Gost emisije “Sunčanom stranom ulice” bio je dr Marko Stoiljkov, otorinolaringolog, koji ordinira u Opštoj bolnici Bar.
RB/BI: Na početku ovog razgovora, držaću se prakse koju primjenjujem uvijek kada mi gostuju Vaše kolege. Zamoliću Vas za jedno kratko predstavljanje.
Dr Stoiljkov: Rođen sam u Podgorici, Osnovnu školu i Gimnaziju sam završio u Baru. Nakon toga sam završio Osnovne studije medicine u Nišu. Dvije godine sam radio u Hitnoj medicinskoj pomoći u Baru. Zatim sam otišao na specijalizaciju iz oblasti otorinolaringologije na VMA u Beogradu, i od 2020. godine ordiniram u Barskoj bolnici kao specijalista.
RB/BI: Otorinolaringologija je grana medicine koja se bavi proučavanjem i liječenjem bolesti uha, grla i nosa. Koje su najčešće teškoće s kojima se susrećete na ORL odeljenju u Barskoj bolnici?
Dr Stoiljkov: Nama se najčešće javljaju ljudi koji imaju smetnju u vidu bola u ušima, zatim zapušenosti ušiju, ponavljenim upalama grla, problemima sa sinusima. Tu su neizostavne vrtoglavice koje mi kao ljekari, takođe, dijagnostikujemo i liječimo.
RB/BI: Kako sačuvati sluh i šta utiče na gubitak sluha?
Dr Stoiljkov: Prije svega, prekomjerno izlaganje buci je svakako jedan od faktora koji utiče na gubitak sluha, tako da sluh možemo sačuvati ako vodimo računa da se ne izlažemo buci. Takođe, postoje i brojni polivitaminski preparati, kao i preparati na biljnoj bazi koji mogu da pomognu ishranu tih tananih krvnih sudova koji učestvuju u ishrani slušnog živca i čitavog slušnog aparata, ali, prije svega prevencija kao i u svim drugim bolestima.
RB/BI: U kojoj mjeri, kada govorimo o gubitku sluha, igra ulogu nasljedni faktor?
Dr Stoiljkov: Naučno je dokazano da postoje neka oboljenja, kao što je otoskleroza – bolest slušnih koščica, kod kojih definitivno nasljedni faktor igra veoma važnu ulogu. Takođe, dokazano je da ljudi čiji roditelji ranije ostanu bez sluha imaju tendenciju da se i njima desi. U suštini, nasljedni faktor je veoma bitan, a to je nešto protiv čovjek i ne može, ali definitivno zaštitom uha može ublažiti slabljenje sluha.
RB/BI: U kojim slučajevima preporučujete ispiranje ušiju i da li taj tretman može olakšati tegobe?
Dr Stoiljkov: Može. Ispiranje ušiju savjetujemo isključivo pacijentima kod kojih je došlo do prekomjernog stvaranja ušne masti koja inače ima zaštitnu ulogu, u smislu zaštite uha od infekcije. Međutim, kada se ona stvori previše i kada potpuno zatvori spoljašnji slušni hodnik, tada pacijenti sami dolaze bez bola, sa zapušenim ušima, radi ispiranja uha.
RB/BI: Koji je najbolji i najefikasniji način održavanja higijene ušiju – štapići ili isključivo temeljno pranje?
Dr Stoiljkov: Vjerovali ili ne, ali uho posjeduje sistem samopročišćavanja. Dakle, uho se čisti samo od sebe, njemu tu ne treba nikakva pomoć, nikakvo korišćenje štapića. Eventualno, pacijentima ako imaju tendenciju stvaranja masnoće više nego drugi ljudi u ušima, savjetujemo da koriste maslinovo ulje na sobnoj temperaturi. S obzirom da živimo u gradu koji obiluje maslinovim uljem, tim pacijentima savjetujemo da kap, dvije, maslinovog ulja stave kako bi se taj cerumen lakše sam od sebe eliminisao.
RB/BI: Čest problem kod odrasle populacije najviše je tinitus, “zujanje” u ušima. Zbog čega nastaje, ima li lijeka i da li, osim neprijatnog osjećaja, može da izazove i neke trajne posljedice?
Dr Stoiljkov: Tinitus je sam po sebi jedan od prvih znakova slabljenja sluha. On nagovještava da će doći do pada sluha u nekom doglednom periodu. Uzroci tinitusa su mnogobrojni. Moram prvo da kažem da je tinitus dijagnoza koja obuhvata sve senzacije u uhu koje nisu čisti ton – šuštanje, brujanje, pucketanje, zujanje, pulsiranje u uhu, sve su to tinitusi koji imaju svoje podgrupe i imaju neke svoje uzročnike. Definitivno lijek za tinitus ne postoji. Mi u krugovima otorinolaringologije volimo da kažemo da onaj koji izmisli lijek za „zujanje“ će dobiti Nobelovu nagradu. Za sada ono na čemu se radi su definitivno aparati za masking tinitusa. To podrazumijeva prepokrivanje zujanja na određenoj frekvenciji na kojoj se ono javlja nekim čistim tonovima koje može kratkoročno ili dugoročno da blokira tinitus. Iz tog razloga pacijentima koji imaju zujanje u ušima, često savjetujemo da kući sebe puste radio ili žubor talasa, vodopada, šta god, da taj zvuk pokriju kako bi na trenutak zaboravili na tinitus, jer ukoliko on traje duže, može izazvati čak i psihičke smetnje.
RB/BI: Šta preporučujete osobama koje pate od hronične upale sinusa? Da li je operacija jedino rješenje ili postoji lakši tretman?
Dr Stoiljkov: Kada govorimo o hroničnoj upali sinusa, moram reći da tu postoji nekoliko razloga za nastanak oboljenja. U suštini, kada pričamo o sinusima, trebamo biti svjesni da ljudi često ne znaju šta su sinusi. To su zapravo šupljine u glavi za koje se tačan način funkcionisanja poznaje, ali se ne zna precizno njihova uloga. Mi, nažalost, shvatimo koliko su sinusi bitni, tek kada dođe do njihove blokade. Sinuzitisi mogu da nastanu kod ljudi koji imaju alergije, dakle, dovoljno je da ušća sinusa koja treba da se ventiliraju, otekne do te mjere da vazduh oko njih ne prodire. Isto važi za zapaljenja koja mogu biti i virusna i bakterijska, zatim pojava neke sinonazalne polipoze u nosu… Sve se zapravo svodi na lošu ventilaciju tih šupljina koje se nalaze u glavi, do pojave bola, izazivanja pritiska. Svaki tip hroničnog sinuzitisa treba liječiti spram uzročnika. Definitivno, kada iscrpimo sve terapijske mogućnosti u smislu sprejeva, kapi, onda možemo razgovarati o operaciji sinusa. Napominjem da često u osnovi hronične upale sinusa, stoji devijacija nosne pregrade, odnosno kriva nosna pregrada, koja ometa nosnu ventilaciju sinusa, pa je nekada zapravo dovoljno riješiti nju, kako bismo riješili problem sa sinusima. Ali, kod hroničnih sinuzitisa postoji jedna prefinjena metoda operacije sinusa, pod kontrolom kamere, naziva se endoskopska hirurgija sinusa. Ona se već nekoliko godina izvodi u Kliničkom centru u Podgorici, a već je decenijama standard u Srbiji, Hrvatskoj, zemljama Evrope. U planu nam je da ovu metodu začnemo i u barskoj bolnici.
RB/BI: Da li je to nešto čemu se možemo nadati uskoro, ili je još uvijek u povoju?
Dr Stoiljkov: Vjerujte da smo jako blizu. Naravno, kao i uvijek, nedostaju sredstva. Neću govoriti o kojoj se cifri radi, ali mislim da bi zaista bilo adekvatno omogućiti našim pacijentima da i tu intervenciju mogu da izvedu u barskoj bolnici.
RB/BI: Sezona je alergija, svi mi koji patimo od tih tegoba borimo se na razne načine, upotrebom različitih ljekova ali, kako se uopšte zaštititi od prašine, polena? Šta preporučujete?
Dr Stoiljkov: Jedan od težih oblika alergije, nezahvalnijih za liječenje, je alergija na prašinu i grinje. Njih definitivno ima svuda i koliko god da se stan čisti, one će biti prisutne u nekom broju. Upravo jedna od taktika kako uspješno liječiti alergijski rinitis, jeste izbjegavanje alergena. Najveća količina alergijskih čestica se lijepi upravo na sluzokožu nosa i očiju, te stoga je najpametnije kada čovjek boravi u prirodi, a zna da je alergičan na polen, da nosi naočare za sunce i masku. To može naizgled djelovati ne baš lijepo, ali je definitivno učinkovito. Takođe, nakon svakog boravka u prirodi, kada govorimo o alergijskom rinitisu izazvanom polenom, pametno je i dobro ispirati nos. Isto važi za ljude koji prespavaju u krevetu gdje postoji određena koncentracija grinja, pa u jutarnjim časovima, uz umivanje i pranje zuba, trebaju ispirati i nos. To je jako lijepo rješenje da se alergeni eliminišu sa površine. Dakle, jedna je taktika izbjegavanje alergena, a druga je medikamentozna terapija alergijskog rinitisa. Tu moramo govoriti i o prevenciji. Postoji razni vidovi terapija i taktika kako se što bolje pripremiti za period cvjetanja, kada je organizam podložniji polenu. Onda možemo uz pomoć određene terapije malo oboriti imuni sistem da on ne bi reagovao tako naglo na polen, jer kada se organizam desenzibiliše polenom, veoma je teško isti imuni sistem oboriti na razumni nivo i pacijentu olakšati tegobe. Tu su i razni vidovi biološke terapije, koji podrazumijevaju izlaganje manjoj koncentraciji alergena u dužem vremenskom periodu i na taj način se takodje može postići desenzibilizacija organizma na određene alergene.
RB/BI: U posljednje vrijeme se potencira da kapi i sprejevi za nos mogu biti izuzetno štetni. Naravno, to se odnosi na one slučajeve kada pacijent ne poštuje preporučno doziranje i kada se ti medikamenti koriste znatno duže od propisanog. U nekim medicinskim časopisima sam pročitala i da izazivaju medikamentozni rinitis, odnosno zavisnost. Da li se vi u praksi srijećete sa tim problemom?
Dr Stoiljkov: Ne biste vjerovali, ali vrlo često nam se pacijenti jave s tim tegobama. Oni sami kažu da su navučeni na kapi i koristimo ih više mjeseci ili godina, jer nismo znali za neko bolje rešenje. Definitivno, upotreba ovakvih sprejeva koji su iz grupe simpatomimetika, podrazumijeva da su oni vazokonstriktori, odnosno sužavaju krve sudove i na taj način brzo postignu efekat, odnosno povlačenje sluzokože nosa i dobijanje prostora za disanje u nosu, nude momentalno olakšanje. Ali, na duže staze se dešava taj „rebound“ efekat, kada ljudi prestaju da reaguju na kapi i dolaze sa nosem koji je prohodan, ali ne mogu da dišu na njega, što znači da je funkcija sluzokože nosa trajno oštećena. Napominjem i da ti ljekovi, pored toga što izazivaju sužavanje krvih sudova, ubrzavaju srčani rad, mogu da izazovu tahikardiju, u svijetu sporta se smatraju čak i dopingom, tako da su negdje zabranjeni. Postoje alternative za to, ali prvi korak svakako jeste da mi pacijentima kažemo „Vi morate da se ’skinete’ sa kapi. Biće teško, nekoliko noći uzastopce ćete teško spavati, ali četvrte, pete noći, uz pomoć nekih drugih preparata, moći ćete da postignete efekat“. E sad, moramo se vratiti na osnovu, a to je zašto je osoba krenula sa upotrebom kapi, koji je bio razlog? Da li je to teški alergijski rinitis, da li je u pitanju teška devijacija nosne pregrade, da li zbog zadebljanja sluzokože nosa i nosnih školjki koje se nalaze u unutrašnjosti nosa. Pacijentima nakon određenog perioda i korišćenja prave terapije, pacijentima predložimo i neki vid operativnog liječenja, kako bi trajno riješio svoj problem, bez korišćenja kapi. To su često mlade osobe koje svoje zdravlje degradiraju koristeći kapi duže od pet dana.
RB/BI: Da li u Barskoj bolnici izvodite operacije i u kojim slučajevima?
Dr Stoiljkov: Izvodimo operacije, u pitanju su operacije krajnika. Operišemo nepčane krajnike, famozni treći krajnik kod djece, radimo intervencije u nosu kao što su setoplastike – ispravljanje te krive nosne pregrade. Uz to radimo i turbino plastike, to su intervencije na nosnim školjkama. U nosu se nalazi tri para nosnih školjki, srednja, donja i gornja koje služe kao turbine koje prave otpor vazduhu kako bi vazduh pravilno strujao kroz nos. Nekada i one budu previše zadebljale i velike da se i one moraju redukovati. Uz to radimo i operaciju otoklize, to podrazumijeva operaciju stojećih ušnih školjki kod djece i odraslih. Opvu operaciju izvodimo na zahtjev djece, a nerijetko i roditelja koji dovedu dijete, kako bismo preduprijedili i taj, potencijalni, psihički problem, jer su djeca sklona da vršnjake koji imaju stojeće ušne školjke izruguju. Možemo se pohvaliti izvjesnim fondom operacija i njih radimo, naravno, kada za to postoje indikacije. Pomenuću da postoji nešto što se zove nazopulmonalni refleks, a to podrazumijeva da disanje na nos definitivno dovodi do punog otvaranja pluća, i jedino pravilno disanje je disanje na nos. Disanje na usta je nepravilno i jednostavno na duže staze šteti plućima, može da izazove hronično opstruktivne bolesti, pa i srčanje smetnje.
RB/BI: Koji problemi su najčešći kod djece?
Dr Stoiljkov: Treba reći da djeca imaju specifičan sistem kada je uho, grlo, nos u pitanju. Sve je to nekako blizu. Glava je mala, cijev koja vezuje nos i uho je široka i kratka, tako da sve infekcije iz uha, odnosno iz nosa i grla, lako dospiju u uho kod djece. Oni su zato dosta češće skloni i prehladama i infekcijama iz ove regije, a kako je nos malog kapaciteta i kako postoji taj treći krajnik kod svakog djeteta, javi se poblem. Svjedočimo da nam dođu roditelji koji tvrde da im dijete ima treći krajnik. Kažem im tada da i moje dijete ima treći krajnik, samo je razlika da li je taj treći krajnik dovoljno veliki, da on pravi opstrukciju u smislu da dijete ne može da pravilno jede. Djeca mogu da biraju da li će disati na usta ili će jesti, što dovodi do toga da često odbijaju hranu zbog tog problema. Ta djeca spavaju otvorenih usta, hrču, čak i prekidaju disanje u snu, što zna da bude dosta dramatično za roditelja koji vide svoje dijete koje po nekoliko sekundi ne diše, pa ga probudi. Upravo taj treći krajnik može da napravi ovakvu problematiku. Uvijek počnemo sa medikamentoznom terapijom, ako to ne da rezultate kroz određeno vrijeme, onda posežemo za hirurškom intervencijom adenoidektomijom ili uklanjanjem trećeg krajnika.
RB/BI: Kada je preporuka ugradnja cjevčica u uši?
Dr Stoiljkov: Moram naglasiti da je i to zaista čest problem sa kojim se roditelji male djece susreću, upravo zbog građe uha, grla i nosa kod njih. Preporuka za ugradnju cjevčica je kada je dijete duže od tri mjeseca sa sekretom u ušima. Postoji bolest koja se naziva sekretorni otitis ili perzistiranje sekreta u srednjem uhu. Duže od tri mjeseca iziskuje implantaciju cjevčica. U tim slučajevima radimo timpanometriju, koju takodje izvodimo u Barskoj bolnici. Mjerimo pritisak u srednjem uhu, to radimo svakog mjeseca kod djece sa tim tegobama ili na tri nedelje, a nakon terapije i gledamo da li se taj pritisak poboljšava ili ne. Ukoliko dijete i nakon tri mjeseca, tri te ravne linije, ne poboljša ventilaciju, onda smatramo da je neophodno ugraditi cjevčice.
RB/BI: Da li djeca koja su podložna čestim upalama i infekcijama ljeti smiju da se kupaju u moru, da rone, ukratko, da se ponašaju kao njihovi vršnjaci koji nemaju tih problema?
Dr Stoiljkov: Kada govorimo o toj problematici, definitivno neka oboljenja u regiji uha, grla i nosa su jako zahvalna za plivanje i za tretiranje morskom vodom. Čak i propisujemo velike količine rastvora morske soli, naravno, sterilne, van sezone kupanja. Kako nam djeca „ispare“ iz ambulante za vrijeme ljeta, mi možemo da kažemo da neke bolesti su ljeti rjeđe i da je kupanje svakako preporuka za djecu koja imaju problema sa trećim krajnikom, sa ventilacijom, sa čestim upalama krajnika… Ali, sa druge strane, djeca koja imaju predispoziciju za upalu spoljašnjeg slušnog hodnika, naše vode u Baru (imali smo prilike, nažalost, da posvjedočimo prethodnih godina), nisu dobre za kupanje, tako da bih savjetovao ljeti da se glava makar u nivou ušiju drži iznad vode, upravo iz tog razloga što može doći do upale slušnog hodnika.
RB/BI: Pretpostavljam da ćete se složiti sa mnom da ne možemo prošetati gradom, a da se maltene na svakih nekoliko metara ne sudarimo sa tinejdžerima sa slušalicama u ušima koji djeluju potpuno distancirano, odcijepljeni od stvarnosti, u nekom svom svijetu, sa mislima ko zna gdje. Moje pitanje je da li su slušalice štetne za sluh, s obzirom da su u pitanju često i sati njihove svakodnevne upotrebe. Šta Vi kao ljekar mislite, iako to nije oblast kojom se bavite, može li ta česta upotreba slušalica uticati na razvoj mozga kod djece u tom periodu?
Dr Stoiljkov: Što se tiče razvoja mozga kod djece, naravno, moram da kažem da je sluh podjednako, ako ne i više, jaka senzacija u odnosu na vidne senzacije. S tim u vezi, izlaganje nekim zvukovima koji su neravnomjerni, neuravnoteženi, previše jaki. može definitivno dovesti do poremećaja pažnje i ponašanja. Što se tiče samog uha, ono nije građeno na taj način da primi zvuk sa te blizine, putem slušalica. Uho ima svoja tri sistema. Spoljašnje uho, središnje uho i unutrašnje uho. U središnjem uhu, koje počinje sa bubnom opnom, a nastavlja slušnim koščicama, postoje tri najmanje koščice u ljudskom tijelu i one su zaista dosta moćne, imaju svoje mišiće, u stanju su da zaštite uho od velike buke. Naravno, pri tome ne mislim na neku jaku eksploziju koja prevaziđe kapacitet aparata, ali je uho, ukoliko mu se da šansa, dosta potentno i za oporavak, ali i za zašćtitu unutrašnjeg uha. Trajna oštećenja nastaju na unutrašnjem uhu i, iako je čitav sistem savršeno građen, nije predisponiran da prima zvuk tik sa bubne opne. Jednostavno onda njegove mehanizme za zaštitu ugrožavamo, izlažemo to unutrašnje uho velikoj buci. Vjerujem da većina modernih uređaja, odmah na početku pojačavanja tona u slušalicama, daje signal da može doći do oštećenja sluha. Svakako imam izvjestan broj mladih pacijenata koji dolaze sa zujanjem u ušima, slabim sluhom i kada ih pitam da li koriste slušalice, odgovor je da koriste i to redovno. Igraju i video igrice u kojima se čuju pucnji raznog oružja koji su nagli, iz velike blizine, štodovodi do toga da uho gubi mehanizam da se zaštiti od prejakog zvuka.
RB/BI: Možete li se pohvaliti nekim novim metodama i osavremenjavanjem tehnike na ORL odeljenju? Kazali ste da imate mnoge planove prilično ambiciozne, šta ste u posljednje vrijeme realizovali do kraja, šta se već primjenjuje u Barskoj bolnici?
Dr Stoiljkov: Unazad nekoliko godina, nakon Corone, smo uspjeli da službu postavimo na noge i da ona bude zaista respektabilna. Troje nas je specijalista. Uspjeli smo da nabavkom audiometra u kombinaciji sa timpanometrom omogućimo Baranima, kako djeci tako i odraslima, snimanje sluha. U Bolnici je postojala decenijama „gluva“ soba koja nije služila svrsi, a moram istaći da je previše ustanova u državi i nema. Ona potpuno izoluje čovjeka od spoljašnjeg zvuka i jedino takav nalaz audiometrije, odnosno snimanje sluha je vjerodostojan i može imati snagu i pravnog dokumenta. Pored audiometrije, kojom najčešće snimamo sluh kod odraslih, imamo i timpanometriju, kojom možemo orijentaciono da ocijenimo da li djeca imaju predispoziciju za slabljenje sluha. Postoji i otoakustička emisija, pretraga koja se izvodi na novorođenčadima, uz koju možemo sa sigurnošću reći da li neko novorođenče čuje ili ne. To je skrining sluha kod novorođenčadi, pa SA aspekta audiologije pokrivamo gotovo sve starosne kategorije, a mislim da svaki roditelj voli da zna da njihovo dijete na rođenju čuje. ORL je toliko široka oblast da vjerujem da kada bi čovjek posvetio životni vijek samo razvoju ORL u našem gradu, imao bi nešto da doda i da radi. Doktori se, pored bolesti uha, nosa i grla, bave i bolestima glasnih žica. Pacijenti koji su pušači dugi niz godina ili su vokalni profesionalci, razvijaju promjene na glasnicama, koje mi kao ORL ljekari možemo da dijagnostikujemo i da liječimo. Naravno, i za intervencije na glasnicama je neophodan mikroskop. Imamo značajan fond operacija, a težimo uvođenju novih. U posljednje vrijeme izvodimo operaciju estetike nosa. To je najdelikatnija operacija iz domena estetske hirurgije. Iziskuje puno rada. Svaki nos je individualan i zahtijeva individualan pristup. Tehnički je vrlo zahtjevna operacija i iziskuje veliko iskustvo kako bi svaki nos na kraju izgledao kako treba. Boravio sam na edukacijama u inostranstvu, za koje smatram da su mi vrlo korisne. Velika mi je želja, za šta se edukujemo moj mlađi kolega, Vladimir Vujović i ja, jeste endoskopska hirurgija sinusa koja se izvodi pod kontrolom kamere. Nadamo se da ćemo uskoro dobiti neophodnu opremu, kako bismo tu istu intervenciju mogli uvesti u našu Bolnicu. Onda bismo bili prilično zadovoljni fondom operacija koje radimo.
RB/BI: Kazali ste da vas je troje angažovano u ambulanti.
Dr Stoiljkov: Jeste, tu je dr Vera Lutovac, dr Vlado Vujović i ja. Ordiniramo, imamo svoje ambulantne dane, uspjeli smo da napravimo jedan fini raspored, čak smo i pripravni za hitne slučajeve 24 sata, tako da Barani imaju ljekara koji je tu za hitnoće koje podrazumijevaju krvarenje iz nosa, neke teške upale, gušenja… To je problematika za koju moramo odmah odreagovati i pomoći pacijentima.
RB/BI: Kakva je procedura da pacijent zakaže pregled u ORL ambulanti, da li se dugo čeka, jeste li prebukirani?
Dr Stoiljkov: Uz troje ljekara trenutno ordiniraju dvije medicinske sestre u ORL ambulanti. Što se tiče zahtjeva, imamo ih poprilično. Svakodnevno obavimo između dvadeset, nekada i četrdeset pregleda, što mislim da nije mala cifra. Što se tiče zakazivanja, nemamo listu čekanja. U pitanju je nedeljno ili dvonedeljno čekanje na termin. Uvijek se trudimo da izađemo u susret kada su neke stvari hitne, jer znate, sistem zakazivanja nije baš najefikasniji kada je ORL u pitanju. Nekoga koga boli uho danas, on ne može da čeka 14 dana, on će naći rješenje ili privatno ili će doći i zamoliti da bude primljen preko reda. Dešava se i da pacijent koji ima zakazan termin ne dođe, a ne otkaže, pa termin ostane zauzet za nekoga ko bi došao. Tako se vrtimo u začaranom krugu. No, generalno poenta priče je da je nas troje i da uopšte nije teško doći na pregled kod ORL ljekara. Mislim da je čekanje od dvije nedelje za sanaciju tegoba kao što su, recimo, cerumen zapušenosti ušiju, hronični problemi, pa i ta zujanja u ušima, nisu ugrožavajuće da ne može sačekati sedmicu ili dvije.
