Svetom arhijerejskom liturgijom danas je obilježena sedma godišnjica osvećenja hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru. Pred mnogobrojnim sveštenstvom i vjernicima besjedu je održao protojerej Nikola Pejović, paroh podgorički.
„Draga braćo i sestre, draga djeco, neka je srećan ovaj današnji sabor u čast godišnjice osvećenja ovog svetog doma, jednog od najljepših hramova srpske crkve čiji je domaćin Sveti Jovan Vladimir. Svake nedelje, na svetoj liturgiji mi se sabiramo da udahnemo malo neba, da osveštamo vrijeme i prostor i da na taj način i djelima pokažemo da smo djeca neba. Da Zemljom hodimo, a da se neba držimo. I svake nedjelje mi na početku u prvom dijelu svete liturgije koja se zove liturgija riječi – čujemo riječ božiju. Tako je i ova nedjelja sadržala dva jevanđeljska odlomka, jedan redovni – nedjeljni, a drugi koji nam pokazuje da se polako približava i praznik Krstovdan posvećen časnom krstu gospodnjem. U ovom nedjeljnom jevanđeljskom odlomku Gospod nam daje jednu priču, kako je on to uvijek govorio u pričama, da bi njegova nauka bila dostupna svima, jednostavne kratke priče u kojima je sadržan sav smisao i sav program našega života,“kazao je protojerej Pejović.
„Čuli smo u ovoj jevanđeljskoj priči da je čovjek jednom čovjeku dao pet talanata, drugome dva, a trećem jedan. Onaj kome je dao pet je kasnije vratio pet i dodao još toliko, koje je umnožio svojim trudom i svojim životom. Isto to je učinio i onaj koji je dobio dva talanta, te talante je umnožio i predao čovjeku. Onaj poslednji sluga koji je primio samo jedan talanat, na žalost ni taj jedan nije mogao da nosi, nego ga je zakopao u zemlju. Kada je došlo vrijeme da odgovori šta je sa tim talantom uradio, čuo je one strašne riječi – zli i lijeni slugo i – bacite ga u tamu najkrajnju, a prije toga mu uzmite talanat i dajte onome ko ima najviše“.
Nekoliko stvari su važne u ovoj jevanđeljskoj priči, kaže u besjedi Pejović:
“Prvo da sve što dobijemo dar je božiji, ništa što imamo nijesmo zaslužili. Ko je od nas zaslužan što ga je Bog iz nebića priveo u biće, iz nepostojanja u postajanje? Ko je i čime zaslužan time što je Bog u ovo naše smrtno i propadljivo tijelo, u ovu zemlju, udahnuo dušu i dah božanski i čovjek postao duša živa? Čime smo zaslužili tu mogućnost da dobijemo obraz i lik božiji i da imamo taj dar božiji da postanemo učesnici ne samo u ovome životu, nego učesnici u vječnome životu?
Dakle, prvo i osnovno saznanje je da sve što imam i sve što sam dobio nije moje. A kaže apostol Pavle, ako nešto nije moje, čime onda da se hvalim, osim slabostima svojim? Druga stvar koja mi se čini da je važna u ovoj jevanđeljskoj priči jeste da čovjek dobije jedan dio, a da je onda dužan i odgovoran prema njemu. Što znači da Bog ne stvara čovjeka kao neku mumiju kojom on upravlja sa neba i kao neko beslovesno biće koje treba da gamiže i da prosto po njegovim instrukcijama bez učešća čovjeka živi ovaj život. Ne, ova jevanđeljska priča pokazuje nam da Bog stvara slobodnog čovjeka, ali sloboda koja podrazumijeva odgovornost. Ništa Bog u čovjeku ne radi bez čovjeka. I na kraju, čini mi se ne manje važno, jeste da će svako od nas, vjerovao ili ne vjerovao, živio ovako ili onako, za ono što je dobio, dati odgovor. Zato je ova jevanđeljska priča jedna divna pouka i poruka svima nama da budemo kao ove dobre i vrijedne sluge, a imamo ih, evo samo u ovom Sabornom hramu naslikanih na stotine i hiljade dobrih i vjernih slugu Božijih koji su svoje talante umnožili, a jedan od njih kao najljepši ukras svega ovdje naslikanog je i Sveti Jovan Vladimir”, zaključio je besjedu protojerej Nikola Pejović.
Obilježavanje godišnjice osvećenja hrama Svetog Jovana Vladimira otpočelo je sinoć predavanjem protojereja – stavrofora Gojka Perovića na temu “Ljepota Hrama“.
