Putujući kroz sjećanja, provešću vas, poštovani čitaoci, kroz moj omiljeni hobi od djetinjstva – lov. Znam da će mnogi od vas pomisliti, o čemu li ovaj čovjek piše, kako mu ubijanje nedužnih životinja može pričinjavati zadovoljstvo?
Vjerujte, nije lov samo puko ubijanje, naprotiv, on je to najmanje. Lov je, prije svega, druženje, prelijepi trenuci provedeni sa prijateljima. U lovu nema bogatih i siromašnih, nema politike. Ljubav prema lovu rađa iskrena prijateljstva, druženja kojima se radujete, lovačke šale i sitne smicalice, gdje nema uvrijeđenih, nema ljutnje.
Postoji samo povjerenje, iskreno, ljudsko, kao i poštovanje svojih kolega – lovaca. Mnogi od onih koje ću spomenuti u mojim sjećanjima, nažalost, više nisu među nama. Ovo pišem i u njihov pomen. Dok me prožima tuga, sjećanja naviru, a prostor za ovaj tekst mi dozvoljava da se prisjetim samo nekih od mnogih lovačkih dogodovština.
Mali Borov nije dobro
Niko Popović je stigao iz Beograda gdje je studirao i doveo divno štene – njemačkog ptičara, kasnije čuvenog Dona.
Svako jutro trenira kera na svojim i komšijskim livadama. Kao veliki zaljubljenik i kinološki sudija, uporno uči kera raznim komandama. Kada Don odradi sve kako treba, Niko ga čašćava poslasticama, mazi i hvali. Sve to, sakriven iza kope sijena, svako jutro posmatra pokojni Vlado Đurović.
Jednog jutra, primijeti komšiju – pokojnog Steva Stanišića, velikog i strastvenog ljubitelja lova, koji je nešto radio u svojoj bašti.
Vlado mu priđe i zabrinuto reče: „Slušaj Stevo, onaj mali Borov nije dobro. Došao je iz Beograda, a tamo znaš ima one droge, čita’ sam u novine.”
„Kako to misliš nije dobro?” – kao zabrinuto pita Stevo, pretpostavljajući o čemu se radi.
„Ama, svako jutro trči livadama sa onim psom, nešto vika sa njim. Kad ga ufati, onda ga miluje i priča s njim ka sa čojkom.”
Stevo, glumeći začuđenost: „Ma što pričaš, priča s kerom?”
„Jest, bogami, velim ti nije dobro, no ti popričaj sa Borom, da se nešto čini dok nije kasno.”
„Hoću, bogami. I to što prije, a tebi hvala što si mi rekao.”
„E, kako da ne rečem, muka je to”, odgovara Vlado i odlazi, zadovoljan jer je napravio veliku stvar.
Niko je nastavio sa treninzima, a Vlado ga je gledao žalosno, ubijeđen da mu pomoći nema.
Mikan i golubovi grivani
Pokojni Mikan Maraš bio je strastveni lovac koji je stizao svuda, od ulcinjskog Štoja, do ravne Vojvodine. Lovio je sve vrste pernate divljači. Bio je čovjek pun duha, uvijek spreman za šalu, lovački savjet. Bio je i vrstan automehaničar, prvo auto u životu koje sam kupio odabrao je Mikan. Jednom riječju, bio je omiljen i voljen od nas, tada mladih lovaca.
Njegove savjete rado smo slušali i prihvatali. Od mlađih ljudi, sa njim smo najviše lovili Aco Karanikić i ja.
Oktobar – mjesec lova na golubove grivane, koji u velikim jatima preleću sa sjevera Evrope, preko naših krajeva, pa sve do Afrike. Mikan nas je učio, što je u biti bilo tačno, da ih je najbolje loviti kada duva jaki sjeverac, jer ih vazdušne struje tjeraju da lete nisko, u dometu pušaka – sačmarica.
Dogovorimo se Aco i ja da sledeće jutro idemo u Kurtinu, u Mrkojeviće, mjestu poznatom po dobrom preletu golubova.
Ustajem rano, oko pet je sati, pogledam vani u još uvijek mračno jutro, pada sitna kiša, susnježica.
Loše vrijeme za lov. Ipak, kad sam već ustao, zovem Aca i predložim da idemo, pa kako bude.
Zaputimo se prema Kurtini.
Polako se razdanjuje, ona susnježica uporno pada, ali mi još uporniji uzimamo puške i postavljamo se na odredište, ubijeđeni da nam je sve zaludnji posao.
Lov ne bi bio lov, izazovan i nepredvidiv, niti toliko omiljen hobi, kada se ne bi dešavala razna iznenađenja.
Elem, krenuše golubovi, jato za jatom. Aco i ja gledamo, ne možemo da vjerujemo. Pucamo, ostadosmo bez municije, trčimo do kola da uzmemo još. Odstrijelili smo petnaestak komada, što je za lov na golubove više nego odlično.
„Idemo kod Mikana na Pristan u radionicu”, kažem ja. Otvaramo gepek moje „zastave” i nasložismo ih jednog do drugog, kao cjepanice. Grivan je inače prilično velika ptica, koja teži i po 700-800 grama.
Ulazimo u radionicu. Majstori u velikim bačvama naložili vatre, sjede pored njih i griju se.
„Gdje ste bili, budale?” – viče Mikan gledajući nas mokre i promrzle.
„Mi do Kurtine”, skrušeno odgovaram.
„Pa jesam li vas učio da se golubovi love po jakom sjevercu i vedrom danu, a vi pošli danas, samo što snijeg ne pada ovdje, evo se bijele Sutorman i Rumija” – veli Mikan, autoritativno, dok majstori slušaju.
„Jesi – upada Aco – ali što ćeš, kad smo budale…”
„E, baš tako”, nastavlja Mikan da plete po nama.
Pošto nas je dobro obručio pred svojim kolegama, veli nam da se ogrijemo, „jer ćete se nagrdit”.
„Dobro, hoćemo – odgovaram – samo, molim te, dođi da pogledaš, nikako ne mogu da otvorim gepek od auta, nešto se zaglavilo.”
Mikan uzima kliješta i prilazi kolima. Gepek sam zaključao. Mikan traži ključ, da i on pokuša. Gepek se otvara, a pred njegovim očima jato ulovljenih golubova. Trebalo mu je desetak sekundi da se povrati od iznenađenja.
Dikijeva tajna
Tog septembarskog jutra, Srećko Stanišić i ja vozimo se njegovom „ladom” u pravcu Mrkojevića, u lov na prepelice. Stiže se prije svitanja, jer lov počinje pri prvim sunčevim zracima. Traje ne više od dva sata, pošto vrelina ljetnjeg sunca tjera i lovce i kerove da završe sa lovom.
Sa mojom Leom šetam mrkovskim livadama. Uživam u njenom radu, odnosno traganju za prepelicom, što je urodilo sa nekoliko ulovljenih. Odjednom, ne znam otkud, ispred mene istrča prelijepi engleski seter.
Pomilovah ga po glavi, radosno mi oliza šaku i pridruži se Lei u lovu. Znaju ptičari ponekad da priđu drugom lovcu i njegovom keru, malo se druže, poigraju, ali se brzo vraćaju svom vlasniku. Ovaj nas ne napušta već više od sat vremena. Pitam druge lovce, zna li neko čiji je, niko ne zna.
Lov je završen, Srećko i ja pakujemo opremu i ubacujemo kerove u gepek njegove „lade”.
Pas je legao na stomak, ukrstio prednje šape i spustio glavu na njih. Svojim pametnim očima u kojima se ogleda tuga, gleda me pravo u oči. Kao da me moli da ga ne ostavljam. Priznajem, taj pogled me slomio, ne želim da ga ostavim, ali opet bojim se da nije nekog lovca iz Mrkojevića, ispašće, ukrao sam psa.
Kao da ga je neko poslao, pojavi se lovočuvar Ahmet Markezić, pozdravi se sa Srećkom i sa mnom, stade da malo popričamo.
„Ahmete, čiji je ovo pas?” Ahmet zna sve mrkovske lovce, pa i njihove pse.
„Ne znam, Dejo, gledam ga ovuda već nekoliko dana.”
„Slušaj, ja ga ne mogu ostaviti, vodim ga sa sobom, ako se neko javi, imaš broj mog mobilnog, nazovi me, vraćam ga odmah.”
„Dogovoreno”, kaže Ahmet. Pas sav srećan uskače u gepek sa dva naša psa.
U ponedeljak ujutro, vodim ga u veterinarsku ambulantu dr Ivana Popovića, na pregled. Prosto mi je čudno da neko ovakvog psa ostavi u lovištu. Poslije detaljnog pregleda, krvne slike i drugih nalaza, dr Ivo mi kaže da je pas potpuno zdrav. Prema izgledu zubala, star je između dvije i dvije i po godine. Nazvao sam ga Diki. Ahmetu se nikada niko nije javio. Brzo se navikao na ime. I, evo već šesta godina lovi sa mnom, Borislavom Mujom Lalevićem, Nikom Popovićem i njegovom Donom.
A svoju tajnu samo on zna…
Borov susret sa Italijanima, zima ‘87.
Hladno decembarsko predvečerje. Na livadama u Ronkuli, nas nekoliko lovaca čekamo prelet šljuke: pokojni Mikan Maraš, Srećko Stanišić, Zoki Novaković i ja. Odjednom, stiže Niko Popović i dovodi sedam lovaca – Italijana. Među njima je i Mauricio, sa kojim ću postati veliki prijatelj – kao brat, do današnjih dana.
Rumija i Lisinj bijele se pokrivene debelim snijegom. Obasjani zadnjim zracima zalazaćeg sunca, izgledaju kao u bajci. Zapraštaše puške. Pri kristalnom zimskom nebu, šljuke su dobra meta.
Italijani se rasporedili po livadama… donose ulovljene štuke. Psi ptičari se rastrčali po livadama, sakupljajući ulov.
Lov na prelet traje najviše pola sata, dok se vidi. Krenusmo da se razilazimo, ali Niko poziva Italijane da svrate kod njega na rakiju. Ovi umorni, lovili cijeli dan, žele što prije nazad u hotel. Niko je uporan. Kako ga ne bi uvrijedili, Italijani pristaju.
Srećko i ja krenemo prvi do Nikove kuće. Zatičemo pokojnog Bora, Nikovog oca, kako sjedi pored velikog šporeta na drva i svako malo ubacuje po jednu cjepanicu. U prostoriji ima sigurno 30 Celzijusovih.
„Dobro veče ujače!” Pokojni Boro i moja pokojna majka bili su bliski rođaci.
„Dobro mi doša’ sestriću”, odgovara on. Srećko ulazi za mnom. Boro nas poziva da sjednemo.
„Nismo sami, stižu ti prijatelji.” Boro me pogleda začuđeno.
Utom Italijani, naoružani, jedan za drugim, počeše ulaziti.
„Buona sera”, pozdravljaju ga i rukuju se sa Borom. Jedan, drugi, treći, četvrti….
„Buona sera”, odgovara Boro, dok mu sa lica ne silazi izraz iznenađenja, skoro zapanjenosti.
Zadnji ulazi Niko i onako, šeretski, pozdravlja oca sa „Buona sera”.
Još uvijek zabezeknut, Boro gleda i odgovara: “Buona sera Niko, je li ovo opet italijanska okupacija majku ti j.…!” Srećko i ja, samo što ne plačemo od smijeha. Scena kao iz filma.
Divlja svinja i radio intervju
Hladno novembarsko jutro zatiče nas na putu za Ostros. Krenuli smo u lov na divlju svinju. Ima nas desetak lovaca. Ja sam u kolima sa Slavkom Pajovićem. Ulazimo u varošicu, a onda skrećemo lijevo prema brdima, koja čine vijenac planine Rumije, nadvijen nad Ostrosom. Slavko mi pokazuje na jedno uzvišenje – glavicu, oko 200 metara iznad puta: „Pođi na vrh, tamo je napravljena međa koja služi kao ćera.”
Stižem do te međe, ispred mene je kameno more, nepregledni kamenjar, po kome jedva da ima poneko nisko rastinje.
Iza mojih leđa, udaljena nekih stotinjak metara, počinje gusta šuma. Ostali se rasporedili na svoja mjesta. Ponekog i vidim na stijenama, nisu veći od malog prsta. Mada sam dobro obučen, na meni je jakna, ne osjećam se prijatno, jer stojim na jednom mjestu. To je tako u lovu, zauzmete poziciju i čekate, nekad i satima…
Ovog jutra Bog je pustio sve iz svog arsenala. Počelo je sa sniježnom kišom, koja je ubrzo prerasla u susnježicu, a onda u ozbiljnu sniježnu padavinu. Gledam u pahulje koje već polako prekrivaju onaj kamenjar i šumu iza mene. Zaista lijep prizor.
Odjednom, zazvoni mobilni u džepu. Neko od lovaca, pomislih.
Javim se, zove novinarka Radija Crne Gore i traži od mene komentar za neku emisiju, više se ne sjećam o čemu, davno je bilo. Da bih je bolje čuo, zbog fijukanja vjetra, sagnem se ispod one međe. Razgovor je trajao 3-4 minuta.
Već smo skoro tri sata u lovu, čuje se lavež kerova, ali nema ništa, niko ne puca. Slavko zove za povratak, lov je završen.
Ulazimo u jednu ostrošku kafanu da se ugrijemo i popijemo vrući čaj, ili kafu. Neki su već stigli i smjestili se oko velike peći na drva. Onako promrzli, tiskamo se oko nje.
Pokojni Miloš Vojvodić me gleda, vidim da je ljut. „Što ti je?” – pitam ga.
„Što mi je? Svinja ti je pošla na 30 metara od tebe. Vičem ti, pazi, pazi, ali ti ništa!”
„Ko da te čuje po onoj vjetruštini”.
„Nisam slijep, po onom kamenjaru mačka ne može proći da je ne vidiš, a ne svinja!”
Ostali ćute, nisu vidjeli ništa, bili su dalje… a Miloš i ja ostadosmo svako pri svojoj tvrdnji.
Ponedjeljak je ujutro. Krećem za Podgoricu. Prolazim pored restorana BB, pokojnog Dejana Dabanovića. Vidim parkirana auta i svratim. Unutra Miloš, Dejo i Dragan Vojvodić, piju jutarnju kafu i slušaju vijesti na radiju.
Ulazim, a Miloš ljutito: „A ti si davao intervju, zato nisi video svinju, p…. ti materina. Sad smo slušali, pričate, a čuje se fijukanje vjetra. Još se i izvinjavaš, jer te je zatekla u lovu!”
„…Pa je svinja čekala moj intervju, da bi prošla pored mene ka šumi”, smijem se, ja zajedno sa njima.
„Eto tako – kaže Miloš – prošla je kad si se zabio ispod međe.”
„Ko joj samo reče da si poslanik” – šeretski dobaci, uvijek nasmijani i na šalu spreman Dejan.
Eto i ovo se dešava tokom lova, zato, znajte, ako lovci znaju ponekad da pretjeraju, svakakve su dogodovštine moguće.
Pored biste Narodnog heroja
Hladno decembarsko jutro. Uputili smo se u Crmnicu u lov na divlje svinje. Dragan Vojvodić i ja se vozimo od Brčela prema selu Tomići. Dragan zaustavlja i pokazuje mi mjesto pored puta, gdje treba da se smjestim i čekam. On produžava dalje. Hladno je, a treba ostati 3-4 sata i to maltene na jednom mjestu.
Razgledam okolinu i odjednom uočim spomenik – krajputaš, zaklonjen granama stoljetnih hrastova. Priđem – Narodni heroj Branko Đonović. Spomenik u obliku trougla, sa bistom u bronzi u vrhu tog trougla. Pored spomenika betonska greda, kao da je rađena za putnika namjernika, da tu sjedne i predahne.
Sve jaču hladnoću pokušavam suzbiti krećući se u radijusu od pedesetak metara, do spomenika i nazad. Napetost od iščekivanja divljači polako prolazi kako vrijeme protiče. Sivi oblaci polako prekrivaju vedro nebo, miriše na snijeg. Svuda oko mene mrtva tišina, ne čuje se ništa, osim sopstvenih koraka.
Gledam na sat, već više od dva sata sam ovdje. Ni cigaretu ne mogu zapaliti, jer divljač osjeti miris na velikoj daljini.
Posmatram put, očekujući zvuk motora Draganovog auta, koje je trebalo da se pojavi. Ne čuju se ni kerovi goniči, očito smo jutros omanuli sa izborom terena.
Sigurno je prošao još jedan sat, kad je Dragan naišao i zatekao me pored spomenika.
Onako promrzao, ulazim u zagrijano auto. „Kako je bilo?” – upitao me, misleći da li sam nešto od divljači vidio.
„Divno, ne pitaj, skoro četiri sata na mrtvoj straži, pored spomenika. Pokoj mu duši, ovakvu počast sumnjam da mu je još neko odao”, odgovaram.
Dragan se smije glasno, od srca.
„E, kad noćas u kafani kod Deja budem pričao kako je ‘četnik’ iz Narodne stranke stražario kod spomenika Narodnog heroja…”
Te večeri, Dragan naravno nije propustio priliku da ovo ispriča, pomalo i dosoljavajući, na radost prisutnih.
Nema ljutnje, šalu na svoj račun prihvataš, a sjutra će već neko drugi biti na tapetu. To je ona ljepota lova, duga zajednička druženja, koja ostaju za pamćenje dok ste živi…
Zlatni momak iz Bobovišta
Hladno decembarsko jutro dočekuje nas u selu Bobovište. Tog jutra pošli smo u lov na šljuke – divlje kokoške, kako su ih nekada zvali stari lovci.
Lov na šljuku spada u grupu najljepših vrsta lova, a sama ptica važi za kraljicu šuma, kako su je davno nazvali italijanski lovci.
Poslije vožnje od sat vremena iz Bara, izlazimo iz vozila. Kerovi u prikolicama postaju nemirni, željno očekujući da pojure kroz šume oko nas u potrazi za ovom plemenitom pticom.
Ima nas desetak: Miloš, Dragan, Sata, Slavko, Dejo, Mićo, ja i nekoliko mlađih lovaca. Oblačimo opremu, pripremamo puške i dogovaramo se koja grupa kuda ide.
Odjednom, nailazi mlad čovjek, seljanin. Prilazi Miću Orlandiću, izljubi se s njim i zadrža u dužem razgovoru. Mi posmatramo. Niko ne zna čovjeka. Pokojni Dejo, onako šeretski u svom stilu, objašnjava da je sigurno neki od Mićovih političkih pulena.
Nestrpljivi da krenemo, cupkamo po onoj hladnoći. Miloš dovikuje Miću, po starobarski: „Smanji muabet!”
Potraja ovaj susret još neko vrijeme, pozdravi se čovjek i ode.
Počinju komentari: „E, baš dobro te naiđe”, govori Miloš. “Ada, u pravi momenat”, dobacuje Dejo.
„Mićo, bogati, ko ti je ovaj?” – pitam ja.
„Ovo je jedan zlatni momak – odgovara Mićo – vrlo fin, iz dobre porodice.”
„Mićo, ako mu budeš znao ime, poklanjam ti moju Beretu”, rekoh, smijući se.
Mićo me pogleda, a onda i on prasnu u smijeh, koji prihvatiše i ostali.
Nema više Mića, Deja, Miloša, a ova moja lijepa sjećanja na neke dane druženja, bude drage uspomene. Neka je vječni pokoj njihovim dušama.
