Svi mi u životu dobijamo neke darove. Nekad ih zaslužimo, a nekad nam, što bi se reklo, padnu s Marsa. Nekima se radujemo, a nekih bolje da nije. Razni su oni, a razni smo i mi. Dobijao sam darova raznih. Uvijek sa radošću sam im prilazio i uvijek u njima nalazio neku osobinu onoga što ih je donio.
Do danas nijesam uspio da razaberem čime sam zaslužio i ko se sjetio da mi pokloni sto pedeset nijansi plavog! Od rođenja, evo do danas, svako jutro sa balkona gledam u taj raskošni poklon. Plavetnilo morsko i plavetnilo neba, izvode ples pred mojim očima, uveseljavajući me i tako radosnog ispraćaju u novi dan. Uporno pokušavam da izbrojim te plavetne piruete koje izvode i uvijek se zabrojim. Nekad mi bude sto dvije na površini morskoj, četrdeset osam na nebu. Drugi put nebo vodi sa osamdeset osam prema šezdeset dva. Sedamdeset devet – sedamdeset jedan. Čas jedno čas drugo u prednosti.
Interesantno, uvijek sto pedeset prelijepih nijansnih pirueta. Horizont ih drži, onako našniran, da se ne razdvoje i, daleko bilo, pogube. Podsjećaju me na dva velika prijatelja ili brata, sestre, brat – sestra, suprug i supruga. Ne znam… Ne mogu da razaberem što su oni, ni sada poslije toliko vremena. Radostan izađem, a sa nestrpljenjem ulazim u kuću i znatiželjno gledam što su danas priredili. Uvijek novo. Kako ih ne voljeti? Desi se da nekad nabace neki oblačni šal ili pjenasti korset. Dobar kaput ili dugu haljinu. Ultra sako, cigaret pantalone. Šal oko vrata, marama u reveru. Izazovni minić, seksi dekolte. Što tek rade sa frizurama!? Ne možeš ih poznati. Ne mogu da vjerujem da sve to sami rade. Mora da im neko pomaže. Moraju imati i oni svog modnog kreatora, nekoga ko će da osmisli sve te stilove i prilagodi vremenu. Ne izjašnjavaju se. Ali za sve ovo vrijeme dokučio sam da ih bura ispegla, jugo naroza, maestral namiriše, zapadnjak razbaruši. Sa neverinom ne znaju što će. Malo im ga da istočnjak.
Sve je to super, ali sam primijetio da ih nerviraju ovi trgovački brodovi. Taman se spreme, misle to je to, kad se pojave oni i zaparaju po haljini ili pantalonama. Pokažu i oni nervozu. Osjete to oni vrijedni pomorci koji i ne slute koliki trud su pobrkali. Zapljusnu ih kakvim talasom ili ih dobro prodrmaju moćnim valovima. Kako ko zasluži. Jahtaši moraju biti posebno uviđajni ako žele da budu dobro sa njima. Pruže oni njima priliku i malo da uživaju, ali sa mjerom. Mora se znati ko je glavni.
Jedriličare vole. Znaju da im se prilagode. Omoguće oni njima da se siti nauživaju, ali sa mjerom. Mjera, mjera… često ih moraju opominjati. Shvate to ovi. Poštuju.
Posebno mi se sviđa njihov odnos prema ribarima. Njihov trud i muku debelo znaju da nagrade. Budu zaista izdašni, ali ne uvijek. Napune im mreže, zategnu parangale i uljudno isprate do porta. I tu mora biti mjere.
Očima ne mogu gledati dinamitaše. Njih gledaju da, gdje bilo i kad god, dobro kazne. Sve mogu da podnesu ali takav odnos prema njima, ne ide.
Aiiii! Što vole kajtere, to je čudo jedno. Oni ih golicaju, zabavljaju, nasmiju, prijatno iznenade. Vidi se to odmah.
E što umiju da se naljute. Čini mi se taman koliko imaju nijansi plavog, ništa manje nije sivih. Nadure se, napuče. Naroguše i naoštre. Nekad bi sve polomili. Ništa ne bi ostavili na svoje mjesto. Čudo, čudo! Ali, ali ipak su oni – oni. Na kraju se sve svede na njihovu blagu, čistu, jasnu plavu boju. Bonaca dolje, vedro gore. Bez pjenice i oblačka. Plavetno blagi sa nestrpljenjem čekaju na one koji ih vole, poštuju. Koji im se raduju i znaju blagošću da uzvrate. E, njih zaista posebno vole. Sve bi uradili da im bude lijepo, da se osjećaju prijatno, da do njih dopre svaki zračak toplog sunca i osjete blagost mirisa mora. A što znaju da im prospu plavoga…
Nego, ne voli svako plavo. Ne obaziru se oni na to. Daju od srca, a ti uzmi koliko voliš. Nemoj samo to da batališeš. Kao da tako kažu. Ne vole baš ove bahate, arogantne kojima niko nije ravan. To neka oni kući, a plavetni će svoje.
Sve se to odigrava tu, pred mojim očima i pruža mi jedinstvenu priliku da zaista uživam u svemu tome. Često pomislim da mi pozorište ne treba. Ovi nepoznati režiseri režiraju svakakve predstave. Komedije, tragedije, kamerne forme, burleske, a tek što znaju mjuzikle da mi prirede… A ja kao neki od mapetovaca smijući se uživam u svim tim neprevaziđenim predstavama. Scena je ipak najbolja. Sto pedeset nijansi plavog!
