„Iako nekad lako biti neće
Da sudbinu svoju sam sebi biraš
Ti budi hrabar da srećan bi bio,
Nek život igra kako ti sviraš!“
„Lasta“, iz knjige „Zelena krava“
Znate ono kad kažu pazi šta želiš, možda ti se i ostvari? To je valjda rečenica koja nam poručuje kako svoju energiju ne treba da trošimo na neke sitne, nebitne željice, i da dobro promislimo o tome šta zapravo želimo. Ja sam izgleda uvijek silno željela da živim na moru, čak i kada toga nisam bila svjesna.
Iako se devedesetih prilično teško živjelo, tata se uvijek trudio da brata i mene odvede na more. Gdje god da smo išli, znalo se: pakuju se sendviči uveče, ranije se ide na spavanje jer se već oko tri ustaje i prije svitanja kreće na put. Da se izbjegnu jake vrućine i uhvati malo i tog dana na moru. U kolima su se slušali The Shadows, što mi je veoma išlo na živce jer je to bend koji svira uglavnom samo instrumentale, uz rijetke izuzetke, a ja sam išla na hor i jako voljela da pjevam; zatim EKV, album „Par godina za nas“, koji je tata od nekoga dobio na poklon i slušao se samo na dugim putovanjima, onda hitovi ’60-ih uz obavezne Bitlse, Stonse, Moody blues i mnoge druge. E, kada sve to dosadi, na red je dolazila moja kaseta sa duplim albumom rok balada i moderan zvuk. Ređali su se Madona, Vitni Hjuston, Rokset, Duran Duran, Ričard Marks… i onda je nastajalo pravo uživanje. Gledaš krajolik i zelenu prirodu, slušaš svoju omiljenu muziku i čekaš da se tamo negdje iza nekog brda pojavi more. Da osjetiš miris borova i udahneš taj poseban vazduh o kojem maštaš tokom hladnih zima. Jedva čekaš da probaš sladoled na moru, jer sigurno nije isti kao kod kuće, da probaš morsku ribu, jer su ti kečige i somovi dosadili, da obučeš nove sandale, specijalno kupljene za morske večernje šetnje, da ležeš i budiš se sa zrikavcima i raduješ životu bez briga i škole makar tih nekoliko dana. Da obavezno izgoriš prvi dan, ako je sreće i staneš na ponekog ježa, čisto da tati ne bi bilo dosadno da leži i odmara na plaži po cio dan, a i da vidiš kakvi su domovi zdravlja u drugim gradovima, da upoznaš novo društvo i mijenjaš adrese i telefone uz obećanja da ćete se sigurno vrlo brzo čuti i naravno vidjeti već sljedeće godine, da se ponekad i zaljubiš i u kola puna kofera dodaš još jedan pun najljepših uspomena.
Mom tati je posebno bila simpatična moja promjena raspoloženja uz omiljenu pomenutu kasetu, uz čije sam se hitove u dolasku smijala i radovala svakom danu koji dolazi, a u povratku na istu tu muziku lila suze i proklinjala kraj ljeta, početak škole i taj glupi Beograd koji nije na moru. Uvijek sam mrzjela da se rastajem od mora.
E, tako se valjda rodi ta želja. Ona koju želimo iz petnih žila cijelim svojim bićem i iskrenim dječijim srcem. Ona za koju nismo ni svjesni da može da se ostvari. Čak ni tamo, nekada, možda, jednog dana. Jer, kako da se ostvari? I kako tvoj put da bude drugačiji od puta tvojih roditelja i njihovih roditelja. Pa zna se valjda neki red. Kako kada ideš u školu, tu i tu, pa te čeka srednja ta i ta, pa fakultet taj i taj, pa posao u struci i, božezdravlja, stalno zaposlenje, i onda opet možda, ako bude sreće i para, odlasci na to isto more.
Ali želja čuči u srcu, strpljivo i, ako je dovoljno jaka, bira polako samoj sebi put. Čeka pravo vrijeme, da se sve namjesti, da se škole završe, da se sazri i odraste da bi bila sigurna da je izabrala pravi trenutak da se ostvari. Tako je i meni prije 16 godina pokazala put ka moru, ka ljubavi i sreći. Riješila je da se ostvari baš ovdje u Baru i da mi kaže: evo, sada si spremna. To je to.
Ono na šta nisam bila spremna jeste da i pored ogromne ljubavi, svaka promjena čovjeku može teško da padne, pa je i meni ta tranzicija iz slobodne djevojke, u ženu, majku, domaćicu, u novom gradu, teško pala. Sve je bilo novo i lijepo, ali strano i čudno. I lijep je taj luc, ali meni sad fali som. I kakav je to pljevaljski sir i zašto nema sremskog? I svi pričaju tvoj jezik i sve ih razumiješ, ali su ti stranci isti oni kao u Londonu ili Beču, i niko ti nije rekao da je roditeljstvo toliko zastrašujuće i lijepo i naporno, i teško ti je što mamu možeš da pozoveš tek ponekad, jer nema kompjuter ni skajp, a pametni telefoni još nisu izmišljeni, i teško ti je i usamljen si i samo ogromna ljubav prema voljenom mužu i djetetu ti daje nadu da će sjutra biti bolje.
A sjutra nikad nije brzo ni lako. Pogotovo bolje sjutra, kako su nas uvijek učili. Obično sjutra dolazi svima, a to bolje samo onima koji se jako trude. E, pa ja sam se trudila da moje bolje bude najbolje. Da „ja ću za nas sve učiniti“ ne bude samo još jedna romantična rečenica, pa to svi govore. Ja ću i se preseliti, zaposliti, prilagoditi. Da na svako „nikad se nećeš navići“, ja kažem da baš hoću. Imaću svoje omiljene kasirke sa kojima ću se šaliti, tetu na pijaci koja me uvijek časti jabukom, mesara koji mi namigne kada meso nije svježe, trafiku u kojoj mi četvrtkom čuvaju „Pobjedu“ zbog „Objektiva“, da mi ne prođe. Da u svim preprekama i teškim trenucima shvatim zašto nekima zaista ljubav nije dovoljna. I da razumijem zašto je to tako. Zato što zbog ljubavi moraš da budeš hrabar da savladaš sve svoje strahove, da imaš širinu da prihvatiš da postoji drugačije, da se na njega navikneš, da toliko porasteš i sazriš i shvatiš da to što si došao iz jednog svijeta ne znači da ne možeš da napraviš još jedan, možda čak ljepši i bolji. A kada je srce otvoreno i želja da ti bude lijepo velika, ona, ta ljubav, privlači u tvoj život ljude koji ti svaki dan čine manje strašnim, i više lijepim, koji te svakoga dana podsjećaju na to da se život korak po korak gradi i da se tamo neki gradovi i životi vole i za njih se slijepo drži samo zato što se nema hrabrosti za nešto novo.
Srećna sam što su mi u Beogradu Bojana, Adriana, Toda, Jelena, ali sam srećna što su mi ovdje Marija, Anja, Ivana, Petar, Arnela, Marko, Griselda, Irena, Mira i još mnogo, mnogo njih. Bude mi krivo ako sam razočarala tatu i dede i brata i nisam nastavila advokatsku tradiciju, ali sam srećna što sam otkrila da umijem da pišem pa sad imam „Milana i Vesnu“ i „Zelenu kravu“ i ko zna koga još sve budem izmislila. Ne žalim što sam propustila ponude za TV emisije i jako dobrog urednika, kad ovdje imam Milana Vujovića i radio emisiju „Mravinjak“, ionako nikad nisam voljela da se slikam. Ne fali mi pogled na moje dvorište jer se svakog jutra budim uz moju Rumiju, ne fali mi „Knez“ i ulični svirači jer tu je šetalište i palme, a često poneko i zasvira; ne fali mi ni paradajz sa „Kalenića“ jer imam ulcinjski. O lubenicama bolje da ne počinjem. Ne fali mi čak ni mama jer je i ona došla ovdje da živi. Fali mi brat, ali i njega ću dovući. Tata je odavno tu, on je svoju želju ostvario mnogo prije mene. Mene je zarazio istom ljubavlju.
Bude mi neobično kada me poslije ovoliko godina i dalje čudno gledaju kada kažem da mi je preseljenje u Bar proširilo vidike, jer valjda samo veliki gradovi šire vidike? Kada se stvarno slave dva Božića i Uskrsa i kada to nije samo vijest na televiziji. Kada idem kod prijatelja na Bajram i znam koliko umije da bude teško kada Ramazan pada za vrijeme ljeta. Kada mi je drago što mi djeca idu u školu u koju mi je išao muž, što tradicija koja se nastavlja ne mora da bude samo moja, i da svako od nas ima istorijsku ličnost ili narodnog heroja o čijem životu zna sve i na šta je posebno ponosan, samo zato što mu se škola tako zvala.
Što mi djeca imaju drugare ispred „Spuških“, što su srećna i što grade svoje uspomene. Jer one će biti iste kao i moje iz dvorišta Avalske 5 u kojoj sam odrasla. Iste kao i mamine iz Vojvode Dobrnjca 7 ili tatine iz Save Tekelije 6 iako mi je trebalo dosta vremena da to shvatim.
Što sam ovdje otkrila da volim vino i da je o geografskoj širini i porijeklu razumno govoriti kada govoriš o vinu i procjenjuješ njegov kvalitet, a nepristojno kada govoriš o ljudima jer niko od nas nije birao gdje će da se rodi.
Što se radujem ćevapima „Kod Dina“ ili u „Bedemu“, isto kao nekad u „Oraču“ ili „Trandafiloviću“. Što sve može da bude lijepo, ma kako drugačije djelovalo, samo ako mu damo šansu.
Srećna sam što sam naučila da promjena donosi rast iako taj put nije uvijek prijatan, ali da se u životu isplati biti hrabar, jer da nisam bila hrabra ja sada ne bih pisala ovaj tekst i žurila da pravim kokice, pošto počinje košarka i moji momci me čekaju!
