Gosti emisije „Promenada četvrtkom“ bili su glumci Mirjana Mira Đurđević i Branko Ilić, dvoje od troje protagonista predstave „Egzekutor“, ovogodišnje produkcije „Barskog ljetopisa“, u režiji Milije Šćepanovića, čija se premijera očekuje 29. jula na Ljetnjoj sceni u Starom gradu.
RB/BI: Otkud Vi u Baru, gospođo Đurđević?
Đurđević: Pa sudbinski. Ja u ovoj predstavi simbolički predstavljam neki prst sudbine, a spojile su se neke lijepe okolnosti. Ponudu sa tekstom ove predstave dobila sam još prije tri godine, međutim, ondašnja situacija vezana za Covid je to omela da se realizuje. Nas se sjetio sam reditelj, s obzirom da smo radili zajedno na jednom filmu Srđana Dragojevića, gdje je on bio asistent reditelja. Kontaktirao me, meni se taj tekst dopao, vidjela sam da pruža nešto što ja tražim vezano za glumce, neke mogućnosti u igri. Vi znate da su glumci uvijek zauzeti, ali sam uskladila svoje termine i na moje veliko zadovoljstvo postala sam dio ekipe koja je više nego izuzetna.
RB/BI: Mi iz principijelnih razloga moramo da podržimo „Egekutora“ makar u nastajanju, a poslije premijere – „kome opanci kome, kome obojci“, pričaćemo ono što vidimo i kako nam se učini. Može danas da bude svako manje-više zgodan, može svako da bude manje-više uspješan, ali mora da ima šarma, a Vi draga damo, definitivno imate šarma. Branko, kako se tebi čini rad na ovoj predstavi?
Ilić: Milija je, pretpostavljam, gledao to što sam radio, sreli smo se profesionalno na „Barskom ljetopisu“ i onda me pozvao. Sam tekst je vrlo čudan, sa dozom humora. Nije na prvu loptu. Taj humor nosi ozbiljnu, paradoksalnu dramu i ja se nadam da će to ljudima biti zanimljivo. To je, u stvari, neka vrsta engleskog humora, sa paradoksalnim situacijama koje, onda, same po sebi postaju duhovite i humoristične. Mi se, naravno, nećemo truditi da to bude smiješno i duhovito po svaku cijenu. Ne bih sve da otkrivam, ljudi će doći da gledaju i vidjeće o čemu se radi.
RB/BI: Rekli ste, Miro, da ste morali da uskladite termine, kakva vas je „muka“ natjerala da dođete u Bar i pobjegnete od svega?
Đurđević: U Beogradu se dosta snima, to je teren koji je pogodan čak i za hiperprodukciju televizijskih sadržaja. Ja radim na nekim serijama. Imala sam sreću da sam išla iz serije u seriju. Nakon Covida je krenulo i baš dosta sam radila. To su serije koje su išle na glavnim srpskim kanalima. Tako da sam se dosta i izmorila, i onda je Milijin poziv presudio da promijenim teritoriju na kojoj radim. To mi je bilo jako važno, da se izmjestim iz sredine, jer sam smatrala da će to da mi da neku novu snagu. Dio ekipe, kao što znate je i Mirko Vlahović. To je jedna stara škola. Upoznala sam ga prije par godina, igrali smo zajedno kod Srđana Dragojevića, poznajem njegov umjetnički izraz, habitus, narav, i to je za mene bio izazov. Da prosto spojimo lijepo i korisno. Moram da kažem da je moja najveća podrška, u stvari, Branko Ilić, koji je moja generacija. Mi smo u isto vrijeme počinjali. Ekipa nije velika, ali možemo fantastično da se nadopunjujemo i to meni jako znači. Možda bi se stvari drugačije odvijale da je uključen veliki broj ljudi.
RB/BI: Kako se tebi, Branko, čini sve ovo, da li vas paze u Kulturnom centru?
Ilić: Sami uslovi i sve drugo je na zavidnom nivou, scenografija se uveliko radi, sve će biti na vrijeme. Mi ćemo u Starom Baru imati premijeru koja će moći poslije da se igra i u svim drugim zatvorenim scenama.
U Baru je tek počelo pozorište da se događa. U infrastrukturnom smislu još uvijek nije. Još puno stvari nedostaje da bi scena u Domu kulture bila pravo pozorište. Ja se nadam da će u neko dogledno vrijeme, kao što je osposobljen bioskop, zaživjeti i pravo pozorište.
RB/BI: Koliko ćeš ti sa pozicije profesora na FDU na Cetinju pomoći svom Baru da dobije pravu pozorišnu scenu?
Ilić: Ja sam već Baru prošle godine nudio sve što je do mene. Organizovana je tribina na kojoj sam ponudio direktnu saradnju sa FDU, da se produkcije fakulteta igraju ovdje i da pozorište zaživi. Poslao sam mail na sve referentne adrese, od tada do danas ništa se specijalno nije preduzelo, što ne znači da neće. Ja mislim da takve stvari treba ozbiljno da se podrže od vladajuće strukture. Ne mogu da shvatim da jedan grad na primorju nema jedriličarski klub, da nema pozorište koje živi, koje ima svoje glumce, svoju produkciju, itd.
RB/BI: Osjećaš li ti Bar svojim?
Ilić: Kako da ne. Ono najkonkretnije što ja mogu da uradim jeste da se naše ispitne produkcije igraju tu. Ljudi koji dođu mogu da vide da je ta produkcija FDU, po našem skromnom mišljenju, na zavidnom nivou. I da sve te predstave koje su odigrane mogu da budu gledane, ako ništa drugo, barem za taj neki adolescentni uzrast gdje bi se prepoznale iste frekvencije, ista godišta. To bi moglo da popuni jedan dio programa, ne kažem cio. Toliko je obrazovanih reditelja, producenata, glumaca, koji jedva čekaju neki skromni honorar. Sad to treba institucionalizovati.
Đurđević: Ja bih željela da istaknem koliko lične energije svakoga dana, za svaku sitnicu, ulažu i reditelj i Branko. Volim kada je neko vrijedan, pozorište ne trpi lijenost, ni unutrašnju ni fizičku. Prioritet kod mene imaju ljudi kojima je stalo do toga. Moj profesor Petar Kralj je govorio za bilo koju glumu, za bilo šta: „Mora da te se tiče“. Dakle, problem tog lika ili karaktera, šta god, mora da te se tiče.
RB/BI: Zbog čega niste udarili malo jače, odnosno na sva zvona, o „Egzekutoru“ ili čekate premijeru, da vidite odjek?
Ilić: To je stvar organizacije, ima puno drugih programa na „Barskom ljetopisu“, pretpostavljam da trenutno nije bilo prostora i mogućnosti, ali mi smo uvijek za to. Baš smo prije neki dan pričali o tome sa Milijom. Predstava živi tek onoliko koliko se igra. Ta neka prva igranja i zakazivanja nas tek čekaju, to je pitanje i za producentkinju Milenu Čaran. Zakazana su već neka tri u Podgorici, Nišu… Ova predstava nije za veliku scenu. Ona je mala forma, sa malim brojem glumaca i takve predstave proguta velika scena. Tako je pravljena i tako se planira, da može da se igra i unutra i napolju.
Đurđević: Voljela bih da imamo i gostovanja u Beogradu, tamo ima puno scena koje su i kamerne i dosta publike koja je zainteresovana za takav žanr.
Ilić: Mi ćemo dati sve od sebe, ali to je sada više pitanje organizacije, dogovora, postprodukcije predstave. Mi smo tu, spremni, i volimo da se igra što više.
RB/BI: Branko, ’ajde mi kaži nešto lijepo o Miliji?
Ilić: Ja ću pokušati da govorim objektivno. Njegov najveći kvalitet je to što on, prije svega, dolazi iz svijeta filma. A svijet filma nosi sa sobom jednu vrstu istine, neposrednosti i tačnosti. Film ne trpi nijednu vrstu umjetničarenja i toga onda ni kod Milije nema. Vrlo je širok prema nama, dozvoljava nam da sami predlažemo, da se opustimo i da maštamo, a on sve to vodi, supervizira, nadgleda. Njegov rad će tek da bude vidljiv kad dođe scenografija i ostalo…
RB/BI: Imam volju da napišem dramu „Marpukinica“ i da je pretočimo u pozorišnu predstavu. I da to bude početak priče o Baru na pozorišnim daskama. Kad može Tivat, mislim da može i Bar…
Ilić: Mora da postoji inicijativa. I tamo je postoja predložak a onda su taj predložak prihvatili gradonačelnik Tivta i žena koja je tada upravljala Kulturnim centrom, svesrdno to podržali, prepustili onima koji znaju, dali novac. To košta, umjetnost košta, prosto je to tako. Mora da se odvoji neki godišnji budžet da bi pozorište zaživjelo. Ta trilogija je možda nešto najbolje što je Tivat napravio. Priča je vrlo na tragu tog domaćeg miljea. Čak i stranci koji dođu radije hoće da vide neku predstavu koja se tiče tog podneblja. Naravno da je moguće, kadra ima, imate reditelja, producenata, glumaca, samo je potrebno ustanoviti to kao neki centar odakle će se krenuti. Mislim da je na dobrom putu sve ovo za sada, samo kažem treba malo čvršća institucionalizacija.
RB/BI: Razgovarao sam i sa pokojnim Jagošem Markovićem na tu temu, pa i sa Borisom Liješevićem. Ima toliko finih ljudi koji bi rado došli u Bar i nešto radili.
Ilić: Boris je divan čovjek, fenomenalan reditelj, to bi bilo divno.
RB/BI: Šta vas očekuje poslije povratka iz ovog raja koji se zove Bar?
Đurđević: Mislim da će to prvo biti jedna pauza. Znam unaprijed raspored snimanja koji me očekuje u Beogradu, na jesen, ali ne spadam u ljude koji detaljno planiraju život, volim da me matica života nosi. Tako da slijedi jedan mali mentalni odmor, svakako. Imala sam dosta angažovanja. Sa nekim predstavama sam jako puno putovala u poslednje vrijeme i to je bio jedan tempo koji umije da umori. Ovo sada mi je kao dolazak u neku oazu, Bar mi izuzetno prija i skoro nisam vidjela ovako lijepo šetalište.
RB/BI: Recite mi koliko vam je u karijeri pomogla ili odmogla ona prepoznatljiva uloga iz „Mješovitog braka“?
Đurđević: Nijedna uloga mi nije, za sada, odmogla u životu. Imala sam, Bogu hvala, prilike da pokažem i neke druge sklonosti vezane za pozorište i neke druge kvalitete i onda je publika jako brzo ukapirala da imam naklonost prema velikom rasponu uloga. A ne samo da se to svodi na nešto što se njima sviđa i što je njima tako slatko. „Mješoviti brak“ je bio jako uspješan u Srbiji i to mi je donijelo izuzetnu popularnost.
RB/BI: Bilo mi je pravo zadovoljstvo da razgovaramo i da načnemo priču o „Egzekutoru“, koju ćemo produbiti ovih dana do premijere. Imaćete našu punu podršku do 29. jula, a onda vidjećemo, sve zavisi od vas.
Ilić: Predstava će sasvim sigurno biti vrlo zanimljiva, biće neobična, biće sasvim novi pogled na stvari koje su nam se do sad činile tako obične i jednostrane i mislim da će ljudi bolje cijeniti svoj život poslije ove predstave.
