Moram reći da sam bio zatečen porukom da napišem nešto za rubriku „Bar u hodnicima sjećanja”. Naravno da sam pročitao sve tekstove, jer me sjećanja naših dragih sugrađana, od kojih mnoge i poznajem, podsjete na neke događaje ili ljude koje sam skoro zaboravio.
Kada čovjek piše o prošlosti postoje dvije opasnosti: da se to pretvori u patetiku u smislu „žal za mlados’”; ili u totalnu demistifikaciju kao što je uradio jedan naš, tada već vremešni Pristanjanin, kada je slušajući sentimentalan razgovor svojih prijatelja o životu na Pristanu prokomentarisao kako, ipak, pretjeruju jer nisu imali tada ni normalan WC, pa su često posjećivali Volujicu. Pošto je bio poznat po britkom jeziku, malo sam ublažio njegov komentar. Nadam se da ću zadržati taj srednji kurs, a ako odem malo i u patetiku, nemojte mi zamjeriti.
Život u Baru od kraja šezdesetih, od kada seže moje pamćenje, neodoljivo me podsjeća na film „Bioskop Paradizo”, italijanskog režisera Đuzepea Tornatorea. Za razliku od mnogih naših sugrađana, nemam previše uspomena sa kultnog Pristana. Svakako da se sjećam čuvene sale bioskopa i nekih interesantnih filmova koje smo gledali. Nama djeci sa Topolice odlazak u bioskop na Pristanu je predstavljao pravu avanturu i zahtijevao je cjelodnevne pripreme, jer smo najčešće išli pješke. Dio puta je išao kroz neosvijetljeni šumarak pored starog Mornarovog stadiona, kod Darovih topola. Jednom prilikom smo tuda išli trojica drugova, dvojica mlađih i jedan stariji od nas par godina, koji je bio zadužen da nas „štiti“.
Svi smo bili naoružani čakljama, a naš stariji drug imao i neke britvice, jer su po gradu kolale priče da neko presreće prolaznike koji su tuda išli. Kada smo stigli do neosvijetljenog dijela puta, od nekih par stotina metara, naš „tjelohranitelj“ se prvi dao u trk i rekao da nas čeka na kraju ulice, kod prve svjetiljke. I danas se sjećam zveketa lanca njegovih čaklji dok je šprintao ka spasonosnom svijetlu gradske rasvjete.
Pomenuo sam i kultno mjesto tadašnjeg Bara, fudbalsko igralište. Svaka nedjelja kada je igrao Mornar, za nas mlađe, bila je praznik. Obično smo od 10 – 12 gledali utakmice omladinskih selekcija, pa bismo, između podneva i glavne utakmice, igrali fudbal na livadi pored igrališta. Prije utakmice se popunjavala zapadna „tribina”, odnosno nasip sa željezničkim šinama na kojima je sjedjela publika. Bilo je tu mnogo lijepih i uzbudljivih utakmica. Kroz razne selekcije Mornara je prošlo puno dobrih fudbalera i ljudi, pa se ne bih na tome zadržavao, jer su to detaljnije opisali mnogi naši sugrađani, kako ovdje tako i u knjigama koje će ostati da svjedoče o tom vremenu.
Nekako prva asocijacija mi ostaje prenos čuvene radio emisije „Vrijeme sporta i razonode”, koja je imala uključenja sa svih stadiona u tadašnjoj SFRJ, a dobar dio publike je bio „naoružan” radio tranzistorima i svi smo pratili paralelno utakmicu Mornara i kompletnu Prvu ligu na radiju. Svakako je bilo najzanimljivije kada su igrane utakmice „velike četvorke”, posebno Zvezde i Partizana, jer je barska publika glasno slavila pogotke svojih ljubimaca, a utakmica uživo je, za trenutak, padala u drugi plan.
Pamtim i prvi navijački „incident” kome sam prisustvovao, doduše bilo je to na mostiću od „Agave”. Vezan je za čuvenu pobjedu Partizana u Ljubljani (sudija Maksimović je tada patentirao extra time) kada je pao gol u debeloj nadoknadi i tako je izmakla titula Hajduku iz Splita. Navijači Partizana su se okupili ispred hotela da proslave titulu, a jedan revoltirani navijač Hajduka je uzeo zastavu i počeo da je gazi, nastala je gužva i guranje. Akteri su bili, za nas, stariji ljudi, a radilo se od četrdesetogodišnjacima. Ko zna kako bi se to završilo da jedan od prisutnih nije uzviknuo: „Gaziš petokraku!” Odjednom se okršaj prekinuo jer su svi znali kakve bi konotacije dobilo to gaženje, bilo bi tu nezgodnih pitanja i poziva. Moguće i da ih je bilo, ko zna…
Ne mogu da zaobiđem depadans iza tadašnjeg hotela „Rumija” gdje su živjeli roditelji moje majke, djed Blažo i baba Bosa. Tu sam provodio dosta vremena prije odlaska u školu, pamtim i sada te bezbrižne dane. Bili su me prilično razmazili, kako oni tako i ujak i tetka. Moram napomenuti da sam tako mali znao kada je „pensija” jer sam i ja imao tu svoj „procenat”. Kasnije su su preselili u današnju Ulicu Popa Dukljanina, ali nekako uvijek kada prolazim pored zgrade bivšeg hotela „Rumija“ bacim pogled na tu stranu. Nažalost, djed i baba nisu već dugo sa nama. Za utjehu je ostalo predivno sjećanje.
U blizini hotela je bio ljetnji bioskop, takođe jedno živopisno mjesto koje vrijedi pomenuti. Veći dio bioskopa je bio ograđen zidom sa slomljenim staklima na vrhu i često posipan mašinskim uljem kako bi obeshrabrio one koji su željeli da uđu bez karte. Iskreno, to nije predstavljalo nepremostivu prepreku i često se moglo preskočiti ali se plaćalo pola cijene karte, popust je bio „nadnica za strah”. Najpopularniji su bili vesterni, komedije sa Džeri Luisom, pa Stanlio i Olio, Bad Spenser i Terens Hil, Tarzan, pogotovo kada je glumio Džoni Vajsmiler.
Kako je Luka Bar zauzimala sve više prostora, život se polako selio na Topolicu. U toj selidbi su se desila, tada za nas, dva važna događaja: otvaranje Doma kulture „Vladimir Popović Španac” i OŠ „Blažo Jokov Orlandić”. Poslije sale na Pristanu i stare ljetnje bašte, Dom kulture je bio svemirski brod. Velika sala je bila poprište kultnih događaja kao što je bio „Glas Bara”, koncerti, pa proslava 24. novembra, Dana oslobođenja Bara, dočeci štafete i, naravno, filmovi. Posjetioci su uvijek imali omiljena mjesta i napamet si mogao znati ko gdje sjedi. To se jedino remetilo kada su bili filmovi poput „Ajkule” ili „Cvijeta hiljadu i jedne noći”. Tada je bivala ogromna gužva. Ponekad su izbijale i tuče na blagajni. Tokom zime bioskop je dugo bio jedina zabava. U Gimnaziji se znalo: nakon šestog časa samo smo imali vremena da ostavimo knjige kući i trk u bioskop. Kada je bio zanimljiv film, sve je bilo u granicama normale, ali ako je bilo dosadno onda je publika pravila svoj šou. Bilo je tu dobacivanja, navijanja, nekad su neopreznima cipele letjele na binu, a bogami neki su često na jelovniku imali pasulj sudeći po epilogu koji se dešavao u sali tokom projekcije.
Nova ljetnja bašta je, takođe, imala svoj šarm, pogotovo, kada se publika sa tribina tj. drveća izvan bašte, direktno miješala u tok filma ili se zabavljala za svoj groš.
Pomenuo sam i školu „Blažo Jokov Orlandić” u koju smo se preselili u sedmom razredu sa Stare raskrsnice. Upotrijebiću, doduše, samo drugi dio one Brankove „najljepše je đačko doba” i mislim da je zaista tako, ali neću opisivati događaje iz škole jer bi trebalo mnogo prostora i vremena. Ovih dana mi je pala na pamet jedna lekcija o tome šta je demokratija koju smo dobili u novoj školi. Kako je bila u pitanju tada nova i moderna zgrada, na ulazu su bile svlačionice gdje smo obuvali papuče koje smo nosili u torbi ili kesi, a ostavljali cipele. Na jednom času Odjeljenske zajednice, naš drug koji je volio filozofiju, iako je nismo imali u programu, upitao je razrednu: „Da li onaj koji propisuje pravila treba da ih poštuje?” Razredna, ne znajući što se sprema, naivno je potvrdila. „A zašto vi i direktor ne nosite papuče?” Ona je povisila ton za nekoliko oktava da su je čuli u susjednim učionicama: „Ti ćeš meni i njemu da obučeš papuče!” Tako da sam rano shvatio da neki moraju da nose papuče i da je to pravilo univerzalno za cio svijet, a ne samo za osnovnu školu.
Nedugo zatim preselili smo se, nedaleko, u našu dragu Gimnaziju. Isto kao i sa osnovnom školom trebali bi sati pripovijedanja. Jedna od interesantnijih stvari je bila kada je nakon zemljotresa 15. aprila 1979, poslije pauze od nekih dvadesetak dana, obnovljena nastava u šatorima koji su bili postavljeni oko gimnazije, između pokojnih čempresa. Pomenuću jednu od boljih dosjetki kada smo na času srpskohrvatskog učili „Seljačku bunu” od Augusta Šenoe: na pitanje ko je bio Franjo Tahi, naš drug bez mnogo razmišljanja je rekao „taksista”. Bilo je tih dana vrlo dinamično i nezaboravno.
Ljeto 1979. je obilježeno, večernjim sjedjeljkama na parapetu i ogradi staroga „Turista” i šetnjama korzoom. U tom periodu je i muzika igrala važnu ulogu u našim životima. Svirke uživo na terasama hotela, restorana ili stare poljoprivredne, kupovina ploča, presnimavanje na kasete su bile jedne od najvažnijih zanimacija. Kada smo jednom prilikom komentarisali vijest da je hrvatski grad Ploče nakon smrti Edvarda Kardelja, promijenio ime u Kardeljevo, jedan drugar koji je načuo nešto o tome, upitao je: „Je li singl ili longplejka?” Toliko nas je zanimala muzika, dok je politika bila na posljednjem mjestu.
Nekako tih godina, što se sporta tiče, košarka je preuzimala primat u Baru. Mnogi od nas se sjećaju početka u gimnazijskoj sali i igralištu ispred. Kasnije je Mornar rastao i bilo je zaista spektakularnih utakmica. Meni ostaje nezaboravna protiv Radničkog iz Beograda, mislim da se takva atmosfera teško može ponoviti. Od sirena skinutih sa lučkih dizalica, bleh orkestra… nisi mogao čuti sagovornika do sebe, a kamoli sudije. Pitanje je da li bi i Boston Seltiksi pobijedili, uz dužno poštovanje Radničkog koji je tada imao izvanredan tim.
Početkom osamdesetih, ljeti smo sve manje provodili vrijeme na staroj topoličkoj plaži, aktuelne su postale Crvena i Kade. Dosta puta tokom odsustva iz Bara, bilo radi vojske ili studija, jedva sam čekao dan da se spustim do Crvene plaže. Društvo je uvijek bilo na okupu, nekad se dešavalo da ne uđemo u vodu već da igramo karte ili slušamo muziku u hladovini. U jednom periodu nakon izgradnje marine opet smo se vratili kupanju na Topolici, ovaj put na gatovima. Imalo je i to svoju draž, tada je bilo dozvoljeno parkiranje pa se mogla čuti muzika iz parkiranih automobila u kombinaciji sa kartanjem ili vaterpolom… Zaista su to bila ljeta za uživanje. Kada bi me neko pitao teško bih mogao da izaberem: je li ljepši bio fudbal na staroj topoličkoj, odbojka na Crvenoj plaži ili vaterpolo u marini.
Imalo bi još mnogo toga da se kaže, ali, kao što rekoh, za to bi trebalo mnogo više prostora, vremena, bogami i talenta. Mlađe generacije imaju neka svoja kultna mjesta i vjerovatno ih ovo sada neće interesovati. Moja namjera je više bila da u par crtica uhvatim dio tog proteklog vremena. Nažalost ili na sreću, mi nismo imali pametnih telefona da ovjekovječimo mnoge događaje, pa nam ostaje sjećanje koje zna da bude varljivo.
Nije fraza da grad prije svega čine ljudi, a u Baru sam se, kroz razne faze života, družio sa mnogo pravih i dobrih. To zaslužuje poseban osvrt i neku drugačiju formu. Ipak, mislim da je možda važnije svojim poštovanjem pokazati koliko znače ta prijateljstva. Nažalost, mnogi dragi ljudi nisu više sa nama.
Nadam se da će vremenom, kada ovakvih „hodnika sjećanja” bude više, mnogi biti znatiželjni da vide kako je tekao život u jednom kratkom periodu milenijumskog trajanja, dozvolite subjektivnost, najljepšeg grada.
