Gošće u emisiji “Sunčanom stranom ulice” bile su četiri dame – Tatijana Vujović, pedagoškinja u Osnovnoj školi “Blažo Jokov Orlandić”, profesorice Ana Đurović i Maja Simović i učiteljica Ljilja Barjaktarović.
RB/BI: Povod za ovaj razgovor je zaista lijep, stimulativan i prilično kompleksan projekat, kao što je, uostalom svaki koji se odnosi na djecu, njihovo obrazovanje, razvoj i usvajanje znanja. Naravno, pod uslovom da su inicijatori ozbiljni, savjesni i stručni, a vas četiri to zaista i jeste. Naime, Tim za profesionalni razvoj nastavnika osnovnih i srednjih škola, na nivou Opštine Bar, pokrenuo je aktivnost značajnu za unaprjeđenje kvaliteta nastave i učenja u školi. Konkurs za kreativno planiranje časova, odnosno najbolji scenario za čas, pod nazivom „Čas za plus“, raspisan za nastavnike osnovnih i srednjih škola, bio je otvoren 15. marta i trajao je sve do 20. aprila. Tanja, šta Vas je podstaklo da pokrenete ovu aktivnost, Vi ste inicijatorka?
Vujović: Na početku ću objasniti šta podrazumijeva koncept profesionalnog razvoja nastavnika na nivou škole. To je bilo na početku one velike reforme 2002 godine, dakle već dugi niz godina se trudimo da taj proces bude dinamičan i da izađemo u susret potrebama i učenika i nastavnika. Tako da postoje brojne obuke za nastavnike svih ovih godina, naravno, čuli ste i za licenciranje. Malo smo se zasitili istih sadržaja, tako da smo razmišljali o tome šta bismo mogli da uradimo da bude novije, konkretno, da angažujemo veći broj nastavnika i da gradimo saradnju između škola, jer se ponašamo kao da smo jedna škola u gradu, a ima ih deset osnovnih i tri srednje. Podstaklo me, pored ovog što sam kazala, i to da je naša škola ’95. godine postala centar za primjenu metoda aktivnog učenja, odnosno aktivne nastave. To je bio jedan jako dobar koncept, po mom skromnom mišljenju, najbolji (radim već punih 36 godina kao pedagog u školi) jer se bavio zaista onim što čini suštinu škole – a to je nastava, časovi i učenici. Fokus je bio na tome da se stvaraju kreativni časovi. Bio je izazov za nastavnike da pišu časove prema tom konceptu, a koncept, ustvari, stavlja dijete, a ne nastavnika u centar škole. Mijenjala se tako perspektiva u odnosu na nastavu. Mi smo na tim seminarima imali obuku, kako da analiziramo pripremu za čas, šta je važno, upoznali smo se sa kriterijumima i standardima, i čak smo i analizirali u manjim grupama te pripreme za čas. Bilo je dosta nastavnika koji su dali suglasnost da snimimo čas, da se čas i realizuje. Ovdje naš konkurs podrazumijeva samo pisanje pripreme, ne i realizaciju. Dali su pristanak da se ti časovi prikazuju na seminarima za nastavnike i znali su da će tu biti analiza, predloga, dorada, kako to može bolje… Među četiri škole, mi smo bili regionalni centar za primorje, tako da je to bio vrlo intenzivan period učenja. Poželjeli smo, iako ovo nije projekat tih dimenzija, da uradimo nešto što može prerasti u dobru praksu.
RB/BI: U kojoj mjeri nastavnici danas imaju autonomiju da sami kreiraju čas, ali i želju i entuzijazam da opipavaju puls te male zajednice na čijem su čelu?
Vujović: Iako se nastavnici često žale da su im ruke vezane za mnoge stvari, nisu za ono što rade u učionici i nastava, to pripremanje i realizacija časa, je, ustvari, nešto što nazivaju i umjetnošću. Da, nastavnik mora da prati predmetni program i udžbenike, ukoliko su dobri i prate program. Ali, nastavnik ima tu autonomiju da napravi raspored tog gradiva. Nastavnicima je ostavljena sloboda da nađu najbolji put do djece sa kojom rade. Moramo da budemo svjesni da nam je svako odjeljenje priča za sebe. Nastavnik mora dobro da poznaje odjeljenje i da nastavu prilagođava tome. Kud ćete veće kerativnosti? Nastavnik je taj koji će odabrati, a bilo bi poželjno da uključi učenike u taj proces, pa da zajedno s njima dogovara da li im više odgovara da rade u grupi ili u paru, kad štedimo vrijeme, da osmisli niz pitanja koja će podstaći učenike na razmišljanje, da se ne baziramo samo na pamćenje, jer djeca, nažalost, uče samo za ocjenu. Imamo četiri klasifikaciona perioda i ako ga tokom četvrtog pitate nešto što su učili u prvom, ne znaju odgovor. Djecu trebamo na natjeramo da razumiju da ne uče samo za ocjenu. Tu treba i roditelji da pomognu, već da nešto razumiju, ponesu i kad odu iz škole da imaju neka znanja, da mogu da donose odluke koje su im životno važne.
RB/BI: Ko je imao mogućnost da se prijavi na ovaj konkurs i kako je tekla ta procedura? Konkurs je podrazumijevao najviše tri nagrade u kategorijama Razredna nastava u osnovnoj školi, Predmetna nastava u osnovnoj školi i Srednja škola.
Vujović: Prije nego odgovorim na ovo pitanje, zaboravila sam reći, često diskutujemo o tome šta čini nastavnika dobrim nastavnikom, odnosno, šta čini kvalitetan čas? Dobar nastavnik je onaj koji voli svoj poziv i djecu i ima puno strpljenja, onaj koji može da da odgovor na ono najčešće pitanje koje učenici možda sebi u bradu promrmljaju, „šta će mi ovo trebati u životu?“. E, to je ona kvaka koja treba nekako da se uklopi, da djeca stvarno treba da ponesu ona znanja koja su trajna i koja će biti upotrebljiva. Sve ostalo je gubitak vremena.
RB/BI: Da se nadovežem, objasnili ste kakav treba da bude dobar nastavnik. A, ko su dobri učenici?
Vujović: U mojoj školi imamo psihologa Radmilu Bajković i ona je uključena u sve ovo. Često nas „napadaju“ nastavnici kako mi branimo djecu i štitimo njihova prava, i pitaju ko će nastavnike da štiti? Moramo da znamo da tu imamo nesrazmjer moći. Učenici su učenici, svi smo bili to u školi, pa znamo. Imamo i lijepa sjećanja na nastavnike, ali i neka ružna. Danas je mnogo teže biti u učionici, najprije zbog mobilnih telefona, zbog Tik Toka, Viber grupa, što sve jako distrahtuje njihovu pažnju. Toliko se priča o tome, a još uvijek tapkamo u mjestu. Učenik koji redovno dolazi na nastavu, koji se trudi da prati gradivo, a nastavnik opet ima jedan izazov, da kad predaje gradivo, mora da ima na umu one kojima to gradivo prenosi, znači da ga prilagođava. Znači da je to još jedan izazov za nastavnike. Ne mogu da objašnjavam gradivo na nivou apstraktnih pojmova za čitavo odeljenje, jer tu imamo učenike koji iz raznih razloga, od onih što su lijeni pa neće da uče, do nekih koji imaju poteškoća, fizičke, mentalne, bilo kakve, tako da je teško definisati idealnog učenika. Škola bi možda mogla da poradi na boljem odnosu prema drugarima u odeljenju, da potenciramo vaspitanje. I roditelji često kažu: „bitno mi je da je on vaspitan, da se fino ponaša u školi, a ocjene neka zasluži sam“. To bi bio poželjan stav.
RB/BI: Poslije ovih pojašnjenja, predlažem da se vratimo na razgovor o Konkursu.
Vujović: Pravo da se prijave su imali svi nastavnici u osnovnim i srednjim školama u Baru. Uslov je bio da mogu da naprave pripremu za jedan ili za maksimum dva časa, tzv. blok čas. Da može jedan nastavnik samostalno da napiše svoju pripremu, a mogu da to urade i u paru, u kombinaciji, što je takođe dobro da iz različitih disciplina priđemo istom sadržaju, odnosno problemu kojim ćemo se baviti na času. Da djeca dobiju tu širinu, da je to u geografiji ovako, a iz biologije može ovako, i šta je tu zajedničko. Još je bio uslov da mogu da predaju najviše dva scenarija. Imali su mjesec da o tome razmisle, napišu, dostave nam.
RB/BI: Ko je bio u žiriju i kako ste se zaštitili od subjektivnog ocjenjivanja?
Vujović: Napravili smo tri komisije za procjenjivanje. Rotirali smo se – nas tri iz osnovnih škola smo čitale, analizirale i odabrale scenarije iz srednjih škola. U drugoj komisiji su bile kolege iz Gimnazije i Ekonomske škole. Voljela bih da ih pomenem – učiteljica Snežana Turković (koja ima unaprijeđeno znanje i dosta iskustva), Teodora Dević, pedagoškinja u Ekonomskoj školi i Svetlana Knežević, profesorica maternjeg jezika. Za predmetnu nastavu su u komisiji bili Slavica Vujović, pedagoškinja iz Gimnazije „Niko Rolović“, Ivana Mrvaljević pomoćnica direktora „Anto Đedović“ i Vlatka Gažević pedagoškinja iz te škole. U komisiji za srednje škole su bili Radmila Bajković, moja malenkost i Svetlana Đurović. Nastavnici su prilagali materijal u zatvorenim kovertama sa šifrom, tako da mi nismo znale iz koje su škole, tako smo malo smanjili tu subjektivnost. Mada će neko pomisliti da je bilo „nečeg“, jer imamo iz naše škole prvo, drugo i treće mjesto… Animirali smo veći broj nastavnika, a među njima smo prilazili onima za koje znamo da su raspoloženi za ovakve projekte.
RB/BI: Sve pripreme za čas će biti objavljene u Zborniku u elektronskom formatu, bilo bi svakako lijepo da to postane i neka tradicija, jer bi prosvjetni radnici dobili ideje kako da se uhvate u koštac sa svim tim izazovima i situacijama o kojima smo do sada govorili i koje vaše kolege prije digitalnog doba i ekranizacije o kojoj smo isto kazali nekoliko riječi, nisu imale. Imate li možda obećanje da će takva ideja biti podržana?
Vujović: Mi smo, kada smo radili prema projektu aktivnog učenja, napravili Zbornik od tridesetak scenarija. Naravno, oni bi sad mogli da se dorade potpuno i prilagođavaju novim potrebama. Kao što sam rekla, ovo nije krupan projekat, ali mislimo da jeste vrijedan. U koju god školu da odete, čak i neku koja je nedavno sagrađena, gdje se ljudi ne žale „nemamo papira, krede, sunđere, opremu, nemamo dovoljno prostora, učionica“… Ali, ne bih danas govorila o tome, jer je to, uz priču o vršnjačkom nasilju česta. Ne kažem da nije važna, treba i o tome pričati, ali ovo nam je bila prilika da govorimo o tome šta imamo – a imamo dobre nastavnike. Neki među njima su bolji, a ima i onih koji su možda zalutali u tu profesiju. Neka mi niko ne zamjeri, oni nisu u velikom broju, ali mislim da treba da promovišemo dobre nastavnike kojima treba da se ukaže neka vrsta časti, što nikome ne pada na pamet, a ne košta mnogo. Mi smo se obratili i obećali smo konkursom da ćemo nagraditi te nastavnike, oni bi bili zadovoljni nekim nastavnim sredstvom, nekom stručnom literaturom. Ne mora da bude novac, jer smo se navikli da nemamo para. Mi smo se obratili najprije Opštini, misleći da će nam izaći u susret, razmijenili smo mejlove. Međutim, rekli su da ne mogu da finansijski podrže taj projekat, a to bi bilo „u vrh glave“ jedna minimalna penzija za devet nastavnika koji bi trebalo da se nagrade. Uputili smo nakon toga dopis ministarki prosvjete i poslije praznika smo dobili pozitivan odgovor. Ako ne čuvamo svoje nastavnike, škole će propasti, jer i najbolje opremljena škola, ako nema dobre nastavnike, može da stavi ključ u vrata.
RB/BI: Prvo mjesto na ovom konkursu dobio je scenario pod šifrom „KELEBEK“, five places to visit before you die“. Ovaj scenario je predvidjen za realizaciju na jednom času engleskog jezika u prvom razredu srednje škole. Sa nama je profesorica Ana Đurović, koja je izradila idejno rešenje scenarija. Čime ste se rukovodili kada ste izabrali temu koju ste razradili?
Đurović: Uz zahvalnost Timu za profesionalni razvoj nastavnika osnovnih i srednjih škola na nivou opštine Bar i Radio Baru na pozivu za gostovanje, želim da istaknem da sam konkurs vidjela kao priliku da sa kolegama i koleginicama podijelim aktivnosti koje primjenjujemo u učionici ali, takođe, da naučim nešto novo, jer sam saznala da će svi ti materijali biti objavljeni u Zborniku, koji predstavlja veoma značajan resurs za sve nas. Ovaj konkurs nas podstiče i da promišljamo o svom stilu predavanja i načinu rada. Za temu sam odabrala putovanja. Htjela bih da pomenem da ovaj scenario nije napisan samo zbog konkursa, već da je inspirisan oglednim časom koji je održan u jednom odjeljenju prvog razreda i kojem su prisustvovale koleginice, kao i direktorica Marija Đonović, i pedagoškinja Slavica Vujović. Taj čas se pokazao zanimljivim, korisnim, djeca su bila podstaknuta da razmišljaju o putovanjima a takođe i da promišljaju o toleranciji, kao i prihvatanju drugih kultura, običaja i svega onoga što je drugačije i nepoznato. Rekla bih da je ovdje više naglasak na aktivnostima koje su korišćene prilikom realizacije tog časa. U pitanju je rad u grupama koji nekad predstavlja veliki izazov svima nama, jer treba da organizujemo vrijeme i da se potrudimo da uključimo sve učenike što je zahtjevnije. Nekada se taj rad u grupi svodio samo na učešće nekoliko učenika koji završe sav posao, a drugi učenici su samo posmatrači. Sada je bilo drugačije i mislim da je iskustvo doprinijelo novim aktivnostima i boljoj organizaciji vremena. Zanimljiva je tema, veliki broj djece danas putuje, tako da je to podstaklo sve nas da se uključimo i da razgovaramo o toj temi. Trudila sam se da aktivnosti osmislim na način da učenici učestvuju na osnovu nivoa znanja i na osnovu vještina koje posjeduju, tako da su svi mogli nešto da kažu, da se nekako uključe i smatram da ovaj način nije primjenljiv samo kada je u pitanju ova tema, već i kada su u pitanju neke druge teme i časovi. Nešto slično je rađeno i prilikom obilježavanja Evropskog dana jezika, tako da me je to dodatno ohabrilo da nešto poput toga osmislim kao scenario za konkurs. Lijepo je osvojiti neku nagradu, ali to, ustvari, nije bio glavni pokretač, već sam željela da budem dio jedne lijepe aktivnosti na nivou naše opštine, i nadam se da će u nekom narednom periodu slično ili isto da se nastavi u Baru.
RB/BI: Prvo mjesto u kategoriji Predmetna nastava u osnovnoj školi osvojio je scenario „Dnevnik Ana Frank“ iz maternjeg jezika, osmišljen kao dvočas u osmom razredu Osnovne škole. Izradila ga je profesorica Maja Simović. Profesorice, po čemu je on specifičan i koji je plan bio da djeci približite ovu svevremenu, dirljivu, upozoravajuću priču, u ovom našem današnjem vremenu?
Simović: Pogotovo danas. Hvala, mislim da ste u samom pitanju nekako locirali ono što je kod ove lektire i same književnosti, najvažnije, a to je upravo ta naša sposobnost da budemo dirnuti, ali i upozoreni tuđim iskustvom. Ali ne samo to, rekla bih da imamo tu mogućnost da to tuđe iskustvo nekako sebi učinimo bliskim. To su, pogotovo u učionici, vrlo zahvalna, dvostruka ogledala književnosti. Kada to kažem, mislim upravo na vrlo oblikujuća pitanja koja možemo da postavimo učenicima, pitanja koja se odnose na njih same, na njihov odnos sa sobom, ali i sa drugima. Dnevnik je jedna vrlo zahtjevna književna vrsta, sama po sebi, posebno kada je uronjena u tragični istorijski kontekst. U ovoj pripremi, mislim da se to vidjelo, nisam štedjela učenike tog konteksta, jer mi se učinilo da je taj tragični okvir upravo trenutak u koji možemo da ih zgrabimo, da nekako tragaju za svojim unutrašnjim kapacitetima, bilo da se to odnosi na saosjećanje, ili na neko dublje razumijevanje, ali vrlo važne kritičke uvide. Drugi dio, meni važan koncept u toj pripremi bio je upravo taj kritički uvid. Dakle, šta je to što možemo da učinimo da se istorija ipak ne ponovi i kada počinje odgovornost i da li se ikada završava odgovornost pojedinca. Neobično je, zapravo, prativši iz generacije u generaciju kako učenici reaguju na ovu pripremu i neke istraživačke zadatke. S tim u vezi mi je bilo zanimljivo što je prošlogodišnjoj generaciji veći junak u odnosu na Anu Franka bila porodica koja je pomagala i izlagala svoj život u opasnosti. Kada sam to vidjela, to mi je bio signal koji mi je pokazao da ih ta vrsta igranja uloge i istraživačkih zadataka vrlo pokreće. Ove godine mi je bilo zanimljivo da vidim kako su odreagovali na jednu vježbu „Proglas“. Tu sam im pročitala sve one zabrane koje su bile usmjerena ka Jevrejima. Međutim, umjesto riječi „Jevrej“ sam izgovarala ime njihovog odeljenja. Kada sam ih pitala kako se osjećaju nakon toga, izbila je pobuna u odjeljenju, tako da su vrlo lako smijenili „nastavnika – diktatora“ (na obostrano zadovoljstvo, moram naglasiti). Pomenuli smo telefone. Pošto su se ova priprema i njen koncept mijenjali, naravno zahvaljujući učenicima i njihovim pitanjima (jer je suština ovog razgovora danas upravo ono što je Tanja rekla – da su učenici u centru), prije nekoliko godina mi je bilo zanimljivo kada smo se dogovarali (da bismo shvatili tu turobnu atmosferu u kojoj je Ana živjela tri godine), da isključimo telefone na 24 časa. Bili su prilično iskreni kada su rekli da većina nije izdržala, ali su tek nakon vježbe pomenuli da im je potpuno nejasno kako je uopšte ta djevojčica izdržala te tri godine. I tu im se, baš na tom praktičnom primjeru, otvara polje u kom Ana za njih postaje zaista jedna velika ličnost, neko sa kim mogu da odmjeravaju snage. Tako da u suštini, ova priprema ima u najvećem dijelu praktični dio i to igranje uloga, i za koji god segment, iz generacije u generaciju, da su se uhvatili, to je dobro i važno je, jer pokazuje da su prisutni, dakle da su razumjeli, da imaju kapacitet da saosjećaju. Čini mi se da je ta njihova prisutnost jedna velika privilegija književnosti.
RB/BI: Ne znam da li ćete se složiti, ali neko moje promišljanje u vezi sa tim djelom je da bi svi mi trebali neke knjige, a među njima i „Dnevnik Ane Frank“ da čitamo svakih deset godina. Da se podsjetimo na neke stvari i neke vrijednosti, da se zapitamo gdje smo i šta smo uradili u međuvremenu.
Simović: Tako je, jer učenici zaista, rekla sam na početku, ja ih ne štedim tog istorijskog konteksta, pa kada smo posmatrali neke snimke tajac je bio u učionici. Otvarala im se potpuno drugačija perspektiva na ono što su do tada pročitali, tako da su to neke vrlo ozbiljne, krupne teme.
RB/BI: Prvo mjesto za učenike razredne nastave u osnovnoj školi, pripalo je scenariju učiteljice Ljilje Barjaktarović. Lijepo je što ni najmlađi nisu izolovani iz ove priče, jer razvijanje logike, promišljanje o problemima, aktivna potraga za rješenjima, interakcija, a ne ono puko slušanje i bubanje gradiva samo za ocjenu, djeca moraju usvajati od najranijeg doba. Koja je Vaša poruka kao učiteljice, ali i kao idejnog tvorca scenarija za đake?
Barjaktarović: Svakako da je rad sa najmlađima uvijek traganje i sam način rada je neka vrsta istraživačkog rada, jer stalno tragamo za novim metodama, načinima kako da djeci, posebno najmlađima, nešto približimo, pa je i ovaj scenario jedna vrsta tog traganja. Jako često naš rad ostane nepoznat javnosti. Dugujemo zahvalnost Tanji i Radi što su nas aktivirale. Nadam se da će ovaj projekat ugledati svjetlo dana, jer da je ovo dobra osnova za sve nastavnike, a posebno za mlađe kolege, a i za nas starije, da stalno učimo i da nam bude osnova za neki novi, kreativniji istraživački rad.
RB/BI: Tanja, bilo bi lijepo da pomenete i dobitnike druge i treće nagrade u sve tri kategorije.
Vujović: Dakle, znamo da je Maja Simović napisala najbolji scenario u kategoriji za predmetnu nastavu. Drugo mjesto su dobile Biljana Ivanišević i Ljilja Živković, obje su profesorice matematike. Treće mjesto Milica Milošević Franićević, profesorica italijanskog jezika. U toj kategoriji je dodijeljeno jedno specijalno priznanje nastavniku matematike iz škole „Anto Đedović“ Nikoli Dukiću, za izuzetno kreativne ideje. Čestitamo mu na tome. Njegove ideje su bile jako dobre, on je i realizovao te časove, jer to je provjera jesmo li se dobro pripremili. Ali, izgleda da onima koji su toliko inovativni i kreativni malo nedostaje onog dijela koji je, ali i nije, tehnički dio struke, tako da je on dobio specijalnu nagradu. Nadamo se da će, uz našu pomoć, sledeće godine dobiti neko mjesto koje i zavređuje. U kategoriji Srednja škola drugo mjesto je osvojila profesorica Vesna Pavićević i Neda Popović. Vesna je profesorica maternjeg, a Neda likovne kulture. Treće mjesto su dobile, takođe, dvije koleginice – Snežana Kerndl i Ivana Perović iz Srednje ekonomsko-ugostiteljske škole. Za razrednu nastavu su bila dva scenarija. Prvi je Ljiljin, a drugi je Mirjane Lučić iz Osnovne škole „Kekec“.
RB/BI: Za kraj, da li je učešće na ovom konkursu ispunilo očekivanja i da li mislite da će ovaj projekat zaživjeti? Tanja je na početku kazala da se nada da ćete imati podršku i da ćete uspješno odgovoriti tim izazovima.
Vujović: Naravno da treba podrška. Imali smo ukupno 35 prijavljenih scenarija, što je dosta, s obzirom na to da smo bili u malom vremenskom škripcu, plus su bili ovi silni praznici i puno neradnih dana. Mislim da će se nastavnici ohrabriti da u većem broju pošalju pripreme i da će naš Zbornik, koji ćemo kumulativno dorađivati, postati jedna ozbiljna knjiga koja neće skupljati prašinu i podstaći učenike i nastavnike na razmjenu. Nastavnicima je najznačajnijea dobra saradnja u Aktivu – ti imaš ideju, ja imam ideju, pa hajde da vidimo kako ćemo.
Đurović: Konkurs je već objavljivanjem ispunio moja očekivanja. Smatram da u vremenima višestrukih i brzih promjena, nastavnik treba da kreira novi sadržaj ili da prilagodjava aktivnosti nekom starom sadržaju, kako bi podstakao učenike da razvijaju određene vještine koje će im pomoći da se dalje snađu na tržištu rada, ali i da u moru informacija kojima smo obasuti i koje su nam dostupne na samo jedan klik, ih proberu i prepoznaju koje su tačne, a koje ne, koje su potrebne, a koje su manje važne. Tako da smatram da će ova aktivnost zaživjeti i da će se već sledeće godine veći broj nastavnika prijaviti na ovaj konkurs.
