meni razumljivih razloga nijesu htjeli da dođu. Sjećam se da smo Saša Milijić i ja, negdje oko 22 h, u blago pripitom stanju, upalili moju žutu ladu i krenuli u „lov“ na profesore partibrejkere. Bukvalno smo im ulazili u kuću, molili i pregovarali. Uspjeli smo dovesti dvoje. Njihov ulazak u svečanu salu pamtim kao juče. Bio je to gejzir emocija i salva aplauza. Pokazali smo na tim malim primjerima da se snagom volje i ljubavi svako može izdići iznad situacije i pobijediti sve gluposti svakodnevice.
Odbojka. Moj najomiljeniji sport i još jedna velika, ali nedovršena ljubav. Počeo sam je uspješno igrati u osnovnoj školi. Bili smo neprikosnoveni u Baru. Tokom gimnazije počeo sam trenirati u OK „Mornar“, koji se te 1996. godine ponovo okupio. Ja sam bio dječak, među već vrsnom i starijom generacijom. Bili su tu Dragoljub Bajković, Bato Matković, Peđa Marović, Nikola Jovović, braća Begović, Šćepo Drašković… Ubrzo su počeli trenirati i moji drugari Stevo i Mirza. Od mlađih ne smijem zaboraviti drage prijatelje Vlada Lazarevića i Davora Dada Šabovića. Vodili su nas Dragan Njaca Dobrković i Slobo Knežević Pendrek, a kasnije se pridružio kao igrač-trener odbojkaški mag Peđa Đonović, od kojeg sam i najviše naučio. Sekretarijat kluba koji su činili Sergej Vujošević i Marica Jovićević bio je pokretačka snaga našeg volonterskog duha. Bez značajnih sredstava, često se seleći iz jedne u drugu salu za treniranje, sve je počivalo na snažnom entuzijazmu koji nas je održao na okupu. Redovno smo osvajali Republičku ligu, stigli i do Prve B lige SRJ, a onda se, kako to obično biva kad nedostatak sredstava, nebriga grada i države, nadjačaju entuzijazam koji vremenom splasne, sve raspalo. Ipak, ta volja za treningom, disciplina, spremnost na odricanje, stopiranje poslije treninga s Dadom, pa ponekad povratak kući pješačenjem po 11 km do Pečurica u kasnim večernjim satima, ostaće u lijepom sjećanju i ostaviti jedan neizbrisiv trag moje mladosti.
Bar je danas poprilično drugačiji, kao što se „moj Bar“ znatno razlikuje od onog iz opisa starijih učesnika ovog serijala. Kao jugonostalgičara uhvati me žal što nijesam bio sudionik onog iz redova koji opisuju Bar iz vremena s kraja šezdesetih do sredine osamdesetih godina prošlog vijeka. Ipak, ostaje najveća sjeta na Bar iz naših tinejdžerskih dana i ludih devedesetih. Taj i takav Bar me naučio svemu, pomogao u građenju karijere u NVO sektoru, politici i biznisu i dokazao da ništa nije nemoguće. Od 1999. do 2010. sam ga donekle napustio – fakultet, politika, inostranstvo…
Ali, svaki povratak budio je u meni posebno uzbuđenje, iščekivanje, ponekad suzu i sa ove distance siguran sam da Bar nikada nije napustio mene. Bez obzira na značajne promjene u kulturi, vrijednostima, ponašanju i navikama mladih koje često znam da kritikujem, one nose točak i breme jedne epohe. Ne treba očajavati, taj točak promjena je nemoguće zaustaviti i trebamo naći način da uživamo u njemu. Jer, dobro kaže Ladner, „Čovek priča o ubijanju vremena, dok vrijeme njega lagano ubija“. Možda neki mozaici naših vremena lagano nestaju, ali neka Bar bude vječan.
