Upravo na današnji dan, prije tačno 50 godina, 13. juna 1974. na Waldstadionu u Frankfurtu svečano je otvoren deseti Mundijal u fudbalu, utakmicom Brazil – Jugoslavija. Među velikim brojem navijača Jugoslavije, mahom iseljenika iz naše zemlje, glasnim i iskrenim bodrenjem, skandirajući voljenoj zemlji i mašući zastavama, isticala se grupa od tridesetak mladih ljudi, Baranima poznatih lica.
No, vratimo se nekoliko mjeseci unazad.
Učenici Srednje poljoprivredne škole, smjer Voćari, mjesecima su se pripremali za obećanu ekskurziju. Njihov razredni, Andrija Stevović, znao je da u odjeljenju ima veliki broj sportista, pa je došao na ideju da se organizuje veliko dvonedjeljno putovanje čija bi kulminacija bila upravo na svečanom otvaranju Mundijala, 13. juna 1974. Bila je to skupa ekskurzija i učenici nisu imali novaca, ali su zato mjesecima radili teške fizičke poslove kako bi došli do potrebnih sredstava. Nešto, ali ne previše, pomogla je i društvena zajednica.
“Poslijepodne smo radili, kopali kanale za priključke struje, vode i kanalizacije, u Virpazaru, Baru, a najviše u Ulcinju – hoteli ‘Olimpik’ i ‘Lido’… Isplatilo se. Svi muškarci su dobili odijela i cipele da bi bili uniformni, a žene suknje i jaknice. S nama su pošli razredni Andrija Stevović, profesori Gavro Spahić i Božo Vukčević, a u Beogradu nam se pridružio brat naše drugarice Rajke Ćalasan, budući profesor Rajko, tada student. Imali smo samo svoj autobus. Četrnaest dana u pet zemalja, ako računamo našu zemlju i Austriju kroz koju smo samo prošli. Bili smo smješteni u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Njemačkoj”, sjeća se profesor Vasilije Milošević, tada jedan od učenika, uz napomenu da su “u Plzenu umjesto bijele kafe i čaja služili plzensko pivo i pomfrit, što je nama tada bio šok, a nije da nam nije prijalo”.
Na nagovor nekih od tadašnjih učenika, upravo zato jer je bio “padobranac u ekskurziji srednjoškolaca”, profesor Rajko Ćalasan se za Bar Info prisjetio tih dana:
“Bio sam student PMFa u Beogradu. Junski ispitni rok na je tjerao na učenje. U studentskim sobama i čitaonicama bila su upaljena svijetla do zore.
Moja sestra, kao maturant Poljoprivredne škole, javila mi je da dolazi u Beograd, odakle njen razred u sklopu maturske ekskurzije putuje po Evropi (Mađarska, Čehoslovačka, SR Njemačka) i imaju ulaznice za otvaranje Svjetskog prvenstva u fudbalu! Dočekao sam maturante, svoje zemljake, u Beogradu, a profesor Andrija Stevović, razredni starješina ove fantastične ekskurzije, rekao mi je: ‘Ako imaš pasoš, pođi sa nama’. Mojoj sreći nije bilo kraja. Pružila mi se prilika da vidim reprezentaciju Brazila, tada aktuelnog svjetskog prvaka, a i sve najbolje fudbalere Jugoslavije (Džajića, Marića, Oblaka, Šurjaka…). Dva dana u Budimpešti, dva dana u Bratislavi, dva dana u Pragu i jedan nezaboravan dan u Frankfurtu bili su nagrada za mene. Prije toga sam prelazio granicu samo do Barija feribotom.
Doživljaji sa ekskurzije žive u meni i danas. Sa velikom toplinom se sjećam svih profesora i učenika, naročito atmosfere u autobusu i gradovima koje smo obišli.
U Budimpešti smo vidjeli mostove na Dunavu, preko mosta bili u Pešti. Uz muziku i čuveno mađarsko vino ‘tokajac’ plesalo se i zabavljalo. Bratislava je takođe na Dunavu, koji je tu nevjerovatno brz. Brodove vezuju sa hiljadu konopaca. Prag je veličanstven grad tornjeva i čuvenog Mosta ljubavi. U Plzenu smo kupili gajbu najčuvenijeg plzenskog piva za dvije marke – 24 flaše, a u Frankfurtu je čaša kisele vode od dva deci koštala isto toliko. Do ulaska u Njemačku Boro Lalević, moj cimer, govorio je: ‘Živimo na visokoj nozi, a dokle – ne znam’. U Frankfurtu je samo dodao: ‘Dovde’.
Atmosfera sa stadiona i svečanog otvaranja Mundijala je 50 godina svježa u mojim sjećanjima. Rezultat je, ako je to kome važno, bio 0:0. Brazilci nas nisu nadigrali. I danas žalim što šut Brana Oblaka nije završio u mreži Brazila”, zapisao je prof. Ćalasan.
Jugosloveni su na Mundijal pošli “kroz iglene uši”, najprije senzacionalnom pobjedom nad Grčkom u Atini 4:2, a poslije golom Katalinskog u majstorici sa Španijom. Imali smo zaista odličan tim, od koga je nacija puno očekivala. Nakon uvodnog remija sa Brazilom, gdje smo objektivno bili bolji, uslijedila je najčuvenija od svih jugo-goleada 9:0 sa Zairom, što je samo podiglo apetite navijača, u trećem meču opet remi sa Škotskom 1:1.
U drugoj fazi, uslijedio je potop – porazi od Poljske 2:1 (Deyna i najbolji strijelac prvenstva Grzegorz Lato uz gol Karasija), SR Njemačke 2:0 (Paul Breitner i nevjerovatni Gerd Müller) i Švedske (Ralf Edström i Torstensson, iako smo mi poveli golom Šurjaka).
Ali, te su mečeve barski maturanti gledali doma, u TV prenosima.
Voćari Poljoprivrednog smjera okupili su se povodom 10 godina mature i čuvenog putovanja, 1984. godine, i o tome svjedoči ova slika. Kako najavljuju, okupiće se i povodom pola vijeka od ovih dešavanja.
U tom su odjeljenju Voćara, na maturi, te 1974. godine bili: Vesna Antović, Zoran Vuković, Anka Đurašević, Ljiljana Jovanović, Nada Marđokić, Mara Mirović, Budimka Mirović, Radmila Pekić, Branka Buntić, Milorad Vuković, Branka Vuksanović, Miodrag Đuranović, Dragoslav Katić, Zaharije Kertebijev, Borislav Lalević, Radmila Marković, Vladimir Marojević, Veselin Marojević, Magdalena Milović, Vasilije Milošević, Marija Mećikukić, Smiljana Planinić, Milivoje Radosavović, Mirko Raičević, Branislav Sjekloća, Rajka Ćalasan, Dragoslav Vukmanović, Anka Vukmanović, Ranko Jovanović, Petar Marković, Slavko Spajić i Tatomir Marojević.
