NVO Centar za istraživanje, edukaciju i psihološko savjetovanje “PORTRET” proslavlja jubilej – deset godina postojanja. Tim povodom gošća u emisiji “Od doručka do ručka” u subotu, bila je psihološkinja i psihoterapeutkinja Branka Ćalasan, direktorica ove NVO. Bilo je riječi o realizovanim projektima, aktivnostima i planovima povodom obilježavanja jubileja, zatim njihovom Klubu mladih volontera “Klupko”, te Mreži nevladinih organizacija “ŽUKA”, čiji su dio. U razgovoru smo “dotakli” i neke od, kod mladih, aktuelnih problema – vršnjačkog nasilja, konzumacije na izgled bezazlenog “snusa” čak i među osnovcima, te sve prisutnijeg (pojave ili trenda) samopovređivanja…
RB/BI: U petak ste povodom završetka projekta Centar za darovite “Aska”, u OŠ “Jugoslavija” organizovali lijep događaj. Kako je sve to bilo osmišljeno?
Ćalasan: Krenućemo od same organizacije završne konferencije, koja je bila zaista izazovna. To je projekat koji je podržalo Ministarstvo prosvete 2021. godine u okviru projekta, tj. konkursa “Darovit(a) sam – podrži me” i namijenjen je darovitoj djeci u cijeloj Crnoj Gori. Osnovali smo Centar za darovite “ASKA”, gdje su se odvijale radionice na različite teme. Ono na što smo posebno ponosni jeste što se u našoj “ASKI” rodila prva “Mala škola filozofije” u Crnoj Gori. To je čitava jedna metodologija koja je u zemljama regiona uveliko prihvaćena i nadamo se da će i ovdje postati dio školskih programa. Pored toga, tu su bile i radionice javnog nastupa, likovne i psihološke…
RB/BI: Završna konferencija je trebalo da bude održana krajem godine. Zbog čega je odložena?
Ćalasan: Da, završna konferencija je trebalo da bude 23. decembra, 2022. ali, zbog dojava o bombama tog dana, odložili smo je. I s obzirom da je napravljen veliki vremenski jaz od tada do juče, mi smo preponosni i zahvalni zbog broja posjetilaca, roditelja i djece koji su prisustvovali i podijelili tu divnu priču sa nama. Uz veliku podršku Slavice Radević, direktorke OŠ ”Jugoslavija”, sproveli smo tu završnu konferenciju, predstavili rezultate projekta i imali jedan zanimljiv program.
RB/BI: Da ne propustimo da pomenemo i voditelje radionica. Ko je sve bio zadužen za taj edukativni dio?
Ćalasan: Naravno, hvala na podsjećanju. Psihološke radionice vodila Jovana Strugar, psihološkinja i psihoterapeutkinja iz Podgorice. U programu je bilo stotinu djece, od kojih je 92. prošlo kompletan program. Čitav grad i sve osnovne škole bile uključene u to. Priprema, sastanci u školama, dogovori sa roditeljima… Sve je trajalo nekoliko mjeseci i bilo zaista izazovno. Ali eto, na kraju smo preponosni, jer je tim to iznio na zaista sjajan način. Radionice javnog nastupa je vodila Vesna Vujošević-Labović, glumica i dramski pedagog. Djeca su, kroz kratak video, govorila o utiscima sa radionica javnog nastupa. Na završnoj konferenciji su bili u prilici da predstave cjelokupan rad, igre kroz koje su prošli, izazove u vezi sa tremom, strahom i javnim nastupom. Plan je bio da imaju taj javni nastup uživo, međutim i tu smo imali određene izazove. Naime, djeca su bila na ekskurziji na Cetinju, na Ivanovim koritima i onda smo našli jedinu varijantu koja nam ostaje i kao jedan video materijal. Eto, nekako je održivo. Potom, likovne radionice je držao Jakša Ćalasan, nastavnik likovne kulture. On je imao asistentkinju, na koju smo posebno ponosni, a to je Kristina Stanišić koja je u Beogradu završila “Akademiju primjenjenih umetnosti” i vodila je jedan dio programa. Nažalost, ni jedno ni drugo nisu mogli prisustvovati ovom događaju, ali je postavljena izložba likovnih radova koje su djeca uradila, a koja se može pogledati u školi “Jugoslavija” narednih mjesec. Profesorica Nela Dabanović vodila je “Vježbaonicu uma”. Međutim, te radionice su prevazišle samu “vježbaonicu” i postale su prava “Mala škola filozofije”. Sada smo u procesu traganja za modelom, kako će ta mala škola da nastavi da živi.
RB/BI: Da napomenemo da je ukupno sprovedeno 90 radionica, kroz 92 radna sata, sa 92 djece. To je zaista impozantan podatak.
Ćalasan: Da, jeste. Pa nekako smo i mi, na nivou tima, sinoć (kad smo sve to zaokružili, i svu tu statistiku pripremili za izvještaje) bili zadivljeni i iznenađeni ovim ciframa. Svaka od radionica je imala svoj broj radnih sata i svoj broj učesnika. Zamislite samo 90 događaja, dakle, 90 radionica koje su zaista, a svaka je, pored to kvantitativnog dijela, kvalitativno i sadržajno bila korisna za djecu.
RB/BI: Kad smo već kod brojki, NVO “Portret” postoji od 2013. godine i ove godine slavite deset godina postojanja. Događaj koji ste organizovali u petak nas zapravo, uvodi u priču o obilježavanju jubileja tokom čitave ove godine?
Ćalasan: Tako je. Pitali smo se kako ćemo da zaokružimo tih 10 godina i donijeli smo odluku da ćemo zajednici dati “pro bono” usluge i sadržaje. Zajednica – naše lokalno stanovništvo, može učestovati u kreiranju tih događaja putem ankete koje se nalaze na našoj Facebook stranici. Dakle, tamo možete pronaći “Anketa povodom 10 godina”, na Google Drive, gdje se mogu opisati iskustva sa “Portretom” a može se učestvovati i u kreiranju sadržaja. Moram da kažem da je za sada dominantni odgovor – da ljudi traže jednu veliku žurku.
RB/BI: Dakle, za početak velika žurka, pa ćemo o svemu ostalom kasnije.
Ćalasan:Da, ta velika žurka će se vjerovatno dogoditi. Nismo planirali, zaista. Ali, kad već zajednica traži, onda ćemo organizovati to vjerovatno. Jer, svi smo željni nekog udruživanja te vrste. Postoje tu posebni zahtjevi da dođu neki lokalni izvođači (poučeni vjerovatno našim iskustvima da smo podržavali male, lokalne, mlade izvođače, “Da Wreck” i ostale)… Tako da će u jednom trenutku ove godine biti žurka. Druge ideje su da to budu tribine, radionice, predavanja za roditelje. To je bilo zanimljivo, da je se pojavila potreba da roditelji žele da čuju stručna lica u vezi sa brojnim izazovima roditeljstva. Sve to će biti u ovoj godini, raspoređeno u skladu sa našim kapacitetima. Ono na čemu sam zahvalna jeste da smo dobili pripravnicu ove godine preko Programa za stručno osposobljavanje, to je Denira Planić. Imamo dakle i neku vrstu “vruće pomoći”, plus volonterski klub. Očekujemo i pozivamo sve sugrađane da učestvuju. Što bude na listi želja, daćemo sve od sebe da objedinimo i ponudimo zajednici.
RB/BI: Klub mladih volontera “Klupko”, funkcioniše u okviru NVO “Portret”. Trenutno aktuelan i vama vrlo značajan, a za mlade koristan, je projekat “Kofer psihoalata”.
Ćalasan: To je još jedan segment na koji smo ponosni, a nastao je u 2019. godini uz podršku Fonda za aktivno građanstvo. S obzirom da je priroda volonterskih klubova da se oni osipaju, tako se dogodilo i sa “Klupkom”. Međutim, ovo je trenutak kad se on obnavlja. Nedavno je vaša gošća bila Katarina Stanišić, koja je zvanično postala koordinatorka volontera i ona će preuzeti klub. “Kofer psihoalata”stvoren je takođe, uz podršku Fonda za aktivno građanstvo i grupe nevladinih organizacija Evropske unije. Ideja tog projekta jeste da podrži mentalno zdravlje mladih u tranzitnom, adolescentnom periodu, na tom prelazu ka odraslom dobu. Ima svoje dvije platforme. Jedna platforma je digitalnog karaktera- www.koferpsihoalata.me. Ideja nam je da angažuje mlade ljude da sami govore o mentalnom zdravlju. U ovom trenutku u okviru druge platforme sprovodimo radionice uživo sa mladima, tako da oni sami pišu tekstove, bave se temama koje su za njih aktuelne i važne.
RB/BI: S obzirom da je realizacija tog projekta krenula početkom godine, kakvo je interesovanje mladih do sada?
Ćalasan: Zadovoljni smo interesovanjem. Iz tih radionica “Kofer psihoalata” pokazalo se i da je interesovanje veliko i za “Klupko”, tako da se broj volontera proširio, naše aktivnosti se preklapaju i na taj način djelujemo. Povodom jubileja, događaji za mlade biće u okviru “Klupka”. Oni će nositi tu priču i organizaciju. Planiramo aplicirati na različite konkurse, tako da vjerujemo u održivost te priče, jer je zaista divna, preživjela je četiri godine, tako da su to velike stvari.
RB/BI: Da napravimo kratak osvrt i na Mrežu organizacija civilnog društva “Žuka”, koje se bave razvojem kulture i sadržajem u toj oblasti, čiji ste dio. Podsjetimo, sprovodite istraživanje u vezi sa potrebama stanovnika našeg grada i to kroz diskusije koje su održane sa različitim fokus grupama, a upravo ste vi, voditeljka fokus grupa. Kako to protiče i šta je u planu?
Ćalasan: “ŽUKA” je jedna mreža nevladinih organizacija, podržana od Centra za građansko obrazovanje kroz M-Base program. Nosilac projekta je NVO “Gradionica” i Goran Janković, a tu su još i NVO: “Pristan”, “Pogon”, DES “ Scena” i “Portret”. Poslednji segment projekta je upravo to istraživanje kulturnih potreba našeg stanovništva kroz fokus grupe. Imali smo ideju da osluškujemo potrebe našeg stanovništva tako što ćemo ih podijeliti uzrasne kategorije, pa smo radili sa mladima i sa srednjom grupom, gdje smo imali čast da prisustvuju renomirani profesore iz našeg grada, poslenici u kulturi, te trećom fokus grupom, koju su čine naši sugrađani od 65 godina i stariji. Moram naglasiti da su oni oprezni zbog virusa, bolesti… te smo ih podijelili u manje grupe. Ovom prilikom pozivam starije sugrađane koji su zainteresovani da nam se obrate i ako žele družiti se. Iskustva su pozitivna, naročito sa tom starijom grupom. Oni imaju potrebu da se druže, da na taj način pričaju i utiču na kreiranje nekih kulturnih politika. Rezultate istraživanja, tj. tih diskusija (ovo je jedno predistraživanje, ali metodološki istraživanje, rad kroz fokus grupe), će biti do kraja marta i biće prezentovani javno, tako da će sugrađani imati priliku da čuju do čega smo to i kakvih sve zaključaka došli.
RB/BI: Kada se održavaju radionice za naše starije sugrađane?
Ćalasan: Subotom. Već sljedeće subote planiramo da okupimo još jednu grupu, tako da dobrodošli su. Sve subote do kraja marta će biti posvećene fokus grupama.
RB/BI: Branka, sada bih željela da se kratko osvrnemo i na trenutnu situaciju i događaj koji je ove subote planiran za “5 do 12” u našem gradu. Naime, na okupljanju u centru grada protiv nasilja, kojem ćete i vi prisustvovati, profesori i naši sugrađani kako je najavljeno, žele da pošalju poruku “da se mora zaustaviti nasilje koje je izgleda, postalo svakodnevica i što je još opasnije, prihvatljivo ponašanje za koje nema odgovornosti čak i kada se ponavlja”. U isto vrijeme okupljanje organizuje i Udruženje “Roditelji” u Podgorici. Znam da ste puno puta pričali o ovoj temi nažalost, ali nije na odmet da ponovimo. Dakle, kako “obuzdati” mlade kada je u pitanju nasilje i kako da ih zapravo vratiti na pravi put? Šta je uzrok nasilničkom ponašanju?
Ćalasan: Ovaj apel je jako važan, u simbolično – 5 do 12, dok ne bude minut do 12. Ovo je, mislim poslednji apel. Vršnjačko nasilje je zaista jedan dominantan i veliki problem koji eto, dobija i razmjere ovog karaktera. Svjedoci smo da smo i sami odrastali kroz hajde da tako kažem “nasilne godine”, 90-ih i tako dalje… i da je ovo jedno tranzitno izazovno područje kad su u pitanju vrijednosti. Ko je odgovoran? To je prvo pitanje na koje je potrebno odgovoriti. Možemo da uvijek sve pojave u društvu klasifikujemo na sljedeći način: odgovorna je porodica, pa odgovoran je pojedinac i odgovorna je zajednica. Međutim, odgovoran za sva ta tri segmenta je – sistem. I to je nešto što je činjenica. Uvijek navodim pozitivni primjer prakse i apelujem na takvu priču. Čak sam se i lično obratila vladajućim pojedincima sa predlogom da u Strategiji razvoja mladih i zaštite potreba djece, budu uključena stručna lica. Navela sam primjer Islanda koji je iz 1980. godine imao podatke koji su govorili da imaju najveći broj djece sa bolestima zavisnosti. Rješili su to 20-ogodišnjom strategijom tako što su uključili stručna lica u program Vlade i danas su sa najmanje mladih koji pate od bolesti zavisnosti. Dakle, da bi riješili ovaj problem, mi možemo ovako da “punktiramo” neke stvari, da po punktovima djelujemo, ali dok ga sistem u potpunosti ne riješi, ne možemo se osjećati bezbjedno. Meni je zaista žao što takvo šta govorim. Iz pozicije NVO “Portret”- pošto je vršnjačko nasilje segment mentalnog zdravlja, ono je segment psihičkog života pojedinca i jednog deformiteta na polju mentalnog zdravlja i problema u ponašanju razvijenih, mi dajemo doprinos. Sam projekat “Kofer psihoalata”, između ostalog, ima ideju da širi neke dobre prakse. Isto tako Klub mladih volontera – da afirmiše dobre pojedince koji imaju šta da kažu i šta da urade u društvu. To su neki od načina kako se borimo sa vršnjačkim nasiljem. Ne pričamo aktuelno šta je sve vršnjačko nasilje, ne definišemo ga, već djelujemo na način što ćemo ga prevenirati.
RB/BI: Dakle, prevencija je ključ.
Ćalasan: A prevenciju može jedino da sprovede sistem.
RB/BI: Nažalost, ništa ne može “preko noći”, ali uvijek je važno napraviti makar korak naprijed, ka promjenama.
Ćalasan: Dakle, taj primjer 20-godišnje strategije dokazuje da je to proces. Prosto, potrebno je da se donese odluka, da se srede zakoni, da se ti zakoni adekvatno primjenjuju, da postoji monitoring, dakle, to je jedan proces. Ali, potrebna je dobra volja. A prije dobre volje – svijest o tome kakav je problem i o razmjerama problema. Druga stvar, reći ću da je blisko vršnjačkom nasilju…Mnogi problemi u ponašanju su udruženi, dakle, nije vršnjačko nasilje tako izolovan segment.
RB/BI: Sve povlači jedno drugo.
Ćalasan: Sve. Problemi su na nivou porodice. Porodica opet nije podržana od sistema, neadekvatan odgoj, maloljetnička delinkvencija, problemi sa zloupotrebama droga koji su sad, da kažem, dominantni. To je sve udruženo i meni je žao, ali kao stručnom licu, lako mi je prepoznati kad vidim samo fotografije neke djece, koji su potencijalni problemi. A zajednica treba adekvatno na takvo što da djeluje. Drugo, jako mi je važno napomenuti iste te osobe koje počine vršnjačko nasilja, oni su takođe članovi naše zajednice. Dakle, nikako da se ovim opravdavam, ne daj Bože, nasilje, ali, kad budemo brinuli o integraciji pojedinaca koje ispoljavaju bilo kakav problem u ponašanju u društvu i njihovoj asimilaciji, mi ćemo biti na dobrom putu. Na način što ćemo ih skloniti iz društva, kazniti – nije to jedino rješenje. Dakle, potrebno je da se napravi čitav sistem gdje je svaki građanin dobrodošao i to bi bila prevencija nasilja, jasna poruka.
RB/BI: Branka, dugo razgovaramo, računam da smo važne teme u ovom razgovoru pomenuli, ali uvijek naglašavam da je puno tema za razgovor sa psihologom i psihoterapeutom. Željela bih da pomenemo i nešto što je bilo aktuelno kao priča prethodnih dana – samopovrjeđivanje srednjoškolaca, odnosno srednjoškolki. Pored toga, još nešto što sam takođe htjela da obradim posebno kao temu u narednom periodu, a nisam primjetila da se javno priča o tome… da li ste možda vi čuli za “snus”? Šta je to? O čemu se tu zapravo radi i zašto je to toliko aktuelno u barskim srednjim školama? Ovo je, eto, prvi put da pominjem to kao temu ali o njoj već duže razmišljam. Naime, razredne starješine u jednoj srednjoj školi u Baru, upozorili su roditelje da su i taj problem takođe primijetili kod djece.
Ćalasan: Ove teme koje ste spomenuli, oni su zaista velike, široke, i ja osjećam veliku odgovornost spram ovog što ću reći u narednom izlaganju. Kada je “snus” u pitanju, razočaraću javnost, s obzirom da radim kao psihoterapeutkinja u ovom gradu- pojavljuje se od osnovne škole konzumacija “snusa”, čak od petog razreda osnovne škole…
RB/BI: Za sve one koji nisu čuli ili ne znaju, pojasnite šta je to “snus” ?
Ćalasan: Da. Ono što je tragično jeste da je “snus”, navodi se, kao vrsta duvana, koja se koristi na jedan specifičan način. Ja sam to, moram da kažem, od djece čula kako. Stave ga ispod jezika i daje mi neki osjećaj da pripadaju nekoj zajednici. Ali, nekad se dogodi i da ima neko halicinogeno dejstvo, na način da se malo osjećaju izmijenjeno u odnosu na prosječeno stanje. Ono što je strašno jeste da ga kupuju u trafikama, u slobodnoj prodaji. Dakle, nama zakona koji to reguliše, tu već dobijamo odgovor gdje je uzrok problema. Dakle, djeca ga počinju konzumirati, po u mom iskustvu iz prakse, već od petog razreda osnovne škole. Jako je važno da sad roditelji nakon slušanja ove emisije ne idu da djeci pretresaju rančeve i tako dalje, već da grade odnos povjerenja sa svojom djecom i budu uključeni u njihov svakodnevni život. I to na način što će kao prijatelji sa određenim granicama koje će postaviti kao roditelji, razgovarati otvoreno sa svojom djecom jer, pritisci na njih su ogromni. Dakle, srednja škola – to su već stariji maloljetnici, tu postoje konzumacija i drugih supstanci, ozbiljnijih… to je jedna velika tema, kao i pitanje dostupnosti i svega ostalog. Zaista velika i važna tema.
RB/BI: Sasvim sigurno da ćemo se tom temom baviti opširnije. Pomenule smo i samopovrjeđivanje. Zbog čega dolazi do toga? Da li je to trend ili samo pojava?
Ćalasan: Kada je riječ i samopovrjeđivanju, to već onako, djeluje da ima elemente trenda jer, evidentno je da je jedan od domintnih problema kad su mladi u pitanju. Moram da budem iskrena da, deset godina od kada radim, suočavam se sa samopovrjeđivanjem kod mladih. To je jedna vrsta autoagresije. Uvijek iz druge perspektive razmišljamo o suicidalnim mislima i suicidalnom ponašanju, jer jeste autoagresija u pitanju. Uzroci su brojni, dakle, od porodičnih odnosa, osjećaja pripadnosti ili nepripadnosti zajednici, toj nekoj vršnjačkoj grupi, osjećaj neadekvatnosti…To je ono što je za mene kao terapeutkinju najbolnije da se neka mlada, prelijepa djeca osjećaju neadekvatno u sopstvenom tijelu i to tijelo uništavaju. Drugo, jedan od velikih problema koji je proizišao kroz moju psihoterapijsku praksu jeste da je to neki osjećaj bola koji nose se sobom i na taj način ga, kako oni kažu, “otpuste”. To su velike i važne teme kojima treba govoriti.
RB/BI: Svakako ćemo to posebno obraditi, ali eto, da ovom prilikom “dodirnemo” te teme i upozorimo roditelje.
Ćalasan: Važno je…i na nivou trenda. Takođe je važno napomenuti i da postoje čitave društvene mreže i profili koji podržavaju samopovrjeđivanje. Paradoksalno, čak i aplikacije pomoću kojih se oni bore se samopovrjeđivanjem, ali tu je još jedan mali paradoks. Kad sam ja ušla u te aplikacije i vidjela kako to funkcioniše, shvatila sam da imaju potpuno suprotan efekat. To su velike i bitne teme i hvala Vam što ste ih pomenuli. U okviru obilježavanja jubileja NVO “Portret”, između ostalog, to će sasvim sigurno biti jedna od tema tribina koje ćemo organizovati.
