Predavanja „Nulti prostor: selo Gornja Brca“ prof. dr Slavice Stamatović Vučković i „Potencijali razvoja mediteranskih sela“ mr Ene Pajović, uz podsjećanje Vladimira Lukšića na istoriju i ljude iz ovog sela, organizovano u okviru proslave Dana Bara u čitaonici Narodne biblioteke „Ivo Vučković“, obogaćeno fotografijama i snimcima arheologa Dejana Draškovića rezultirala su zaključkom da je neophodno da se podnese inicijativa da se ova kulturna, arhitektonska i ambijentalna cjelina zaštiti i valorizuje na adekvatan način.
Rukovoditeljka Biblioteke, Sonja Lalević kazala je da su organizovanjem ovih predavanja željeli da skrenu pažnju na selo Gornja Brca „jedan od bisera tradicionalne arhitekture na našem području. To je samo jedan od brojnih interesantnih i vrijednih a prilično zanemarenih lokaliteta. Pomenuću još selo Godinje, tvrđavu Haj Nehaj, Tabiju, Ratac…“
Lalević je istakla da u Bublioteci studenti traže literaturu iz oblasti arheologije, arhitekture i kulturne istorije Bara. „Nažalost, od Đurđa Boškovića i Pavla Mijovića i u novije vrijeme arheologa Mladena Zagarčanina, malo je relevantnih autora na koje se mogu pozvati u svojim radovima, kazala je Lalević, dodajući da je i razgovor o ovoj temi pokušaj da „saznamo više o ovom prostoru o kojem, osim tekstova Dušana Vuksanovića i Nikole Dudića, skoro da nema literature“.
Prof. dr Slavica Stamatović Vučković, vanredna profesorica Arhitektonskog fakulteta u Podgorici i prodekanica za međunarodnu saradnju Univerziteta Crne Gore, autorka publikacija „Arhitektonska komunikacija-objekti kulture Crne Gore: 1945-2000“ i „Spomenici II svjetskog rata u Crnoj Gori“, svoje predavanje naslovila je „Nulti prostor: selo Gornja Brca“. Objasnila je da je inspirisana i zaljubljena u Gornju Brcu, te da je o ovom mjestu, 2018. godine pisala tekst za Bijenale u Veneciji.
„Postoje prostori slobodni od namjere djelovanja u njima. Slobodni od ‘viška’-niti im šta treba dodati niti išta oduzeti. To su prostori koji pomažu da se i sami ‘oprostorimo’, da se pročistimo, da zadivljeni prirodom ili sinergičnim odnosom priroda-čovjek osjetimo vezu sa izvornim, da se vratimo sebi istinskima“, objasnila je ona. Ona je te prostore podijelila na tri vrste: u prvoj je priroda graditelj (pećine), druga bi bila između prirode i arhitekture (katuni), dok je treća „arhitektura bez arhitekata“ – gdje spada Gornja Brca. Citirala je tekst arhitekte Aleksandra Veljkovića, iz 2015. godine: „Selo Brca u Crnoj Gori je primjer kako jedno seosko naselje, koje je nastajalo u skladu sa ljudskim potrebama i u skladu sa prirodom, može imati sve elemente savremenog grada. Organizacija ovog sela je preteča urbane morfologije“. Osim specifičnosti kuća u Gornjoj Brci, specifična je i „arhitektura tla“ – mnoštvo stepeništa, podzida, uljanika, naglasila je ona. Kuće u Gornjoj Brci su specifičan model stambene arhitekture, sa turskim uticajem, ali i elementima paštrovačke i bokeške kuće, sa specifičnim pasažima koji natkrivaju prostor ulice.
„Prizemni dio kuća od kamena je ekonomski prostor (konoba, za smještaj vina i ulja i tzv. stranj za stoku) a jedna ili dvije spratne etaže koje izlaze iz osnovnog gabarita kuće su skromni prostori na najvišoj etaži i odličnim vizurama ka moru, povezani sa nižim etažama strmim drvenim stepeništem. U unutrašnjosti najosnovnije potrebno pokućstvo: ognjište, dekorativne peći za pečenje hljeba, niše u zidovima (panjege) i prostor za pranje suđa (bual). Cijelo je selo zapravo jedan prosto, jedna kuća, jedno tijelo. Kad uđeš u selo, zaštićen si, ušao si u kuću. Izuzetan prostor ali zapušten. Napušten,“ zaključila je Stamatović Vučković.
Mr Ena Pajović je ukazala je da se Crna Gora susreće sa problemom depopulacije ruralnih sredina. Da se ovaj problem može riješiti, a pri tom i valorizovati izuzetne urbane cjeline poput Godinja, Gornje Brce i sela Žlijebi kod Herceg Novog, pokazala je u svom specijalističkom radu „Potencijali razvoja mediteranskih sela“.
Pajović smatra da se ove urbane cjeline mogu oživjeti i da se u njima, po ugledu na slične primjere u Italiji, mogu izgraditi difuzni hoteli. „Difuzni hotel mora biti u pretežno starim, tradicionalnim, istorijskim, ruralno-urbanim strukturama i građevinama, uređen i opremljen na tradicionalan način. Građevine ili djelovi građevina hotela mogu biti rasprostranjeni po cijelom naselju između objekata drugih namjena“, objasnila je ona, dodajući da bi na taj način turisti komunicirali sa mještanima, hranili se lokalnim proizvodima i na neki način bili uključeni u zajednicu.
Godinje, Gornja Brca i Žlijebi ispunjavaju krucijalne kriterijume za prepoznavanje difuznog hotela- lokaciju, grupnu formu i prisustvo tradicionalne arhitekture. Kako se jedno selo može pretvoriti u difuzni hotel sa svim sadržajima pokazala je na primjerima italijanskih Alberobella i Santo Stefano di Sessania. „U oba slučaja koristi se lokalna hrana, kozmetika, svijeće, namještaj“, naglasila je ona, dodajući da i u Hrvatskoj postoji takav primjer „Ražnjevića dvori“. Svi ovi hoteli valorizuju tradicionalne objekte, , dodajući da bi se na taj način vratio život u gotovo napuštena sela. Pajović je, u okviru svog specijalističkog rada uradila ozbiljnu analizu, koja proučava sve prednosti, ali i izazove, da se ova mediteranska naselja valorizuju, uz anketu.
Vladimir Lukšić, autor brojnih publikacija o svom zavičaju-Brci, Spiču, kazao je da ga podsjetio je da je Gornja Brca stara više od 800 godina. Podsjetio je da selo čine ljudi „a Brca je imala nevjerovatne ljude“, ali da mu teško pada kad vidi kako su drugi valorizovali svoja sela, a „evo osam godina nije urađeno što je 2015. rečeno, da se selo zaštiti“.
