Gost emisije “Sunčanom stranom ulice” Radio Bara bio je dr Milun Lutovac, upravnik Galerije “Velimir A. Leković”.
RB/BI: Milune, direktan povod za naš susret u studiju Radio Bara je nastavak jedne priče koju Vi već godinama njegujete, a to je lijepa i plodna regionalna saradnja, koja podrazumijeva učešće na zanimljivim kulturnim dogadjajima na cijelom ex Yu prostoru. Naime, prije nekoliko dana ste se vratili iz Tuzle, gdje ste imali desetu samostalnu izložbu. Kakvi su utisci?
Lutovac: Sjajni. Prvo što je veoma dobro kada se čovjek bavi ovim poslom je da s vremena na vrijeme promijeni ambijent, da vidi ili, bolje rečeno, da testira kako neka nepoznata sredina prihvata djelo koje stvara. Mislim da u Crnoj Gori imamo mali problem koji je vezan za teritorijalni, duhovni i identitetski prostor. Mnogi od nas upadnu u zamku veličine u maloj sredini i onda je veoma značajno da se to ponekad izmjeri i van sredine kojoj pripadate. Onda se možda i vidi pravi kvalitet ili odnos prema tom djelu. Prema tome, moji odlasci van Crne Gore su mi veoma značajni, govore o tome da ponešto treba promijeniti, nadograditi… Inače smatram da je umjetnik ili stvaralac vječiti učenik i da uvijek mora, dok god stvara, da na neki način napreduje. Veoma je ružno i loše ako upadne u zamku svoje veličine ili nekog ega, jer onda postane i sam sebi glomazan. Ja bih volio da budem do kraja učenik.
RB/BI: Koja je tema i šta zapravo karakteriše ovu, desetu samostalnu izložbu?
Lutovac: Igrom slučaja, ta saradnja sa Tuzlom traje već 20-ak godina, a počela je preko pozorišta. Još iz nekih dana kada sam vodio dramski studio u Gimnaziji, išli smo tamo. Onda su se oni prisjetili ili im je neko dao informaciju da slikam. Tada su odlučili da mi naprave (meni tada to nije bio plan), prvu samostalnu izložbu. Bilo je to 2008. godine. Ispostavilo se, jedna fina priča. Prvi put sam osjetio kako to izgleda kada se izložba priprema. Nije mali posao, ali je zahtjevan jer je kao neko malo djelo, poruka koja se šalje u etar. I onda, posle svega je prošlo devet mojih izložbi. Naravno, Bosanci ne bi bili Bosanci, vedrog duha, uvijek spremni na šalu, druženje… da se nisu sjetili da razlog novog susreta bude moja deseta samostalna izložba. Samo su kazali: kad je bila prva, može biti i deseta. Tu nije bilo mnogo priče, oni su svoj 23. Festival „Pozorište bez granica“ (pošto gostuju umjetnici sa prostora cijele bivše Jugoslavije), umjesto pozorišta iz Crne Gore, pozvali mene sa mojom izložbom. Izložba se zove „Ulysses“ („Uliks“) i sa njom je otvoren Festival. U foajeu Narodnog pozorišta u Tuzli, ministar Tuzlanskog kantona zvanično je otvorio izložbu, a time i Festival.
RB/BI: Lijepo je što su Vas toliko uvažili… Sa koliko radova ste se predstavili u Tuzli?
Lutovac: To je još jedna mala tajna. Kada odlazite na neke duže puteve, onda morate da izmjerite gepek, pa ako ne želite da angažujete kamione, s obzirom da imam dosta velikih platana koja je teško poslažiti čak i u kombi, odlučio san se na jednu seriju od 39 radova iz dva ciklusa. Ciklusi su bili zanimljivi upravo zbog toga što pripadaju pomalo kontinetalnom dijelu. Među njima su i radovi inspirisani Skadarskim jezerom, jer postoji moja neka impresija ove površine koja se nalazi tu iza brda, a stalno me srijeće kada putujem prema Podgorici, i mami na neki način. Na kraju krajeva, koliko god da je inspirativan, u koloritnom smislu, Mediteran i koliko god nas ovaj veliki prostor izaziva, ovo visoko nebo Barsko, mislim da se neka tajna krije upravo u ovom skadarskom prostoru, jer tu je taj susret istorije sa prirodom i sa svim onim lijepim i manje lijepim kada je u pitanju priroda. Jer, nije priroda sva u zalasku sunca i onome što se prodaje, naravno neka mi oproste oni što stvaraju neki mali kič, mada ni kič nekad nije loš. Ali, poenta je protumačiti na likovni način i lice i naličje nekog podneblja.
RB/BI: Nezaobilazna priča, kada ste Vi u pitanju, je i Barski ljetopis, koji je upravo završen. I ove godine ste bili selektor književnog segmenta Festivala, zavjesa se kao što rekoh, spustila na tu veliku smotru, a utisci se, pretpostavljam, još uvijek sliježu. Kakvi su oni prvi?
Lutovac: Kada imate neki konkretan zadatak, kao što je npr. književni program, onda se morati prilagođavati nekim mjerama. Obično se ispita tržište, vidi se šta je u tom trenutku aktuelno. S obzirom da imam lijep kontakt sa mlađom populacijom, kad su u pitanju moji studenti i ljudi koji čitaju knjige, pa se, nije to nikakva tajna, raspitam ko šta čita, da li ima neko nešto lijepo da predloži. Potom razmatram literaturu koja je aktuelna, koja nešto nosi ili koja će tek da donese. Već duži niz godina sam tu, možda i previše, pa ne bi bilo loše napraviti malu pauzu, čisto da se čovjek odmori, prikupi nove informacije… Organizacija oduzima nešto drugo, ali to nije današnja priča. Lijepo je kada uspijete da u programskom konceptu napravite nešto poput sistema spojnih sudova, da se jedno uliva u drugo. Uvijek sam bio pobornik toga, čak bih volio da kompletan Ljetopis liči tematski na jednu cjelinu. Evo da pojednostavim – ako je nekom ko se razumije u te velike stvari, zadato da tema bude voda, pošto je voda velika priča, onda treba da likovni program ide ka interpretaciji likovnog stvaralaštva kroz taj oblik materijala. Da bi se priča zaokružila, valjalo bi i u literaturi potražiti djela koja to obrađuju, tako i u filmu… Volio bih da uvijek postoji neka osnovna ideja ka kojoj treba ići. Tada bi se stvorio jedan lijepi sistem preplitanja programa. Primijetio sam da publika uvijek lijepo prihvata programe koji u sebi imaju preplet književno-muzičkog, likovno-muzičkog. Kada su bili gosti koji su promovisali Ex Yu Rock enciklopediju, mi smo, kako taj segment pripada književnom programu, tu muziku interpretirali tako što smo napravili nešto poput koktela – da bude malo muzike, malo ovoga, malo onoga… Bio je tu i moj prijatelj muzičar Nebojša Grim Đukanović. To se desilo i kada smo imali veče posvećeno izdanju „Muzika u staroj crnogorskoj periodici“ autora Senada Gačevića, koja govori o istoriji crnogorske muzike. Tom prilikom smo angažovali takođe prijatelja, profesora Safeta Drljana, koji je na harmonici izveo nešto sa crnogorskog dvora. Publika je divno prihvatila i doživjela ideju kao živ proces, nešto što joj pripada. Znači, nije udovoljavanje, nego je više kao osvježenje. Moram, nažalost, reći, pošto sam selektor književnog programa, da je taj program sam po sebi, po definiciji u nekog vrsta nokdauna, zbog brzine kojom se tehnika razvija, zbog svega što nas okružuje, knjiga malo zaostaje. Ali sam isto tako ubijeđen da na kraju svega, ne bih volio da doživimo taj kraj i mislim da će opet knjiga imati svoju ulogu i biće značajna kao neki trag da je neko nešto sanjao, stvarao, mislio. Ako je neko klinasto pismo od somerske civilizacije doveo do nas, zašto ne bi, da se sad našalim, neki od ovih naših stvaralaca prebacio do nekog novog doba. Ali, u svakom slučaju ti pokušaji su interesantni. Ipak, ima i ona druga stvar – svima nama u Crnoj Gori, a vjerovatno i šire, nedostaje kritika. Svjedočimo da je estetika u nekoj vrsti problema. A, kad kažem kritika, da me pogrešno ne shvate naši slušaoci i čitaoci, ne mislim samo na ružno, jer kritika može biti i dobra. Kritika je neophodna. Mislim da našem društvu u svim sferama nedostaje kritika, kritika koja ima svoje argumente, koja može da ukaže, jer veoma je zanimljivo kada slušate nekog, recimo „difovca“ koji tumači vrijednost književnog djela. Oni mogu da se zadržavaju na estetskom doživljaju, prijatno, neprijatno… To je isto kao da vidite mene, a to ne bi bio baš lijepi prizor, da trčim po stadionu i profesionalno budem u nekoj trci. To mi ne pripada.
RB/BI: Jeste li zadovoljni reakcijom publike, je li odabir dijela za koja ste procijenili da zaslužuju da budu predstavljena na najznačajnijem barskom festivalu, opravdao očekivanja?
Lutovac: U ovom trenutku da, a uvijek može bolje. Smatram, baš sam to rekao na jednom sastanku na početku Barskog ljetopisa, da je prošlogodišnji izbor djela književnog programa bio vrh mogućeg u tom periodu godine kada su se pojavili regionalni pisci. Ja sam to tad nazvao „književnost u ruksaku“. To su one lijepe knjige koje se čitaju po plažama, avionima, na motorima, koje nose tinejdžeri, koje nose ljudi koji vole laku, a ozbiljnu literaturu. Bio sam prezadovoljan sa prošlogodišnjom selekcijom, to su sve bili ljudi koji stoje iza svog djela, žive ono što rade. Ova selekcija je bila kvalitetna, ali nije bila nabijena tom provokativnom energijom, nego je bila više onako nasložena kao nešto što ima svoj red i poruku. Ponekad mi je žao jer moram da se prilagodim, ako sam u toj selektorskoj ulozi, onome što je trenutno svježe na tržištu. Čak sam razmišljao, a to sad prvi put govorim, malo je rizično, da jednu književnu selekciju posvetim (kao u onom filmu „Društvo mrtvih pjesnika“) ljudima koji nisu više sa nama. Ne mislim samo na Crnu Goru, nego da organizujemo predstavljanje djela ljudi koji su značajni u literaturi, a to bi, možda, bilo interesantno upravo za mlade ljude.
RB/BI: Zašto niste do sada, je li komplikovano?
Lutovac: Mogao bih da napravim, ali treba mi neko ko će to da razumije, da podrži takav koncept. Jedan od koncepata je da se pozove nekoliko pisaca koji međusobno ne znaju da su pozvani, da borave u Kreativnom habu u Starom Baru. Onda bi se oni tražili kroz jedno djelo, tako što će da napišu esej o Baru koji bi bio promovisan. To bi trajalo tokom Ljetopisa i na kraju bi bilo interesantno čuti njihovu priču kako su se tražili i predstavljali, što su doživjeli u Baru, Naravno, pozvali bi ljude od pera koji to umiju da svedu u jedan zbornik, u jednu knjigu. Postoje ti eksperimenti, postoje modeli, samo treba malo mašte i podrške.
RB/BI: Kojim večerima ste Vi bili zadovoljni na ovogodišnjem Barskom ljetopisu?
Lutovac: Bio sam zadovoljan sa završnicom, to je poetsko-dramski omnibus Momčila Zekovića, koji je uspio da napravi pravi ugođaj publici, doveo dosta ljudi, naših poznatih glumaca, stvaralaca koji su učestvovali uživo u njegovoj poetici i uspjeli da to podignu na najviši mogući nivo. Osjetila se ta snaga i sinergija i kako to može da radi, kako može da funkcioniše. Takođe, sa programima koji su imali u sebi neku mogućnost, taj „preplet“ u samoj prezentaciji, da se ubaci malo harmonike ili rock muzike i da se na taj način vidi o čemu se piše. Jer, obično ljudi smatraju da ono što je unutar korica kao utamničeno, dok ne uđete unutra, vi ne znate šta se tamo nalazi. Upravo sa ovim intervnecijama pokušavamo da iscijedimo taj sok iz djela i da se onda ona predstave na pravi način, da budu privlačnija publici. Pravo da Vam kažem, taj književni program ne može da se pohvali sa nekom ekstra velikom publikom, ali je publika bila veoma birana, od ugleda i dolazili su baš u onoj mjeri koliko je to potrebno da programe isprate i da uživaju i razumiju o čemu se radi. Mislim da je to dovoljno za ovu vrstu programa.
RB/BI: Nije samo selekcija i organizacija književnog segmenta Ljetopisa, ono čemu ste Vi dali doprinos. U Galeriji na čijem ste čelu, organizovali ste nekoliko zaista zanimljivih umjetničkih, ali i ne isključivo umjetničkih priča. Podsjetimo i na njih, one su dale jedan zaista šarmantan i neobičan pečat Festivalu.
Lutovac: Galeriji to i pripada. Otkako sam uzeo ulogu rukovodioca Galerije „Velimir A. Leković“ uvijek pokušavam da je približim, prije svega mladim stvaraocima. Negdje sam pročitao da to prosvjetljenje susreta sa umjetničkim djelom nije moguće ostvariti u zatvorenom prostoru. Zato stalno pokušavamo da sa nekom igrom taj prostor prilagođavamo, da ga upotrebljavamo na drugačiji način, da sam prostor i postavku pretvorimo u neku vrstu djela. Time se stvara lijepa mogućnost da se uskladi postavka sa onim što se izlaže. Imali smo jedan lijep susret sa bARS-om, sekcijom koja se zaslužila svaku pohvalu na ovom Barskom ljetopisu. U pitanju je izložba Osmanovih bicikla iz šarenih osamdesetih. Uživo smo učestvovali u tome kako to da „proradi“, jer nije dovoljno samo ubaciti bicikla u neki prostor. Ona treba da se lijepo „voze“ dok se gledaju, pa čak i neka pedala može da bude artefakt, onako kako stoji sam za sebe i govori o tome, To je i jedna mala istorija biciklizma – neprofesionalnog, običnog, barskog, koja je prikazana kroz postavku. Bila je to jedna od uspješnih postavki.
RB/BI: Poznajući Vas godinama, pretpostavljam da već sada lagano pravite neki kroki i za nastavak umjetničke priče u Galeriji „Velimir A. Leković“. Možete li nam otkriti šta publika treba da očekuje i kojim sadržajima ćete oplemeniti ovu nastupajuću lijenu jesen i nezanimljivu zimu u Baru?
Lutovac: Ne bih se samo ograničio na ta dva perioda, pošto su dva polja veoma bitna kada je u pitanju Galerija. Ona je izgrađena 70-ih godina XX vijeka. Ona je u tom trenutku vjerovatno zadovoljavala sve uslove lijepog ambijenta koji odgovara toj upotrebi. Međutim, vrijeme kao vrijeme, ono je napravilo da Galerija mora da doživi određenu unutrašnju promjenu. Spoljašnja bi takođe bila dobra, ali podrazumijeva pravljenje drugačijeg odnosa kada je u pitanju svjetlo, djelo, muzička podloga, kačenje slika, mnogo tehničkih stvari. Da ne govorim sada o rekonstrukciji krova, koji je ostario i stvara nam određene probleme. Bavio bih se, prije svega, određenim investicijama, pod uslovom da se dogovorim sa ljudima koji me u tome mogu podržati, a to su naši osnivači. Naravno ne samo oni, mogu biti i neki fondovi koji bi bili zainteresovani da se Galerija malo dovede u red u praktičnom i prostornom smislu. Samim tim bi se stvorili uslovi da se ovaj prostor koristi na malo fleksibilniji, da ne kažem prirodniji način, da nije to samo ulazak u galeriju da vidimo slike, izađemo, nego da tu postoji možda malo igre sa nekim dimenzijama, uz pomoć svjetla, tehnike… Često sam govorio da slici nedostaje muzika i da bi fantastično da svaka slika ima svoju muziku, ali to su neke stvari o kojima tek treba da se govori. Volio bih da u Galeriji napravimo neku klubsku priču, da ljudi mogu da sjednu u separeima, čitaju neki magazin, slušaju neku ozbiljnu muziku, dobiju određene informacije. Bila bi to neka „lagana“ priča, kafa, sok, da neko može da sjedi tu satima ili da provodi vrijeme u ugodnom društvu i da se stvori ambijent kakav postoji u nekim većim gradovima. Vodilo bi se računa da se to ne pretvori u nešto jeftino, nego da ima status i nivo i da Galerija postane prostor koji ima evropski renome.
RB/BI: To je zaista zanimljiv predlog, nadam se da su ljudi koji mogu da Vam pomognu u tom naumu, čuli ovo o čemu smo danas govorili.
Lutovac: Pa eto, bilo bi dobro. Ja samo govorim kako bi valjalo, a može se to i desiti, čudna su vremena.
