Moj Bar – kažem tako, jer ga doživljavam kao svoj, valjda zato što su i mene Barani, od prvog dana, prihvatili kao svojtu, da se osjećam kao u svojoj kući.
Razlog mog prvog dolaska u Bar bila je hemija. Barska gimnazija, moja pobjeda na takmičenju i miris maja osta u sjećanju zauvijek. Mislim da je za sve kriva profesorka Nada Jovanović. Tako me hemija udomi u Baru, da li zbog reakcije hemijske ili mirisa behara. Ostao je miris…
Prvo radno mjesto – apoteka
“Montefarm” i šefica Gordana Knežević sa Cacom Nikezić, Šunjom Marić, Mirom Čađenović, Radom Ćorić, Oliverom Nikčević, Aidom Bećović, Željkom Karanikić – sve magistre u jednoj apoteci punoj topline i zajedništva. A tu su bile i Maca, i Mira, Buba, Lidija, Ćiki, Vilka… Gordana bi znala reći: “Da se ovi Barani ne oženiše s nama, ni apoteku ne bi imali.“
Poslije staža, moje prvo mjesto bilo je bolnička apoteka.
Direktor Ljubo nije propustio ni jednu posjetu prijatelja, a da me nije pozvao da se i ja upoznam s njima, jer “valja biti pravi Baranin“ – što nije bilo teško. To je značilo – biti uvijek tu kad treba pomoći, lijek naći, što bi rekli “roditi” kako znam i umijem. “Mala, mala, džaba ti taj tvoj fakultet dok ne završiš starobarski…“ – značilo je prvo biti na usluzi bolesnom, jer funkcije dođu i prođu, kao i sve.
Tako sam radila i učila više od fakulteta, od doktora: Ljuba, Žarka, Tanje, Milene, Mire, Anta, Branke, Andrije, Jadranke… Uz kaficu inženjerke Bošković, doktora: Šaranovića, Rađenovića, Lane, Vanje, Kece, Zlatice, Branke, Marije Mijović, Joka, Dane (rođene dame), Saške, Pejovića, Malića, Mujalovića, Bilje, Nataše, Moma Vujovića, Joca, Karanikića… i ako slučajno zaboravih nekoga, sigurna sam da su sjećanja još živa na sve njih. Jedino sjećanja žive sa nama, da nas ožive u trenucima zaborava sebe… Dr Spuže, koji bijaše majka za svu djecu i na kratko, dr Bima, koji je srce opisivao bez ultrazvuka (koji nije tada postojao). Te teške ‘90. trebalo je obezbijediti ljekove i sve ostalo.
Kad bi došla humanitarna, bilo je kao radna akcija, svi su mi pomagali nesebično. I ljekove s kojima smo se prvi put susretali, uz pomoć stranih registara, prevodili smo Ana Joličić, dr Aco, dr Dragan, dr Jadranka i dr Glavatović, primjenjivali, živote spasavali. Bilo je teško, al’ sve uz stručne konsultacije bijaše pjesma. Učili smo i radili kao jedno.
Donesoh jednom, na jutarnji kolegijum, plave, žute, braon, roze, tabletice i rekoh: “Ako mi vjerujete popijte, a da ne znate šta pijete.“ Svi uzeše osim dr Kalezić, koja reče: “Bojim se da nema šećera“, a bili su to sve vitamini. Tako se sticalo povjerenje i timski rad. Nije se brojalo koliko će ko dugo ostati, a kamoli prekovremeno upisati satnica. Niko se nije žalio na umor. Andrija i ja smo jednom ispred bolnice čekali anestetike iz Podgorice, da bismo, čim su stigli, otvorili pakete, i doktor ih je trčeći odnio u salu, da bi otpočela operacija.
Bilo je u pauzama puno humora i sve na naš račun.
Bilić
Ulazim u ordinaciju za potpis direktora, bijaše nešto hitno… Dr Bilić pregleda, osluškuje otkucaje nekog srca, okrenu se i reče onako mekano, dalmatinski: “Magistra, ja sam sad ušao u srce pacijenta, molim Vas da pričekate.“ Bio je doktor i direktor bez kompleksa. Obukao bi radnički mantil i pomagao kod istovara paketa humanitarne pomoći. A kad sam mu prijavila, prilikom isporuke, da jedan paketić nedostaje, rekao mi je: “Muči tu, misliće, ti si uzela.“ Otišao je, ali je na Dedinju mnoge Barane primio i spasio im ono što se zove srce, a on je to bio.
U tim svim teškim godinama rodim sina koji nije htio moje mlijeko. Muka, teško kupiti “Laktovit” pa je rano počeo kozije mlijeko, koje sam razblaživala jer je bilo jako. A jaja sam zvala zlatna jer je jedno bilo marka.
Krila sam narandžu i bananu da dam sinu, jer je ćerka porasla, ima tri godine, “može sve da jede.”
Kad mi je direktor Bilić poslao paket konzervi bebi mlijeka u prahu iz humanitarne, kao da mi je kuću ogradio. Ali u tim godinama bilo je više solidarnosti i ljubavi.
Znala je bolnica zamirisati od Sebinih priganica, uz koje bi iz svoje kuće donijela maslina i sira.
Nikad ništa mirisnije i slađe…
Sestre
Pored doktora su bile medicinske sestre sa velikim znanjem. Ali, bolje da ne pretjeram pa da ih nazovem “asistentkinjama” doktora, a ne sestrama. Dok doktor ne stigne i srčane udare su znale zbrinuti, EKG pročitati ko prvak azbuku. Bile su to munje: Vesna, Snežana, Zorica, Zdenka, Nada, Rada, Zorica Rambo, Vera, Tanja, Zizi, Lucija, Đuke, Ševka, Koviljka, Drita, Manda, Veritas, Matea, Mikica, Arnolda, Bosa, Ljilja, Marija, Nazira, Sada, Behija, Biserka, Bosa, Vaida, Lepa, Sonja, Rajka, Olja, Seida, Slađa, Svetlana – majka hirurškim pacijentima i još mnogo divnih i vrijednih sestara, predanih pacijentima, kao da su im iz kuće.
Časna sestra Ana me pita: “Oprostite, da niste slučajno bili kad na misi u Sarajevu, u maloj katedrali kod muzičke?” Ona je došla iz Sarajeva zbog rata i radila kod nas na hirurgiji. “Da, redovno”, kažem ja – da zakažem sastanak njihovog fratra i rođake moje koleginice sa faksa, Dane, sa kojom sam zbog toga i išla na misu. Desi se da ih otkriju u njihovoj velikoj ljubavi i kako to biva… premještaj u Mostar. Ona napusti red i ode u prodavačice cvijeća. Ptice umiru pjevajući…
Da, bili su tu i predani portiri Zajo, Zeko, Goran, Simo i Vlado “Vladika” koji je noćima u portirnici oživljavao barske masline. Bio je umjetnik za svoju i našu dušu. Malo ko je znao za njegov talenat, a masline na njegovom papiru su pričale priču zajedno sa maslinjakom oko bolnice. Ako bi neko magare zalutalo, pisao se zapisnik i uredno ujutru predao Danijeli, da se zna ko je to bio sinoć nepozvan u krugu bolnice i da je “cito” izbačen iz bolničkog kruga, da ne uznemirava pacijente.
Ja bih, ponekad, zvala portire da provjere svjetla, vrata i svi su mislili da sam preodgovorna. Jedno predveče svratim da provjerim. Krene portir sa mnom jer je apoteka bila u prizemlju i plašila sam se mraka. Provjerismo sve, a on će ti meni onako bratski: “Da ti dam broj od jednog hodže dok si na vrijeme.” Kažem u sebi “ovaj me pročitao”. Dijagnoza uspostavljena na vrijeme.
Kafu sam često pila na transfuziji u jutarnjim satima, jer me čekala uz cigaretu. Pila se u tišini, bez puno priče, što mi je najviše prijalo. Branka jutrom hoće papire, račune, bilanse da slaže kao svaki ekonomista. Traži mene, a tada nije bilo mobilnih telefona, kažu jedno jutro, drugo jutro: “Na transfuziji je“… Hvata se Branka za glavu: “O, Bože, jadna žena, a tako mlada, svaki dan prima transfuziju.“ Shvatila je da je u pitanju kafa, al’ kasno, jer me već oplakala.
Ljubo
Žali se Ljubo Antu da misli da ima karcinom, a on će onako utješno: “Aj, bre, Ljupče, mora da je neko krepatilo, jer bi te dosad pojeo“ – dijagnoza tačna. Nismo smjeli pogriješiti neki padež, jer je od poznatog interniste i šahiste slijedila ispravka, ma bio tu neko ili ne. Meni bi govorio: “Čuvaš se, čuvaš, još te ne ispravih.”
A u jednom od nedavnih razgovora telefonom, pitam ga za zdravlje i veli da je Bonju zamolio da mu napiše posmrtni govor i donese da mu ga pročita. Pitam: “Zašto?“, kaže: “Da se dobro isplačem.“
Boga molim da bude gramatički sve ispravno, jer bi iz groba ustao da ga ispravi, tako da Ljubo ne umire.
Majo
Moj sin je rano počeo igrati šah, pa tako poče i u klubu šaha da pokazuje talenat.
Sretnemo se na šetalistu sa Majom i ja, kao majka hvalim, sina… Veli: “Aj’, ne pretjeruj, ali ipak dođite do mene da odigramo partiju.“
Spremio Majo neki ruski šah sa figurama većim od mog sina, meni se tako učinilo zbog treme, valjda, posesivne majke. Započeše njih dvojica, bi nekih postavki, zadataka i jedna partija. Majo me pogleda, ja pretrnula šta će reći, kao da sam ja na ispitu. Odluči da mu bude učitelj za dalje.
I tako ga uze kao svoga da idu na turnire. Bi zapisano i osta u Majovim knjigama o barskom šahu. A kad su Kerima pitali: “Ko ti je uzor?“, on bi odgovarao: “Pa, deda Alija“, jer ga je on naučio igrati sa tri godine. Na pitanje: “Ko ti je on?“, odgovarao bi sa: “Kako ne znate, cijela Pljevlja ga znaju!?“
Pero i Mijo
Pero Radović, majstor pera, ubijedi moju razočaranu ćerku, svu uplakanu i sa odlukom da neće više pisati ni pjesme, ni sastave u osnovnoj školi, poslije jedinice iz srpskohrvatskog, da nastavi pisati, jer nastavnica ne zna. Ubijedi je da je ona talenat. Tako i bi… Njeni sastavi su čitani gimnazijalcima. Prof. Lidija Raković je čitala svojim učenicima njene sastave kao primjer kako treba pisati. Pero, više od pera, brinuo je o Miju i radovao se da mu skuva pasulj i ponese da zajedno ručaju. Mnogo je brinuo o njemu, kao da je mlađi brat i ta vezanost bila je više od prijateljstva. Dva umjetnika sa iskustvom života koje su samo oni razmjenjivali i po koju svoju prepričali, da se pamti.
Olja zna.
Kalamperovići – jedino prezime u Baru
Moji roditelji su jos daleke ‘85. odabrali Dobru Vodu za odmor i kupili skromni plac, da naprave sebi kućicu u cvijeću s pogledom na more. Sada uživaju – malo Bar, malo Pljevlja. Dođe i moj brat Hasan devedesetih, da bude sestri desna ruka u podizanju djece. Zaposli se, poslije završenih studija elektrotehnike, u Luku Bar, sanjajući Sarajevo na moru. Al’ Sabrina bi veća ljubav od tog sna.
Zove naša gazdarica iz studentskih dana iz Sarajeva i pita, čestita: “Sretno bilo, jel’ u tom Baru ima neko drugo prezime il’ su svi Kalamperovići?“
Prenesosmo korijenje u Bar, da vječno žive kao Stara maslina. Kako kažu: da se zorimo potomcima kao Bar maslinama.
Zada
Zada – najveći borac i humanitarac, mnogi su Pariz vidjeli i uz njenu pomoć prebrodili najteže bitke na klinikama.
A koliko je ljekova poslala, donijela, pomogla, knjiga bi se mogla napisati.
Stojim u prodavnici obuće devedesetih i probam čizme, za koje znam da neću kupiti, a trebaju mi i sviđaju mi se. Pita gospođa: “Šta ste odlučili?“, ja kažem: “Lijepe su i udobne, razmisliću.“ Iza mene čujem Zadin glas: “Spakujte, želim Dženetu da častim.“ Mislim da ništa slađe nisam nosila od njih i uvijek bi se istrgao uzdah: “Ova žena samo pomaže, želim i ja da budem samo od koristi ljudima!“
U moju apoteku, poslije dvije decenije rada u bolnici, dođe na čestitku Mijo Mijušković, sa skulpturom. Bijaše to skulptura od kamena – žena sa djetetom, kao znak berićeta.
Opjevah i kamen i Mija u pjesmi, a kako i ne bih kad je to bio umjetnik koji je crpio energiju iz neba i velike svoje ljudske duše. Volio je ovaj kamen i oživljavao njegovu ljepotu kao da je rođeni Baranin.
Uspomene me ne vezuju za mjesta nego za ljude. A ovdje su ljudi takvi da ako te zavole, imaš osjećaj da si vječno usidren u barskoj Marini i da se ne možeš ili nećeš odvezati.
Onda tako sjediš i uživaš u “Martini”, mašeš onima koji traže bolje destinacije.
Ja zato nigdje ne idem odavde, jer Bar ima sve.
