Bojana Tadić: Moj otac Đurđe Bošković, moj suprug Sveta Tadić i – Bar

Krajem ove 2023. godine navršiće se 33 godine od kada nas je napustio moj otac Đurđe Bošković, profesor Arhitektonskog fakulteta i direktor Arheološkog instituta u Beogradu, poznat i jednom krugu stanovnika Bara po višegodišnjim istraživanjima i radovima na zaštiti Starog Bara.

Rođen je 1904. godine u Beogradu u građanskoj porodici. Njegov otac i moj djed Boško Bošković bio je profesor njemačkog jezika i dugogodišnji direktor Druge muške gimnazije u Beogradu, a majka Jelena – profesor prirodnih nauka. Njegovo djetinjstvo prekinuo je Prvi svjetski rat kada je, kao jedanaestogodišnji dječak, sa srpskom vojskom prešao Albaniju. Nadajući se da će biti bezbjedniji i da će mu sačuvati život, njegova majka ga je povjerila svom bratu, tada majoru, a kasnije divizijskom generalu vojske Kraljevine Jugoslavije, Vladislavu Kostiću, i on je, uz njega, prošao kroz sve patnje albanske golgote.

Nižu gimnaziju završio je u Francuskoj, kada su Francuzi prihvatili našu djecu kao znak prijateljstva i solidarnosti prema srpskom narodu – savezniku Francuske u Velikom ratu. Prije nego što je ušao u internat, prihvatila ga je jedna brojna francuska porodica koja je živjela kraj Pariza, sa kojom je on dugo vremena i kasnije održavao veoma prijateljske odnose.

Moj otac je, zatim, više razrede Gimnazije završio u Beogradu, a onda i Arhitektonski odsjek Tehničkog fakulteta, gdje je diplomirao 1928. godine. U toku studija je već upoznavao naše srednjevjekovne spomenike i publikovao svoje prve radove.

Gotovo svake godine tokom svog dugogodišnjeg radnog vijeka, u ljetnjim mjesecima radio je na terenu, na istraživanju i zaštiti srednjevjekovnih manastira i crkava, najčešće u Srbiji, Crnoj Gori i na Kosmetu, kao što su Kalenić, Pećka Patrijaršija, Dečani, Žiča, Banjska, Gradac i drugi. Nekoliko puta boravio je i radio u Hilandaru. Više godina proveo je na istraživanju i zaštiti srednjevjekovnih gradskih cjelina kao što su Stari Bar, Ulcinj i Stari Ras.

Rezultate svojih istraživanja objavio je u velikom broju štampanih radova. Njegova monografija „Stari Bar“ publikovana je u izdanju Jugoslovenskog instituta za zaštitu spomenika kulture 1962; a fotokopijsko izdanje – u organizaciji Kulturnog centra Bar 2013. godine.

Poslednji tekst napisao je neposredno pred smrt i on je bio posvećen Baru. Ležao je tada u bolnici „Sveti Sava“ kada je stiglo pismo iz Kulturnog centra Bar sa molbom da napiše tekst za katalog izložbe „Gravire Starog Bara“ koja je pripremana u novembru 1990. godine u zdanju Malog dvorca. Mislila sam da to neće biti u stanju da uradi. Međutim, kada sam sledećeg dana došla u bolnicu rekao mi je da uzmem hartiju i olovku i jedva čujnim glasom izdiktirao mi je „u pero“ kratak tekst kojem nije bila potrebna nikakva lektorska intervencija i koji je poslat organizatorima izložbe. Umro je 29. novembra 1990. godine. Za mene je to ostalo u sjećanju kao svojevrstan čin njegove vezanosti za Bar, vezanosti koja je obilježila, zatim, i veliki dio života moje porodice za ovaj grad.

Đurđe Bošković bio je, za mene, prije svega moj tata. Odmjeren, stabilan i sistematičan u svemu što je radio, bio mi je snažan oslonac tokom svog života. Čak i intimni sagovornik kome sam umjela da povjeravam i neke moje male tajne u ranoj mladosti. Diskretan, nije nametao svoja mišljenja.

I mojoj mami Nataliji (rođenoj Mitrović) bio je oslonac odnosno, oboje su, inače različiti po temperamentu, jedan drugom bili čvrsta podrška. Ona je bila veoma otvorena, temperamentna, nemirnog duha i uvijek spremna za promjene i za nas, često, iznenađujuće improvizacije. Imala je veoma živu maštu. Pamtim bajke koje je izmišljala i pričala mi kada sam bila mala i koje sam ja, zatim, prenosila mojim drugaricama. Bila je i veoma hrabra i uporna. Tako je nagovorila ljekare – hirurge u Sanatorijumu „Vračar “ da joj dopuste da bude pored mene kada sam, kao devojčica, u vreme okupacije, bila podvrgnuta komplikovanijoj operaciji slijepog crijeva, pod lokalnom anestezijom. Ona me je sve vrijeme, obučena u sterilnu uniformu, držala za ruku i pričala, što je u to vrijeme bilo nezamislivo. Poslije operacije dobila je žučni napad od stresa, njen jedini u životu, koji nam je tek kasnije priznala.

Mama je umjela da me usput „šljapi” pozadi kada bih „prešla svaku mjeru“, dok bi me tata u takvim situacijama odveo u svoju sobu, stavio na krilo i održao „predavanje“ o tome zašto ono što sam učinila, rekla ili kako sam se ponašala, nije bilo u redu. Radije sam podnosila mamine povremene „šljapke“ jer su brzo zaboravljane i nisu boljele, nego tatine priče koje su umjele da potraju i koje sam duže pamtila. Prave batine nikada nisam dobila.

Inače, moji roditelji poznavali su sve moje dobre drugove i drugarice iz škole, sa fakulteta i iz omladinske organizacije među kojima je bio i Sveta Tadić, moj budući suprug. Imala sam 16 godina kada sam ga upoznala, on je bio na početku studija ekonomije na Beogradskom univerzitetu, a istovremeno je radio i zarađivao za život sebe i svoje porodice, i bio aktivan u omladinskoj organizaciji. Upravo se vratio sa Sremskog fronta na kojem je učestvovao kao dobrovoljac, bio je ranjen i dobio Medalju za hrabrost. Imao je veliku radnu energiju, bio je duhovit, zabavan, zračio je optimizmom. Bili smo dobri drugovi ali smo se i stalno prepirali, budući da smo oboje bili i ostali izraziti individualisti. Kasnije se javila ljubav i odlučili smo da se vjenčamo. Moji roditelji su bili iznenađeni kada smo im saopštili našu odluku, ali nisu stavili nikakve primjedbe. U široj familiji bilo je gunđanja, pa i prekora uz opasku da sam mogla da se ugledam na moju mamu koja je uporno odbijala da se uda dok ne završi studije i to je učinila vrlo brzo pošto je dobila fakultetsku diplomu. Mi smo se vjenčali kada sam bila na trećoj godini studija, a Sveta je završio studije i radio kao novinar u beogradskoj rubrici „Borbe“.

Nekoliko dana poslije našeg vjenčanja Svetine kolege novinari došli su kod nas da nam čestitaju. Sjedjeli smo u bašti uz hercegovački pršut i sir, pošalice i priče, kada su se ispred kapije zaustavila kola „Borbe” i kada je kurir prenio poruku glavnog urednika našim gostima da hitno dođu u redakciju. Bilo je to u vrijeme zaoštravanja tršćanske krize u oktobru 1953. godine. Naravno, slavlje se prekinulo, društvo je otišlo i te večeri je izašao prvi broj „Večernjih novosti”, lista koji i danas izlazi u velikom tiražu.

Ovaj događaj kasnije je više puta pominjan kao kuriozitet u prigodnim natpisima povodom godišnjice izlaženja ovog lista, a naši gosti ostali su okosnica njegove prve redakcije.

Svetini roditelji koje sam ranije upoznala, kršni i ponosni Hercegovci iz okoline Trebinja dočekali su me kao rođenu kćer, a kada se Svetlana rodila, ona je postala čitav njihov svijet. To je i za mene bila blagodet, pošto je bila u najsigurnijim rukama, kada sam se poslije završetka studija zaposlila u Institutu za međunarodnu politiku i privredu, gdje sam provela čitav svoj radni vijek.

Moj prvi susret sa Barom bio je kratak ali mi je ostao u živom sjećanju. Bilo je to početkom pedesetih godina prošlog vijeka, kada sam sa mamom boravila na ljetovanju u Lučicama u starom hotelu, srušenom u zemljotresu 1979. godine. Tata je bio u Starom Baru, na terenu, i dogovor je bio da ga posjetimo. Ukrcale smo se na jedan omanji brod u Budvi i stigle do Bara po veoma vjetrovitom vremenu i uzburkanom moru, tako da je brod, činilo mi se, jedva pristao uz gat (tada nije postojalo pristanište). Tata nas je dočekao i pred nama se otvorio širok vidik na prostrano polje sa rijetkim niskim zgradama. Na lijevoj strani u daljini, uzdizao se impozantan dvorac kralja Nikole i manji dvorac kraj njega i oko njih dosta zelenila kojeg inače, koliko se sjećam, nije bilo na obali i okolnom prostoru.

Stigli smo zatim i do Starog Bara koji me je impresionirao živopisnim, uglavnom zanatskim radnjama sa malim baštama, uskim uličicama i oštrom uzbrdicom do našeg odredišta, Tvrđave. Tu je tek nastalo iznenađenje. Činilo se – ogroman prostor sa kamenim ruševinama različitih oblika, sav zarastao u šiblje i korov i jedan broj mladih ljudi koji su ga krčili da bi oslobodili kamene objekte. U to vrijeme vršeni su pripremni radovi za izučavanja gradskog kompleksa Starog Bara i, prije svega, njegove Tvrđave.

Kakva razlika između tadašnjih utisaka i panorame na koju smo naišli poslije dužeg vremena, kada je moj otac sa njegovim timom studenata i mladih arhitekata, arheologa  i istoričara umjetnosti uz pomoć većeg broja majstora iz Bara i okoline, obavio ovu inače prvu i glavnu fazu u ispitivanju i zaštiti Starog Bara koja je trajala više godina. Radovi su zatim nastavljeni i danas je to impozantan gradski kompleks muzejskog tipa koji ubjedljivo dočarava veličanstvenu utvrđenu naseobinu od prije nekoliko vjekova.

Prokrstarili smo nas troje (moj suprug Sveta i naša ćerka Svetlana) Crnom Gorom „uzduž i popreko“ kako bi se to kod nas reklo, za vrijeme nekoliko desetina godina koliko se družimo sa njom. Obišli smo Crnogorsko primorje od Herceg Novog i Boke „nevjeste Jadrana“ (A. Šantić) do Ušća Bojane, divili smo se drevnim kamenim palatama u zalivu Boke, a kasnije smo se mrštili posmatrajući višespratnice u Budvi i Petrovcu koje kao da guše prekrasni primorski ambijent preostalih starih zdanja na obali. Obišli smo većinu kulturnih i sakralnih spomenika na primorju i „u brdima“, ustrčali uzbrdicom prema manastiru Ostrog, pod prijetnjom nadolazeće oluje sa malom Svetlanom na Svetinim ramenima, zadihani i mokri od napora, berući usput drenjine da utolimo žeđ, jer „pametni“, kakvi smo bili, nismo sa sobom ponijeli ni vodu. Divili smo se posmatrajući obrise male Njegoševe kapele na vrhu Lovćena, obavijene izmaglicom, a više godina kasnije, osjetila sam veliku tugu penjući se stepenicama do Meštrovićevog Mauzoleja, kojega je, činilo mi se, i Lovćen teško mogao da nosi na sebi. Pili smo medovinu u Njegušima i vraćali se zamišljeni, podsjećajući se na stihove vladike Rada, velikog državnika, filozofa i pjesnika. Pročitali smo veći broj knjiga o Crnoj Gori, njenoj istoriji i kulturi, drugovali sa njenim žiteljima i u Beogradu. Zavoljela sam Crnu Goru i mislim da sam je u dobroj mjeri razumjela, pa ipak ostalo je još dosta toga nedokučivog, a Crna Gora za mene i dalje čuva neke svoje tajne.

U priči o crnogorskim „biserima“ Žabljak zauzima posebno mjesto. Otkrila ga je moja porodica kada je Svetlana bila još djevojčica. Provodili smo nas troje više od deset godina najtoplije ljetnje dane na Žabljaku, odsijedali u starom hotelu „Durmitor“ u „našoj“ sobi na prvom spratu sa zajedničkom prostranom terasom koja gleda direktno na planinski lanac Durmitora. Iako ne baš komforan (jedno kupatilo za sve goste u desetak soba na čitavom spratu), za ovo naše stanište vezane su najljepše uspomene. Onda je zatvoren hotel „Durmitor“, odsijedali smo zatim nekoliko puta u prijatnom novom hotelu „Jezera“ i dalje uživali u ljepotama prirode, ali i pomalo žalili za „starim vremenima“.

Bar je, zatim, postao posebna priča. U osamdesetim godinama kupili smo malu garsonjenu u novoizgrađenoj višespratnici na Topolici. Naš „čardak ni na nebu ni na zemlji“, na poslednjem, petom spratu sa malom terasom koja gleda na pučinu, postao je naša druga kuća.

Svake godine dolazili smo u Bar s jeseni, najčešće poslije turističke sezone, kada se smanje gužve, kada utihne zaglušujuća muzika iz kafića na obali, umine vrelina ljeta, a more još uvijek bude prijatno za kupanje. Ostajali smo obično do kasne jeseni kada su počinjale kiše i snijeg se zabijeli na Rumiji. Prilikom svakog dolaska primjetne su bile pozitivne promjene u Baru, gradu koji je postajao sve čistiji, uređeniji, sa sve više raskošnog zelenila i cvijeća. Ono što je za mene posebna čar Bara jeste pogled na pučinu. Otvoreno more i raskoš boja u svim nijansama duginog spektra, njihovo neprekidno međusobno prelivanje i mijenjanje tokom dana od jutra do sumraka i do zalaska sunca i noći, u vrijeme olujnih vjetrova i bonace, na liniji između mora i nebeskog svoda koja se katkad gubi, za mene je bio uvijek vrhunski doživljaj.

Sveta je često odlazio do barake Radio Bara i provodio vrijeme, u druženju  s mladim novinarima, kao i sa svojim dugogodišnjim prijateljima Boškom Miloševićem i Momom Popovićem. Volio je Radio Bar.

Svaki boravak u Baru obavezno je uključivao i jednodnevnu posjetu Starom Baru i Tvrđavi. Tamo smo povremeno sretali Omera Peročevića, dugogodišnjeg rukovodioca radova na daljim arheološkim ispitivanjima ovog srednjevjekovnog gradskog kompleksa i njegovom uređivanju do njegovog savremenog izgleda koji zaista djeluje impresivno. Omerovo ime bilo mi je poznato ranije jer ga je moj otac povremeno pominjao uvijek sa dozom prijateljske naklonosti, tako da je i prvi susret sa njim za mene bio kao susret sa starim poznanikom. On je bio predusretljiv, pričao nam je o radovima koji su obavljani u vremenu od našeg prethodnog viđenja i pokazivao nam nove predmete u arheološkoj zbirci u Tvrđavi.

Neobično bogat bio je i kulturni život u Baru. Lijepo sređena i bogata biblioteka u Kulturnom centru, prijatni razgovori sa upravnicom biblioteke Milom Čordašević Rastoder koja je znalački vodila i kulturne večeri u sali Dvorca kralja Nikole, izložbe u Likovnoj galeriji i povremene posjete Zavičajnom muzeju „da vidimo ima li čega novog“. Nažalost, obično smo kasnili na „Barski ljetopis”. Ne zaboravljamo ni ljubaznost Ćazima Nikezića, direktora Kulturnog centra, koji nam je poklonio nekoliko primjeraka fotokopije monografije mog oca „Stari Bar“ neposredno pošto je izašla iz štampe kada je saznao da je ovo djelo traženo u beogradskim bibliotekama, ali da se teško nalazi. Ove primjerke dobile su, uz posebnu zahvalnost direktoru Kulturnog centra, biblioteke Srpske akademije nauka i umetnosti, Arheološkog instituta i Arhitektonskog fakulteta u Beogradu.

I odlazak na bogatu pijacu mediteranskog tipa bila je naša svakodnevna navika bez obzira da li imamo ili nemamo namjeru da nešto kupimo. Nabavka ribe kod „našeg“ ribara koji je tačno znao vrste riba koje volimo i koje je Svetlana umjela znalački da pripremi, ćaskanje sa „našim“ Mostarcima kod kojih smo kupovali masline i maslinovo ulje, kupovina lisnatog sira sa sjevera Crne Gore i obavezna posjeta poslastičarnici orijetnalnih kolača na samoj pijaci čiji smo bili redovni gosti. Vlasnik poslastičarnice nam je pred polazak u Beograd redovno pripremao pakete izvrsnih kolača koje smo nosili kao poklon našim rođacima i prijateljima.

Ipak, najdragocenija vrijednost Bara za nas su naši prijatelji Barani. Za njih nas je vezalo duboko i trajno prijateljstvo i velika je sreća uvjerenje da i sada u Baru postoje nama tako bliske osobe. Nažalost, poslednje tri godine nije postojala mogućnost da se i direktno srećemo prije svega zbog pandemije Covid ali i mojih zdravstvenih problema. Međutim, i pored toga, povremeni telefonski razgovori održavaju naša prijateljstva i podsećaju nas na drage uspomene. 

Ideja da napišem ovaj tekst potekla je od Vesne i Sonje, kćerki naših prisnih dugogodišnjih prijatelja Čeda (koji je na žalost preminuo) i Rade Čejović. Ta zamisao me je obradovala i, istovremeno, uplašila. Obradovala – jer je to značilo vraćanje u prošlost i draga sjećanja, ali i uplašila jer nisam bila sigurna da ću ovu zamisao moći i da ostvarim. Ipak, prihvatila sam je kao obavezu uz sav rizik i moram da priznam da mi je rad na realizaciji ove ideje pričinio veliko zadovoljstvo.