Nedavno sam pio kafu na terasi Maloga dvorca sa svojim drugom i prijateljem, profesorom Lutovcem. Prišao nam je poznati Baranin i rekao: „Pozdravljam čuvene barske šahiste“. Nas dvojica smo se zgledali i bili smo malo u čudu. Maksim je profesor književnosti i dugogodišnji direktor Barske gimnazije, a ja sam već 60 godina ljekar i dugogodišnji direktor Medicinskog centra. Pa, ipak, mi smo „čuveni barski šahisti“. I obojica smo se pitali: Šta je, zapravo, u našim životima šah?
Ja znam da moji djed Milutin i baba Dolje nisu igrali šah i da sam prvi put vidio šahovsku tablu i figure, u ranom djetinjstvu, na stolu, u frizerskoj radnji Akuša Abazovića, koja se nalazila na samom ulazu u starobarsku čaršiju. I znam da je sve u meni, vezano za šah, samouko i samoniklo i da je ta čarobna igra moja najveća kreativna muka, bez koje bi, bez te muke, moj život bio, zacijelo, prazan.
Obećao sam Milanu da ću jednom govoriti o šahu, o mojim susretima sa velikanima ove igre koju su, vjerujem, izmislili bozi, ne za sebe, već samo za ljude. Jer šah kao muzika, muzika i ljubav, zna čovjeka učiniti srećnim.
A pošto nemam još mnogo vremena, evo tog teksta…
Bora Kostić
U proljeće 1953. godine, prije 70 godina, u Baru su radila dva šahovska kluba. U Starom Baru „Kod Mare Crne“ i na Pristanu, na Trgu, „Kod kafane Tomovića“. U goste nam je došao slavni velemajstor Bora Kostić, trostruki prvak Kraljevine Jugoslavije, svjetski putnik, poliglota, Nestor banatske ravnice. Simultanka je održana na Pristanu, u jednoj od onih italijanskih baraka, pored bioskopa. Imao sam 14 godina i veliku tremu. U središnjici partije, u približno izjednačenoj poziciji, počeo sam brzopleto da vučem nekoliko uzastopnih poteza, poslednji autobus za Stari Bar išao je u 18 sati i žurio sam da ne zakasnim. Iznad mene stajao je čika Bora, raširio ruke i grohotom se nasmijao: „A sada, mališa, kad si se usr’o, od remija nema ništa“ i povukao dobitnički potez. Ja sam se tužan vraćao kući i objašnjavao Adžiji i Saitu, našim đačkim prijateljima, što sam mogao i gdje sam pogriješio.
Mnogi misle da je velemajstor Bora Kostić poslužio nobelovcu Stefanu Cvajgu da napiše vanvremeni, blistavi „Esej o šahu“, a malo ljudi je znalo, čak i u ona davna vremena, da je boemska kraljica Skadarlije, pjevačica Divna Kostić, bila njegova kći.
U mom maglovitom sjećanju čika Bora je, tog barskog proljeća, bio beskrajno stari sijedi gospodin, a imao je samo 66 godina.
Viktor Korčnoj
Na početku 1954. godine bilo je neko toplo vrijeme i počeo se topiti led na Istoku. U Crnu Goru je došao mladi sovjetski šahista Viktor Ljvovič Korčnoj i odigrao nekoliko simultanki. Domaćin mu je bio sekretar Šahovskog saveza Crne Gore Blažo Sredanović, naš omiljeni drug i prijatelj. Simultanka je održana na terasi hotela „Rumija“ i, koliko se sjećam, Korčnoj je sve partije dobio. Bio je dragi, mladi čovjek u lakom sivom odijelu ruskog kroja. Kasnije će on postati jedan od najboljih šahista svijeta i biće četvorostruki prvak SSSR-a.
Godine 1976. emigrirao je i preselio se u Švajcarsku i igrao mnoge turnire po svijetu. Blažo Sredanović će mi ispričati neobičnu anegdotu. Sredinom osamdesetih, kada je on uveliko bio Amerikanac, Korčnoj je igrao simultanku u San Francisku. Blažo je, u publici, iza Korčnoja, glasno komentarisao neku poziciju, a Korčnoj je, ne okrećući se, na čistom srpskom jeziku, koji je inače tečno govorio, rekao: “A kada si ti, Blažo, zbrisao?” Poslije 30 godina, a u međuvremenu nisu se ni vidjeli ni čuli, on je sekretara ŠSCG prepoznao po govoru i glasu. Malo je reći: fantastično!
Korčoj je bio u Baru krajem 1984. za vrijeme velemajstorskog turnira u Titogradu. Na fotografiji sa te simultanke vide se majstor FIDE Milan Minić, bivši pionirski prvak Crne Gore, majstorski kandidat Milan Vujović i velemajstor duha Božo Ulićević, a u publici mlađani Saša Stevović i dječak sa zelenom jaknom, moj sin Nebojša. Desno, iza Korčnoja, čovjek sa naočarima je gospodin Ilija Vučković, kultna istorijska ličnost Bara, veliki zaljubljenik u šah i naš prijatelj.
Korčoj je bio beskompromisni borac, svaku partiju je igrao na pobjedu i nije se ljutio što je zaslužio nadimak „grozni“. Šah je doživljavao i kao umjetnost, a šahovsko takmičenje kao vrhunsku estradnu predstavu. Na partije je dolazio besprekorno odjeven, uvijek odijelo i uvijek kravata. Danas je sve drugačije. Na Evropsko prvenstvu, na Kritu, u našem meču sa Norveškom, velemajstor Magnus Karlsen, budući prvak svijeta, bio je u farmericama, a na nogama je imao papuče iz kupatila.
Korčnoj je imao veliki broj obožavalaca i fanatičnih navijača. Jedan od njih je bio naš nikad zaboravljani drug, inženjer Rašo Marojević. Proslavio ga je sin Igor, dobitnik „Pekićeve nagrade“ za književnost.
Poslednji put sam vidio „strašnog“ Viktora u Rogaškoj Slatini, na prvenstvu Evrope za seniore, igrači stariji od 65 godina. Bio je najstariji učesnik turnira, ali ga to nije smetalo da ostvari najbolji rezultat na prvoj tabli. Sjedio je prekoputa i igrao sa Bonjom. Nije ustajao, okretao je brojanicu, a na licu i usnama imao neke neobične pokrete koji su me podsjećali na parkinsonizam. Pored njega je bila njegova vjerna druga, gospođa Petra Leverik. Bonju nije pobijedio, a mi smo u tom meču sa Švajcarskom slavili 3:1 i osvojili bronzanu medalju. Neka bude upamćeno, reprezentacija Crne Gore je igrala u sastavu: Ivanović, Živković, Raičević, Dragašević.
Mihail Botvinik
Krajem 1971. godine ukazana nam je velika čast. U Baru je igrao simultanku bivši prvak svijeta Mihail Mojsejevič Botvinik, koji je tu titulu, sa malim prekidima, nosio 15 godina. Bio je naučnik, vrhunski intelektualac, zvali su ga, ne bez razloga, „patrijarh sovjetskog šaha“. Za našeg proslavljenog velemajstora Aleksandra Matanovića, on je najbolji igrač u istoriji šaha.
Na fotografiji sa te simultanke, vidi se da je iznenađen mojim „volškim gambitom“. Do mene sjedi profesor Momo Vuković, šahovski majstor, jedan od najvećih intelektualaca koje je Bar ikada imao. On gleda u zenicu Botvinika. Do njega je moj brat Ivan. Bio je prvokategornik i volio je beskrajno šah. Odigrao je hiljadu brzopoteznih partija sa Milenkom, u gostoljubivom domu Ratkovića, u Rapu.
Anatolij Karpov
Kada je svjetski prvak Fišer odbio da igra meč za titulu, prvakom svijeta je proglašen, bez borbe, velemajstor Anatolij Jevgenevič Karpov. U Baru, u Sutomoru, tog ljeta 1975. igrao se Otvoreni šampionat Crne Gore, na kome je naš Bato Zeka osvojio drugo mjesto i na simultanci Karpova, koja je održana u hotelu „Agava“ igrao je veliki broj najboljih crnogorskih šahista. Na fotografiji je Karpov nalik na tinejdžera, krupni čovjek pored njega je Drago Popović, međunarodni šahovski sudija, predsjednik ŠSCG, a do njega Čedo Ratković, naš veliki drug i prijatelj, predsjednik šahovskog kluba, kasnije predsjednik Opštine Bar, iz porodice osnivača šaha u Baru. Onaj mladić što sjedi prvi slijeva je, najvjerovatnije, dr Živković. Na toj simultanci Karpova smo pobijedili prof. Lutovac i ja i ta dva poraza su bili jedini porazi koje je Karpov doživio na simultankama odigranim tada u Crnoj Gori.
Kada je, poslije desetak godina, Karpov ponovo boravio ovdje, u pratnji publiciste i putopisca Dimitrija Bjelice, i kada su se, slučajno, sreli na Svetom Stefanu, Karpov je, rukujući se sa profesorom Lutovcem, rekao da nema potrebe da se predstavlja, on zna da je „od tog brke“ izgubio na simultanci u Baru.
Karpova sam vidio 1986. na velikom turniru u Bugojnu i na Olimpijadi te godine u Dubaiju. Znao je ko sam i nije me trebalo predstavljati. Pamte se pobjede, a naročito porazi.
Vasilij Smislov i Tigran Petrosjan
Bar je liječio rane koje mu je nanio strašni zemljotres, a već u jesen 1980. održan je velemajstorski turnir, najjači pojedinačni turnir odigran te godine u svijetu. Na njemu su učestvovala dva svjetska prvaka, Vasilij Vasiljevič Smislov i Tigran Vartanovič Petrosjan. Njihovo učešće obezbijedio je, ličnim angažovanjem, jugoslovenski ambasador u Moskvi, gospodin Marko Orlandić. Sa Petrosjanom sam izgubio u jednoj borbenoj partiji i to je bio moj jedini poraz na tom turniru. A Adžije i Saita više nije bilo među nama da „požale ka da bi pomogli“.
Na slobodni dan Božo i Mikica su izveli Petrosjana u šetnju i pokazali mu starobarsku čaršiju i Stari grad. Objasnili su mu da su te ruševine nastale prije 102 godine, kada je crnogorska vojska oslobodila Bar od Turaka, poslije 307 godina Otomanske okupacije. Petrosjan je bio oduševljen i sve goste kafane „Kod Oma“ častio je pićem. Iz njega je isplivao neki zapretani jermenski atavizam. Prije partije sa Smislovom rekao mi je Jusuf, moj odani prijatelj, koji je bio direktor turnira, da je tog jutra šetao Čanjem sa Smislovom i Petrosjanom, da su hvalili turnir i moju igru. Zato me moli da igram mirno i da mu se čini da Smislov tu partiju neće igrati na pobjedu. Dok sam duboko razmišljao u jednoj mirnoj „poluslovenki“ kod 18. poteza, čuo sam duboki Vasjin glas: Ja predlagaju ničiju (Ja predlažem remi). Taj remi mi je obezbjeđivao siguran put do titule. Bio sam totalno zbunjen, ustao sam, rukovao se, u publici je bio aplauz punog školskog amfiteatra. Prišao je i Bonja. Sjećam se da je rekao: “Doktor je zbunjen, pomislio je da je Smislov izgovorio – ja prehladio juče, pa nije znao kakvu terapiju da propiše”.
Predsjednik opštine, gospodin Blažo Orlandić, priredio je prijem za Smislova i Petrosjana u svom kabinetu koji se tada nalazio na spratu današnje Carine. Pila se kafa i neko piće. Predsjednik je goste ponudio da telefoniraju svojim porodicama u Moskvi. Kada je draga sekretarica Mika dala vezu Petrosjanu on je uzeo slušalicu i zagrmio: Rona, to skandalj, to skandalj! Bio je ljut jer nije uvršten u reprezentaciju zbornaje za Olimpijadu na Malti. A kada je vezu dobio Smislov, on je glasom koji je podrhtavao, šaputao: Moja ljubimaja, moja ljubimaja…
Na završnoj svečanosti, koja je bila svojevrsni glamur, Petrosjan je dobio pehar i lovorov vijenac, a Smislov je baršunastim baritonom pjevao „Volgu“ i „Oči čarnije“. Bilo mi je posve jasno: Petrosjan je mogao biti svjetski prvak jer je imao ogromno šahovsko znanje i jer je bio neustrašivi ratnik i borac, tigar, a Smislov jer je bio živa enciklopedija šaha i jer je imao raskošnu slovensku dušu i dobrotu, pred kojima su morale stati sve galije carske.
Boris Spaski
Za vrijeme velemajstorskog turnira u Nikšiću, 1983. godine, poželjeli smo da nam dođe u goste bivši svjetski prvak Boris Vasiljevič Spaski. Simultanka je održana u hotelu „Topolica“. Spaski je došao namrgođen i umoran, bilo je vidljivo da mu put od Nikšića do Bara, preko Titograda i Petrovačkih strana, nije lako pao. Tražio je da osvjetljenje bude bolje i samo 20 tabli. Tu simultanku sam otvorio i pozdravio ga, vjerujem biranim riječima. Za sve to vrijeme moj sin Nebojša me držao za ruke. Atmosfera je bila, blago je reći, mučna. Po završetku simultanke, Spaski je tražio šofera i odmah se vratio u Nikšić. Nije nam pružio priliku da porazgovaramo i zajedno popijemo kafu, da pokažemo bar nešto od gostoprimstva. Pomislio sam: Ovdje od „šahovskog Puškina“ nema ni traga.
U maju 1986. godine bio sam pozvan da budem gost na velikom velemajstorskom turniru u Bugojnu, posledna tri kola, bio sam predsjednik ŠS Jugoslavije. Taj turnir je imao 16. kategoriju FIDE i bio najjači turnir koji je ikad igran, sa prosječnim rejtingom od, za to vrijeme, nevjerovatnih 2628. Tog jutra sjedio sam na terasi motela „Akvarijum“ sa gospodinom Domaćinovićem, dugogodišnjim predsjednikom Opštine Bugojno, dušom tih čuvenih bugojanskih turnira. Manjeg čovjeka, a većeg domaćina, u životu nisam vidio. Iz vedrog neba sa ponekim oblačkom, počela je da pada kiša i ja sam, gotovo odsutno, izgovorio: “Anđeli se kupaju”. Spaski je sjedio za susjednim stolom, podigao je glavu i rekao: Angli kupajuca i prešao za naš sto. Tu prelijepu metaforu prvi put čuje i misli da je nema u ruskom jeziku. A onda me upitao: “Doktore, a kak vaš rebjonok?” Vidjevši da sam zbunjen, pojasnio je: “Onaj dječak duge plave kose što vas je držao za ruke na onoj simultanci u Baru”. Onaj namrgođeni Spaski, zapamtio je taj, gotovo trivijalni, detalj. Doktore, rekao sam, falio si, ovo je, ipak, „šahovski Puškin“.
Nedavno sam u romanu „Brizbejn“ mladog ruskog pisca Vodolazkina naišao na jedan zanimljiv pasaž. Njemački baštovan koji ljubi knjigu i tečno govori ruski jezik divi se mekoti i melodičnosti ruskog jezika, tog jezika koji je govorio i pisao Puškin. I dodaje: A možda Puškin uopšte nije živio i bio je plod mašte ruskog naroda da sanja divan san o sebi.
David Bronštajn
Po preporuci Svetozara Gligorića ugostili smo, krajem osamdesetih, čuvenog velemajstora Davida Jonoviča Bronštajna, sa suprugom. Ljubazni i dragi „her Simović“ se postarao da bračni par Bronštajn dobije najljepši apartman u hotelu „Topolica“ sa pogledom na zaliv i Madžaricu. Njima je ovo bio, na neki način, bračni medeni mjesec i, poslije mnogo godina, prvi izlazak „u svijet“. Proveli smo desetak nezaboravnih dana, slušajući ovog bajkovitog čovjeka.
Imao je težak život, teško djetinjstvo i mladost. U Staljinovo doba nije bilo lako biti Jevrej i imati prezime koje podsjeća na Trockog. A tek u Velikom ratu biti u okupiranoj Ukrajini… Da nije igrao šah, ne bi bio među živima. Sa ogromnim zanosom i ponešto tuge, govorio je o onom antologijskom meču za titulu svjetskog prvaka sa Botvinikom, 1951. godine, koji je izgubio, iako je rezultat na kraju bio 12:12. Odlučujući poraz doživio je u pretposlednjoj, 23. partiji tog meča. Veoma je cijenio i poštovao Gligorića, bili su istih godina i veliki prijatelji, ali za tablom ljuti protivnici. Hvalio je Talja i smatrao ga najboljim šahistom svih vremena. Znao je da on ima natprirodnu snagu hipnoze koju je nemilice trošio u bolesti i stilom svoga života.
Ugostili su ga Čedo, Sveto, Miloš. U dnevnom boravku njihovog apartmana svakog dana je bila puna košarica zlaćastih mandarina i pomorandži koje je tog jutra uzbrala nevidljiva ruka Vlada Lukšića.
Osoblje hotela se trudilo da im ništa ne fali i da nas pamte po dobroti i ljubavi.
Poslije nekoliko dana dobio sam razglednicu iz Moskve, sa Arbata: riječi zahvalnosti ispisala je mlađana supruga Davida Bronštajna, Tatjana, kćer njegovog saborca i prijatelja, velemajstora Isaka Boleslavskog.
Bronštajn i Korčnoj su, mnogi misle, najbolji šahisti u istoriji šaha koji nisu bili svjetski prvaci.
Gari Kasparov
Na Olimpijadi u Dubaiju 1986. bio sam svjedok veličanstvene pobjede našeg Ljubojevića nad Karpovom u jednoj „španci“ koja dotad nije viđena a imala je ukus i aromu Čubure, Savamale i Dorćola. Tamo sam dane provodio u društvu Draška Velimirovića, našeg selektora i Gligorića, koji je bio počasni gost Olimpijade. Bili smo u istom hotelu sa sovjetskim šahistima. Novi svjetski prvak Gari Kasparov je kočoperno hodao i napadno gestikulirao. Gliga je bio ljut na njega, ljut i uvrijeđen. Kasparov nije birao riječi, optuživao ga je da je najveći krivac što nije postao svjetski prvak prije dvije godine i što je, kao glavni sudija, prekinuo onaj meč sa Karpovom, zbog totalne fizičke iscrpljenosti svjetskog prvaka. Gliga je bio spreman da prihvati njegovo izvinjenje „on je još uvijek mlad i zelen“. Uvjeravao nas je da je Kasparov veliki talenat i veliki igrač ali da ima rušilački karakter i da će uskoro postati „Hitler svjetskog šaha“. I nije mnogo potrajalo, ove riječi su se obistinile. FIDE se naprosto raspala, sve je doživjelo inflaciju a titula svjetskog prvaka u šahu mogla se osvojiti „na penale“.
Kasparov je bio glavni zagovornik da se reprezentacija SR Jugoslavije suspenduje i vrati iz Mađarske sa Evropskog prvenstva 1992, a 1999. godine je aplaudirao kad su padale bombe po Srbiji i Crnoj Gori.
Bio sam iznenađen kada sam nedavno na fejsbuku našao prijateljsku čestitku našeg Bonje kojom Kasparovu čestita 60. rođendan. Razumio sam da je to on učinio kao šahista profesionalac i da je to gest njegove uzvišene lične dobrote i čin hrišćanskog milosrđa i oprosta. Kasparov se svojski trudio da pokaže da nije naš prijatelj.
Srećko Nedeljković
Za vrijeme revanš meča Fišer – Spaski, održanom na Svetom Stefanu i u Beogradu, bio sam šef ljekarskog konzilijuma na ostrvu. Tog 2. septembra 1992, Fišer je, poslije 20 godina od Rejkjavika, povukao prvi put potez u zvaničnoj partiji. Na moj 54. rođendan.
U sali „Maestrala“ očekivali smo taj trenutak. Prišao mi je prof. dr Srećko Nedeljković, intermajstor, i zabrinuto govorio da će ovo biti veliki blam, da onaj čovjek na bini, prekoputa Spaskog, nije uopšte Fišer jer on ni likom ni hodom, ni govorom ne liči na njega, dodajući da je pravog Fišera upoznao na Islandu prije 20 godina. Fišer je maestralno odigrao tu „španku“ i dobio u velikom stilu. Profesor Nedeljković je ujutro ušao u moju ambulantu, na kafu. Htio je da se izvini: “Kolega, ono je, ipak, pravi Fišer”.
I tu ću ispričati jednu posve ličnu priču. Bio sam student poslednje godine medicine. Povodom Dana medicinara igrali smo meč sa profesorima fakulteta, na Dekanatu. Moj protivnik je bio prof. dr Srećko Nedeljković, osnivač interventne kardiologije u Srbiji, poznati šahista, reprezentativac Jugoslavije. Sa silnim respektom igrao sam tu partiju i aktivnom igrom na daminoj strani uspio da remiziram. Bio je to moj veliki uspjeh jer sam bio obični prvokategornik. I sada, poslije više od 30 godina, pijem kafu sa prof. Nedeljkovićem, na ostrvu, daleko od Dekanata. I dešava se čudo. Profesor se sjeća naše partije i tog aktivnog poteza pješakom na a5. Da, kaže, sjećam se kao da je bilo juče. Šahisti su velika tajna.
Kada je Fišer poslije pete partije počeo da igra slabije i da u trećem satu igre djeluje pospano, organizatori su se uspaničili. Gazda Jezda me zamolio da se obratim Fišeru. Napisao sam mu pismo naslovljeno: Svjetskom prvaku. Preporučio sam da aktivnije živi, da se pokrene iz svog apartmana, da šeta, da se kupa u moru. I, naročito, da vodi računa o ishrani i da, obavezno, iz menija izbaci pasulj prebranac, koji je ovdje otkrio i konzumirao u velikim količinama. Sve je narednih dana Fišer ispunio i meč je nesmetano nastavljen.
Spaskog sam svakog dana sretao u restoranu i srdačno smo se pozdravljali a jednom sam njegovom sinu, Borisu junioru, ukazao ljekarsku pomoć.
Na Svetom Stefanu, sve vrijeme, bio je i Bonja. Bio je član Apelacione komisije. Izvještavao je sa meča, a naveče na TV, komentarisao i prikazivao odigrane partije. Prisustvovao je jednom neobičnom susretu. Spaski je na ostrvo, kao ličnog gosta, doveo starog velemajstora Andre Lilijentala, svog prvog šahovskog učitelja, koji je tada imao preko 80 godina. Želio je da ga upozna sa Fišerom. Pružajući ruku Fišer je izgovorio: “Pješak nosi na f6!” Taj pobjednički potez, žrtvujući damu, povukao je Lilijental u neko davno vrijeme u partiji sa svjetskim prvakom Kapablankom. Bilo je to dovoljno za upoznavanje.
Kada sam poslije 24 prelijepa dana provedena na ostrvu, na kome se vrlo galantno živjelo, predao ključeve na recepciji, mislio sam da moje dugove neće moći da isplate ni masline ujaka Sima. Šef recepcije je zaželio srećan put i rekao da je sve častio gazda Jezda.
***
Igrao sam četiri partije sa četiri prvaka svijeta i ostvario rezultat 2:2. Za jednog ljekara iz provincije, to i nije tako loše.
Kretao sam se godinama u društvu šahista, velikih i malih, i osjetio i proživio atmosferu šahovskog takmičenja. Pišem ove retke, kišni je dan pod Kurilom, i sve više sam uvjeren da nam je, Maksimu i meni, onaj Baranin, onomad, udijelio veliki komplimenat i priznanje.
Milan je u svom blogu zapisao: “Ovaj život je prelijep, jer je jedini i neponovljiv.”
Mi svi imamo dva života, a onaj drugi počinje kad shvatimo da imamo samo jedan.
