Gošća Radio Bara u „Promenadi četvrtkom“ bila je dr Valentina Vanja Kalinić, internista, endokrinolog, predsjednica NVO „Plavi krug“ i osnivač prvog Edukativnog kampa za osobe sa dijabetesom u Crnoj Gori, koji se duže od jedne decenije održava u Baru. Sa doktorkom Kalinić, direktorka Radio Bara, Vesna Šoškić je razgovarala o kovidu, njegovim posljedicama, funkcionisanju zdravstvenog sistema u Crnoj Gori, neophodnim ulaganjima, kako povratiti poljuljano povjerenje građana, prevenirati bolesti i sačuvati zdravlje. Pojedini mediji su objavili da je dr Valentina Kalinić, koja od 2020. radi u Kliničkom centru Crne Gore, konkurisala za mjesto direktorke Doma zdravlja Bar.
RB/BI: Da li smo konačno pobijedili koronu?
Dr Kalinić: Najprije bih rekla da su mediji moćno oružje u edukovanju, osvješćivanju građana kada je riječ o zdravlju, njegovoj prevenciji i čuvanju, zato je važno da moje kolege, a ja to, sporadično i činim, češće gostuju i govore, ne samo o tome, već i o kompletnoj problematici sa kojom je suočen zdravstveni sistem. Sada smo svjedocima gripa – influence tipa A, za koju mnogo pacijenata kaže da je veoma teško podnose. Međutim, ako analiziramo pojavu kovida, bilo je za očekivati da se takav virus pojavi, nakon SARS-a i svih ostalih sličnih virusa, jer i kovid je vrsta gripe koja je imala teške posljedice po čovječanstvo. Prevencija nije samo izbjegavanje kontakata sa zaraženima, već i podizanje imunološkog sistema organizma. Nakon korone, prvi put sam i ja poželjela da se vakcinišem protiv gripa. Imunizacija je lijek, i veoma sam ljuta kada čujem da neki građani neće da se vakcinišu, pa čak i među stručnim kadrom ima onih koji je ne podržavaju. Korona je oslabila jer smo vakcinisani, a kako će biti narednih godina, i kako će i da li će virus mutirati, ne možemo pouzdano znati.
RB/BI: Prilika je, možda, da se prisjetimo početka epidemije i čujemo kakva su Vaša iskustva, s obzirom da ste se dobrovoljno javili da budete dio tima barske bolnice koji je u jeku epidemije radio sa kovid pacijentima, a zatim ste vrlo brzo prešli u Klinički centar i tamo, takođe, radili u Kovidu. Kakva su Vaša sjećanja na taj period?
Dr Kalinić: Moja sjećanja su veoma tužna. Jeste tačno da sam se dobrovoljno prijavila, jer volim rad sa pacijentima i kada je najteže, kada im je potrebna najveća pomoć. Međutim, spletom okolnosti i neki nesporazumi i nesklad u timu, učinili su da veoma brzo, već 24. marta odem da radim na Kovidu u Kliničkom centru. Sve je dodatno otežavalo to što je moj kolega dr Duško Kljakić, prolazio mučnu borbu sa koronom. Svakodnevno sam bila u kontaktu sa njim i shvatila sam, kao kliničar, i kada mi to ne kaže, da nije dobro. Dodatno otežavajuća okolnost jeste to što je bio prvi ljekar zaražen koronom, pa je i to bilo za odgovornog i emotivnog čovjeka, veoma teško.
RB/BI: Puno je naših sugrađana preminulo, među njima i dr Kljakić. Sjećamo se da je barska Bolnica u tom periodu bila izložena veoma negativnoj kampanji, uprkos tome, što su ljekari i kompletno medicinsko osoblje, ulagali nadljudske napore da pomognu, pritom i sami sebe izlažući riziku da se zaraze. Da li je takav stav bio opravdan, iz Vašeg ugla, jer radeći u Kliničkom centru mogli ste da napravite poređenje ?
Dr Kalinić: Ne u potpunosti, s obzirom da barska bolnica nema kadra, da je Klinički centar u tom smislu u velikoj prednosti, ali moram reći da je u Podgorici organizacija mnogo bolja. Pacijenti i njihove porodice su na dnevnom nivou dobijali informacije, a međusobna komunikacija i saradnja na relaciji ljekara, sestara, pacijenata i njihovih porodica je besprekorna. Klinički centar ima puno mladih ljekara koji su bili angažovani na Kovid odjeljenju, a u ovakvim situacijama doktor je pacijentu ne samo neko ko pokušava da mu izliječi primarnu bolest, već psiholog, od koga oboljeli očekuje toplu riječ, optimizam, da mu ulije nadu u život i ozdravljenje, i onda kada je nema. Isto tako i medicinsko osoblje. Tim mladih sestara i tehničara u Kliničkom centru odradili su savršeno svoj posao, pa i danas pacijenti pričaju o tome. Jer, znamo da zaraženi nisu mogli da imaju telefone i kontakt sa najbližima, pa su ljekari i sestre morali da zamijene i tu vrstu podrške. Sestre su stalno ulazile na odjeljenje, pratile pacijente, obavještavale ljekare o stanju, svim eventualnim promjenama, a takva organizacija je velika prednost. Inače, dobra organizovanost u svakom poslu, pa čak i onda kada nemate dobre uslove, daje rezultat.
RB/BI : Korona je, razumljivo, pokazala mnoge slabosti u funkcionisanju, odnosno doprinjela da one isplivaju na površinu. Institucije kod nas su urušene, u njih nije ulagano onako kako je trebalo. Barska bolnica je sagrađena polovinom prošlog vijeka, tačnije 1946. godine. Od tada nije bili nekih radikalnjih i značajnijih ulaganja, zgrada je kompletno okrečena, možda po prvi put, upravo u godinama korone, zahvaljujući sredstvima iz fondova EU, sporadično je nabavljana oprema, najčešće uz podršku privrednika i plemenitih ljudi. Vi ste jedna od inicijatorki takvih humanitarnih akcija, i dok ste radili na Internom odjeljenju barske bolnice, njegov veliki dio je rekonstruisan i obnovljen. Koliko je to važno i da li je dovoljno?
Dr Kalinić: Osnivajući i radeći u Edukativnom kampu, shvatila sam da se mnoge stvari mogu popraviti uz podršku i razumijevanje dobrih ljudi, a Bar i Crna Gora ih imaju, i na to sam veoma ponosna. Kod nas postoji nivo solidarnosti – ako ste spremni da je isprovocirate i založite se za nešto, on je zadivljujući i pokazuje da i nije tako loše živjeti u ovoj državi. Sada vidim da se ponovo organizuju slične akcije, da se ulaže i u Bolnicu i u Dom zdravlja, što me raduje. Žene su uvijek inventivnije, mogu puno, eto i primjera NVU „Žene Bara“, kojeg vodi moja strina. Ona je pomagala i meni dok sam se školovala, sada pomaže drugima, i takve su žene inspiracija da se rade dobre stvari i da se ženama, koje su preduzimljivije, prepusti da rukovode. Jer, osim opreme, i stručnosti kadra, važno je da ambijent u bolnici bude lijep, da bude čisto, jer ljudi se tu liječe.
RB/BI: Važno je da bude i čisto, toplo, a i da takav bude odnos osoblja, slažete li se, jer dovoljno je to što čovjek trpi bol i što je zdravstveno ugrožen?
Dr Kalinić: Jeste, ali moraju i pacijenti imati više razumijevanja i za ljekare i sestre, koji rade težak i zahtjevan posao. Svima će biti lakše kada budemo bolje organizovani, kada budemo imali bolje uslove za rad. Pored Kliničkog centra niču dvije nove zdravstvene ustanove, i svaki put kada pogledam gradilište, ja sam sretna i srce mi zaigra. Mora mnogo toga da se mijenja, država i nadležni moraju to da iznesu, ne zanima me ko je koja partija i ko je na vlasti, jedino me interesuje opšta dobrobit. Ponekad me i najbliži pitaju zašto se neviram, zašto se „guram“ i savjetuju „pusti to, trebaš nama“. Razumijem, ali jednostavno ne mogu da posmatram mirno i da ništa ne učinim. Ne želim da meni bude dobro, a da ljudi oko mene budu nesretni. Možda je to stvar mog karaktera i prirode i vjerovatno to ljudi ponekad doživljavaju kao agresivno i napadno, ali moramo svi pojedinačno dati doprinos i žrtvovati dio ličnog komfora radi zajedničkog dobra. Ova država ima velike kapacitete i potencijale, zašto bi nam zdravstveni sistem bio loš, kada ne mora tako da bude.
RB/BI: Ne mora, i ne smije. Zdravlje je najvažniji resurs čovjekov, i upravo u bolesti i u starosti, građanima je potrebna najveća podrška – da se liječe adekvatno, u odgovarajućim uslovima i na dostojanstven način. Da li Vas je to motivisalo da konkurišete za direktorku Doma zdravlja? Prepostavljam da Vam nije naporno da svakog dana putujete u Podgoricu na radno mjesto, odnosno da to nije razlog zbog kojeg bi ste se profesionalno vratili u Bar.
Dr Kalinić: Ne, meni apsolutno nije naporno, naprotiv, ja uživam i relaksiram se putujući duž dvije naše obale, to mi predstavlja odmor i ugođaj. Vratila bih se jer sam lokal – patriota, ne mogu Podgoricu voljeti više od Bara, i što nakon kovida, tražim nove izazove. Uvijek ostajem ljekar, naravno, ali upravo iz razloga o kojima smo pričali, kao i moje prirode i energije, to mi nije dovoljno. Želim da pomjeram stvari sa mrtve tačke, da radim na unaprjeđenju zdravstvenog sistema, prvenstveno u mom gradu, i sa druge pozicije, ne samo ljekarske, jer ona nije dovoljna. Da li će to biti sada, na ovaj ili neki drugi način, ne znam ali uvijek ću se za to zalagati.
