Sinoć je u Dvorcu kralja Nikole promovisana knjiga “Osmansko poslanstvo i muslimani Crne Gore 1879–1912” autora, istoričara Jovana Muhadinovića. Zanimljiva i indikativna tema privukla je pažnju brojnih posjetilaca promocije, koju su organizovali barski Ogranak Matice crnogorske i Zavičajni muzej.
Autor je u ovom djelu ukazao na značaj pisanih dokumenta tako što je u prilozima objavio značajan broj originalnih dokumenata, čime je dodatno htio da motiviše i na taj način uspostavi vremensku nit između čitaoca ili istraživača i tema koje je obradio. Od posebnog je značaja što je djelo praktično za upotrebu ne samo ljudima od struke, već i široj čitalačkoj publici.
Predsjednik Ogranka Matice crnogorske Bar, mr Ivan Jovović, naglasio je u uvodnom obraćanju da se Muhadinović ovom publikacijom referirao kao ozbiljan istraživač predmetne tematike i, mada bi se, eventualno, prosječnoj čitalačkoj publici u Crnoj Gori učinilo da su mnogi datumi, događaji i ličnosti iz osmansko-crnogorskih odnosa opštepoznate činjenice, upravo ova knjiga egzemplarno pokazuje da su kod nas još uvijek prisutni naslijeđeni generacijski stereotipi, kada su u pitanju istorijske relacije ove dvije države.
“Autor je ovom publikacijom u značajnoj mjeri uspio da demistifikuje mnoga uvriježena mišljenja koja stanuju u našoj kolektivnoj memoriji, objektivno pristupajući temi, što potvrđuje korišćeni metodološki aparat u izlaganju, kako poznatih izvora i literature, tako i one arhivske građe iz crnogorskih i turskih arhiva, koja nije bila poznata stručnoj i naučnoj javnosti”, navodi Jovović.
Naglašavajući da tekovine osmanske kulture i tradicije na crnogorskom prostoru predstavljaju otvoreno polje za razna istraživanja, Jovović je podsjetio da je u organizaciji barskog Ogranka Matice crnogorske promovisano prvo izdanje knjige Seada Gana Šlakovića „Rječnik Osmanske leksike barskoga kraja“, zatim Zbornik radova objavljen u izdanju Matice crnogorske, o međunarodnom naučnom skupu „Crna Gora i Osmansko carstvo, iskustvo međudržavnih odnosa“ održanom 2015. u suorganizaciji Matice crnogorske, Filozofskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, Turskog kulturnog centra u Podgorici „Yunus Emre“ i Univerziteta Trakija iz Turske “u kojem se nalaze različite percepcije crnogorskih i turskih naučnih radnika o viševjekovnim i slojevitim odnosima dvije države”.
“Publikacija koju predstavljamo tematski se može podijeliti na dva dijela – istoriju diplomatskih odnosa Knjaževine/Kraljevine Crne Gore i Osmanskog Carstva i položaj muslimanskog stanovništva, koje se poslije odluka Berlinskog kongresa 1878. godine našlo u crnogorskom državnom okviru, a što je predstavljalo novo društveno-političko iskustvo za Crnu Goru na međunarodnom i na unutrašnjem planu. Iščitavanjem se zapaža da su obje države, svaka sa svojih pozicija, imale interes za sprovođenje odluka Berlinskog kongresa, od početnih koraka u razgraničenju država, demarkaciji granica, pa do statusnih i materijalnih prava, naročito onog dijela muslimanskog stanovništva – muhadžira, koje je neposredno po završetku ratnih dejstava napustilo svoje domove i imanja”, objasnio je Jovović.
“Upravo to je razlog”, navodi Jovović, “što autor stavlja akcenat na intenzivnu komunikaciju različitih nivoa crnogorskih državnih vlasti i različitih diplomatskih predstavnika Osmanskog Carstva u Crnoj Gori”.
“Iz priložene dokumentacije proizilazi da su crnogorske vlasti posebnu pažnju posvećivale i onom drugom dijelu muslimanskog stanovništva koje je živjelo u gradovima, a koje se dominantno bavilo trgovinom, zanatstvom, pomorstvom i drugim djelatnostima, kojima Crnogorci nijesu bili vični. Sa druge strane, Osmansko poslanstvo je, uglavnom, težilo dodatno zaštititi integritet muslimanskog stanovništva, bazirajući svoju djelatnost na zaštiti imovinskih prava iseljenih muslimana”, ukazuje Jovović.
U knjizi stoji da su odnosi dvije države u opisanom razdoblju bili sadržajni, da su obje strane ulagale napore da u mjeri mogućeg suzbiju nataloženi viševjekovni antagonizam, i da uprkos naslijeđenom negativnom političkim iskustvu, ne računajući samo primjere čojstva i junaštva, započnu nove odnose.
“Tome su doprinijele posjete, na najvišem državnom nivou, knjaza Nikole sultanu Abul Hamidu II, gdje je crnogorski suveren u Carigradu dočekan sa najvećim počastima koju je priređivala osmanska administracija, što je, inače, bilo ne samo od velikog značaja za međunarodnu afirmaciju Crne Gore, nego i za unutrašnje političke prilike, imajući u vidu heterogenu vjersku, a dijelom i etničku strukturu stanovništva u Knjaževini/Kraljevini Crnoj Gori”, kazao je Jovović.
Govoreći o djelu, Jovović je istakao da je autor poseban akcenat stavio na doprinos Osmanskog poslanstva na Cetinju razvoju trgovačkih i drugih odnosa Osmanskog Carstva i Knjaževine/Kraljevine Crne Gore, kao i djelovanju osmanskih vice – konzulata u Podgorici, Baru i Ulcinju.
“Osim konzulata Osmanskog Carstva, za vrijeme Kraljevine Crne Gore, u Baru su djelovala i konzularna predstavništva Austro – Ugarske i Kraljevine Italije, što je jedan od indikatora da je ovaj grad bio prepoznat kao uporišna tačka budućeg privrednog razvoja Crne Gore”, ukazuje Jovović dodajući da su se neformalni diplomatski odnosi Knjaževine Crne Gore i Osmanskog carstva odvijali prije zvaničnog uspostavljanja diplomatskih odnosa 1879, te da o tome svjedoči titula Hrvat-baše, kao starješine Crnogoraca u Carigradu, koji je zastupao po nekim procjenama do 4.000 Crnogoraca pred osmanskim vlastima, a koji su se nalazili u pečalbi na prostoru današnje Turske sredinom XIX vijeka.
Pred čitalačkom publikom je, prema riječima Ivana Jovovića, autorska radnja Jovana Muhadinovića koja je, za razliku od mnogih drugih, lišena bespotrebne patetike – deseteračke interpretacije osmansko-crnogorskih odnosa, koja je, nažalost, i dalje aktivna u našoj društvenoj stvarnosti ali, u osnovi, takvo tumačenje prošlosti se može okarakterisati isključivo kao pseudoistorija.
Ova knjiga daje za pravo da je ocjenimo kao uspješnu sintezu ukupnih crnogorsko – osmanskih odnosa u predmetnom razdoblju.
Publikacija Jovana Muhadinovića predstavlja intelektualni doprinos još boljem sagledavanju i tumačenju različitih istorijskih slojeva crnogorskog državnog i nacionalnog identiteta.
“Upravo zbog te činjenice, ova knjiga zaslužuje promocije ne samo u Crnoj Gori, već i u našoj dijaspori, s obzirom da su za izgradnju inkluzivnog modela savremenog crnogorskog društva, neophodna nova promišljanja i interpretacije naše zajedničke prošlosti”, zaključio je Jovović.
Bivši predsjednik Opštine Bar i ministar u Vladi Jusuf Kalamperović govorio je o položaju Mrkojevića u Knjaževini, kasnije Kraljevini Crnoj Gori, sa posebnim akcentom na trertman koji su Mrkojevići imali od knjaza/kralja Nikole I Petrovića.
Kalamperović je podsjetio na niz zanimljivih primjera iz tog doba koji su ostali u usmenim predanjima, posebnu pažnju posvećujući brizi crnogorskog vladara za Mrkojeviće tokom ratnih dešavanja, pogotovo tokom osvajanja Skadra. On naglašava da Jovan Muhadinović piše objektivno i dokumentovano o svemu što se dešavalo od 1879. do 1912. godine.
Istoričar Mahmut Metanović, između ostalog, ističe je da “ovim značajnim djelom autor daje odgovor na period uspostavljanja diplomatskih odnosa dvije zemlje koje su vjekovima bile u sukobu, do Balkanskih ratova 1912-1913”.
“Muhadinović je u procesu stvaranja koristio obimnu arhivsku građu kod nas i u Republici Turskoj i nalaze iz 17 fondova, kao i literature oko 70 bibliografskih jedinica i časopisa od Cetinja do Carigrada (Istanbula) i Njujorka”, naglašava Metanović.
Ovo djelo prema mišljenju Metanovića, kao istraživača istorije Mrkojevića, predstavlja “dragocjeni izvor informacija kako po pitanju dodatnog saznanja tako i kao putokaz u kojem pravcu mogu ići radi lakšeg pronalaženja odgovora na neka nedovoljno poznata pitanja i odgovore”.
Stoga, Metanović preporučuje autoru da ga učini dostupnim u elektronskoj verziji što bi, mišljenja je, bilo korisno za škole, pojedince, dijasporu i širu naučnu javnost, jer je u vremenu elektronskih komunikacija potrebno da se i na taj način omogući da svi zainteresovani imaju mogućnost uvida u saznanja do kojih je došao, a sve “kako bi se nacionalna istorija, istorija Muslimana Crne Gore i istorija lokalnih zajednica rasvjetljavala na pravi način, s ciljem da se ne ostavi prostor diletantima i špekulantima da plasiraju poluistine ili još gore neistine”.
Metanović je sinoć inicirao i pokretanje postupka za otvaranjem konzulata, kancelarije ili nekog drugog oblika predstavništva Republike Turske u Baru ili u Starom Baru, jer bi bilo od koristi za naučne i kulturne poslenike, a naravno i za biznis kontakte i ekonomsku saradnju na obostrano zadovoljstvo.
Politikolog Ammar Borančić svoj prikaz publikacije počeo je riječima da je “ova knjiga, iako se možda nekom čini skroman, ipak još jedan sjajan doprinos i plamičak na baklji istine koja jedino može rasvijetliti istorijski mrak i pomoći nam da ne zalutamo na istorijske stranputice kojima smo nerijetko tumarali kao po ‘Lelejskoj gorii dok je svijet hodao naprijed”.
“Crnogorsku istoriju u dominantnom periodu njenog postojanja, već od polovine XV stoljeća u najvećoj mjeri determiniše upravo odnos sa Osmanskim carstvom, i to će tako ostati gotovo do nestanka crnogorske države koncem Prvog svjetskog rata”, kazao je Borančić dodajući da je pet vjekova kontinuiteta u odnosima ove dvije strane, ostavilo neizbrisiv trag na Crnu Goru i njeno postojanje.
“Susret ove dvije države, kulture, tradicije i vjere, nije uvijek bio onakav kakvim ga predstavljaju narodna predanja i epski deseterac. Međutim, važno je podsjetiti da su, ne samo ona, već sve tri dominantne kulturno-religijske tradicije, imale trnovit put do slave na ovim prostorima, nerijetko praćen i ognjem i mačem, kao što je bio slučaj prilikom prodora raške dinastije Nemanjića na ove prostore, a ponekad i pragmatičnim odnosom kakav je bio nasljednika Ivana Crnojevića, njegovog sina Staniše, odnosno Skender-bega, koji je, prihvativši islam nastavio da vlada ovim prostorima”, naveo je Borančić.
On je, između ostalog, ukazao da je ključni period u odnosima “tad već dvije države” obilježen Berlinskim kongresom nakon crnogorsko-turskih ratova 1876—1878, i konačnog međunarodnog priznanja Crne Gore kao suverene države.
“Istorijske činjenice iz perioda koji je obuhvaćen u Muhadonovićevoj publikaciji, dovoljno doprinose istorijskom značaju, prosvetiteljske, mudre i progresivne politike zvanične Crne Gore toga vremena, koja je, svjesno ili nesvjesno, postavila temelje i trasirala put onome što mi danas realno živimo u građanskoj državi”, smatra Borančić, zaključujući da se danas sa pravom ponosimo u, i dalje nestabilnom i punom previranja, regionu Balkana, u kojem Crna Gora ostaje svijetli i možda jedini primjer građanskog jedinstva i privrženosti različitih vjera i tradicija državotvornosti i njenom jedinstvu.
Autor djela, Jovan Muhadinović, obratio se na kraju, upućujući zahvalnost organizatorima večeri kao i govornicima Jovoviću, Kalamperoviću, Metanoviću i Borančiću, na iscrpnom pregledu odnosa dva naroda na kraju XIX i početkom XX vijeka.
Veče je na specifičan način oplemenio Rajko Joličić stihovima svoje pjesme “Od Cetinja do Stambola”.