Polaskana pozivom hroničara našeg grada Milana Vujovića da napišem nešto o svom ocu Blažu Orlandiću, a budući da je način na koji je moj otac odabrao da napusti ovaj svijet (nečujno – bez obavještenja o sahrani, bez govora i komemoracija) ostavio puno prostora da se o njemu u budućnosti nešto kaže, rado sam prihvatila da ispričam priču o njegovom životu i radu, prije svega u Baru i za Bar, gradu kojem je posvetio ne samo najveći dio svog radnog vijeka, nego je u ovaj grad ugradio i sebe samog.
Moj otac je rođen u selu Gornje Seoce, u Crmnici, 1933. godine. Njegovo odrastanje je obilježio Drugi svjetski rat, ali je o svom djetinjstvu malo govorio. Prvu priču, važnu i za razvoj ove koju pričam, ispričala mi je baba, njegova majka. Za vrijeme prvog ustanka u porobljenoj Evropi, koji je podignut nedaleko od njegovog sela, otac se sa braćom i sestrama igrao oko kuće, dok su trajale borbe u susjednom selu. Vjerujući da su djeca bezbjedna, baba je u to vrijeme bila na jezeru, gdje je prala veš sa drugim ženama iz sela. Međutim, u jednom trenutku se začula žestoka eksplozija, a njen zlokobni odjek je dopirao iz pravca kuće. Baba je, ne vidjevši ni kuću ni okućnicu od oblaka dima, potrčala prema njima, uz vrisku i čupanje kose, ubijeđena da se dogodilo najgore. Međutim, kada je stigla, pronašla je svu djecu živu i zdravu. Granata je pogodila komšijsku kuću, a djeca su se sakrila ispod stijene koja se nalazila samo par metara od pogođene kuće. Stijena je, Božjim promislom, izdržala, i premda taj događaj nije uticao ni na oca, niti na njegovog brata Marka, u bilo kom smislu, na babu je ostavio neizbrisiv trag, a kroz nju i na pokoljenja koja će tek doći, konkretno – na mene.
Naime, od tog dana, baba se molila Bogu svakodnevno, slavoslovila, postila srijedu, petak i velike postove, a budući da je kasnije već bila majka visokih funkcionera Komunističke partije, činila je to krijući, za sebe, dopuštajući da je čujemo jedino mi – djeca. Vaspitavani u komunističkom duhu, često smo zadirkivali babu, naročito ja koja sam se vječito „motala“ oko nje, jer je baba i živjela sa nama, u Baru. Znala sam da joj dobacim kako Bog ne postoji, a ona bi meni na to kratko odgovorila: „Muči, mala!“
Mnogo godina kasnije, tačnije, svega pola godine po njenom upokojenju, osjetila sam snažan poriv da odem u crkvu. To sam, napokon, i učinila. Dvoumeći se sve do dveri koje vode u crkvicu u kojoj počivaju mošti svetog Vasilija, još sam razmišljala da odem kući, vjerovatno više i ne vratim. Najednom je, čudesno, kroz dveri napolje izašao jedan monah, pogledom prelazeći po masi koja je došla da se pokloni svecu. Bio je to otac Lazar. Pogled mu se zaustavio na meni, i nikada neću zaboraviti taj prizor, kada je uperio svoj kažiprst pravo u mene i glasno rekao: „Ti, dođi“. Uveo me je unutra i bio uporan da odgonetne šta me je to dovelo, i zbog čega sam prvi put došla u crkvu, a ja nisam znala da mu dam odgovor. Ponavljala sam da me nešto danima vuklo, i da sam isto tako mogla da se vratim kući, da on baš u tom trenutku nije izašao i pozvao me. Ispitivao me sve dok me nije pitao da li se makar neko u porodici nekad molio. Iako mi nije padalo na pamet da bi to moglo imati bilo kakve veze sa babom, kada sam mu rekla da se ona jedina u kući molila Bogu, doduše tiho, i uglavnom svojim riječima, na tom strogom, ali čudesnom svjetlošću ozarenom licu se projavio osmijeh: „Pa, eto, vidiš. Baba se molila, prošlo je pola godine od kada se upokojila, i zato si došla ti, pozvana da nastaviš.“ Od tada nisam propustila liturgiju, ali sam to krila od svih u kući. Znala sam kako će reagovati majka, ali sam se pomalo plašila očeve reakcije jer nisam vjerovala da će taj moj izbor shvatiti na pravi način. Naravno, ništa ne može da se krije dugo, pa se pročulo i za moju, za njih već pretjeranu religioznost.
Iako nije bio vjernik, niti je odobravao moj izbor, tata nije ni negodovao. Jednostavno, prihvatio je to kao dio mene, i premda bih samo ponekad osjetila ljubomoru kad svog duhovnika nazovem „ocem“, nije se nikada protivio, niti mi je išta u tom smislu branio. Tada sam već bila punoljetna, i shvatao je da je to moj izbor. Svejedno, znajući šta misle o vjeri, nastavila sam da se krijem, čak i prerušavam. Obučena za plažu, izlazila sam iz kuće, a zatim iz torbe vadila duge haljine i marame, presvlačila se napolju i sa mojim rođakom, a sada i sveštenikom u crkvi Svetog Nikole u Starom Baru – Sašom Orlandićem, obilazila manastire i prisustvovala crkvenim službama. U tu crkvu, u koju ja idem evo već 20 godina, svake nedjelje je, krijući, išla na liturgiju moja baba, dok su živjeli pod Volujicom, dakle s kraja na kraj Bara, ispričala mi je prošle godine sugrađanka Beba Bokan. Očigledno, ništa u životu nije slučajno.
Sa tatom je bilo sve lijepo i lako. Pamtim ga ozbiljnog, zagledanog u planove i proračune, a svi ti papiri su bili vezani za razvoj Bara kao jedinog primorskog mjesta sa konturama grada. Kao inženjer elektrotehnike, otac je neumorno radio na elektrifikaciji grada koju je projektovao lično, pa i onda kada je na posao išao u tadašnji Titograd, obavljajući funkciju člana Predsjedništva centralnog komiteta Socijalističke Republike Crne Gore. Vjerujem da je i autoritet koji je išao uz tu funkciju koristio kako bi razvoj Bara tekao neometano i uz podršku „centrale“. Tih godina, kada je radio u Titogradu, na posao bi išao vozom, iako je imao svog vozača i limuzinu. Na poslu, na svakoj funkciji koju je obavljao, odlikovao se skromnošću, predanošću, i onim strogim profesionalizmom koji je krasio njegovu generaciju. Zato će i prekid službe, uzrokovan tzv. Antibirokratskom revolucijom, proživljavati teško i dramatično, jer je držao da su optužbe onih koji su uzimali vlast na silu – lažne, što će se kasnije i ispostaviti.
Za porodicu se od posla nije imalo puno vremena, ali bi ga otac nalazio, makar na uštrb odmora poslje napornog radnog dana. U ljetnjim mjesecima, sjećam se, došao bi umoran sa voza, ručali bi, a zatim bi se presvukao i vodio me na Crvenu plažu. Mogu samo da zamislim koliko mu je tada bilo do gužve i plaže, ali se trudio da me nikada ne odbije. I ne sjećam se da jeste. Svaki ljetnji raspust, onoliko koliko bi tati trajao godišnji odmor, provodili smo u njegovoj rodnoj kući u Seocima. Nikada nismo išli na ljetovanje nigdje drugo.
Naš odnos je bio pun ljubavi i razumijevanja, bez podizanja tona, bez drame, pa i onda kada bih je sama napravila. Vjerovatno svjestan da ne može da mi pokloni više vremena, trudio se da onoliko koliko može, protekne u maženju, u razmjeni jedne posebne ljubavi, i u izgradnji jednog zaista drugačijeg odnosa, kakav i jeste odnos oca i ćerke u najsrećnijim okolnostima. A okolnosti, kao takve, jesu bile srećne u mom ranom djetinjstvu, u drugoj polovini osamdesetih. Sva ta rana sjećanja su mi obavijena nekim velom radosti. Pored majke, koja je vječito brinula i jurila za mnom, brata koji me je pazio i štitio za sve vrijeme odrastanja, oca koji bi me vječito mazio i pazio, i babe koja bi mi uvijek bila „na raspolaganju“ za šalu, tu su bile i naše komšije, u zgradi „Lordova“, ali i drugi tatini prijatelji, od kojih najbolje pamtim legendarne barske doktore, koje ovom prilikom moram makar da pomenem.
Naš komšija dok se još nismo preselili u Makedonsko naselje, bio je dr Ljubo Živković, koji je nešto kasnije pisao i predgovor za jednu od očevih knjiga. Jedno od mojih najupečatljivijih sjećanja iz djetinjstva vezano je baš za njega. Bila je nedjelja, kada je otac obično bio na placu do nekog doba dana, pošto je nastojao da ne zapušta fizički rad, kad god je stizao. Majka me pozvala u kuću, ali vjerujem da to ne bi bilo dovoljno i da se odazovem, da nije dodala da je na televiziji Tito. Potrčala sam koliko su me noge nosile, i pred vratima se okliznula, udarila u štok, i pala sva oblivena krvlju. Majka je ostala u šoku, ali se u trenu stvorio dr Ljubo Živković, koji me je uzeo u naručje, unio u svoj narandžasti citroen, i odvezao u bolnicu na šivenje, gdje sam dobila šest kopči. Tada sam možda i počela da shvatam da nije prepametno trčati za Brozom, pa se i do dan danas držim te, krvavo naučene lekcije. Šalu na stranu, doktor Ljubo mi je tako ostao u najranijim sjećanjima, kao moj heroj i spasitelj.
Osim njega, kada se god bolovalo i kada je rasla temperatura, dolazio je plemeniti dr Vrška, čuveni barski pedijatar. Čini mi se da bi samo njegov umirujući glas bio dovoljan da se temperatura povuče, dok bi sa njegovom manjom intervencijom sve prolazilo vrlo brzo. Pošto sam vječito kuburila sa grlom, tata me je često vodio i kod dr Anta Martinovića, najprije u bolnicu, a kasnije i kod njega kući, u Polje, gdje je imao privatnu ambulantu u predivnoj bašti, pored kuće. Ljeti, kada bi me spopadale razne alergije, opet bih se našla sa tatom na ulici, držeći ga za ruku, dok me ovog puta vodio kod dr Lončarevića, čuvenog barskog dermatologa.
Sjećanja na oca i njegovu predanost našem gradu počela bih događajem koji ne pamtim lično, jer se zbio mjesec i po prije mog rođenja, pa zato o tome mogu da pišem samo iz druge ruke, mada su se očevi utisci o njemu slijegali godinama, pa i decenijama kasnije, jer je do kraja života znao da ga prepričava. Iz tog razloga sam se toliko puta naslušala raznih anegdota iz tog, za njega najvažnijeg perioda njegovog političkog i društvenog angažmana, da mi se čini da sam sve preživjela sa njim. Bilo je to 15. aprila 1979. godine kada je razorni zemljotres pogodio Crnogorsko primorje, a posebno Bar, jer je epicentar zemljotresa bio između Bara i Ulcinja. Uz puno pijeteta prema žrtvama, od kojih je mnoge poznavao, otac se neizmjerno divio tadašnjoj solidarnosti, požrtvovanju i slozi koju su pokazali Barani. Do poslednjeg dana se pitao gdje su te vrline nestale, nakon što je prilično teško podnio „događanje naroda“, samo deset godina kasnije.
Ova prirodna katastrofa je tatu zadesila na funkciji prvog čovjeka Bara, pa ni lična odgovornost nije mogla biti veća. Pošto se u početku nije znao ni tačan broj žrtava, a materijalna šteta je bila tolika da nije bilo kuće koja je nije pretrpjela, otac se cijelim bićem dao u vraćanje života Barana u normalu. U improvizovanoj sali Skupštine opštine Bar, pod šatorom, sazvao je sjednicu i proglasio vanredno stanje, te opštu mobilizaciju građana od 16 do 60 godina. Tu sliku sam kompletirala tek kada sam slučajno naišla na snimak jedne od tih sjednica, gdje je Blažo Orlandić predsjedavao u vojnoj uniformi, pozivajući da se preko Radio Bara oglasi opšta mobilizacija. Impresivan, bezmalo stopostotan odziv građana, njihovu požrtvovanost i solidarnost, otac je pamtio i sa posebnim poštovanjem i divljenjem prepričavao do kraja života. Napisao je i knjigu „Kad zemlja podrhtava“, gdje je posložio svu dokumentaciju vezanu za zemljotres, kao i pisma saučešća i podrške koja je primao sa svih strana tadašnje SFRJ. Kao primjer njegove posvećenosti tadašnjem životnom pozivu, navešću samo jedan događaj. Nekoliko dana po zemljotresu, nakon što se uvjerio u ozbiljnost prilika i odlučio da se da do maksimuma, otac je poslao majku u sedmom mjesecu trudnoće, zajedno sa šestogodišnjim sinom u Beograd. Tamo su boravili kod njegovog sinovca, sina mog pokojnog strica Marka. Tako je otac mogao da se u potpunosti posveti zadacima koji su se gomilali pred rukovodstvom opštine.
Kao da situacija nije bila dovoljno dramatična, nekoliko dana po mom rođenju, moji roditelji su preživjeli još jednu dramu. Naime, u porodilištu na Savskom Vencu, gdje se majka porodila, spremala se krađa još jedne bebe. U to vrijeme se desilo nekoliko takvih slučajeva, o čijim smo epilozima mogli da čitamo i nedavno u medijima. Nakon porođaja, majci nisu dozvoljavali da me vidi danima, pa je ona, u početku oklijevajući, pozvala oca i saopštila mu da se dešava nešto čudno. Bila je u pravu, jer sam već bila spremna za „preuzimanje“ kada su se u porodilištu pojavili neki od najviđenijih doktora sa VMA, a koji su spriječili krađu podignuvši pravu uzbunu. Tako sam, u poslednjem času, a na očevu intervenciju, vraćena majci.
O borbi Blaža Orlandića i njegovih drugova sa posledicama ove prirodne katastrofe moglo bi da se piše u nastavcima. Međutim, samo bih još citirala pomenutog dr Ljuba Živkovića koji je u predgovoru za tatinu knjigu „Kad zemlja podrhtava“ napisao: „Knjiga g. Blaža Orlandića je faktografsko svjedočenje čovjeka koji je tih sudbonosnih dana 1979. godine bio čelni čovjek naše opštine. Na onom mjestu sa koga se rukovodilo, rekao bih, životom građana Bara: vodilo računa o mrtvima i dostojanstvu smrti, o bolesnima i ranjenima, o životima, o djeci i đacima, starim i iznemoglim, o smještaju, ishrani, obnovi, o sigurnosti i bezbjednosti. I sve to: snagom čelične volje i autoritetom, bez prava na grešku i improvizaciju.“ Još je dodao: „Hvala ti, Blažo, na ovim sjećanjima. I na svim onim godinama zajedničkog rada i zalaganja. Hvala ti na prijateljstvu. Bez ikakve patetike: u to teško vrijeme Bar je imao sreću da si Ti bio njegov gradonačelnik i prvi čovjek.“
U sledećoj etapi svog društveno-političkog angažmana Blažo Orlandić je bio vezan za Titograd, i to je razdoblje koje ja već dobro pamtim. U Titogradu je obavljao funkcije predsjednika Vijeća udruženog rada Skupštine SR Crne Gore, a zatim je bio i član Predsjedništva SR Crne Gore, sve do pomenute tzv. „AB revolucije“ 1989. godine. Tada je nasilnim putem, sa ulice, na krilima lažnog patriotizma i brige za srpski narod na Kosmetu, na vlast došla garnitura mlađih političara, tzv. „mladih lavova“ koje ćemo imati prilike odlično da upoznamo u narednim godinama i decenijama. Uslijedile su velike promjene, koje su na mog oca ostavile neizbrisiv trag. Nisu samo klevete, neopravdane smjene i način na koji je morao da napusti službu uticale na njega. Da je samo to, otac bi se oporavio brzo, iako mu se pred očima srušila i država u koju je ugradio sebe, iako su se urušavale tekovine za koje se borio i koje je ponosno baštinio, i premda je partiju čiji je bio istaknuti član preuzeo podmladak koji je samo preimenovao u Demokratsku partiju socijalista, i bez osnivačkog kongresa, koristeći infrastrukturu staru pola vijeka, zadržao vlast i u novom, višepartijskom sistemu.
Ne, ono što ga je najviše pogodilo bili su trenuci kada je rulja pod našim prozorom skandirala „foteljaši“ i „lopovi“, dok smo kao porodica, potpuno nezaštićeni, boravili u svom domu. Sjećam se koliko je otac i u tim trenucima bio pribran, fokusiran samo na jedno: da nas zaštiti. Sjećam se kako me prigrlio, i dok se čulo to zlokobno skandiranje sa ulice na kojoj sam se svakodnevno igrala, dovijao se na najmaštovitije načine da me ubijedi kako se to neke čike samo šale, pokušavajući da im ne pridaje značaj, i ponajviše – da ja osjetim da ni on nije ni najmanje zabrinut. Nekoliko godina nakon toga, iz Subotice u koju me sačekao da dođem na studije, brat mi je saopštio da odlazi u Švedsku i da se neće više vraćati. Za oca je to bio udarac koji nikada nije sasvim prebolio, i duboko vjerujem da se od tih dešavanja nikada u potpunosti nije oporavio – baš zato što su za posledicu imale odlazak mog brata. Politički, on se u Baru pridigao, i kao nosilac opozicione liste tadašnjem režimu, na čelu Reformskih snaga se ponovo našao na funkciji prvog čovjeka Barske opštine. Čak i tada, u najtežim godinama za tadašnju Jugoslaviju, koja je bila pod embargom, nastojao je da sprovodi lokal-patriotsku politiku, i nastavi gdje je stao u svom prvom mandatu. Mogu slobodno reći da je vizija koju je imao za Bar bila kristalno jasna, a to je „grad širokih bulevara“, i sprovođenje politike kojom je trebalo sačuvati dragocjeni prostor, i udariti temelje razvoju kojem svedočimo i danas.
Od prvog posla u Preduzeću za istraživanje nafte u Baru, preko nadzornog organa tokom izgradnje prve faze radova u Luci Bar i njegovog prvog mandata predsjednika opštine, sve do dvije provedene godine na čelu opštine u drugom svom mandatu, otac nije gubio fokus sa vizionarskog razvoja Bara. Ipak, nakon svih udaraca koje je pretrpio tokom svog kasnijeg političkog djelovanja, već kao šezdesetogodišnjak, povukao se iz političkog života i neko vrijeme čak bio i bez posla. Dobro pamtim i taj izuzetno težak period za moje roditelje, kada je otac po prvi put bio u strahu da neće uspjeti da prehrani porodicu. Kasnije je, posredstvom prijatelja, pronašao angažman u jednoj banci, a zatim u jednom građevinskom preduzeću, gdje se zaposlio kao inženjer elektrotehnike, što je i bio njegov prvi poziv, nakon što je u Zagrebu završio Elektrotehnički fakultet.
U vezi s tim, ispričaću i završiti ovaj tekst još jednom anegdotom, vezanom upravo za njegove ljudske i moralne kvalitete, prirodu njegovog velikog srca, kao i elektrotehničko umijeće, koje je za njega bilo više od zanimanja i poziva.
Na jednom porodičnom okupljanju mojih komšija, razgovarala sam sa ocem moje sadašnje komšinice, poznatim barskim biznismenom, Jakupom Đeljoševićem. Čuvši čija sam ćerka, sjetio se ove priče, pa je poželio da mi je ispriča. Naime, on je kao mladić prisustvovao jednom nesvakidašnjem događaju, u kojem je glavni akter bio moj otac. Sa dozom oduševljenja, ispričao mi je kako je jednom prilikom, dok je sjedio sa prijateljima u dvorištu pokojnog Ljubinka Krstajića, jedan čovjek (zaboravila sam ime) se pojavio i pred Blažom Orlandićem, u to vrijeme vjerovatno rukovodiocem u Elektrodistribuciji, iznio svoj veliki problem. Kako nije imao sredstava da uvede struju u kuću u koju je samo još struja falila da bi se u nju uselio, čovjek se požalio mom ocu, vjerovatno očekujući neku intervenciju sa njegove strane kod nadležnih. Saslušavši ga, on mu je tom prilikom i dao riječ da će se postarati o tom problemu, rekavši čovjeku da već sjutra ujutru bude u kući. Nije mi teško bilo da zamislim izraz na licu tog čovjeka, kada je umjesto ekipe električara Elektrodistribucije, ispred svoje nedovršene kuće, već sjutradan, u rano jutro, stajao Blažo Orlandić – lično. Sam, sa torbom svog alata i neophodnim materijalom za elektrifikaciju objekta. Izraz na licu čovjeka koji je očekivao neku ekipu električara, mogu samo da naslutim. Čitav posao otac je završio sam, odnosno, uz pomoć domaćina i komšija koji su ostali u čudu, pa je nakon toga godinama prepričavao kako mu je Blažo Orlandić lično uveo struju u kuću.
Eto, željela sam da zaključim priču o svom ocu jednom anegdotom koja svjedoči o širini njegovog velikog srca. Htjela sam, i možda uspjela da na momente ubacim i tačke našeg razmimoilaženja, koje je otac umio da uvaži i razumije, iako je bio pripadnik jedne, možda i jedine generacije Crnogoraca koja je željela najbolje, vjerujući da je čovjek dovoljno svjesno i odgovorno biće da svoju „sudbinu“ može da uzme u svoje ruke, i da mu za to ne treba Bog. Moj otac je bio ideološki utemeljen u komunizmu (da je imao drugačije utočište, lakše bi podnio nepravde koje doživio tokom svog političkog angažmana), ali tako je živio i tako je i otišao. Ipak, preko njegove majke, Božijim promislom, sačuvala se iskra koja se decenijama kasnije razgorjela u meni, a ja sam je zapalila i u svojoj djeci.
