Gošća Vjere Knežević Vučićević u emisiji “Sunčanom stranom ulice” Radio Bara bila je psihološkinja Milena Leković, iz Centra za socijalni rad. U fokusu razgovora bila je briga o odraslim i starim, sistemima podrške, problemima sa kojima se Tim za rad sa ovim licima najčešće srijeće i kako zajednički, uz uvažavanje i povjerenje, odolijevaju izazovima.
RB/BI: Među brojnim nadležnostima Centra za socijalni rad svakako veoma značajno mjesto zauzima briga o odraslima i starim licima. Bilo bi dobro da, na početku, objasnite ko ima pravo da vam se obrati za pomoć i na šta se konkretno te aktivnosti i, uopšte, način podrške odnosi?
Leković: Pravo imaju svi punoljetni građani a koji su u stanju socijalne potrebe, ili oni koji imaju izvjesnih problema, a potrebna im je stručna institucionalna pomoć i podrška. Obavljamo savjetodavni rad, a ukoliko je potrebno radi se i kontinuirano praćenje koji uključuje indvidualni plan zaštite za korisnika. Sprovodi se na osnovu opšteg cilja koji se vodi najboljim interesima korisnika na osnovu njegovog zdravstvenog, socijalnog i porodičnog statusa. Što se tiče prijave, i same potrebe za informacijama bilo kakve vrste koje pruža Centar za socijalni rad, korisnici se obraćaju u prijavnoj kancelariji gdje prijemni radnik uzima osnovne podatke, i sortira kojoj od naših službi građanin treba da se javislužbu gdje je zgodno da se radi. Najveće interesovanje vlada za smještajem u Dom za stara lica, a popularni su i savjetodavni razgovori i rad u toj oblasti. Prijemni radnik uvijek ima mogućnost da procijeni da li je u pitanju slučaj koji zahtijeva intervenciju, kao i da li je neodložna, hitna ili redovna… Neodložne intervencije se rješavaju u roku od 24 sata, hitne u 72 sata, a neka redovna procedura traje sedam dana od dana podnošenja zahtjeva. Ipak, nerijetko reagujemo i znatno brže, sve u interesu naših stranaka.
RB/BI: Ima li u Baru puno posla? Koliko imate korisnika na evidenciji, ili taj broj podliježe nekim čestim promjenama?
Leković: Što se tiče korisnika, ima ih prilično u velikom broju. Odrasla i stara lica pod starateljstvom, lica koja su smještena u Dom starih, na Kakaričkoj Gori, u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Kotoru, lica koja se nalaze na izvršenju krivičnih sankcija. Ukoliko dođe do smrti korisnika koji nema porodicu ili srodnike, organ starateljstva preuzima posmrtne ostatke i organizuje sahranu. U svim slučajevima radi se timski nalaz i mišljenje za svakog korisnika pojedinačno. Nalaz i mišljenje stručnog radnika daje se na osnovu potpune prikupljene dokumentacije i dijagnostičkog intervjua sa korisnikom, članovima porodice ili osobama koje su od posebnog značaja za korisnika. Evidentno je da je interesantan smještaj u Dom za stare, kao i starateljstvo nad odraslim licima. Za boravak u Domu za stare zainteresovana su, uglavnom, lica bez porodične podrške, koja imaju i finansijskih, materijalnih problema, nemaju sigurnost u smislu krova nad glavom, a eto, pogođeni starošću, pa i nekom bolešću, potraže podršku na našoj adresi. Centar za socijalni rad tada preuzima njihovo kompletno zbrinjavanje na sebe. Kada su u pitanju stari ljudi koji imaju potrebu za Domom, a u troškovima smještaja može da učestvuje porodica, sklapa se ugovor, pa je procedura značajno lakša. Postoje i liste čekanja, pa radimo individualne planove zaštite za svakog korisnika pojedinačno. Kasnije se radi na praćenju korisnika smještenog u ustanovi, ili ako je na porodičnom smještaju.
RB/BI: Jedna od svakako važnih aktivnosti je pružanje podrške licima sa invaliditetom. Sta podrazumijeva i koju proceduru lica iz te ranjive kategorije moraju slijediti da bi došli do pomoći Centra za socijalni rad?
Leković: Što se tiče lica sa invaliditetom, postoji socio-ljekarska komisija u našem Centru, koja se odnosi na prava iz socijalne i dječje zaštite. Ta prava uključuju ličnu invalidninu, potom dodatak za njegu i pomoć, koja podrazumijeva i subvenciju na električnu energiju, povlasticu na putovanja, tako da su ti mehanizmi dosta dobro razvijeni. Kada pričamo o osobama sa invaliditetom, tu spadaju ilica koja su lišena poslovne sposobnosti, to su odrasli i stari. Nakon što nam se obrate, uporedo sa Osnovnim sudom započinjemo proces koji podrazumijeva pokretanje postupka za izdavanje rješenja o poslovnoj sposobnosti. Licu se određuje privremeni staratelj u roku od 30 dana, ili do okončanja sudskog postupka. Procjena se radi uz stručnu procjenu vještaka, psihijatra, postupak je dosta složen. Nakon te procedure izdaje se pravosznažno rješenje da je lice lišeno poslovne sposobnosti. Sljedeći korak je određivanje starateljstva nad odraslim i starim licem. Oni nerijetko imaju psihičke smetnje, ili su pogođeni nekim neurološkim oboljenjima, prisutna je i Alcjahmerova bolest, demencija kod starih ljudi… Sistem podrške koju pruža Cntar za socijalni rad organizovan je sa ciljem da se uspostavi normalizacija daljeg toka života korisnika, odnosno štićenika, da bi se zaštitila njegova prava i interesi. Naakon ovog procesa ulazimo u postupak koji podrazumijeva određivanje staratelja, za kojeg se obično bira neka bliska osoba ili srodnik. Slijedi uzimanje izjava, prikupljanje dokumentacije, radi se dijagnostički intervju, kućni obilazak. Jasno je da je to prilično složen, jako ozbiljan proces. Obično ljudi kad se kaže „starateljstvo“ misle isključivo na djecu, ali ono postoji i nad starim licima, a sve u svrhu zaštite njihovih prava i interesa.
RB/BI: Milena, svjedočimo da i na globalnom nivou zloupotreba alkohola, droge i drugih opojnih sredstava, uzima sve više maha. Na koji način pomažete i onima koji su upali u to vrzino kolo, a koji mehanizmi su vam na drugoj strani na raspolaganju kada govorimo o njihovim porodicama koje su, nesumnjivo, takođe žrtve?
Leković: Tačno je to što ste kazali. Svi su žrtve, i korisnici psihoaktivnih supstanci i, nažalost, njihove porodice. Brojne edukacije i regionalne seminare na te teme (na kojima su predavanja držali renomirani stručnjaci), su naši stručni radnici pohađali, tako da imamo korisna znanja. Ipak, u situacijama kada smo u mogućnosti, biramo da one koji nam se obrate za savjet i podršku, uputimo na Kakaričku goru. Postoji povoljnost da su, kada korisnik prvi put dolazi na liječenje u instituciju, znatno smanjeni troškovi – ne plaća se kompletna cijena tretmana, već Ministarstvo pomaže da se oni umanje. Tretman traje oko godinu i veoma je efikasan. Veliku ulogu igra angažnam radnookupacionih terapeuta. Međutim, na taj korak se rijetko ko odluči. U principu, vrlo često dolazi do prekida boravka, malobrojni su oni koji ostanu cijelu godinu. A što se tiče porodica, baš onako kao što ste Vi rekli, pravo vrzino kolo, nekako korisnik psihoaktivnih supstanci „povuče“ za sobom i porodicu i prijatelje. Opet, s druge strane, ne smijemo zaboraviti da je bolest zavisnosti takođe bolest. E sad, naše društvo ima dosta predrasuda, pa nije uvijek raspoloženo da pomogne, imajju potrebu da etiketiraju, da kažu „to je narkoman, ne možeš da mu vjeruješ“. Mi u Centru znamo koliko im je teško i trudimo se da pružimo maksimalnu podršku, kako zavisnicima, tako i roditeljima koji su takođe stigmatizovani.
RB/BI: Da li bližnji imaju sklonost da minimizuju problem? Moji susreti sa članovima familija koje se bore sa ovim pošastima govore da umiju da kažu „ma, nije to tako strašno – pa on samo s vremena na vrijeme popije, ma, on samo uživa marihuanu, ne uzima neke jače droge“… Nekako čini mi se da se uljuljkuju?
Leković: Pa jeste, dobro ste primijetili, oni u početku vjerovatno sve to dožive kao nešto strašno, to je naša praksa i pokazala. Tada se i otvore i kažu sve svoje probleme… Međutim, kako vrijeme odmiče, postaju nemoćni da rješavaju probleme, pa onda, valjda, tražeći opravdanje za postupke zavisnika, nastoje da ih pronađu i za sebe. To je začarani krug. U suštini, psihološka podrška koju mi pružamo zaista može da bude korisna, jer je nekad ljudima jako bitno da ih saslušate. Dođu, ispričaju svoju priču, mi im damo smjernice, savjete. Olakšaju sebi razgovorom sa stručnim licem, što je potpuno drugačije nego kada muku podijele sa srodnicima. Kod nas, jednostavno, nema predrasuda, postoji veliko razumijevanje, želja da se pomogne, takonda se onda valjda i oni opuste i nekako im bude lakše. U vezi sa ovom temom, interesantna je knjiga „U svijetu gladnog duha“ koju je napisao Gabor Mate. On je vrlo aktuelan psiholog koji se bavi isključivo ovom problematikom. Interesantno je kakva je njegova percepcija i način na koji objašnjava stanovište da je svaki korisnik psihoaktivnih supstanci, zapravo imao ili ima neku traumu i da je uzrok uvijek bol. Zanimljivo je sagledati i iz te perspektive šta navodi mlade ljude da počnu sa korišćenjem, a onda i da nastave. Stanovišta sam da niko ne krene sa namjerom da postane zavisnik, već svi imamo osjećaj da stvari u životu možemo da kontrolišemo, da ispratimo. Da li smo nedovoljno edukovani ili jednostavno nesvjesni da to ne može, da su to neki procesi koje kasnije više kontrolišu hemijske supstance, nego što je naša volja dovoljno jaka da im se odupre, nisam sigurna.
RB/BI: Kazali ste da je poslije razgovora sa vašim timom, ljudima koji se odluče da dođu u Centar za socijalni rad da se posavjetuju, iznesu probleme, lakše? A, kako je vama? Koji je vaš sistem odbrane? Kako štitite sebe da vas emocije previše ne ponesu i da se na kraju radnog dana ne osjećate loše?
Leković: To je jako teško, iako mi svakodnevno radimo sa različitim profilima ljudi, susrećemo se sa različitim životnim, porodičnim problemima. Svi dođemo u fazu „sagorijevanja“, kada jednostavno shvatimo da nema više – to je to, „no limit“… Ovaj posao je, iskreno da Vam kažem, čudan. Postanete „inficirani“, koliko god vam bude svega preko glave, kažete „neću više, ne mogu ovo da nosim kući“, ali to se nosi sa sobom. Ne možemo se nikad u potpunosti ograditi, tako da nekad ujutru kad sjednemo u kancelariji, uz komentare kako smo spavali, kako će da počne radni dan, uvijek imamo sličnu priču „sinoć sam razmišljala, pa mogli smo možda ono da uradimo, ili trebali bi danas da pošaljemo dopis tome i tome da se taj problem riješi“… Ali, da je problematika teška – jeste, zaista je teška, i teško je održavati taj nivo profesionalnosti kada dođe stranka, kada priča svoju potresnu životnu priču, a da vi ostanete onako pribrani. Mi se trudimo, koliko god možemo, da sačuvamo taj stav, da ljudi shvate da mogu da računaju na nas, da se emocionalno ne srušimo s njima. Eto, tako je u našoj profesiji.
RB/BI: Porodica je, nažalost, odavno prestala da bude ono što je u nekim stabilnijim, i mogu slobodno reći, i srećnijim i zdravijim vremenima bila. Svjedočimo sve većem broju zanemarivanja, zlostavljanja, nasilja, koje ne mora nužno da bude fizičko. Jasno je da Centar za socijalni rad ne raspolaže mehanizmima uz pomoć kojih neke druge službe tim devijantnim društvenim pojavama nastoje stati na put. Objasnite nam šta građani mogu očekivati kada se vama obrate u ovakvim slučajevima? Koji je vaš sistem podrške, šta možete uraditi?
Leković: Postoji dežurni telefon u našem centru koji je dostupan 24 sata za neodložne intervencije, kada neko hoće da prijavi nasilje, pa čim dobijemo prijavu nasilja odmah reagujemo. To je protokol o nasilju da bez izuzetka, bez obzira na vrijeme, koje je doba noći, automatski otvaramo slučaj, i tu smo jedna karika u lancu. Tu su uključene i zdravstvene institucije i policija, tako da tom zajedničkom saradnjom nađemo dobar mehanizam i dobro rješenje koje je u najboljem interesu tog korisnika. Ono što sam Centar radi, jeste da tim žrtvama pruža besplatnu pravnu pomoć. Pratimo ih na sudu, uvijek smo u toku dešavanja, odlazimo na teren. To su uvijek neke spontane situacije, i svaki je slučaj za sebe, koji iziskuje negdje manje, negdje više angažovanja, a često se dešava da se žrtve povuku. Bude mi jako žao, posebno kad su stara lica u pitanju, jer oni imaju utisak da moraju biti svojoj porodici na usluzi i ono što bi mi podveli pod nasilje, oni tako ne tretiraju, jer ga ne shvataju kao nasilje.
RB/BI: Možda to doživljavaju kao lični poraz – „eto imam toliko godina, a došao sam u situaciju da me maltretiraju i muče oni koje najviše volim“?
Leković: Jeste, jeste, baš to se dešava. Ipak, na drugoj strani, ljudi biraju da ćute o tome, oni na neki svoj način prerade to što se dešava u porodici, stave pod tepih. Jednostavno, skloni smo da to radimo, nije to ništa neobično. Podsjećam, međutim, da postoje „sigurne kuće“ i smještaj u dom koji mogu da daju adekvatnu i dobru zaštitu. Radimo i individualni plan zaštite za korisnika preko kojeg se odredjuje neki opšti cilj, a uključuje i snage korisnika. Slijede aktivnosti podrške koje će se sprovode sa odgovornom koja može da pruži podršku u tom momentu. Kompletan proces se definiše svojevrsnim planom zaštite, čija se dinamika redovno prati i žrtva, što se toga tiče, zaista može da ima povjerenja u sistem, jer je više nas uključeno, nikad ne radimo samostalno. Nema tu nikakve sujete, naprosto borite se, zovete, gledate kako ćete najlakše da riješite gorući problem u tom trenutku.
RB/BI: Osim toga što ste stručnjaci, vi ste i prijatelji tim osobama u tom njihovom teškom momentu kada se odluče da se vama obrate za pomoć.
Leković: Pa jesmo, znate, oni se otvore, jer kad već dođe dotle da prijave nasilje, to je već veliki korak. Priča se otvori, a sa njom i prava Pandorina kutija, izađe na površinu mnogo više stvari nego što se znalo, pa onda razgovor bude u tolikoj mmjei povjeljiv da se po prvi put kažu neke stvari. Nekad ljudi naglas izgovore ono što dugo ćute i trpe i to podijele sa nama, što je jako značajno, jer od tog prvog kontakta i razgovora, koliko je korisnik otvoren, iskren, mnogo toga zavisi. Isključivo tako možete iz više uglova da sagledate situaciju, da pronađete pravo rešenje, da uključite ponekad i porodičnu podršku, ako postoji neko, a postoji uvijek. Poruka je da ljudi treba da se osnaže i da ne trpe.
RB/BI: Milena zadržaću se i dalje kod porodice – kako i u kolikoj mjeri možete izaći u susret trudnicama bez porodične podrške i odgovarajućih uslova za život, a kako podržavate samohrane roditelje koji imaju isti problem?
Leković: Što se tiče Vašeg pitanja, osvrnuću se na uslugu koju i mi imamo, a zove se porodični smještaj. Nedavno smo je promovisali, a Radio Bar i Bar Info su zaista korektno ispratili taj događaj. Ta usluga je jako dobra iz razloga što postoje ljudi koji zaista imaju želju da pomognu. Imaju i simboličnu naknadu za to, ali nije im uvijek to cilj. Problem je što nemamo dovoljno nesrodničkih porodica, odnosno nesrodničnog porodičnog smještaja. A, opet s druge strane, doznamo, obično kasnije, da o tim ljudima zapravo brinu njihovi prijatelji, komšije, koji se nikad ne sjete da to kažu, da dođu u Centar za socijalni rad, pitaju da li postoji još neki vid podrške da ih osnaži u smislu podrške osobama koje su u potrebi. Kada su trudnice u pitanju, sarađujemo i sa nevladinim organizacijama, zavisi da li je visok, nizak, srednji nivo nasilja ili nekog problema drugog tipa, kao i zbog čega ta odbačenost od porodice. Uđe se tako u jednu kompleksnu priču, koja zahtijeva da se razvijaju drugi sistemi, mehanizmi kako bi se problem riješio. A što se tiče samohranih roditelja, Služba za djecu i mlade dala bi bolji odgovor. Oni u toku, recimo, brakorazvodnih pranica zaista dobijaju podršku koja se tiče roditeljstva, postoje brojni načini da se oni osnaže. Dok sam radila u toj Službi javljali su se i samohrani roditelji kojima je bračni partner preminuo. Upravo je njima jako teško zato što su ostali sami sa djecom, pa im savjet od stručnog lica zaista dobro dođe. strane dobro dođe.
RB/BI: Milena, osim tema o kojima smo govorili, a ticale su se prvenstveno brige o odraslim i starim licima, koje biste još posebne okolnosti i vrste socijalnog rizika izdvojili, kada je u pitanju socijalna zaštita? Na šta vi u Centru za socijalni rad, stavljate poseban fokus?
Leković: To je uvijek siromaštvo, niski prihodi, ljudi koji su u stanju socijalne potrebe, koji nemaju ni stalno zaposlenje, niti nekretninu, imovinu. Tom problematikom se bavi Služba za materijalna davanja se time bavi. Dodjeljuju jednokratnu pomoć, pakete hrane… Kada govorimo o posebnim okolnostima sa kojima se srijećemo u Službi koja se brine o odraslim i starim licima, moram se osvrnuti i na problem beskućnika. Sa njima je komunikaciju najteže uspostaviti i riješiti njihov socijalni status. Napominjem da za bilo kakav rad sa tom populacijom mora postojati volja sa njihove strane. Dolazimo u situaciju da se spočitava kako institucije po tom pitanju rade malo ili nimalo, a osnovni problem je što je nama potrebna saglasnost od strane tih lica. Ispričaću jednu zanimljivu situaciju koju sam imala na terenu. Pozvao nas je sugrađanin koji je kazao da se na jednoj zelenoj površini u centru grada, već dva dana nalazi jedno lice. Izašli smo na teren sa namjerom da vidimo o čemu se radi, da čovjeku ponudimo neku podršku, pomoć, posredujemo, iznađemo najbolje rješenje. I, sjećam se, simpatičan mi je bio taj susret, jer kad sam mu prišla, predstavila se, rekla iz koje institucije dolazim, zbog čega sam tu, on me pitao „pa dobro, je li ovo tvoja zemlja?“. Ja kažem „pa, nije“, a on će meni „ja sam slobodan građanin, mogu da sjedim gdje ja hoću, ispod kog drveta ja hoću“, što i jeste zapravo tako. Sjećam se tad smo obavili kratak razgovor i na kraju smo shvatili da čovjek ima svoju baraku, pa smo ga posle i obilazili, ali nije htio da primi nikakvu pomoć. U našem okruženju ima ljudi u socijalnom riziku, u vezi sa čim bi moglo više da se radi, da postoje prihvatilišta. Ovako, za sada, nemamo razvijene resurse, ali se trudimo da nađemo neko rješenje. Nekad se, nažalost, situacija predimenzionira, ispostavi se da nije toliko strašno. U ovom slučaju, sve se završilo na najbolji mogući naćin – čovjek nije bio agresivan, ali, sa neke strane razumijem i zabrinutost roditelja djece koja su se igrala na livadi gdje je on dugo sjedio…
RB/BI: Koliko stručnih lica, edukovanih za ovu problematiku radi u Centru za socijalni rad, i kojeg su oni obrazovnog profila?
Leković: Mi smo, prije svega svi voditelji slučaja, a što se tiče konkretno Službe za odrasla i stara lica, tu je rukovodilac službe specijalni pedagog Dajana Vujisić, onda socijalna radnica Ivana Bošković i ja, to je trio koji postoji odavno i otkad su se te službe 2016. godine odcijepile, radi nas troje. Uvijek treba više radnika, ne samo u našoj, nego u svim službama u Centru. Snalazimo se, radimo dobro i organizovani smo dobro, sasvim korektno funkcionišemo, tako da nema nikakvih problema, jedino je zaista nezgodno kad bude neki veći nalet posla. Prije nekoliko dana smo primili preko deset stranaka, a gledamo da svima izađemo u susret.
RB/BI: Ima li prostora da recimo angažujete saradnike?
Leković: Što se saradnika tiče, uvijek ih imamo, sarađujemo sa Zavodom za socijalnu i dječiju zaštitu, sa resprnim Ministarstvom. Po potrebi imamo i svog supervizora, tako da ne mogu da kažem da fali kadra. Dešava se da je jedna koleginica u sudu, druga u policiji, treća dežurna, ali smo naučili da se snalazimo i u tom haosu, jedni drugima izlazimo u susret.
RB/BI: Koji su problemi i poteškoće najučestaliji, a koje najteže rješavate?
Leković: To su odrasla i stara lica bez dokumentacije. Ima puno situacija da dobijemo poziv iz bolnice da je neko lice na bolničkom liječenju, a kad odemo da obavimo razgovor njim ili ljekarima, naiđemo na zid, zato što osim osnovnih podataka – ime i prezime, nemamo ništa drugo. Nažalost, postoji i taj problem da ljudi po 20, 30 godina žive u Crnoj Gori, a nemaju riješenu dokumentaciju, a neki čak ni privremeni boravak, ili im je istekao. Da bi se pružila bilo koja vrsta socijalne usluge, moramo imati adekvatnu dokumentaciju, tako da se, pored ljekarskih izvještaja, mora utvrditi nečiji identitet. U tim situacijama nudimo jednokratnu novčanu pomoć, zbrinemo ih na neko vrijeme, ali ostaje problem. Ti postupci se nikad ne rješavaju brzo, a komplikovane procedure u smislu slanja dopisa ambasadama, čekanje na odgovor, nas koči u poslu, jer zahtijeva vrijeme. Taj mukotrpni posao dodatno usložnjava ako je u pitanju staro lice koje ima potrebu za nekom zdravstvenom podrškom, pa mora biti zbrinut, njegovan, neko ga mora obilaziti…
RB/BI: Smatrate li da bi bilo korisno da se uključe neki noviji sistemi podrške, ili su ovi kojima Centar za socijalni rad trenutno raspolaže, sasvim dovoljni?
Leković: Svakako da bi bilo dobro. Još uvijek nemamo uslugu Dnevnog boravka, o kojoj se dugo priča to se dugo priča, ali još uvijek nije ništa realizovana. Mislim da bi zaista bilo značajno da se otvori Dom za stare u južnoj regiji, koja je, svjedoci smo, dosta naseljena. Što se tiče domova, imamo Dom „Grabovac“ u Risnu, skoro je otvoren Dom u Nikšiću, postoje domovi i u Podgorici, Pljevljima, Bijelom Polju. Tako da je sjeverna regija u tom smislu razvijenija. To je nešto što bi zaista bilo mnogo, mnogo značajno našim korisnicima, posebno što eto među njima i puno ljudi koji boluju od astme, kojima prija primorska klima, pa je Dom u Risnu previše opterećen. Uvijek su velike liste čekanja za smještaj.
RB/BI: Milena, na kraju razgovora bilo bi dobro da nas informišete, koje je radno vrijeme sa strankama Centra za socijalni rad u Baru?
Leković: Radno vrijeme je kako naše, tako i sa strankama, od 7 do 15, izuzev pauze, tako da u bilo koje vrijeme mogu doći i posjetiti nas. Ponovo podvlačim da postoji dežurni telefon, pa u situacijama kada su neodložne intervencije, korisnici mogu da pozovu. U redovnim situacijama svaki radni, bilo koje vrijeme, vrata Centra za socijalni rad su otvorena za sve.
