Nostos ta helenska riječ za povratak u otadžbinu, i nostalgija ta zamka za čovjeka u određenom životnom dobu, uvijek lako prekriju sve zime naših nezadovoljstava i tako zahtjevne svakodnevice.
I nikad se ne može znati gdje mogu da zaskoče uspomene i sjećanja na grad koji od svih na ovom svijetu osjećaš svojim. Jednom sam tako, 2006, na sajmu knjiga u šarmantnom kanadskom Kvebek Sitiju ostao u hotelskoj sobi da bi zadivljeno gledao NBA meč između Klivlend Kavalirsa i Njujork Niksa, u kojem je Saša Pavlović, sin Duška, kapitena Mornara i jednog od mojih najboljih drugova, pogodio čak šest trojki iz samo sedam pokušaja. Oduševljeni komentator je rekao da je Saša rođen u Baru, u Montenegru, a ja sam bio ushićen dokle je sve to sa barskom košarkom otišlo, čiji razvoj sam pratio od samih početaka, jer, barski košarkaši su bili i moji drugovi iz naše gimnazije. Sutradan sam na kafi sa Dušanom Petričićem i Davidom Albaharijem, pravdajući sinoćni izostanak iz lokalpatriotskih razloga, objašnjavao da je Saša Pavlović planetarno najpoznatiji Baranin, eto, poznatiji čak i od jedne takve regionalne zvijezde kao sto je Pop Dukljanin, taj inače najpoznatiji od svih nepoznatih sveštenika iz XII vijeka.
I razmišljajući u tom ogromnom barskom rasponu čak od Popa Dukljanina pa sve do Saše Pavlovića, neminovno sam pomislio šta je to što bi se moglo nazvati duhom Bara, ili bar ja mislim da jeste, ili bi, uprkos svemu, mogao da bude.
Ako ne računamo onu poznatu uvodnu rečenicu iz Ljetopisa popa Dukljanina, prema kojoj mladi grada Bara ne samo da vole da slušaju o ratovima, već i da u njima i učestvuju, o srednjovjekovnom Baru i Baranima danas se najviše može saznati posredno, iz drugih i poznatih arhiva. Jer, arhiv srednjovjekovnog Bara je nestao te 1573, kada je postao čvrsto otomansko uporište, negdje na putu za Zadar.
Kada je 9. januara 1878. godine Bar prvi put u svojoj istoriji postao crnogorski knjaževski grad, došlo je do velikog naseljavanja podno zidina drevnog grada. Tim novim Baranima, ponajviše iz Crmnice, Kuča, Bjelopavlića, ali i drugih crnogorskih i brdskih plemena, osjećaj „oslobodioca“ pomogao je da se na početku ne osjećaju inferiorno u dotle nepoznatim izazovima gradskog života nedaleko od mora.
Malo ima zapisa kako je izgledao običan život u Baru tog doba, ali je zanimljivo da je slikom Bara iz tog perioda inspirisana jedna priča jednog od naših najznačajnijih književnih realista, poznatog Šibenčanina Sima Matavulja. Dok je boravio na Cetinju, izbjegavši zbog političkih razloga iz Herceg Novog, Matavulj je, između ostalog, napisao i priču „Seobe“, prvi put objavljenu u „Novoj Zeti“, na Cetinju 1889. godine. Matavulj u priči otkriva jedan do tada, ne samo u našoj književnosti, sasvim nepoznati dio Jadrana, i to na samom njegovom krajnjem jugu:
„Lastavice već savijahu gnijezda po Primorju, ali Rumija bješe snijegom pokrivena gotovo do korjena u polovini marta 1872-te.“
Ova godina najprije ukazuje da su Bar, kao i 30 kilometara udaljeni Ulcinj, još uvijek pod upravom Turaka. Matavulj je ovu svoju priču smjestio na Pristan, kako se prvobitno nazivao Novi Bar, koji će svoj razvoj započeti tek 1908. godine.
Pošto je pisac koji dobro poznaje svijet svojih junaka i poštuje fakta, Matavuljev Pristan ima desetak kuća, koje su tu očigledno nastale da bi u njima bili lučki kapetan i neophodni, predstavnik „Lojda“, lučki pisar, nekoliko stražara i zaposleni u par kafana, bez kojih se ne može zamisliti ni jedna luka, ma koliko bila velika.
I kao da zbog toga uvodni opis, kao minimalistička skica ambijenta, treba da sugeriše običan dan u maloj luci, u koju s vremena na vrijeme, dođe i po neki brod.
Sniježni vrhovi Rumije, ipak, dominiraju nad gradićem i morem, pa se ne samo zbog toga, ovdje ne može govoriti o nekoj uobičajenoj atmosferi mediteranskog gradskog ambijenta.
O akterima ove Matavuljeve priče na malom doku, nema nikakvih naznaka, čak im se ni imena ne znaju, jedino pripovjedač na samom početku naglašava da je lučki kapetan – Dubrovčanin. Ovaj podatak na kojem očigledno pisac insistira, svakako nije slučajan. Pogotovo ako se konsultuju istorijske činjenice, lako se može utvrditi da je, na osnovu sporazuma Austrije i Crne Gore, crnogorski knjaz Nikola Petrović, godinu dana poslije oslobođenja Bara, 1879. godine, za lučkog kapetana u Baru (opseg poslova mu je zahvatao i Ulcinj, kao i Skadarsko jezero) imenovao Dubrovčanina Antuna Zakariju, koji je taj posao obavljao sve do 1903. godine. Mada je Matavulj samu radnju svoje pripovijesti smjestio sedam godina prije tih događaja.
Stvari se donekle mijenjaju kad uobičajni mir u ovoj maloj luci prekida dolazak jednog broda, za koji se uspostavilo da je grčki. Vrlo brzo ispostaviće se da je on došao po „crnogorske radnike“, po one za koje je predviđeno da idu na Korintsku prevlaku i učestvuju u tamošnjim velikim radovima.
I umjesto u priču o mediteranskom ambijentu, bez očekivanog mediteranskog života i svijeta, „Seobe“ se odjednom pretvaraju u povijest „pečalbarskim“ mukama jednog istorijskog naroda, koje on doživljava u onim rijetkim vremenima bez istorije. Suočavajući se sa do tada mu potpuno nepoznatim socijalnim i ekonomskim izazovima, koji ga vode na rub samog opstanka.
U Matavuljevoj priči „batalijun“ Crnogoraca, kojeg su sačinjavali pedesetak muškaraca i petnaestak žena iz dvije stare crnogorske nahije: riječke i crmničke, predvodio je Miloš Lazov, hrvat – baša, koji je već nekoliko godina boravio u Carigradu. Pod njegovim vođstvom, pravo iz svojih nahija, krenuli su preko Rumije, i prošli Bijelu skalu, onu kotu, poslije koje su iza sebe ostavili vidik sa Skadarskim jezerom, da bi se sada ispred njih, dok su silazili, sve više plavilo more. Zato je posebno dragocjen, ilustrativan opis tog širokog prostora uz barski zaliv, danas toliko promijenjenog, koji je Matavulj u svojim „Seobama“ ovako vidio:
„Čim se sunce smiri poče ćarlijati sa planina vjetrić, a njemu nasuprot stade more šumiti, pjenušeći uz obalu. U sutonu lađa jauknu jednom, pak otklopata na sjever. Hodže, sa munara barskijeh kujisahu večernju molitvu, te se ime Alahovo rastijegalo po pustim krajevima. Malo-pomalo čeljad počeše donositi po bremešce ko suhijeh grana maslinskijeh, ko vinove loze, ili smreke, pa to složiše u jednu rpu. A kad se umrači, kad se široki zalijev raširi u beskrajnost, a magla pritisnu baruštine što ga opkoljuju, tad nasred tratine buknu silan plamen, kome je vrh visoko poigravao, osvjetljujući snuždena lica iseljenika.“
Tako Pristan u Baru, koji će vijek poslije toga biti još jedna poznata mediteranska luka, nastaje u ovoj Matavuljevoj pripovijesti ponajviše kao primorsko odredište odakle Crnogorci odlaze prema Carigradu i drugim „turskim“ krajevima.
Najveći dio drugog dijela pripovijetke „Seobe“ prolazi u razgovoru učesnika ovog „crnogorskog pohoda na Korintski zaliv“, koji zapravo i otkriva sve motive i razloge tih „prirodnih“ i nezaustavljivih seoba.
Kraj „Seoba“ donosi mnogo širu sliku tadašnjih socijalnih prilika u Crnoj Gori. Odlasci su se ne samo nastavili, već su poprimili velike razmjere tako da „na izmaku ljeta bješe preko pet tisuća duša crnogorskijeh u Korenti“.
Pristan barski, kako kaže sam Matavulj brzo je postao mjesto gdje su se vraćali brodovi „živijeh mrtvaca“. Ni nesreće, ni pogibije u dalekom Korintu nisu zaustavljale dolazak grčkih, pa potom „Lojdovih“ brodova po one, koji iz dvije stare crnogorske nahije nisu prezali ni od najtežih poslova, ni od koje daljine, koji donose bar kakvu takvu zaradu.
Poznato je da je ugledni profesor i poznati Starobaranin, Peko Šoć ostavio dragocjeno svjedočanstvo o tome kako je Bar, prije svega Stari Bar, izgledao s kraja XIX i početkom XX vijeka, i to u svom romanu „Pod Spilama“. Uz dokumentarnost bogatog sjećanja, vrijednost romana je i u jednom sentimentalnom tonu kojim pripovijeda o tom vremenu sa vidnom naklonošću i simpatijama pogotovo za starobarske Muslimane, koje su me podsjetile na pjesmu Alekse Šantića „Ostajte ovdje”, inspirisanu odlaskom hercegovačkih Muslimana poslije aneksije Bosne i Hercegovine. Šoć ih u svom romanu predstavlja kao gazde i nasljednike begovskih i drugih imanja, koji su poslije poraza otomanske carevine, u novoj državi, zajedno sa novodošlim pravoslavnim stanovništvom, vremenom stvorili jedan osobeni gradski, starobarski orijentalno-mediteranski duh, u kojem su humor i pjesma imali poseban značaj. I u kojem je međusobno poštovanje i uvažavanje, uprkos raznim izazovima, bilo istinsko i ljudski iskonsko.
Da duh istorijskog vremena nekada ponajbolje čuvaju anegdote potvrđuje i jedna sačuvana u sopstvenoj porodici. Naime, kada je 1916. austrougarska carska vojska ušla u Stari Bar, Todora Živkovića, u prisustvu dva austrougarska vojnika, jedan mlađi Starobaranin je maltene trijumfalistički upitao: „Todore, na čiju kuću jutros kokot poje?“ Todoru to nije baš lako palo, ali je u tim okolnostima smogao snage da odgovori: „Ni na tvoju, ni na moju, već na kuću Franje Josifa.“ Na šta su se carski vojnici nasmijali, a ta njihova reakcija, koja pokazuje i svu problematičnost „složenosti okupatora“, veoma je zaslužna da ta anegdota ne padne lako u zaborav.
I kao da otada neprekidno i neprestano traje to dugo putovanje Bara za svojim identitetom.
Još kao student bio sam uzbuđen rečenicom iz „Dnevnika” Jovana Jovanovića Zmaja o jednom avgustovskom danu kojeg je 1888. proveo „šetajući dole gore po Baru“. O velikoj budućnosti Bara je 1908. godine, u Dvorcu kralja Nikole, prisutnim Baranima i gostima govorio takođe veliki srpski pisac, Branislav Nušić, tada u svojstvu predsjednika srpskog novinarskog udruženja.
Ali kada sam pročitao reportažu Miloša Crnjanskog „Bar će jednog dana biti velika luka“ (objavljenu uoči Drugog velikog rata u beogradskom „Vremenu“), zamislio sam tu sliku najznačajnijeg pjesnika moderne srpske lirike, kako sjedi na, nekadašnjim Baranima, toliko omiljenom parapetu, gledajući taj mili široki prostor koji se spušta od Rumije ka moru. I sve to zajedno vidio sam kao jednu od najljepših slika svog grada.
Poznato je da se Bar dugo, brzinom „četiri kilometra na sat“, baš kao u naslovu filma Velje Stojanovića koji je sredinom pedesetih upravo sniman u Starom Baru, spuštao iz svog drevnog starobarskog prebivališta na Pristan. Da bi potom, kad je stigao na Topolicu, šezdesetih, a pogotovo „veselih sedamdesetih i osamdesetih“ prošloga vijeka prerastao u primorski grad, koji doduše kao da još uvijek traži svoj prepoznatljivi mediteranski duh i urbani identitet. I pored toga, danas Stari i Novi Bar, udaljeni skoro koliko Atina i Pirej, svojim autentičnim različitostima stvaraju originalnu barsku jedinstvenost susreta velikih svjetova.
Jedna njemačka izreka kaže da gradski vazduh ima ukus slobode. Vječni Rim su po legendi spasile guske, ali Bar su jednom istinski spasile mandarine. Ideja o fabrici sintermagnezita u lučkom Baru, sredinom sedamdesetih ličila je na onaj poznati poslijeratni koncept, ukratko, socijalizam plus elektrifikacija jednako komunizam. Ali, vlasnici mandarina probudili su među Baranima tada ekološku svijest, i svemoćni opštinski komitet Saveza komunista je po prvi put ustuknuo od tzv. građana. Ukus gradskog barskog vazduha kao ukus slobode, osjetio sam nedavno i u dostojanstvenom i hrabrom stavu posebno današnjih Baranki, pa i Barana, povodom pokošenih gimnazijskih čempresa. Zahvaljujući njima grad Bar je na izuzetan način pobijedio bahatost i nasilništvo moćnika koji bi zbog trenutnog profita žrtvovali i svaku i svačiju budućnost .
Poslijeratni Bar najprije su vodili poznati komunisticki vođi ustanka u Paštrovićima, koji su svom partizanskom odredu dali ime Stefana Štiljanovića, sveca Srpske pravoslavne crkve, i tako sačuvali apsolutno antifašističko jedinstvo paštrovskog naroda. Pa ipak, prošlost i tradicija, ne samo zbog ratnih rana i siromaštva, i u Baru su odmah bili podvrgnuti ideološkom toplom zecu. Uostalom, sjećanje na to ideološko vrijeme u tek oslobođenoj Jugoslaviji, danas na svoj uvjerljivo jezgrovit način čuva i jedan poznati aforizam pisca Brane Crnčevića (inače porijeklom iz Dupila): Pre rata nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i uzeli nam sve.
Ali, i u tim uslovima, koliko to naizgled bilo nevjerovatno, i koliko god ih bilo malo, bilo je primjera građanske hrabrosti koji danas spadaju u dio urbane istorije Bara.
Bilo je to vrijeme kada godine nisu počinjale januarom, već onim znatno toplijim mjesecima, kada je barski profesor istorije Stevo Vukotić, sin barskog paroha i jedan od prvih fakultetski obrazovanih Barana, baš u vrijeme tih najjarkijih ideoloških boja naše novije stvarnosti, na jednom času, kada je stigao do narodnooslobidalačke borbe, svojim đacima umjesto predavanja poručio: „To ćete vi na svojim omladinskim sastancima.“
Da li zbog omiljenosti i ugleda, i činjenice da je bio neideološki patriota koji je zbog toga rat proveo u logoru u Albaniji, stari profesor zbog „nesvakidašnjeg incidenta“ ipak nije doživio bilo kakve represalije.
Ali, u svakoj antologiji barskih urbanih legendi, ne može se zaboraviti akademski slikar Veliša Leković, koji je plijeneći ličnom skromnošću, inače izbjegavao da govori na svečanostima na kojima je evociran trinaestojulski ustanak. Mada je u rodnom Godinju besprimjernim ličnim činom hrabrosti zadivio i oficira italijanske okupacione vojske koji je sprovodio akciju gušenja ustanka. Što mu je na kraju, umjesto najteže, smrtne kazne, donijelo logor u Italiji.
Ti podvizi pojedinaca „iznad dužnosti“ uvijek stvaraju kod sugrađana osjećaj ponosa što su se rodili, ili zahvaljujući životnim odlukama svojih najmilijih žive upravo u tom, a nekom drugom gradu. I upravo u sjećanjima i prepričavanjima tih urbanih legendi stvara se neraskidiva unutrašnja povezanost između starih i novih generacija, između onih kojima je Bar već, ili onima kojima će već uskoro biti na prvom mjestu.
Ali, sve u svemu, poslije Drugog svjetskog rata sa Barom se zbilo, upravo ono što je prorekao Miloš Crnjanski u svojoj reportaži u „Vremenu”.
Felinijevski Pristan, sa izgledom izvjesne replike nekog gradića sa druge jadranske obale, u vrijeme poslijeratnog ideološkog čistunstva nije izazivao simpatije i zbog činjenice da je imao spomenik poginulim Italijanima u Abisiniji. A kada je ubrzo počeo razvoj i širenje Luke Bar, njegova sudbina je brzo prešla i u danas živa sjećanja, da bi se novi grad Bar potom raširio po imanju dvorca na Topolici.
Luka Bar, nova preduzeća kao Rumijatrans, Primorka, ali i Bolnica, Gimnazija i Poljoprivredna škola, bile su povod da poslijeratni Bar dobije inženjere, profesore, pravnike, ekonomiste, intelektualce bez kojih nema razvoja, srednje klase i urbane atmosfere i slike grada.
A kada je došao Andrija Dabanović i osnovana „Prekookeanska plovidba“, mediteranska slika Bara postajala je izvjesnija. Šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka, rastom Luke Bar, koja tih decenija djeluje na širokom jugoslovenskom prostoru, ali ponajviše kao luka tada moćne srpske privrede, zamah Bara je nevjerovatan.
Oba zemljotresa, ma koliko su straha, tuge i rana zadali, kao da su prenuli ljude i okrenuli oči jugoslovenske javnosti ka Baru. Otvaranje pruge Beograd – Bar 1976, sve to je odjednom donijelo pravi demografski udar, kroz dolazak ljudi raznih specijalnosti i dotle nekarakterističnih prezimena u Bar, sa najšireg jugoslovenskog prostora. Istorijski gledano, bio je to koliko god kratkotrajni, ali ljekoviti i poželjni udar na narcistički plemenski konformizam, koji je dugo čuvao svoju vitalnost, mutirajući u neku vrstu tzv. „plemenskog socijalizma“, kao veoma vitalnog tipa opiranja neminovnosti gradskog melting pota.
I poslije svega, šta je to što čini duh jednog grada, sem njegovog razvoja, građevina, manje ili više značajne istorije, uspjeha i ostvarenja pojedinaca i sportskih klubova, i sem nekog, po mogućstvu lokalnog specifičnog humora, po kojem se razlikuje od drugih. Možda ponajviše od satkanosti raznih emocija, doživljaja i sjećanja koje Bar iznova budi, i koje ne treba previše objašnjavati već u njih treba uroniti kao u vodu najčistijeg i najmilijeg zdenca, koji te uvijek okrijepi, ma kako da se prethodno osjećaš.
U koje možda, za ovu posebnu priliku, može da spada i sjećanje na jedno sasvim obično jesenje veče sedamdesetih, kada jedan barski gimnazijalac kreće od željezničke stanice bulevarom svih njegovih bulevara, Bulevarom 24. novembra. I to pravo prema gimnaziji, i bioskopu, odakle nije daleko ni novi stadion na Madžarici, na koji se tek došlo sa onog starog kod Darovih topola. Pa onda Ulicom maršala Tita, da bi između palmi i magnolija vidio nju. I za kraj, pred povratak kući, obavezno skreće desno, a ne lijevo od recepcije hotela „Agava”, u bar, i tamo desno do šanka. Lijevo je velika hotelska kafana i restoran, koja je bar za tadašnje njegovo gimnazijsko društvo, predstavljalo mitsko mjesto performansa Mikija Mašanovića koji je svojevremeno u nju ulazio četvoronoške, ne bi li ga vidio neko od uglednih članova komiteta i boračke organizacije. Računao je da će drug član potom revoltirano pozvati vojni odsjek i zamoliti ih tamo da nikako ne šalju Mašanovića u JNA. Jer, tamo će, svi su izgledi, na sasvim neadekvatan način predstaviti našu društveno-političku zajednicu. Ali, sada već na samom ulazu u bar, razaznaje se da u poluzamračenom kraju, Čkiljo M. i Ljubo M. igraju poker sa tzv. kontrabandistima, gdje već u prvom dijeljenju, čuje se to, nastaje problem. Jer Ljubo će, pošto je očigledno dobio četiri istovjetne karte, umjesto bilo kakvog prikrivenog zadovoljstva, nervozno svom partneru: što činiš Čkiljo, ovi će nas pobiti… Za šankom je, valjda, Bećo, Mrkojević sa grguravom kosom i iskonskom plemenitošću, konobar koji prisutne gimnazijalce ohrabruje da budu njegovi gosti. Podržava njihovu mladost, kao da računa na njih, da jednog dana budu pravi gosti gradskog hotela „Agava”. Iako se sve to tada sigurno nikako ne bi dopalo nekim gimnazijskim profesorima. Beću nije bilo teško, ni koliko prošlog ljeta, da jednoj dotadašnjoj muzičkoj postavi sa terase, ljubazno saopšti da im je direktor Đuro Iličković poručio da narednih dana ne dolaze, uz kratko obrazloženje: zašto krečimo. Dok pribiramo sve što imamo, bar za jednu turu, pred nama se odvija veliki šahovski meč. Za šahovskom tablom sjedi nepoznati gost sa sugestivnim naočarima i posvećenošću jednog Mihaila Botvinika u borbi za svjetsku titulu. Dok protiv njega igra doajen direktora barskog turizma, sve sa svojim prepoznatljivim crvenim džemperom preko ramena, i sugestivnom opuštenošću poznatog engleskog glumca Kristofera Palmera. I kad stojeći povuče potez, okrene se slavodobitno prema nama i s pogledom, u stilu – otkud ja u ovom Malom mokrom lugu, završava sve samozadovoljnim usklikom: El grande Migueli… On je, naravno, naš apsolutni heroj i mi prirodno očekujemo da mu veoma brzo bezrazložno preozbiljni protivnik jednim rukovanjem preda partiju. Ali, avaj, u jednom trenu gospodin s naočarima povlači jedan potez i El grande Migueli se nadnosi nad tablu. Ubrzo, ispostavilo se, jedan gost koji je sve pomno pratio, očito Italijan, možda i neki atipični kontrabandista, objavljuje: El grande Migueli, finito. I baš tad kada je i magični barski zid od crvenog kamena obuzeo naš orijaški smijeh, iz društva iz obližnje hotelske kafane, gdje se sve vrijeme čulo i soto voće pjevanje, na obližnju recepciju dolazi omiljeni Baranin i autentični boem, i okreće brojčanik na telefonu. Potom se čuje: Olga, u Omišu sam, službeno.
I onda se polako te večeri vraćamo iz svojih Omiša. Dok ponovo gazim noć Bulevarom 24. novembra, gledam u zvjezdano nebo nad Barom, i neprekidno mislim na nju. Ti spavaš, a moje srce je budno.
