Radio Bar ove godine slavi 45 godina postojanja. Oglasio se dva dana nakon katastrofalnog zemljotresa 1979. godine. Naš su medij utemeljili jugoslovenski novinari, dok se postepeno formirala barska redakcija, a od prvih dana nekoliko učenika barske Gimnazije je donosilo informacije iz svih krajeva opštine. Malo je poznato da je jedna od njih bila Radmila Vojvodić, danas profesor pozorišne režije.
Nedavno je govorila u Baru na tribini o režiji, pisanju i produkciji, pa je to bila prilika da se za Radio Bar i Bar Info podsjeti na taj period: zemljotres i njen volonterski rad.
“Skoro sam, nema ni mjesec, pričala o tome sa Dževdetom Tuzlićem, s kojim sam se tada upoznala. On je bio mlad novinar, danas je jako poznat, bavi se i kulturom i filmom. Tada je došao iz Sarajeva i pridružio se ekipi koja je u kamp kućici pored pošte započela rad u jugoslovenskom pulu, iz kojeg se kasnije ispilio Radio Bar”, rekla je Vojvodić, potencirajući da “nema pretenzija da se bilo kako smješta u njegovo etabliranje i nastajanje”.
“Bila sam tek mladi entuzijasta, aktivista u toj vanrednoj situaciji, kakva je bila zemljotres i prilike u Crnoj Gori. Nosila me, zajedno sa drugaricama iz razreda, ta neka želja da se nađem, da nešto uradimo. I zaista, igrale smo tu ulogu reporterki iz nekih nepogoda i vanrednih situacija pokušavale da dosegnemo svrhu. Tada sam, u stvari, izbliza upoznala svrhu novinarstva i poželjela da to studiram. Upravo sam iz Radija, iz tih teških dana i tog reporterskog ratno-vanrednog, kako li se zovu ti uslovi novinarski, sve draži te profesije upila i nekako se time zarazila. U tim prilikama upoznala sam prekrasne ljude, sjajne novinare koji su bili baza ljudima koji su kasnije entuzijastički ušli u izgradnju danas jedne ozbiljne medijske institucije.
Raduje me da sam bila u tom pelceru, svojom nekom skromnom malenkošću, a spoznala sam i nešto što bi se moglo definisati kao društveni angažman i misija medija u nevolji, u borbi za pravdu, za pomoć građaninu, čovjeku. Kroz tih nekoliko mjeseci učila sam se građanskom duhu, životu i društvenom kontekstu. Tu je i zemljotres i sve te prilike, elementarne nepogode, suočavanje sa životnom zbiljom. To je dragocjeno iskustvo, nisam ga bila ni svjesna tada, ali danas to nekako osvješćujem”, kazala je Radmila Vojvodić.
Kako je navela, “zemljotresa 1979. svi se sjećaju kao nekog kratkometražnog filma. I svako ima svoj”.
“Baš zahvaljujući toj reporterskoj akciji, imam to u više filmova. Bili smo na premijeri u Narodnom pozorištu u Sarajevu, baš sam sa Dževdetom Tuzlićem pominjala te dane. On se prisjećao kako je spavao negdje u toj kućici. Mi smo, naravno, odlazili kući – pod šatore ili gdje god, a spavali smo i u kamp kućicama i u šatorima i u vozu… Dževdet se prisjećao tih noći, izvještaja, rasprava, nadigravanja sa starijim kolegama, jer je on bio jako mlad reporter a oni već etablirani novinari, i Bilić i Ćale i Luka… ne znam im svima prezimena, nažalost. Bila je divna ekipa tog jugoslovenskog pula. Dolazili su, odlazili, mi smo bili i medijatori, da im pomognemo negdje gdje treba otići, na koju adresu. Tada sam upoznala tonce i te mašine, snimače Nagre” – zaključila je Vojvodić, naglašavajući da je odgovornost novinara ista, te da Radio Baru čestita ozbiljan jubilej.
